Jesús Santrich prvi je put umro još prije nešto više od 30 godina. Bilo je to 17. studenog 1990. godine. Ubili su ga agenti kolumbijskog DAS-a (Departamento Administrativo de Seguridad) zaduženog za obavještajni i kontraobavještajni rad. Santrich je likvidiran u svom rodnom gradu Barranquilla na karipskoj obali Kolumbije, zvanog još i “La Puerta de Oro de Colombia” (“Zlatna Vrata Kolumbije”). Imao je 33 godine i smrtni hropac dočekao je u neposrednoj blizini Universidad del Atlántico na kojem je završio studij kemije i biologije. 

Jesús je očito bio daleki potomak nekih davnih hrvatskih doseljenika. Naime, prezime Santrić često je na području Splita, Omiša i Zadvarja. Cijeli svoj život Jesús je proživio u četvrtima San Andrés i San Felipe gdje su ga svi znali po njegovom dječačkom nadimku “El Babilla”. Bio je dio vršnjačke ulične klape, a odgojile su ga njegova baka i tetka, jer oca nije imao, a majka mu je radila u Venezueli. Volio je igrati “bola de trapo” (“balun na male branke”), a kao i svi njegovi vršnjaci obožavao je glazbu, živeći između “baluna”, salse i vallento ritmova (mješavine merengue, son - stila i latino domorodačkih, crnačkih i bjelačkih ritmova karipskog područja – ovaj dio Kolumbije poznat je upravo po bogatoj kreativnoj mješavini raznih glazbenih podvrsta). Svirao bubnjeve i pjevao u bendu “Los Cracks”. Kada je ubijen njegovi su ga prijatelji nosili na ramenima do groblja pjevajući pjesme “La cinta verde” i “Juan González”, dok je jedan od njih, Ernesto Ramírez, cijelim putem u megafon uzvikivao: “Sí señor, cómo no, el Gogierno lo mato!” (“Da gospodine, kako ne, ubijen je od strane Vlade!”).

„KILL MADURO“ I PROPALI DRŽAVNI UDAR: Kako Sjedinjene Države ubijaju „opasnu“ Venezuelu

PRVE ŽRTVE SU PALE: Kolumbijska krvava priča se nastavlja

LUPIGA U KOLUMBIJI: Hvala vam što ste došli u treći najopasniji grad na svijetu

LUPIGA U KOKAINSKOJ METROPOLI: Nismo u k**cu mi, nego Vi i ta vaša razmažena dječica!

Njegova kvartovska klapa je između sebe dijelila puno toga pa su tako, sazrijevajući, počeli prihvaćati iste političke ideje. Jedan od njenih pripadnika bio je i mladić vrlo neobičnog imena koje je jako odudaralo od uobičajenih lokalnih imena. Zvao se Seuxis Pausias. On je bio jedan od devetero braće mnogobojne srednjostaleške familije Hernández Solarte. Majka i otac bili su mu intelektualci (profesori) koji su ga zarana uveli u svijet knjige. Otac mu je obožavao “Staru Grčku”, a majka Gabriela Garcíu Márqueza, tako da su mu starogrčki mitovi, filozofija, ljubav prema glazbi, slikarstvu, kiparstvu i Márquezovom “magičnom realizmu” zarana odredili “optiku gledanja” na svijet. Márquezovih “Sto godina samoće” postala je njegova Biblija. Otac mu je dao “čudnovato ime” prema imenima dvaju starogrčkih slikara iz 4. stoljeća prije nove ere - Seusisu i Pausiasu. I makar je Jesús bio deset godina stariji od Seuxis Pausiasa, njih su se dvojica jako zbližila. I jedan i drugi završili su Colegio Barranquilla, a kasnije Universidad de Atlántico. Jesúsu su bile bliže prirodne, a Seuxis Pausiasu humanističke znanosti. Seuxis Pausias je uskoro počeo svirati saksofon u grupi “Los Craks” u kojoj je Jesús bio bubnjar. Obojica su bili članovi “Komunističke mladeži” (“Juventud Comunista“ - JUCO ), redoviti učesnici “Tjedana Che Guevare” i drugih zbivanja koja su organizirali ljevičari Barranquilla. 

Jesús Santrich ubijen 1990. godine (FOTO: Twitter)

Drugi put Jesús Santrich umro je prije dva tjedna, u ponedjeljak 17. svibnja 2021. godine. Sljedeći dan oglasila se gerilska skupina “Segunda Marquetalia” s priopćenjem u kojem kažu: “S tugom u srcu objavljujemo Kolumbiji i svijetu tužnu vijest o smrti komandanta Jesúsa Santricha člana direkcije Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia - Ejército del Pueblo - FARC-EP, 'Segunda Marquetalia' koji je poginuo u zasjedi komandosa Kolumbijske vojske”.

