Naslovno lice, Toni Stojanov, na više je razina problematičan pedeset i nešto godišnjak koji glave košta svaku ženu kojoj je do njega stalo. I da nije najdoslovnije ubojit predstavljao bi, doduše, šeprtljav i živopisan, ali ne manje gadljiv egzemplar toksičnog maskuliniteta. Samo za trajanja ovog romana Rumene Bužarovske, dakle live pred našim očima, zbog idiotizma Tonija Stojanova poginut će njegova partnerica, a u kratkom razdoblju, također zbog njegove budalaste bešćutnosti, umrijet će mu i majka koja se, sve dok joj on nije došao u kuću, držala sasvim vitalno, samodostatno i pribrano. Skoro je zbog njega zaglavila i djevojka s kojom se tek počeo viđati, međutim za nju je bio spas to što je Toni srećom brzo odbacuje, procijenivši da ona ipak nije njegova liga.

Nije posve čest slučaj da knjige, pa još i „stare“, zadržavaju svježinu i aktualnost. Još je rjeđe da izdanja iz naše rubrike "Čitali smo" završe među "Novicama". Međutim, u doba „novog abnormalnog“, tekst našeg Zdenka Duke o knjizi "Geopolitika XII. stoljeća" doktorica političkih znanosti Sanje Vujačić i Jadranke Polović upravo je jedna od njih. Autorice su tekstove pisale i objavljivale u razdoblju od 2017. do 2024. godine, dakle prije Trumpovog dolaska na vlast u Americi. Oni nerijetko odudaraju od mainstream razmišljanja i stavova o ruskoj agresiji i ratu u Ukrajini kakve svakodnevno čitamo i slušamo kod nas pa i u zemljama EU-a. Upravo i zbog toga je potrebno i vrijedno čuti i njihove stavove i objašnjenja, to više što je teško povjerovati navodnoj principijelnosti hrvatske vlade u vanjskoj politici, a koja u Uniji zauzima manjinski stav da, unatoč svakodnevnim masovnim i teškim stradanjima civila u Gazi, nema potrebe revidirati odnos EU-a i trenutačne izraelske vlade.

Ako smo mislili da nam klasici više neće doći na red jer treba iščitati sve suvremeno što nas zaskače s raznih lista, kad-tad dosadi fejk vibrantnost književne „scene“ koja njeguje privid obilja, jer nove se knjige nezaustavljivo proizvode, ali su počesto (ispod)prosječne kvalitete. Razlog je taj što se s mladim autorima urednički ne radi najbolje, a izborom naslova podilazi se i prečesto publici slabijeg ukusa tj. tržišnim interesima. Umirujuće je zato povremeno se, ili čak trajno, skloniti u sigurnost književnosti koja je prošla najoštriju validaciju, onu protoka vremena, bilo da je se ranije čitalo za lektiru, bez sposobnosti kontekstualizacije i s nedovoljnim životnim i čitateljskim iskustvom, bilo da čeka da je prvi put otkrijemo u odrasloj dobi. Sjajno je zato što izdavači uviđaju važnost pa i isplativost novih prijevoda starih naslova, jezik je živ i mijenja se, kao i kulturni kontekst, kao i čitatelji zbog čega se vrijedi vratiti i „Konformistu“ Alberta Moravije.

„Uvod u indijsku filozofiju“ Domagoja Orlića koristan je priručnik koji će poslužiti kao dokumentiran i sažet prikaz najvažnijih tokova indijske misli: od drevnih Veda do suvremenih mislioca. Pisan je jednostavno i pregledno pa se može zdušno preporučiti široj publici i to podjednako znatiželjnim početnicima kao i onim upućenijima, koji kroza nj mogu osvježiti i utvrditi svoje spoznaje. „Uvod u indijsku filozofiju“ dragocjen je stoga što popunjava veliku prazninu u domaćem izdavaštvu s obzirom na broj znanstveno-popularnih izdanja ovog tipa koja su rijetka. Iako zadovoljava sve formalne zahtjeve stručnosti i faktografske točnosti knjiga nije zamorna. Pisana je lako i razumljivo s dodatnim objašnjenjima i zaključnim velikim pojmovnikom koji čini koristan preglednik najrelevantnijih imena i pojmova, čime se olakšava snalaženje u ponekad nužno zgusnutim eksplikacijama.