20 DANA U MARIUPOLJU: Pošten dokument direktno iz tadašnjeg srca tame

20 DANA U MARIUPOLJU: Pošten dokument direktno iz tadašnjeg srca tame

Neki datumi se jednostavno pamte. Mi koji smo ih doživjeli pamtiti ćemo ih dokle smo živi, s manje ili više „distorzije” koja će nastupiti s vremenom. Recimo, za 24. veljače 2022. godine se još uvijek točno mogu sjetiti gdje sam bio kada sam pročitao prve vijesti, kako sam se osjećao, čak i koji su se, možda nerealni strahovi u meni osobno tada porađali. Taj se datum označava kao datum početka rata u Ukrajini, što je samo djelomično točno, budući da je rat tamo izbio nekih osam godina ranije, ali od navedenog datuma teče njegova intenzivna faza. Agresorska ruska strana ju cinično naziva specijalnom vojnom operacijom, ali nemojmo se zavaravati, u pitanju je rat u svom punom opsegu, s bitkama, tragedijama, kolonama izbjeglica i smrtima, kako vojnika, tako i civila.
AMERICAN FICTION: Britka satira o crnačkim stereotipima i publici koja na njih pada

AMERICAN FICTION: Britka satira o crnačkim stereotipima i publici koja na njih pada

Možda pripadnost pojedinim statističkim kategorijama i nije stvar izbora, ali to koliko ćemo na osnovu tih pripadnosti graditi svoj identitet tiče se samo nas osobno. Prevedeno, sami biramo koliko će nam biti bitno to što smo pripadnici manjinskog ili većinskog naroda, ove ili one rase, neke ili nijedne vjeroispovijesti, što smo mladi ili stari, što svoj spol definiramo ovako ili onako, ili odbijamo da ga definiramo i što imamo ovakav ili onakav odnos do svoje seksualnosti koja također može i smije biti ovakva ili onakva. Opet, to ne znači da ne postoje određena očekivanja, koncepcije ili norme (uglavnom nepisane) kako se prema nečemu od navedenog valja odnositi. Nevolja s normama je ta da se one same po sebi nameću (od strane društva, države ili tržišta, svejedno), pa mi, htjeli ili ne, moramo usvojiti određeni klišej ili stereotip.
ZATVORI OČI: U neka normalnija vremena „puknuo“ bi skandal jer ovaj uradak nije filmska vijest godine

ZATVORI OČI: U neka normalnija vremena „puknuo“ bi skandal jer ovaj uradak nije filmska vijest godine

Možda ni u neka normalnija vremena film kao što je „Zatvori oči“ ne bi bio filmska vijest godine, ali bi makar skandal zašto to nije tako podigao dovoljno prašine i potrajao dovoljno dugo. Ovako je prvi dugometražni film legendarnog španjolskog filmaša Victora Ericea nakon tridesetogodišnjeg posta ostao na nivou fusnote koja će možda privući pažnju tek upornijih filmskih sladokusaca. Problem je nastao već u samom procesu selekcije filma za Cannes kada je festival namjerno držao redatelja „u mraku” po pitanju selekcijskog statusa filma i time ga onemogućio da se možda izbori za zvučniju premijeru od one koju je dobio, u relativno novoj, nenatjecateljskoj sekciji Cannes Premieres koja ne garantira nikakvu daljnju festivalsku distribuciju. Redatelj se na koncu nije pojavio na premijeri i umjesto toga je napisao protestni tekst u madridskom dnevniku El Pais.
OSTAVITE SVIJET IZA SEBE: Više loš negoli dobar „trash” film u produkciji bračnog para Obama

OSTAVITE SVIJET IZA SEBE: Više loš negoli dobar „trash” film u produkciji bračnog para Obama

