Muškarac u crnom sinoć pred Muzejom suvremene umjetnosti nije uspio napraviti neku veliku štetu. Ali što ukoliko neki sljedeći put umjesto njega dođe netko mudriji, sposobniji i organiziraniji, netko tko, recimo, čuva vatreno oružje ispod kreveta ili u ormaru skriva pokoju ručnu bombu? Nedavni slučaj Danijela Bezuka, koji je iz kalašnjikova pucao po Banskim dvorima, govori nam kako to nije nimalo zanemariva mogućnost. I Bezuk i sinoćnji „ubojica komunjara“ proizvod su iste ekstremističke kuhinje koju podgrijava hrvatska desnica. Huškali su i nahuškali. Hoće li možda u Domovinskom pokretu, nakon što su ih građani na jučerašnjim izborima velikom većinom otpisali, sada u miru razmisliti o svojim postupcima? Naravno da neće! I ne samo to, nego će prvom prilikom nastaviti još gore i još jače. I to je ono što u svemu najviše zabrinjava. Miroslav Škoro i Domovinski pokret u hrvatsku su politiku uveli trumpovski model kampanje u kojem se ne biraju ni riječi, ni sredstva, koristeći se bezočnim lažima i najnižim uvredama.

„Nažalost to bi se moglo dogoditi! Nažalost to bi se moglo dogoditi!“, odgovorio je Stipo Mlinarić Ćipe na pitanje „ako će prva faza biti povratak Trga maršala Tita, hoće li sljedeći zahtjev biti da se Trg bana Jelačića preimenuje u Trg Draže Mihailovića“ i tako postao ponosni vlasnik izjave mjeseca. Stipo Mlinarić Ćipe, inače je zastupnik u Hrvatskom saboru iz redova Domovinskog pokreta i očito uistinu misli da bi pobjeda Tomislava Tomaševića iz platforme Možemo! mogla Zagrebu donijeti trg četničkog zločinca. Ovo spektakularno otkriće zbog izborne šutnje s vama smo mogli podijeliti tek sada. Kao uistinu briljantan argument da bi se to moglo dogoditi, naveo je da su „oni“ na Trgu žrtava fašizma mahali s „komunističkim zastavama“ i pjevali „Druže Tito mi ti se kunemo“ što, čini se, za Mlinarića znači da su poštovatelji četničkog pokreta. U njegovoj paralelnoj stvarnosti Tito nije vodio žestoku i krvavu borbu s četnicima, a komunisti nisu pokrenuli jednu od najopsežnijih operacija u povijesti Jugoslavije kako bi pronašli Mihailovića.

Pronoseći poruku o vrijednosti života hodači/ce su upozorili/e na nedvojbeno važan problem, čak iako je kod njih - prema svemu - na djelu jednodimenzionalna priprava atmosfere za zakonske promjene kako bi se pobačaj naprosto zabranio (u idealnome slučaju kao u Poljskoj). Prigovori koji se odnose na nepridržavanje epidemioloških mjera, ili kršenje prijeizborne šutnje, pritom su u osnovi promašeni. Epidemiološke su mjere i tako tumačene (već u iskazima „Stožera“) na izrazito elastičan (dakle: samoponištavajući) način, a prijeizborna je šutnja već dugo u zbilji tek puka floskula. Uostalom, „Hod“ je - i iskazima sive eminencije Željke Markić, a i izborom glazbe - jasno podržao Škoru, kojemu, međutim, ni armijski marš ulicama više ne može pomoći u Zagrebu, a u Imotskom ni on ni njegovi uopće nisu kandidati. Ukratko, pravi problemi koje ovo hodanje zapravo eksplicira nisu okolišne, marginalne naravi; oni se skrivaju u invalidnome konceptu čitave priredbe i pokreta koji ju promiče.

Jesús Santrich prvi je put umro još prije nešto više od 30 godina. Bilo je to 17. studenog 1990. godine. Ubili su ga agenti kolumbijskog DAS-a zaduženog za obavještajni i kontraobavještajni rad. Santrich je likvidiran u svom rodnom gradu Barranquilla na karipskoj obali Kolumbije, zvanog još i “La Puerta de Oro de Colombia” (“Zlatna Vrata Kolumbije”). Imao je 33 godine i smrtni hropac dočekao je u neposrednoj blizini sveučilišta na kojem je završio studij kemije i biologije. Jesús je očito bio daleki potomak nekih davnih hrvatskih doseljenika. Naime, prezime Santrić često je na području Splita, Omiša i Zadvarja. Drugi put Jesús Santrich umro je prije dva tjedna. O tome se oglasila gerilska skupina “Segunda Marquetalia” s priopćenjem u kojem kažu: “S tugom u srcu objavljujemo Kolumbiji i svijetu tužnu vijest o smrti komandanta Jesúsa Santricha člana direkcije Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia - Ejército del Pueblo - FARC-EP, 'Segunda Marquetalia' koji je poginuo u zasjedi komandosa Kolumbijske vojske”.