Svaku kritiku njegovog filma treba započeti sljedećom rečenicom: „Richard Linklater u svojoj karijeri nije imao loš film, a napravio ih je toliko!” Istina, bilo je tu za standarde samog autora ponešto slabijih filmova, ali oni su u najgorem slučaju bili prosječni. A s druge strane, bilo je i po nekoliko ozbiljnih remek djela – filmova koji su potaknuli revolucionarne promjene – kao i monumentalnih uradaka. I nakon gledanja „Novog vala“, uvod iz prethodnog paragrafa stoji postojano. Ne radi se tu o najboljem, najrevolucionarnijem i najmonumentalnijem uratku Linklaterove karijere, nego o filmu koji je makar pogodio „mjesto” kada već govori o jednom prošlom vremenu u kojem su „čuda” i preokreti te vrste bili mogući. Film je premijerno prikazan u glavnoj konkurenciji Cannesa, gdje je, temi i stilu obrade unatoč, ostao bez nagrada, a kod nas u regiju je zakoračio preko Sarajevo Film Festivala, gdje je prikazan u Summer Screen sekciji.

Posljednji i zapravo jedini od početka originalno dizajnirani model automobila kompanije Zastava, Yugo Florida, proizvodio se od 1988. do 2008. godine, a s proizvodne trake je ukupno sišlo ispod 30.000 primjeraka, što i nije neka impresivna brojka, ali treba imati u vidu uvjete međunarodnog embarga pod kojim je Srbija bila devedesetih godina prošlog stoljeća. Te su okolnosti zapravo bile presudne kako za karakteristike tako i za sudbinu dotičnog modela automobila. Dizajniran je napredno, prateći postojeće i anticipirajući nove trendove, ali se u proizvodnji Florida suočavala s manjkom dijelova iz uvoza, zastarjelom tehnologijom motora i slabom motivacijom radnika. Rezultat je bio notorno nepouzdano vozilo koje se često kvarilo, ali rijetko kada kardinalno, zbog čega je potreba za majstorskom „pozornošću i njegom” bila konstantna i uvijek na rubu isplativosti.

Nažalost, žanrovski „boom” po festivalima od prije nekoliko godina sada je uglavnom prošao, ali filmovi tog kova svejedno nisu potpuno nestali. „Mjesto” im je, doduše, promijenjeno – iz natjecateljskih programa su mahom „protjerani” u revijalne ili svedeni na po nekoliko „token”-reprezenata po festivalu. U revijalnim programima, pak, za njih se podrazumijeva ili da automatski spadaju u tešku „komercijalu” ili da su tu samo kao pratnja filmskim zvijezdama (isluženim ili u naponu snage, ovisi o samom festivalu). Potonje je možda točno za „The Dead of Winter“, budući da je ovaj film došao kao „pratnja” svojoj glavnoj glumici Emmi Thompson, jednoj od ovogodišnjih zvučnih gošći festivala u švicarskom Locarnu. No, i pored toga, „The Dead of Winter“ je primljen kao jedan od favorita i boljih filmova u programu Piazza Grande čiji je glavni adut grandiozni gradski trg i ogromno platno. Mada, nije svaki tip filma baš za svaki tip prizorišta ...

David Attenborough nas vodi na zadivljujuću filmsku odiseju koju svi moraju da vide. Film „Ocean with David Attenborough“ je, bez sumnje, jedan od najvažnijih filmova ikad snimljenih. Ne samo zbog spektakularnih prizora, već i zbog zapanjujuće poruke. Inače, Britanac David Attenborough sledeće godine puni neverovatnih 100 godina i globalno se smatra veoma važnom ličnošću. Poznati je prirodnjak, voditelj i ekolog, proslavljen svojim uticajnim dokumentarcima koji su čuda prirodnog sveta doneli globalnoj publici i edukovali milione ljudi o svetu prirode. Njegov je rad značajno uticao na javnu svest o lepoti, ali i krhkosti prirode, čineći ga poštovanom ličnošću u oblasti zaštite životne sredine i očuvanja prirode. Attenboroughov novi dokumentarac ističe hitnu potrebu za očuvanjem okeana. Sir Attenborough se sada vraća u okean kako bi uputio poslednju molbu u ime planete.

Kada film koristi najveći svjetski festival, kao što je to onaj u Cannesu, kao postaju na turneji, a ne mjesto premijere, to nešto znači: niti će festival tog kalibra po pravilu uzimati filmove koji su već negdje igrali, čak ni za paralelne selekcije, niti autori, produkcijske, „sales” i distribucijske kompanije mogu računati na tu strategiju. Upravo se to dogodilo filmu „Sorry, Baby”, prvijencu Eve Victor, obasipanom pohvalama kritike i, često, publike, od američke i svjetske premijere na Sundance Festivalu pa nadalje, na svakom festivalu gdje se pojavio. Ukoliko u obzir uzmemo i to da njegova autorica nije netko tko zbog ranije zarađene reputacije dobiva poseban tretman, uspjeh se čini još većim. Ali, posao filmskog kritičara je i to da ponekad bude „mokra krpa” pa potpisnik ovih redaka tu dužnost preuzima na sebe nakon što je film pogledao na festivalu u Karlovym Varyma.

Prema islamskoj teologiji, arapska riječ „sirât” ili „sirâh” označava stazu, put, pa i određeni kodeks. Španjolski redatelj rođen u Parizu, Oliver Laxe, u uvodnoj kartici svog najnovijeg filma precizira o kakvoj se točno stazi radi. Ovako Laxe to objašnjava: „Ona spaja Raj i Pakao, tanka je poput dlake i oštra poput noža”. Takav mračni filozofski uvod savršeno paše za, potencijalno, jedan od filmova godine koji publiku ostavlja bez daha još otkako je imao svoju premijeru u Cannesu, gdje je nagrađen nagradom žirija, nagradom za najboljeg kompozitora, „Pasjom Palmom“ četvoronožnim „glumicama”, te posebnim priznanjem francuskih kino-prikazivača art- i esejističkog usmjerenja. Mi smo „Sirât“, međutim, uhvatili na jednoj od njegovih sljedećih postaja, na festivalu u Karlovym Varyma. Nakon spomenutog filozofskog uvoda, teren se priprema za „rave” u pustinji.