MITRA: Napeti politički triler i angažirana "moralka" koja zavrjeđuje preporuku za gledanje

MITRA: Napeti politički triler i angažirana "moralka" koja zavrjeđuje preporuku za gledanje

Iako se može sporiti koliko je prije Islamske revolucije Iran zapravo bio liberalna sredina (a koliko je ta liberalnost bila samo šminka za truli, koruptivni sistem koji je sistematski eksploatirao svoje najsiromašnije građane), činjenica je da je Iran tada, makar u smislu osnovnih ljudskih sloboda, bio liberalniji nego danas. Islamisti su odmah nakon revolucije 1979. godine zatomili sve one progresivne snage unutar anti-monarhističkog pokreta koje su u toj revoluciji sudjelovale. Sada, više od 40 godina nakon povijesnih događaja, Iran je još uvijek neslobodna zemlja čiji je civilni režim i formalno podređen volji religijskih vođa i gdje se oni koji su percipirani kao njegovi protivnici nemilosrdno proganjaju. U tom smislu, revolucija je pokrenula samo prvi val emigracije prema percipirano slobodnom Zapadu, a tvrdi režim je dao svoj doprinos tome da se emigracija nastavi.
NO TIME TO DIE: Ako se mene pita – ovo je najlogičniji i najosećajniji Bond ikada

NO TIME TO DIE: Ako se mene pita – ovo je najlogičniji i najosećajniji Bond ikada

Tarantinovski, oproštajni Bond. Posle ću to da objasnim, ali na početku: ključna scena je zapravo realan opis ovog našeg stanja, kada M. (Ralph Fiennes) usred Lambetha, tako da se vidi turistička zamka „Londonsko oko“, objašnjava, zapravo se pravda Bondu. zašto mu je pala na pamet ideja da napravi pametni virus koji ubija samo ljude s određenim DNK: „Čitav život sam posvetio odbrani demokrat...“, pa se osvrne oko sebe i pokaže rukom: „ovoga!“ A ovo je – sloboda da budeš šašav i ofarban u zeleno, da se zezaš, da tulumariš, da blejiš, da živiš kako ti se hoće, swinging or living as a celibate, gay or straight, all the same, taj M.-ov iskaz je tačan opis današnje situacije in a nutshell. Nikad nisam bio tarantinovac, a obožavam „Bilo jednom...“. Ovo je jedini bondovski film Daniela Craiga koji sam pogledao u celini, pa još u bioskopu, a sada sam fan Daniela Craiga. Inače, bio je to prvi odlazak u bioskop posle izbijanja pandemije
TOMA: Hoće li nadolazeća serija popuniti one praznine koje je film ostavio?

TOMA: Hoće li nadolazeća serija popuniti one praznine koje je film ostavio?

U određenim krajevima bivše nam domovine, lik i djelo pjevača odnosno kantautora Tomislava Tome Zdravkovića ne treba previše predstavljati jer spomenuti ima status legende, što zbog svojih melankoličnih pjesama u žanrovskom registru kafanske glazbe, što zbog svog životnog stila obilježenog boemijom, kockom, nesretnim ljubavima i propalim brakovima. Iako njegovu glazbu mnogi lijeno i pogrešno apriorno svrstavaju u folk ili novokomponiranu narodnu, taj kafanski zvuk koji svakako ima elemente srpskog i jugoslavenskog melosa iz različitih krajeva, zapravo se više oslanja na starogradsku pjesmu, uz dodatke različitih zapadnoeuropskih žanrova poput francuske šansone, talijanske kancone i njemačkog šlagera. Tomina smrt koincidirala je s metaforičkom smrću Jugoslavije, što može poslužiti kao inicijalna kapisla za biografski film (i televizijsku seriju koja se u suvremenoj srbijanskoj kinematografiji nekako podrazumijeva).
ŠTO DALJE ODAVDE: Trnovita odiseja jedne sedamnaestogodišnjakinje

