Slavni režiser i scenarista Aki Kaurismäki svojim zadnjim filmom „Palo lišće“ („Fallen Leaves“), iz 2023. godine, ponovo nas vodi u državu koja je proglašena zemljom u kojoj su ljudi najsrećniji – Finsku. Kaurismäki, dobitnik specijalne nagrade žirija na 76. Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu, donosi sve što poznajemo kod finskog majstora, s tim što je tu i nešto novo, sveže i nostalgično. Upoznaćemo dvoje usamljenih ljudi koji će se slučajno sresti i razviti simpatije jedno prema drugom. Helsinki, Finska. Grad je prazan, mračan i tih. Sudbina ukršta puteve dvoje samotnih pripadnika niže radničke klase. Ansa radi u supermarketu, ali ubrzo dobija otkaz jer je uhvaćena kako u torbu stavlja paketić sira sa isteklim rokom. Zatim pronalazi sve gore poslove, prvo kao pomoćnica u sumnjivom baru, a onda kada vlasnika uhapse baš na dan za isplatu plate, i u fabrici. Ona se, dakle, za svoje mesto pod suncem bori radom, strpljenjem i upornošću.

Teško da je Bob Dylan neki slabopoznat opskuran lik o kojem se nije već dosta govorilo u javnosti i umjetnosti, pa tako i na filmu. Ipak se tu radi o svestranom umjetniku koji je redefinirao glazbene žanrove „elektrificirajući” američki folk, strasnom crtaču i Nobelovom nagradom ovjenčanom književniku uvijek spremnom na provokaciju i kontroverzu. Ono što je počelo s glazbenom revolucijom koja je koju godinu kasnije pokrenula hippie pokret, nastavilo se s idejom beskrajne turneje (u okviru koje je u nekoliko navrata posjetio i gradove u regiji) i završilo s ignoriranjem ceremonije dodjele Nobelove nagrade. Na filmu, pak, možemo ga se sjetiti kao glumca u ulozi „kaubojskog barda” kod Sama Peckinpaha u „Pat Garrett and Billy the Kid“ (1973), protagonista stavljenog u širi društveni kontekst kod Scorsesea u „No Direction Home“ (2005) i „Rolling Thunder Revue“ (2019).

„Crossing“ (2024), melanž socijalne drame i filma ceste, pa i latentne romanse, a napisao ga je i režirao Levan Akin, švedski autor gruzijskih korijena, tematikom se, ozračjem i pripovjednom umješnošću istaknuo na programu lanjskog Ljubljanskog filmskog festivala LIFFE, jednako kao i film „April“ o kojem smo ranije pisali na Lupigi. U fokusu nam je ponovo žena, bez zaleđa i kapitala, ali zato poduzetna, borbena i divno jezičava. Umirovljena nastavnica Lia snimana je u krupnim planovima, en face, ali često i postrance, pa dok ona nekud brza ili pak miruje i razmišlja, plijeni markantnim, kao isklesanim licem. I ona je, poput Nine u „Aprilu“, na zadatku, sestri na umoru obećala je da će pronaći Teklu, svoju davno u Istanbul odbjeglu nećakinju. Lia sebi ne može oprostiti što šogora nije spriječila da kćer otjera od kuće, jer imati trans dijete u gruzijskoj provinciji smatralo se, i dalje se smatra strahotom i sramotom.

„Sadisti jebu, pa zbog toga često najebu; mazohisti bivaju jebani, ali makar ne najebu”, parafraziram, ali tako je pisao Vitomil Zupan (a prevodio Živojin Pavlović) u romanu „Igra s đavolovim repom“. Roman se bavi bračnom krizom dvoje pripadnika socijalističke tehno-menadžerske klase koji oboje imaju sadističke inklinacije u kojima se nadmeću češće izvan spavaće sobe nego u njoj. Citat je uzet iz jedne od situacija u kojoj njih dvoje „preuzimaju” odbjeglu djevojku od para sličnog socijalnog statusa koji ne zna što će s njom, budući da su i supružnici i cura – mazohisti. Osim nepoznavanja pravila „seksualnog bontona” koja nalažu da su mazohisti zapravo u poziciji moći jer kontroliraju dokle će se ići, kobni nedostatak Zupanovih anti-junaka u „anti-ljubavnom” romanu je taj da ne mogu shvatiti da se u različitim situacijama mogu, ili čak moraju, igrati različite uloge.

Sporovozna naracija, zatomljena napetost, surova problematika u eksplicitnim vizualizacijama, ekspresivni naturščici koji igraju uz bok profesionalcima, a sve navedeno u obeshrabrujućem trajanju od gotovo dva i pol sata. To je ugrubo „April“, drugo dugometražno art ostvarenje cijenjene i uzbudljive gruzijske sineastice, ime joj je Dea Kulumbegashvili. Dramaturgija se u ovom filmu, snimljenom 2024. godine, načelno temelji na dvije, tri naturalističke scene koje fiksiraju i podižu naizglednu bezdogađajnost filma. „April“ ćemo neizbježno pamtiti po neugodno razvučenim prizorima pred koje nas autorica frontalno posjeda, bez distance, poštede, kraćenja. Za osjećaj i valorizaciju cjeline važnije je ipak nešto drugo, sve ono teško objašnjivo što, kao da je kodirano, nalazimo između zbivanja, slika i riječi; od veće je važnosti ono neiskazivo i neprikazivo od svega što vidimo i čujemo.

Nakon pada Francuske i uspješne evakuacije preostalih britanskih, francuskih, belgijskih i nizozemskih trupa kod Dunkirka, otpočela je zračna bitka za kontrolu neba nad Velikom Britanijom u svrhu neke buduće invazije nacističkih snaga. Kampanja je trajala mjesecima i odnijela brojne žrtve. Njen primarni cilj zapravo je bio London, odakle je, prema nekim procjenama, izbjeglo više od milijun ljudi, od čega više od pola milijuna djece. Taj se period Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji zove „Blitz“. O njemu su, kao i o drugim periodima za vrijeme rata u Britaniji ili u njenim kolonijama, već snimani filmovi. Zapravo, čini se kao da postoji neko nepisano pravilo da britanski filmaš ne može postati veliki britanski filmaš sve dok ne snimi film o Velikoj Britaniji u Drugom svjetskom ratu, stradanju njenih vojnika i civila, te njenim naporima u borbi protiv nacizma i fašizma.