Mudrijaši kažu kako u „stvarima ljudskim” ne postoji istina (kakvu možemo dobiti, recimo, u vrlo egzaktnim prirodnim znanostima), već je sve stvar nečije perspektive ili uvjerenja. Međutim, pravo i zakon teže egzaktnosti i striktnoj definiciji što se smije, a što se ne smije činiti. Kada dođe do nekih "škakljivih" stvari, poput mogućih prijestupa seksualne prirode ili napada na tjelesni integritet općenito, stvari istine i perspektive postaju još zamućenije i još teže se mogu definirati i procesuirati, dok krajnji rezultat vrlo lako može biti dodatna trauma - kako za žrtvu, tako i za osumnjičenog. U tom i takvom svijetu egzistira izvanredni film poznatog francuskog redatelja Yvana Attala „The Accusation“, nastao po romanu francuske književnice Karine Tuil „Les choses humaines“.

Lilja verovatno nije ni sanjala da će joj se život preko noći pretvoriti u pakao. Ona zapravo sanja o lepom putovanju na koje majka treba uskoro da je vodi, a onda planira da ostvari svoje snove tamo negde daleko. Šveđanin Lukas Moodysson, romanopisac, pisac kratkih priča, filmski reditelj i scenarista je 2002. godine napravio izuzetno težak film koji ima kultni status i vredi ga se prisetiti. “Lilya 4-Ever” ili „Lilja zauvek“ duboko se urezuje u pamćenje i teško ga je izbaciti iz glave. Moodysson je sredinom devedesetih počeo snimati filmove i proslavio se romantičnom dramom “Show Me Love” (1998), a inspiraciju za priču “ Lilja zauvek” pronašao je u stvarnoj osobi i stvarnoj sudbini mlade Litvanke (po imenu Danguolė Rasalaitė) koja je završila kao prostitutka u Švedskoj.

U vremenu sadašnjem obilježenom agresijom Rusije na susjednu Ukrajinu, možda ne bilo loše upoznati se s time kako ruska država zapravo funkcionira i što sa sobom namjerava prenijeti u ostatak svijeta u koji prodre. U tom smislu, uvid u filmove autora od određenog integriteta, može biti više nego koristan alat. Na prvi pogled, film Alekseja Germana Juniora „Kućni pritvor“ (ruski original "Delo") o univerzitetskom profesoru koji biva smješten u kućni pritvor za vrijeme istrage o pronevjeri sredstava ne govori o aktualnoj političkoj situaciji. Ali, s druge strane, German nam zorno prikazuje kako zapravo rusko društvo funkcionira po zakonu (fizički i politički) jačeg, što je nešto što se ne mijenja ma koji politički okvir (carski, sovjetski ili trenutni federalni) u Rusiji bio na snazi.

Hobotnica je razigrano, znatiželjno i nestašno biće čije bi vas sposobnosti mogle iznenaditi. Pamti, pametna je, može hodati, trčati i, verovali ili ne, prepoznaje pojedine ljude. Možda nismo još dovoljno svesni, ali sa životinjama nas povezuje mnogo više stvari nego što bismo ikada pomislili i njihovi životi su podjednako dragoceni kao i naši. Ako volite životinje i fascinirani ste velikim morem i okeanskim životom, dokumentarni film “My Octopus Teacher” vas neće razočarati. Film je osvojio Oscara i važi za jedan od najboljih dokumentarnih filmova u poslednjoj deceniji, i to sa vrlo dobrim razlogom. Posle dugog niza godina svakodnevnog plivanja u okeanu na krajnjem jugu afričkog kontinenta, sasvim običan čovek Craig Foster upoznaje morsko biće koje će mu promeniti život: mladu hobotnicu koja pokazuje izuzetnu radoznalost.

Jedna od bitnijih tekovina druge polovice 20. stoljeća u razvijenom svijetu su prava seksualnih manjina. Ona se danas podrazumijevaju do te mjere da je pomalo teško zamisliti da se u ne tako davnoj prošlosti zbog „krimena” homoseksualnosti išlo na robiju. Dug je put od tada pređen, ali s druge strane sve je prisutnija globalna prijetnja konzervativnih težnji i retradicionalizacije nauštrb ljudskih prava, o čemu posljednjih godina sve češće svjedočimo i u hrvatskoj svakodnevici. Upravo stoga ponekad podsjetnik neke vrste dobro dođe. Film „Konačna sloboda“ ("Great Freedom"), festivalska uspješnica poznatog austrijskog redatelja Sebastiana Meisea, koji je od ovoga tjedna napokon krenuo u kino distribuciju po domaćim kinima, može nam itekako poslužiti u tu svrhu.

U svojoj karijeri koja za sada broji devet filmova, Paolo Sorrentino je izborio statuse „oskarovca“, dvostrukog dobitnika nagrade Europske filmske akademije, jednog od najcjenjenijih europskih filmaša i legitimnog nasljednika velikog Federica Fellinija. Ovo potonje je ostvario sa svojim šestim, brojnim nagradama ovjenčanim filmom „Velika ljepota“ (2013.) koji su kritičari proglasili Sorrentinovim „magnum opusom“ u stilu „La dolce vita“ (1960.). Po toj logici, onda autorov najnoviji film ne može biti ništa drugo do njegov „Amarcord“ (1973.), budući da se u njemu vraća u svoje odrastanje i ranu mladost. Spominju se u filmu i uzori, poput Fellinija na čiji „casting“ za statiste protagonist filma prati svog brata i Sergia Leonea (premda se kazeta s filmom „Bilo jednom u Americi“ do kraja ipak neće zavrtjeti).