Jeste li primjetili, dragi čitatelji, kako nas „streaming” servisi baš u praznično doba zasipaju apokaliptičnim filmovima s jasnom namjerom da nam skrenu pažnju ka nekom problemu, da nas nečim dobro uplaše i da nas nečemu nauče. Nije to tek tako, okupi se obitelj, pusti se Netflix, nakon toga se priča s kolegama, pišu se članci po novinama i naručene ili makar konformističke filmske kritike, pa onda dobijemo fenomen koji svi moraju vidjeti, nešto što makar na neko vrijeme drži globalno pozornost prije nego li se preseli u vječni zaborav. Imali smo tako „Bird Box“, „White Noise“ i najgoreg „od sve djece” – „Don't Look Up“, filmove same po sebi dosta različite, ali sa sličnom putanjom. Ovogodišnji doprinos toj kolekciji zove se „Ostavite svijet iza sebe“ („Leave the World Behind“).
ZONA INTERESA: Jedan od najstrašnijih horor filmova ikada, a bez ijedne eksplicitne scene nasilja

ZONA INTERESA: Jedan od najstrašnijih horor filmova ikada, a bez ijedne eksplicitne scene nasilja

Uvjetovani vjerskim ili makar kulturnim sadržajem koji konzumiramo nekritički ili možda pred-kritički, uvjeravani smo da je zlo neljudsko i kao takvo mora biti čudovišno i stoga lako prepoznatljivo. Tek nas je Hannah Arendt na primjeru Adolfa Eichmana, odnosno njegove uloge u Holokaustu, uspjela poučiti da zlo nije karikaturalno, čudovišno i neljudsko, već je ono prije svega banalno, zbog toga tako ljudsko i teško prepoznatljivo. Jer Eichman je, sjetimo se, samo savjesno radio svoj posao, birokratski posao ispunjavajući zadatke koji su pred njega postavljeni i nadajući se usponu u karijeri.U svom romanu „Zona interesa“ britanski književnik Martin Amis, a u njegovoj ekranizaciji redatelj Jonathan Glazer, odlaze i korak dalje u spuštanju zla dublje u ljudske sfere. Film „Zona interesa“ imali smo prilike vidjeti u dvije odvojene projekcije na Human Rights Film Festivalu koji je prošli tjedan održan u Zagrebu.
SUHA TRAVA: Sporovozna priča o ljubavnom trokutu na rasporedu HRFF-a

SUHA TRAVA: Sporovozna priča o ljubavnom trokutu na rasporedu HRFF-a

Ove godine primjetan je trend u kinematografiji - kako onoj „mainstream”, tako i kinematografiji koja nosi odrednicu festivalske ili „arthouse” - da filmovi traju blizu ili preko tri sata, najčešće bez ikakvog opipljivog opravdanja. Potpisnik ovih redaka ga je samo za jedan film tog formata uspio naći, i to tek donekle, budući da film (koji ipak nije predmet ovog teksta) može biti i upola kraći i dvostruko duži, a da se ipak ništa u njegovoj percepciji ne promijeni. Razloga se, međutim, može naći, i oni su različiti. Neki od „osumnjičenih” su jednostavno pretrpani, pa ih ni relativno živahan tempo ne može do kraja iskupiti, a drugi su jednostavno – spori. Kada smo kod sporih filmova (čak je i odrednica „slow cinema” legitimna i neki filmski autori je s ponosom nose), ne smijemo zaobići činjenicu da je ove godine takav film izbacio i jedan od doajena „žanra”, turski autor Nuri Bilge Ceylan.
NAPOLEON: Povijesni promašaj Ridleya Scotta

NAPOLEON: Povijesni promašaj Ridleya Scotta

Ridley Scott je, makar u poznoj fazi svoje karijere, filmski redatelj koji uvijek i otvoreno cilja na spektakl bez ikakvih kalkulacija i imalo kompromisa. Metaforički rečeno, on zamahne, pa što bude – bude. Ili potpuni pogodak ili potpuni promašaj. A ima li, u smislu spektakla i grandioznosti, bolje „mete” od Napoleona Bonapartea, briljantnog vojskovođe, oportuniste, malog čovjeka s velikim ciljevima, generala, konzula, cara, melankoličnog paranoika? Nije lako sve to obuhvatiti u jednom samom filmu, pa makar on u svojoj najkraćoj kino-verziji trajao i epskih dva i pol sata, dok se očekuje duža, integralna verzija (inače Scottov potpisni potez) od čak četiri sata. Ridleyu Scottu se ipak mora odati priznanje da je makar pokušao, savršeno znajući u što se upušta, a to može vidjeti i zagrebačka publika s obzirom da je "Napoleon" upravo stigao u zagrebačke kino dvorane.
PAMTIM SAMO SRETNE DANE: Posljednji film velikog Radka Poliča sjetna je priča vrijedna gledanja