Vijest o Santrichevoj smrti munjevito je odjeknula diljem Latinske Amerike, ali i šire. Odmah su počele najrazličitije špekulacije o tome je li vijest istinita ili je riječ o laži, ne bi li se pokušalo zavarati kolumbijske vlasti i Sjedinjene Američke Države koje traže njegovo izručenje, ili je, ukoliko je uopće mrtav, pao kao žrtva frakcijskih sukoba različitih disidentskih grupa unutar FARC-a koje se između sebe bore za dominaciju. Javier Tarazone, direktor nevladine organizacije Fundadores potvrdio je kako iz "pouzdanih izvora" ima informaciju o smrti Santricha koji je zajedno sa svojom pratnjom od dvadesetak gerilaca ubijen u napadu FARC-ove konkurentske frakcije Bloque de Gentil Duarte. Istog dana agencija Infobae potvrđuje informaciju o ubojstvu Jesúsa Santricha, “jednog od potpisnika Sporazuma o miru iz 2016. godine, između vlade Manuela Santosa i najstarije latinoameričke gerile FARC-a”. Naime, 2019. godine Santrich se nakon mirnodopskih nekoliko godina ponovo digao na oružje i postao jedan od najistaknutijih vođa grupe Segunda Marquetalia koja djeluje unutar FARC-a. 

Kolumbijski El Confidencial potom je objavio kako su “disidenti potvrdili smrt Santricha”, ali tu vijest još uvijek nije potvrdila i kolumbijska vlast. Ministar obrane, Diego Molano, o smrti Santricha još uvijek govori u kondicionalu, jer se po njemu možda radi “o strategiji zavaravanja ne bi li ga se sklonilo sa scene nakon odluke Vrhovnog suda Kolumbije da ga se izruči SAD-u” pa, stoga, “treba još vidjeti je li ubijen”. Ukoliko je i ubijen, po Molanu, onda je vjerojatno pao kao žrtva sukoba “između kriminalnih skupina na venezuelanskom teritoriju”, a ne kao žrtva zasjede i helikopterskog upada komandosa kolumbijske vojske na teritorij suverene Venezeule.

Ministar obrane Molano uvjerava građane da kolumbijska vojska nije prošlog tjedna ušla u Venezuelu i ubila Santricha (FOTO: HINA/EPA)

Uglavnom, “druga smrt Jesúsa Santricha” digla je veliku prašini u cijeloj Latinskoj Americi. Pa kako i ne bi? Ipak se radi o jednoj od najzanimljivijih osoba gerilske i političke scene ovog kontinenta. Naime, kada je Jesús Santrich “ubijen prvi put” njegovo ime preuzeo je njegov najbolji prijatelj Seuxis Pausias Hernández Solarte, slično kao što je legendarni Subcomandante Marcos, o kojem smo na Lupigi već pisali, nakon ubojstva svog prijatelja preuzeo njegovo ime Galeano pa se sada zove Subcomandante Galeano. Tako mrtvi gerilci “nastavljaju živjeti” i nakon svoje smrti, što njihovim protivnicima šalje posebno snažnu poruku. U kompleksnom tradicijsko-kulturološkom latinoameričkom razumijevanju fenomena smrti to je sasvim razumljivo. Čak i kad odu “s ovog svijeta” pokojnici u punom smislu tog pojma i dalje žive sve dok postoji sjećanje na njih, a jednom godišnje, na „Día de Muertos”(Dan mrtvih) čak se i vraćaju među nas.

Seuxis Pausias je još kao mladić pokazao interes prema komunističkim idealima. Nakon fakulteta i završenog poslijediplomskog studija iz povijesti na Universidad de Atlántico, najvažnijoj obrazovnoj instituciji kolumbijske karipske regije Departamento Atlántico, postaje profesor, ali i istaknuti politički aktivist te zastupnik u gradiću Colosó u regiji Montes de María. Uključuje se u “La Unión Patriotica - UP”, lijevu političku stranku koju su 1985. godine osnovali bivši pripadnici različitih ljevičarskih gerilskih skupina koji su odložili oružje. U svojoj sredini je postao sve utjecajniji, a nakon što mu je ubijen najbolji prijatelj Jesús Santrich donosi odluku koja će mu zauvijek promijeniti život. Preuzima njegovo ime i pridružuje se gerilskoj skupini “Frente 19”, koja djeluje unutar FARC-EP.

“Odlučio sam se pridružiti FARC-u jer sam se uvjerio da oni imaju najkoherentnije i najkonzekventnije stavove. Ideološka bliskost između Komunističke partije i FARC-a također je utjecala na to da se priključim njihovim redovima”, sam je objasnio zašto je donio takvu odluku. 

