Nakon pada Francuske i uspješne evakuacije preostalih britanskih, francuskih, belgijskih i nizozemskih trupa kod Dunkirka, otpočela je zračna bitka za kontrolu neba nad Velikom Britanijom u svrhu neke buduće invazije nacističkih snaga. Kampanja je trajala mjesecima i odnijela brojne žrtve. Njen primarni cilj zapravo je bio London, odakle je, prema nekim procjenama, izbjeglo više od milijun ljudi, od čega više od pola milijuna djece. Taj se period Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji zove „Blitz“. O njemu su, kao i o drugim periodima za vrijeme rata u Britaniji ili u njenim kolonijama, već snimani filmovi. Zapravo, čini se kao da postoji neko nepisano pravilo da britanski filmaš ne može postati veliki britanski filmaš sve dok ne snimi film o Velikoj Britaniji u Drugom svjetskom ratu, stradanju njenih vojnika i civila, te njenim naporima u borbi protiv nacizma i fašizma.

Strukturu kratkometražnog filma „Milena“ (2024) Željka Stanetića čine dvije vremenske ravni odnosno dvije isprepletene pripovjedne linije: „ovo vrijeme sada“ nasuprot bliskoj prošlosti, jer autor nas naizmjenično prebacuje iz doba koje očitavamo kao aktualno u polovinu devedesetih, pa opet u sadašnjost. Mladi par koji je u ljeto 1995. godine s dječačićem i psom krenuo u bijeg, odnekud iz ruralne Hrvatske u Vojvodinu, promatramo tako u vremenskim prebacivanjima i kao zrele ljude na pragu rane starosti. Jednog prijepodneva posjeti ih mlada novinarka koja je Stevana u prethodnom telefonskom razgovoru obazrivo zamolila da joj govori o svom iskustvu. Ovisno o dobi i razini informiranosti o ratnim zbivanjima gledatelj isprva tek naslućuje ili pak uopće ne uspijeva razabrati o čemu se radi. Kako bilo, iz facijalne ekspresije i držanja gošće i domaćina lako je zaključiti da je u pitanju delikatna stvar, s čime se ona nosi lošije od njega.

U posljednje vrijeme kao da imamo navalu filmova i, naročito, serija o papama. Bilo da je tu riječ o povijesnoj velikaškoj obitelji Borgia koja je držala i „Svetu Stolicu” ili o fiktivnom prvom američkom papi u diptihu serija Paola Sorrentina „The Young Pope“ (2016) / „The New Pope“ (2020), čini se da „tajna” ili fiktivna povijest Vatikana jako intrigira i fascinira gledateljstvo. Filmski obol su, pak dali Fernando Meirelles („The Two Popes“, 2016), Wim Wenders („Pope Francis: A Man of His Word“, 2018), te rubno Marco Bellocchio („Kidnapped“, 2023) i, naravno, Francis Ford Coppola („The Godfather Part III“, 1990, za koji je prije par godina napravljena i nova verzija). Čini se da je red došao i na njemačkog redatelja Edwarda Bergera čiji je prošli uradak „All Quiet on the Western Front“ (2022) osvojio čak četiri nagrade Oscar: uz onu za najbolji međunarodni film, još tri „zanatska” – za originalnu glazbu, fotografiju i scenografiju.

Koja je suština vjere u boga (kojeg god), sistem bogova ili neku već „zemaljskiju” višu silu? Zapravo, kontrola, na primjer, narativa ili ponašanja, jer svaka vjera od najegzotičnijeg kulta do najpopularnije svjetske organizirane religije, to ima za cilj. Shodno tome, je li strašnije vjerovati u zlog, nemilosrdnog boga koji vas kontrolira, u neko kreirano političko tijelo sklono kažnjavanju nepoćudnih ili ne vjerovati ni u što, biti sasvim sam na vjetrometini svjestan toga da je sve prolazno i uglavnom bez posljedica? Upravo ova navedena pitanja vjerovanja, vjerskih sistema, ali i pitanja izbora, iteracija, sjećanja i atribucija - glavno su pogonsko gorivo novog filma Scotta Becka i Bryana Woodsa (dvojca najpoznatijeg po scenariju za globalni horor-hit „A Quiet Place“) pod nazivom "Heretic", nastao u produkciji vodeće neovisne kuće A24 izrazito sklone hibridiranju autorskog i žanrovskog pristupa.