Mučni prizori razrušene Petrinje i okolnih banijskih mjesta obišli su svijet. Mjesta koja su prije potresa još od rata bila potpuno zanemarena sada su razorena, a u situaciji u kojoj se nitko ovih dana ne može dobro osjećati, otvorila se još jedna – za mnoge – bolna tema. Naime, vlada planirana skladištiti radioaktivni otpad iz Nuklearne elektrane Krško u bivšoj vojarni Čerkezovac u Općini Dvor koja je također stradala u ovotjednom razornom potresu. U Strateškoj studiji, između ostalog, analizirana je i potencijalna opasnost od potresa za planirano skladište radioaktivnog otpada, a izradila ju je od vlade ovlaštena tvrtka Ekonerg koja zaključuje kako je sa seizmološkog gledišta ova lokacija na Baniji vrlo kvalitetna i kako geološke strukture koje tamo postoje ne mogu generirati ozbiljan potres. Na suprotne argumente godinama je upozoravao gradonačelnik Petrinje, Darinko Dumbović, kao i bojni građani Banije.

Još mjeseci i mjeseci će biti potrebni kako bi se utvrdila potpuna šteta nastala u razornom potresu koji je ovog utorka pogodio Baniju, ako ikada i bude utvrđena. Središte Petrinje gotovo u potpunosti je nepovratno uništeno, a tek je nešto bolja situacija u Glini. Fotografije koja vam ovdje donosimo snimljene su 2016. godine u središtima Petrinje i Gline te ukazuju u kojoj mjeri su ta dva grada bila zapuštena nakon rata. Objekti i fasade s fotografija izgledaju kao da su već preživjeli jaki potres, a radi se o istim onim zgradama koje su u ovotjednom potresu najviše stradale i čije fotografije s tugom gledate ovih dana. I sami ćete ih prepoznati te zaključiti kako je porazno da se nešto ovako moralo dogoditi kako bi država obratila pažnju na ove krajeve. Dakle, evo kako su Petrinja i Glina izgledali prije potresa …

„Život je stao“, možda je najiskreniji opis onoga što smo zatekli na Baniji. Lupigini fotoreporteri i jučer su i danas posjetili Petrinju i Glinu, dva grada koja je najviše pogodio jučerašnji razorni potres. Danas su nas ulice u središtu Petrinje dočekale raščišćene od tona i tona razrušenog građevinskog materijala, a sablasne kulise onoga što se nekada nazivalo centrom bolno podsjećaju na svu razornost potresa koji je pogodio ionako od rata oštećen i zapušten grad. Ljudi na Baniji su još uvijek uplašeni i gotovo da nema nikoga čija kuća ili stan nisu pretrpjeli štetu. Svi su se danas posvetili sanaciji i svi brinu svoje muke. Sve to još može ostavljati neki dojam živosti i nade, ali teško je ne zapitati se što će s tim krajevima, koji su odavno zaboravljeni, biti kada svi ti ljudi odu svojim kućama i Banijci ostanu sami sa sobom i svim problemima koje im je donio potres.

Veliki broj ljudi širom sveta veruje da je Kovid-19 proizveden u laboratoriji, baš sa namerom da napravi ovakav haos, da je od virusa umrlo mnogo manje ljudi nego što je prijavljeno, da je virus zapravo prevara i da uopšte ne postoji. To što ovakve teorije često poništavaju jedna drugu, one koji u njih veruju to obično mnogo ne zanima. Prema istraživanju organizacija YouGov i Cambridge Globalism Project koje je obuhvatilo 26 hiljada ljudi u 25 zemalja, najviše pristalica ima teorija da je broj žrtava virusa preuveličan. To misli čak 60% Nigerijaca i preko 40% Grka, Poljaka i Meksikanaca, 38% Amerikanaca i 36% Mađara. Veliki broj ljudi veruje da je virus smišljeno napravljen u Americi ili Kini, pa pušten da se širi po svetu. Prema rezultatima nedavno završenog istraživanja u balkanskim zemljama, skoro 80% građana veruje u bar jednu od teorija nastalih tokom pandemije.

Otišla je naša Ida. Jednostavno ne postoje prave riječi kojima bismo iskazali žal jer ostajemo bez takve osobe kakva je bila naša Elfrida Matuč Mahulja – pjesnikinja otoka, pjesnikinja naših duša koja je u sebi nosila i neku tugu ovog svijeta, uspijevajući se s njome nositi uz glasni smijeh. Preminula je na Božić u Rijeci, nakon teške i kratke bolesti, i ta nas je vijest ostavila bez teksta. Godina koja samo uzima, a ništa ne daje. Tek kada neki ljudi odu iz naših života, shvatimo kolika praznina ostane u nama i koliko su nam ti ljudi značili u životu. Otprilike ovako je zvučao naš posljednji razgovor, u trenutku kada njena bolest još nije toliko uznapredovala. Tješili smo tako jedno drugo zbog gubitka osobe koja nam je oboma puno značila i na neki nas način i spojila. Bio je to naš Bozzo, Božidar Alajbegović, koji nas je napustio u travnju ove godine. „Ne čujemo se, ne vidimo se ... i onda jednoga dana pročitamo da nas nema“, točno tako mi je rekla. Naša Ida.

"Ja sam hrvatska sportašica, iako su mi to neki zbog porijekla osporavali. Moji su korijeni odasvud, otac mi je bio Crnogorac, majka srijemska Njemica koja je djetinjstvo provela u Francuskoj. Očev otac, moj djed, ratovao je s Turcima pod Skadrom, djed po majci je bio austrougarski oficir koji je službovao u Zagrebu. Oca su ustaše tijekom Drugog svjetskog rata odvele u zarobljeništvo, nas su protjerali. Unatoč svemu, nikad mi na pamet nije palo da su to učinili Hrvati, učinili su to radikalni ljudi kakvih, nažalost, ima uvijek i ima ih svugdje. Svašta smo kao obitelj prošli, ali to nikad nisam pripisivala ljudima određene nacionalnosti. Kako bih i mogla biti, kad ni sama nisam niti jedne određene narodnosti", tako je govorila Milka Babović prije samo godinu dana napominjući kako je oduvijek bila otvorena prema svima, a jedino što ne voli su nacionalisti.