Od tog trenutka on postaje borac “Bloque Caribe de las FARC” koji djeluje na prostoru Sierra Nevada de Santa María, Los Montes de Santa María i unutar departmana Córdoba. Ne prestaje intelektualno raditi, pa čak i u uvjetima gerilskog života uspijeva napisati knjigu “Diez Relatos Tayronas” o domorodačkom (indigena) narodu koji živi na tom području. 

Gerila FARC-a devedesetih godina (FOTO: Wikimedia/INNS)

Osim toga djeluje i u frontu koji kontrolira La Serranía de Pirijá na sjeveroistoku države. Postaje sve značajniji u hijerarhiji FARC-a, a ubrzo i njegov glavni čovjek FARC-a zadužen za “komuniciranje u redovima gerile” odnosno, ključna osoba “za širenje i propagandu ideologije FARC-a”. Za to mu služi tajna radio mreža nazvana “Cadena Radial Boliviriana Voz de la Resistencia” koja emitira svoj program samo u područjima u kojima FARC regrutira najviše novih boraca. Tu je dužnost dobio zbog svoje velike erudicije i naobrazbe koju je primio još od najranijih godina života tako da uskoro postaje i ključna osoba za međunarodne teme i promociju FARC-a na područjima izvan Latinske Amerike, a posebno u Europi. Cijelo to vrijeme pati od teške genetske bolesti poznate pod imenom “Leberov sindrom”, koja mu se postupno razvijala još od djetinjstva napadajući mu vid zbog čega je na kraju gotovo potpuno oslijepio. Ta bolest utjecala je i na njegov izgled jer je diljem svijeta prepoznatljiv po specifičnim “zaštitnim znakovima” - njegovim crnim naočalama i „palestinskom šalu“ (kefia ili “Arafatka”) - od kojih se nikada nije odvajao.

Santrich je nepokolebljivi gerilac i uvjereni ljevičar koji postaje jedan od glavnih zagovaratelja prekidanja 50-godišnjeg kolumbijskog građanskog rata u kojem FARC sudjeluje još od 1964. godine. Zagovara potpisivanje “Sporazuma o miru” s kolumbijskim predsjednikom Juanom Manuelom Santosom Calderónom, koji će nakon potpisivanja sporazuma dobiti Nobelovu nagradu za mir. Santricha neki smatraju arogantnim FARC-ovim “jastrebom”, ali ujedno i jednim od najvećih zagovaratelja mira i ideje o nužnosti prelaska djelovanja FARC-a s gerilske na političku borbu i preoblikovanja FARC-a u političku stranku koja će nastaviti djelovati unutar demokratskog parlamentarnog sustava. On će postati jedan od glavnih mirovnih pregovarača FARC-a i potpisnik “Sporazuma o miru” koji je postignut u Havani 2016. godine. 

Mišljenje javnog mnijenja o Santrichu od tada je sve pozitivnije. Postaje vrlo popularan još za vrijeme prvih pregovora u Oslu, a posebno kada je na pitanje novinara španjolske TVE “hoće li se ispričati svim žrtvama polustoljetnog sukoba” odgovorio pjevajući stihove poznate pjesme: “Quizás,quizás, quizás…” (“Možda, možda, možda...”) koja kolumbijske desničare opasno iritira.

Jesús Santrich ubijen prošlog tjedna (SCREENSHOT: YouTube)

Nakon postignutog sporazuma postao je zastupnik FARC-a u Kongresu (osnovana je stranka Fuerza Alternativa Revolucionaria del Cómunes). Prije samog ulaska u Kongres, Santrich je uskomešao javnost nakon što je u više navrata ponovio kako njegov potpis koji je stavio na “Sporazum o miru” ne znači da se on zauvijek odrekao svoga prava na pobunu. 

U travnju 2018. godine uhićen je pod optužbom za “narcotrafic”, trgovinu drogom. Tu se uključuju Sjedinjene Američke Države, koje su zapravo već desetljećima uključene u progon bilo kakve komunističke ili socijalističke misli, ne samo u Kolumbiji, nego u cijeloj Južnoj Americi, na što su do sad, prema nekim grubim procjenama, preko raznih kanala potrošile na stotine milijardi dolara. Uglavnom, SAD traži da im se Santrich izruči, ali kolumbijski Vrhovni sud odbija taj zahtjev. Kada Santricha 2019. godine Vrhovni sud oslobađa “zbog nedostatka dokaza”, izbija veliki skandal zbog kojeg glavni državni odvjetnik daje ostavku. 