PAMTIM SAMO SRETNE DANE: Posljednji film velikog Radka Poliča sjetna je priča vrijedna gledanja

Neobičan je scenarij Norvežanina Gjermunda Gisvolda i film Nevija Marasovića „Pamtim samo sretne dane“ koji smo imali prilike vidjeti na netom završenom Zagreb Film Festivalu. Film na originalan način pokušava ispričati i preispitati životnu priču jednog starijeg gospodina, kojeg u filmu glumi veliki jugoslavenski i slovenski glumac, prošle godine preminuli Radko Polič. On u jedan restoran ulazi uz pjesmu Arsena Dedića „Ono sve što znaš o meni“, biva poslužen, sjedi i, prvo gotovo neopazice, a onda sve zaineresiranije, sluša dijaloge i rasprave ljudi za susjednim stolom. Polič je stalno prisutan u pozadini mnoštva sekvenci koje se nižu u filmu, a u kojima se neprestano pojavljuju različiti likovi. Stoga je u „Pamtim samo sretne dane“ zaista jako puno glumaca, ali svi se oni, osim Poliča, Zlatka Burića i Stjepana Perića pojavljuju tek nakratko.
ZAKON ZBORNICE: Njemački kandidat za Oscara je vješto režirana i još bolje odglumljena triler-drama

ZAKON ZBORNICE: Njemački kandidat za Oscara je vješto režirana i još bolje odglumljena triler-drama

Ma koliko se politike mijenjale i ma koliko državno-pravni, kulturološki i ini okviri bili varijabilni, škola će uvijek biti – škola. Odnosno, bit će to sustav za sebe u kojem se formiraju paralelni i prepleteni odnosi moći i hijerarhije. Ne tako davno, imali smo hrvatski film na tu temu, s fokusom na individuu, novu pridošlicu u sredinu, koja pokušava taj sustav promijeniti iznutra. O „Zbornici“ Sonje Tarokić smo pisali i na ovim stranicama. Ove godine, pak, imamo film „Zakon zbornice“ koji je premijeru imao zimus na Berlinaleu, da bi tokom jeseni jako podigao svoju vidljivost globalno s internacionalnom distribucijom pod okriljem kompanije Sony, nominacijom za nagradu Europskog parlamenta LUX, kao i činjenicom da se radi o njemačkom kandidatu za Oscara za najbolji strani film. Mi smo ga imali prilike pogledati na ZFF-u.
ČUVARI FORMULE: Visoka doza dramatike po receptu Dragana Bjelogrlića

ČUVARI FORMULE: Visoka doza dramatike po receptu Dragana Bjelogrlića

Ovogodišnji Zagreb film festival završio je projekcijom vrlo dobrog srpskog filma „Čuvari formule“ režisera Dragana Bjelogrlića. Tema je pogibeljni incident 1958. godine u Institutu za nuklearne nauke u Vinči, petnaestak kilometara od Beograda. Institut je osnovan malo poslije jugoslavenskog raskida sa Sovjetskim Savezom i Staljinom, a strogo tajna i nikad službeno potvrđena ideja bila je da Jugoslavija tamo izradi atomsku bombu. Nakon projekcije prepuno Kino SC-a film je nagradilo višeminutnim aplauzom, a glasan pljesak je dobila i filmska ekipa koja je stigla na zagrebačku premijeru – Dragan Bjelogrlić, Radivoje Bukvić, Alisa Radaković i Jovan Jovanović. Nema sumnje da će "Čuvari formule" biti veliki kino hit u zagrebačkim kinima u koja uskoro stiže

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

    18.03.2024.

    Predrag Finci

    VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

    05.03.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

  3. DUNI VJETRE: Čudna smrada od Mostara grada

    28.02.2024.

    Srđan Puhalo

    DUNI VJETRE: Čudna smrada od Mostara grada

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije