„Neprijatelji iz čista mira“ paralelna je biografija Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Vrlo zanimljivo i čitko ju je napisao Tomislav Krasnec koji je godinama bio dopisnik Večernjeg lista iz Bruxellesa. U kasnu jesen prošle godine Krasnec i Večernji list planirali su da knjiga o netrpeljivosti Plenkovića i Milanovića iziđe u predizbornoj kampanji. No, predsjednik RH iznenadio je brzim izborima, a pogotovo objavom da će biti premijerski kandidat SDP-a, pa su izdavači morali požuriti te su uspjeli otiskati knjigu netom prije izbora. Krasnec je razgovarao s 50 sugovornika koji su poznavali ili Plenkovića, ili Milanovića, ili obojicu i koji su pristali razgovarati off the record, tako da ostanu anonimni. Na taj je način Krasnec dobio istinitija i svestranija svjedočenja nego da je tražio da ljudi govore javno, imenom i prezimenom.

Mnogo toga sam htio napisati, mnogo toga je ostalo samo zamisao. Jedna od takvih je bila i knjiga o estetici stvaralaca. Htio sam pisati o umjetnosti iz perspektive samih umjetnika, iz iskustva stvaralaca. U tome bi mi, znao sam, bile od velike pomoći sve one knjige, bilješke i sjećanja u kojima je sačuvana riječ samih umjetnika, od njihovih dnevnika, preko pisama i njihovih kazivanja o umjetnosti, do intervjua i svjedočenja njihovih suvremenika o njihovom radu. Nadao sam se da bih tako o umjetnosti mogao progovoriti iznutra, iz samih umjetnika i kazati što je za njih same bilo ono što su stvorili. Tako bismo saznali što je djelo bilo u svojoj namjeri, što je ono bilo prije naše percepcije i našeg „suda promatrača”, prije recepcije i svake interpretacije. U tome me posebno zanimale knjige poput Leonardovih bilježnica, objavljena pod naslovom „Traktat o slikarstvu, O duhovnom u umjetnosti" Vasilija Kandinskog.

Pajtim Statovci (r. 1990) nagrađivani je finski autor kosovskog porijekla kojeg držim na oku još od „Moje mačke Jugoslavije“ (V/B/Z, 2020, prev. Boris Vidović), njegovog debija šaljivog naslova, ali ozbiljne i osobne tematike iseljeništva, kulturne alijenacije i opterećenosti tradicijskim obrascima. S potpisom istog prevoditelja dobili smo sada i „Bollu“ (V/B/Z, 2023), Statovcijev treći roman, a prije nego ga preporučimo, evo s čime tu sve treba računati. Priča je to o odnosu, zabranjenom, ili kako stoji u uredničkoj bilješci Marka Pogačara, prijestupnom. Transgresija, nedoličnost i stigma ključne su riječi ovog narativa, a proizlaze iz sklopa problematičnih činjenica; ljubav se zameće između dvojice studenata, Srbina Miloša i kosovskog Albanca Arsima, u Prištini sredinom devedesetih.

Refik Hodžić u svojim zapisima kombinira konvencionalno dokumentarni pripovjedni postupak sa starinski lirskim i u tome je nečeg baš izrazito ćopićevskog. U zbirci ratnih pripovijedaka „Sin brkate čete“ Ćopić se koristio sličnom „vreća smijeha, šaka suza“ tehnikom, dobronamjerno ušuškavajući (malenog) čitatelja, e da bi ga onda utukao serijom brutalnih ishoda; u jednoj priči izginut će praktički čitav razred, a u drugoj cijela četa brkatih „stričeva“ koji između bitaka othranjuju jedno ratno siroče pa se za njih posebno vežemo. Autoru je stalo da barem u prostoru literarnog Prijedoru vrati predratni dignitet, civilnu normalnost iz doba koje je prethodilo propasti, pa u (auto)fikcionalnoj maniri nastoji rekonstruirati sve ono što je činilo kulturu življenja jedne urbane, multikonfesionalne zajednice.

Nedavno mi je jedan moj britanski susjed hvalio hrvatsku nogometnu reprezentaciju, „Odličan tim”, kaže, „a iz male zemlje”, ja mu odobravam, pa da bih pojačao ovu pohvali dodajem, „Jest, odličan, a još se u Hrvatskoj samo pola stanovništva bavi nogometom, druga polovica su pisci”. U svakoj, pa i u ovoj šali ima pretjerivanja, ali broj ljudi koji se bave književnošću u Hrvatskoj je sigurno priličan, no i pored toga relativno malo njih ima interesa za esej i književne meditacije. Doduše, čita se ili barem spominje Augustin, možda još više i češće „filozof za laike” Cioran, oni koje zanima politika pročitaju i poneki tekst Slavoja Žižeka, uglavnom kako bi iskazali svoje neslaganje, ali malo koji suvremeni pisac u Hrvatskoj gaji formu eseja kao svoj osobni način iskazivanja. Takve knjige su relativno rijetke, a kada su lijepo i dobro pisane one su više nego dobrodošle.

Vrijednost nedavno objavljenog romana Vedrane Rudan, a naslovljen je pomalo ironično, pomalo grezo „Doživotna robija“, prije svega u autoričinoj je vještini da lucidno i sugestivno razloži jedan segment novije riječke povijesti. Autorica to čini izlaganjem višegeneracijske ženske priče, pa će čitatelj iz takve knjige – o kojoj bi isprva sudeći po naslovnici mogao pogrešno razmišljati kao o zbirci društveno kritičkih kolumni ili o krimiću, izići opremljeniji jasnijim spoznajama o jednom mitologiziranom gradu pa i jednom idealiziranom vremenu. Kroz fikcijsku optiku Rudan daje historijat tamošnje buržoazije u posljednjih stotinjak godina, a uspijeva joj to koncizno i skoro pa neobavezno. Pripovjedačku nepretencioznost spominjem u najpozitivnijem smislu, jer transgeneracijska priča jedne povlaštene familije nije srećom zamišljena kao masivna saga.