Stanje u Kolumbiji tih mjeseci postaje sve alarmantnije, a nasilje se preljeva na ulice. Teror paravojnih desničarskih i vladinih represivnih snaga stalno jača i razočarani Jesús Santrich to ne gleda mirno. Krajem lipnja 2019. godine jednostavno nestaje iz javnosti, a dva mjeseca kasnije pojavljuje se na video snimci optužujući kolumbijsku državu i, posebno, predsjednika Ivána Duquea za izdaju “Sporazuma o miru”. Pri tom objavljuje da ponovno uzima oružje u ruke. 

Santrich je optuživao kolmijskog predjednika da je izdao "Sporazum o miru" (FOTO: HINA/EPA)

Naime, od trenutka potpisivanja “Sporazuma o miru” pa do ponovnog odlaska Santricha u gerilu ubijeno je čak 250 bivših FARC-ovih gerilaca koji su bili odložili oružje (demobilizirano ih je oko 13.000). Osim njih, ubijene su i stotine “socijalnih lidera”, ljevičara i boraca za prava indigena. Prema podacima Instituto de Estudios y Desarrollo Para la Paz (INDEPAZ) za vrijeme vlade Ivána Duquea ubijeno je 60 posto „socijalnih lidera“. Ukupno je, u period od potpisivanja “Sporazuma o Miru” pa do prošle godine ubijeno 975 „socijalnih lidera“, a od toga čak 575 njih upravo za vrijeme mandata Ivána Duquea. U istom periodu opća stopa ubojstava porasla je za 50 posto.

Venezuela je “ugostila” Jesúsa Santricha i ELN (“Ejércit fe Liberación Nacional”), ali ne i druge disidente FARC-a kojima zapovijeda Gentil Duarte. Venezuelanska vojska progoni Duarteove ljude. Zbog svega toga još uvijek se kalkulira tko je ubio Santricha čiju glavu je SAD ucijenio na nevjerojatnih deset milijuna dolara, a Kolumbija na 620.000 dolara. FARC tvrdi da su to učinili kolumbijski komandosi, drugi da su ga ubili Duarteovi ljudi, ali ima i onih koji misle da su ga likvidirali ljudi Ivána Mordiscoa vođe trećeg disidentskog FARC-ovog krila, “Frente Primero”. Činjenica je da je Jesús Santrich 13. veljače objavio video u kojem je prijetio kolumbijskom predsjedniku Duqueu riječima: “Memento mori, Duque. Tezej je stigao razbojnika Prokrusta … svakoj debeloj svinji dođe njen prosinac”. Iván Duque je odgovorio da se ne plaši “prijetnji zločinaca”, ali nema nikakve sumnje da je Santricheve riječi shvatio ozbiljno.

U petak je konačno agencija Infobae objavila vijest da su gerilci "Sequnda Marquetalia" izdali priopćenje kako je Jesús Santrich tog dana sahranjen. Nedostajao mu prst lijeve ruke, a pretpostavlja se da su ga odsjekli komandosi kolumbijske vojske kako bi mogli dokazati onima koji su ih poslali da je Santrich zaista ubijen. U priopćenju "Segunda Marquetalia" objašnjava da su Santrichevi posmrtni ostaci sahranjeni u planini, a zatim dodaju – „Sa sigurnošću poručujemo da će jednog dana koji nije tako daleko njegovi posmrtni ostaci biti sahranjen i obožavani u grobnici u njegovoj domovini“.

Na mirne demonstracije kolumbijska vlast odgovorila je silom, samo u dva tjedna ubijeno je najmanje 50 osoba, a nestalo ih je čak 520 (FOTO: HINA/EPA)

Ovih dana Kolumbija pliva u krvi. Narodno nezadovoljstvo u vidu mirnih demonstracija počelo se izlijevati ulicama velikih kolumbijskih gradova krajem travnja. Vlast je reagirala šaljući vojsku i policiju na građane. Prema Uredu kolumbijskom ombudsmana, samo u prvih 14 dana prosvjeda ubijeno je najmanje 50 ljudi, uhićeno ih je 1.400, a nestalo čak 520 (njih, na osnovu iskustva Kolumbijci također ubrajaju u mrtve). Poginuo je i jedan policajac. 

Europski parlament je osudio nasilje od Kolumbiji tražeći od Europske unije da pomogne uspostavljanju mira u Kolumbiji. Oglasio se i priopćenjem u kojem piše: “eurozastupnici upozoravaju na ubojstva aktivista za ljudska prava, bivših boraca FARC-a, socijalnih lidera i indigena”. Istovremeno Bidenova Amerika podržava kolumbijsku ultradesnu vlast i Ivána Duquea. U takvim okolnostima te socijalnom i političkom ambijentu umro je po drugi put, ovaj put u svojoj 53 godini, Jesús Santrich. Nije malo onih koji se pitaju hoće li legendarni gerilac umrijeti i treći put.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube