Dragi čitaoci, ovaj film me zaista pogodio, iako nisam roditelj. Pitam se kakva bi tek bila moja reakcija da imam decu? Ali ne brinite zbog ovih uvodnih reči, jer u filmu "Kakav otac, takav sin" ("Soshite chichi ni naru") iz 2013. godine svakako postoji ljubav i nije tako mračno, iako je tema teška. Ovo je izvanredan uradak koji priča priču o dve porodice, a režiju i scenario potpisuje japanski majstor – niko drugi do Hirokazu Koreeda. Pređimo na priču i upoznajmo glavne likove. Ryota je uspešan arhitekta koji živi u Tokiju sa suprugom Midori i njihovim divnim šestogodišnjim sinom Keitom, kulturnim dečakom koji svira klavir. Ryotu se može opisati kao strogog oca, dok je Midori domaćica koja prema svom strogom i zahtevnom mužu pristupa kao da to radi iz nekakve dužnosti.

Omnibus-filmovi su nekada predstavljali priliku mladim autorima za afirmaciju, naročito studentima. Recept je bio jednostavan: uzeti nekoliko (najčešće tri) tematski ili makar po miljeu bliskih filmova koji su na rubu između kratkog i srednjeg metra, te ih spojiti skupa u jedan dugometražni i baciti u kino-distribuciju. Omnibus je mogao biti i krovna forma za kolekciju kratkih filmova jednog autora koji bi upravo njime privukao pozornost na sebe, kao što je, na primjer, napravio Daniel Szifron sa svojim uratkom „Wild Tales“ kojim ispituje paradokse života u Argentini. Međutim, kada omnibus/kolekciju/antologiju pravi već etablirani i razvikani filmski autor, i to nedugo nakon velikih uspjeha, onda bi to mogao biti znak za uzbunu jer se, u najmanju ruku, radi o ego-tripu.

Demokracija je nježni cvijet koji zahtjeva puno rada i posvećenosti kako bi izrastao i održao se, a u sebi nosi sjeme vlastite destrukcije do te mjere da vlastite mehanizme može upotrijebiti protiv sebe, što često i čini. Primjera za to je zaista mnogo, imamo ih i u okruženju, ali jedan geografski udaljeniji je možda ipak najslikovitiji. Riječ je, dakako, o Latinskoj Americi i njenim specifikumima gibanja između vojnih i civilnih režima od kojih su potonji uvijek demokratski izabrani, ali mogu biti i autoritarni i demokratski. Najtužnije od svega, ne postoji univerzalna formula uspostavljanja i održavanja demokracije, pa uspjeh ni u kojem slučaju nije zagarantiran. Ne možemo se tu osloniti čak ni na dramaturgiju koja nas navodi na krivi trag da je revolucija, a kamoli neka dogovorena tranzicija, nekakav kraj, moguće čak i trijumfalni.

Da bi zlo pobijedilo, dobri ljudi moraju učiniti samo jednu stvar – apsolutno ništa. Dođu tako mutna vremena, „pametni” šute i trpe, budale dižu halabuku, zlobni zavladaju, a oni „normalni” gledaju samo kako preživjeti. Osjetili smo to na svojoj koži devedesetih godina. I šutjeli smo i trpjeli dok su odvodili druge, sve se nadajući da neće „mečka zaigrati i pred našom kućom”. Malo tko je tada zaista bio čovjek, netko tko nije mogao šutjeti, kome to čast nije dozvoljavala, pa čak i po cijenu svog života. Takav čovjek bio je Tomo Buzov, Kaštelanin po rođenju, Beograđanin po adresi prebivališta, umirovljeni kapetan Jugoslavenske narodne armije koji se tog kobnog zimskog dana našao u vlaku Beograd - Bar na stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini, kroz koju ta linija prolazi jedva desetak kilometara. Putovao je u posjet sinu koji je svoj vojni rok služio u Podgorici.

Beč je podijeljen u numerirane okruge, njih 23, koji se u obliku puža ili spirale šire od centra nadalje, što u teoriji znači da su veći brojevi dalji i zabačeniji od središta grada. Svaki od njih ima neke svoje specifičnosti: neki su „muzejsko-turistički”, neki su sasvim poslovni, neki su čak i vinarski, neki kompletno rezidencijalni, neki radnički i imigrantski. Deseti po redu, Favoriten, oduvijek je bio radnička četvrt, a u posljednjih pedesetak godina sve je više imigrantsko-radnički. To posebno vrijedi za onaj dio bliže centru gdje se njemački jezik rijetko čuje na ulici i gdje, kako legenda kaže, nitko nikada nije ostao gladan u okruženju turskih kebaba, arapskih falafela, bosanskih pekara, srpskih kafana i albanskih slastičarni. „Favoriten“ je i naslov novog dokumentarca velike Ruth Beckermann, i to iz razloga što je naslovni distrikt „dom” i najvećoj bečkoj javnoj osnovnoj školi.

U jeku izborne kampanje, 2016. godine, kandidat za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Donald Trump, izjavio je da bi on mogao iz čista mira ustrijeliti čovjeka nasred Pete Avenije u New Yorku, a da zbog toga ne bi izgubio niti jednog jedinog glasača. Tužna istina je da je Trump bio sasvim u pravu: takvo što zapravo savršeno ide uz njegov karakter, ali sama izjava je zapravo tek pojednostavljena parafraza poznatog citata libertarijanske „filozofkinje” i spisateljice Ayn Rand iz njenog romana „Veličanstveni izvor“. Točan citat glasi ovako: „Poanta je, tko će me zaustaviti.” Mogli bismo reći pokoju riječ o (hipotetičkom) odnosu Donalda Trumpa prema Ayn Rand i obrnuto, ali ipak nećemo skretati s teme dalje od toga da samo notiramo kako se njene teorije i njegove prakse sreću u filmu „Veni Vidi Vici“ redateljskog dua koji čine Daniel Hoesl i Julia Niemann..