Doista je logično da europska arthouse autorica Malgorzata Szumowska, sklona diskretnom ubacivanju spiritualnih tema u svoje filmove, za svoj prvijenac na engleskom jeziku izabere vjerski kult kao temu i okruženje. Ne samo da razni kultovi i sekte plodno tlo pronalaze u Anglosferi, vjerojatno zbog sasvim krivo protumačenog načela o slobodi vjeroispovijesti, već se njihova privlačnost krije prije svega u razumljivosti na univerzalnoj razini. Zatvorene i izolirane sredine tog tipa predstavljaju svojevrsno društvo u malom ili makar njegove dijelove, te se na njima ogledaju određene tendencije. Dodajmo na to i duh vremena, borbu za ravnopravnost spolova, dizajn i pod-tonove koji podsjećaju na pisanje Margaret Atwood i popularnost serije-ekranizacije njenog romana „The Handmaiden's Tale“, pa postaje jasno zašto je već samom svojom temom „The Other Lamb“ film vrijedan pozornosti.

Još od svog prvijenca, senzacionalnog pobjednika Berlinalea 2006. godine, filma „Grbavica“, Jasmila Žbanić pokazuje tendencije da komentira bosanskohercegovačku realnost, te sraz između nje i mita o „rođenju jedne nacije“. Ona to svakako čini iz takozvane pozicije žrtve, ali na jedan osebujan način i iz jasno definiranog kuta za koji je važnije to što je ženski, nego li to što je bošnjački. U „Grbavici“ tako imamo ženu – žrtvu ratnog silovanja i njenu kći koja živi u uvjerenju da joj je otac poginuo u ratu, ali ni u jednom kadru nemamo zlikovce, već samo život koji mora ići dalje. U svom narednom filmu, „Na putu“ (2010.), dotiče se porasta islamskog radikalizma u poratno doba, dok se filmom „Za one koji ne mogu da govore“ (2013.) bavi procesom stjecanja perspektive o kompleksnoj i tragičnoj bližoj prošlosti kroz koju prolaze stranci.

Još sa svojim prvim filmom „Varvari“, Ivan Ikić je iskočio iz standarda suvremenog srbijanskog filma autorskim pristupom i tretmanom tema sumorne realnosti. Njegova metodologija rada je u sebi sadržavala odjeke novovalnih filmova, ali i američke „indie“ kinematografije. Većinu uloga su odigrali naturščici pokupljeni iz miljea koji je autor portretirao (provincijskog, besperspektivnog, huliganskog i, u konačnici, gubitničkog) pritom bez uvida u kompletni scenarij, oslanjajući se na redateljeve naputke i improvizirajući oko njih, a standardne teme socijalne, obiteljske i post-ratne traume uokvirene su konceptom da su sva događanja i svi trendovi u gradiću Mladenovcu (mjestu radnje filma) nedaleko od Beograda samo odjeci onih iz prijestolnice koji su, pak, i sami odjeci neke šire europske i globalne društvene klime.

Zaista je malo javnih ličnosti koje su obilježile disidentsku borbu protiv tvrdog komunističkog režima i tranziciju ka demokraciji na način na koji je to učinio Václav Havel. Kao pisac i dramatičar, bio je izuzetno plodan. Kao političar, ostao je vjeran građanskoj platformi i vrijednostima zalaganjem za pravnu državu i što direktniju demokraciju. Njegove metode borbe bile su nenasilne, ali njegovi protivnici se nisu ustručavali nasilja prema njemu i kružoku intelektualaca okupljenih oko njega. Havel je robijao u nekoliko navrata, da bi kasnije, nakon Baršunaste revolucije, kao jedan od najvećih simbola građanskog otpora, bio izabran za posljednjeg predsjednika Čehoslovačke, a potom kasnije i za prvog predsjednika Češke Republike.

Svakog jutra, tri se žene nalaze na parkingu u blokovskom naselju neimenovanog grada na sjeveru Francuske, sjedaju u automobil i voze se preko granice u Belgiju na posao. One su naizgled sasvim obične žene, sa svojim životima i sasvim životnim problemima, ali je zato njihov posao nesvakidašnji – prostitucija koja je u Belgiji legalna. „Working Girls“, film u režiji Frédérica Fonteynea i Anne Paulichevich (napisan po scenariju potonje), je film o njima i njihovom životu, a ne o njihovom zanatu kako to naslov sugerira. Premijerno je prikazan na ovogodišnjem izdanju festivala u Rotterdamu prije nego li je korona-kriza prekinula redovni festivalski život, a mi smo ga imali prilike pogledati u Rijeci u okviru „putujućeg kina” koje je zamijenilo ovogodišnje izdanje filmskog festivala u Motovunu.

Za iste povijesne činjenice postoje različiti kutovi gledanja i narativi kojima se one tumače. Na naseljavanje teritorija se može gledati kao na kolonijalni imperijalizam koji je donio genocid, ali i kao širenje granica poznatog, civiliziranog svijeta. Lako je za kolonijalizam optužiti dežurne krivce iz „Stare Europe“, dakle Španjolsku, Portugal, Nizozemsku, Francusku, Englesku (kasnije Veliku Britaniju), ali kolonijalno stanje uma ne prestaje s njima. Tako su i bivše kolonije, prije svega Sjedinjene Američke Države, po stjecanju neovisnosti širile svoj suverenitet i verziju civilizacije unutar kontinenta, za što su cijenu životom plaćali Indijanci, a kasnije su isto počeli raditi i izvan svojih granica. Ono što se često zaboravlja je to da su istu ili sličnu politiku vodile i druge po novome neovisne države na svojim teritorijima, prije svega latinoameričke republike. Ishod za domicilno, urođeničko stanovništvo bio je u dlaku isti.