ŠTO DALJE ODAVDE: Trnovita odiseja jedne sedamnaestogodišnjakinje

Deset je država, uglavnom bivših socijalističkih, ušlo u Europsku Uniju 1. svibnja 2004. godine. To masovno proširenje ostavilo je posljedice, kako pozitivne, tako i negativne, i na zemlje „stare“ Europe, i na zemlje one „nove“. Jedno od ključnih pitanja u tom kontekstu je i pitanje ljudi koji su otišli „trbuhom za kruhom“ na Zapad, pritom dosta često ostavivši svoje obitelji doma. Novac je možda u smislu doznaka potekao sa zapada prema istoku, ali su zbog toga često patili odnosi unutar obitelji. Milje radnika-migranata nije stran poljskom glumcu i režiseru Piotru Domalewskom. On se njime bavio i u svojem dugometražnom debiju „Tiha noć“ (2017) u kojem se protagonist nenadano vraća doma za Božić nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu. Čini se kao da Domalewski sa svojim drugim dugometražnim filmom „Što dalje odavde“ (2020) još dodatno podiže uloge u ispitivanju ovog važnog pitanja.
ZBORNICA: Definitivno jedan od najboljih hrvatskih filmova u posljednje vrijeme

ZBORNICA: Definitivno jedan od najboljih hrvatskih filmova u posljednje vrijeme

Neki kažu da se na primjeru škole vjerno ogleda cjelokupno društvo, što i nije nužno istina. Škola je, naime, izuzetno kompleksan i kompliciran sustav raspodjele moći, s različitim paralelnim hijerarhijama, pa se stoga u školi još manje vidi učinak individualnih napora i inicijativa nego drugdje. Upravo je okruženje škole Sonja Tarokić izabrala za svoj dugometražni prvijenac „Zbornica“ koji je upravo doživio premijeru u Karlovym Varyma, gdje je i nagrađen posebnim priznanjem žirija. Protagonistica naše priče je Anamarija (Marina Redžepović), školska pedagoginja kojoj je posao u neimenovanoj školi u okolici Zagreba prvi stalni, nakon nekoliko godina provedenih na zamjenama. Ona poslu pristupa s mješavinom ideala, profesionalizma i dobre volje, pa zapravo više djeluje kao netko tko probleme učenika serijski rješava empatičnim pristupom.
GRABEŽLJIVCI: Kad stvari s praskom odlaze dovraga

GRABEŽLJIVCI: Kad stvari s praskom odlaze dovraga

Po osnovnoj političkoj teoriji, konzervativci štite interese viših društvenih klasa i obraćaju se biračima upravo iz tog miljea, dok se ljevičari obraćaju radništvu i teoretski štite interese te klase. No, ta stara podjela na ljevicu i desnicu po pitanju glasačke baze, ako je ikada i vrijedila, danas zasigurno više ne vrijedi. Možda zato što je u potrošačkom visokotehnološkom društvu radnička klasa, kako je to Darko Rundek pjevao, otišla u raj, možda zato što se ljevica približila liberalima i okrenula srednjoj klasi i njezinim temeljnim pitanjima poput identiteta, time ekstremnoj desnici ostavivši monopol na glasove niže klase stanovništva. Ima tu i neke logike: siromašnijima i manje obrazovanima, ali ipak ne gladnima i direktno ugroženima, lakše je „prodati“ nacionalizam i okrenuti ih protiv nekih društvenih skupina. S druge strane, oni situiraniji i bolje obrazovani teže tome da se hinjenom brigom o dobrobiti drugotnih prikažu u boljem svjetlu.
KELTI: Skok u jedno nevreme kojeg bi mnogi rado zaboravili

KELTI: Skok u jedno nevreme kojeg bi mnogi rado zaboravili

U nekim drugim delovima sveta, 1993. godina bila je godina kao i svaka druga, najpoznatija po tome što je Bill Clinton postao američki predsednik. U bivšoj Jugoslaviji je to bila treća godina rata u Hrvatskoj i druga rata u Bosni i Hercegovini. U Srbiji (koja „u ratovima nije učestvovala“, ali je slala oružje i dobrovoljce te ostale paravojne i parapolicijske bandite po komšiluku) to je, pak, bila godina hiperinflacije koja se opasno približavala svetskom rekordu. Dinar je devalvirao na dnevnom nivou, a svakih nekoliko meseci dolazilo je do denominacije, odnosno skidanja prekobrojnih nula s novčanica. U praksi je to značilo da su plate i penzije pale na jednocifreni ili dvocifreni broj nemačkih maraka na mesečnom nivou, da ih je trebalo menjati u nemačku valutu još istog dana jer bi već sutradan ta suma u dinarima bila gotovo potpuno bezvredna.
CORONATION: Kako je to počela pandemija u Kini

CORONATION: Kako je to počela pandemija u Kini

Vjerojatno najpoznatiji kineski disident Ai Weiwei posredno je filmski dokumentirao događanja u Wuhanu i drugdje u Kini u vrijeme početka pandemije koronavirusa prošle godine. Film „Coronation“ režirao je „na daljinu“ jer Ai Weiwei inače živi u Europi, tako da su mu u tome pomogli deseci dobrovoljaca i plaćene ekipe koje su (uglavnom prikriveno) prikupljale snimke u gradu, unutar bolnica, domova i karantenskih zona u zarazom zahvaćenoj Kini. Veliki dio sniman je ručnim videokamerama otprilike veličine pametnih telefona. Autor je prikupio gotovo 500 sati snimki, a one su montirane u dva sata filma koji je prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu. „Coronation“ se pojavio u javnosti u kolovozu 2020. godine kada je epidemija u Kini zapravo već bila završena, a skoro posvuda u svijetu bila je još u punom naletu, iako, poslije prvog vala, na sjevernoj polulopti u laganom i privremenom ljetnom predahu.
POTENCIJALNI KANDIDAT: Košmar političara u pokušaju

POTENCIJALNI KANDIDAT: Košmar političara u pokušaju

U idealnom svijetu, političari bi bili oni ljudi koji se doista brinu za dobrobit ljudi u svojoj lokalnoj sredini, na nacionalnom i na globalnom nivou, imaju inovativne ideje kako zatečeno stanje popraviti u okviru zakonom definiranih mogućnosti, te sposobnosti i energije da te svoje plemenite ideje provedu do kraja. U ovom našem, realnom, političari su karijeristi željni slave i osobne materijalne koristi, a moć koju stječu im je ujedno i sredstvo i cilj. Zbog toga od njih po dobru rijetko koga pamtimo, a po zlu ovisno o tome koliko su zla načinili i do koje su se pozicije uspjeli popeti. O gubitnicima, onima koji su se u politici okušali, ali se nisu uspjeli zadržati, bilo zbog svojih ograničenih sposobnosti, spleta okolnosti ili jednostavne činjenice da su tu zapravo zalutali, uglavnom i ne razmišljamo puno, oni vrlo brzo odlaze u zaborav, ali su kao grupni karakter možda i najzanimljiviji za promatranje i proučavanje.
TRAŽEĆI VENERU: O odrastanju djevojaka u provinciji Kosova

TRAŽEĆI VENERU: O odrastanju djevojaka u provinciji Kosova

Za očekivati bi bilo da kinematografija najmlađe europske države, nastale u ratu, nadalje perpetuira taj uglavnom muški mit o ratu, borbi, stradanju i žrtvi za bolju i slobodniju budućnost. Rat je u kosovskoj kinematografiji, doduše, prisutan, ali duboko u pozadini, kao povijesna činjenica, nekima i vrlo bolna. Kao takav, međutim, ne može biti generički izgovor za sve što je problematično, a druge, urgentnije teme izbijaju na površinu. Kosovska kinematografija je posebna i po tome što ju nose većinom žene mlađe ili srednje generacije, obrazovane u inozemstvu, ali s dubokim i iskrenim interesom za svoju domovinu. Stoga ne treba čuditi da je jedna od predominantnih tema patrijarhat koji se hrani brojnim prevaziđenim tradicijama, što mlade kosovske autorice prepoznaju i stavljaju u fokus svojih filmova koji potom osvajaju nagrade na relevantnim svjetskim festivalima. Posljednji takav primjer je „Tražeći Veneru“

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Berlin

    26.10.2021.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Berlin

  2. BEZ ČAROBNIH RJEŠENJA: Svjedočimo ekstremnoj polarizaciji društva

    21.10.2021.

    Lana Bobić

    BEZ ČAROBNIH RJEŠENJA: Svjedočimo ekstremnoj polarizaciji društva

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Nemojte misliti da vas se ne čita i ne prati

    20.10.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Nemojte misliti da vas se ne čita i ne prati

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije