Ove godine u Cannesu predstavio je svoj najnoviji i zanatsko-stilski najambiciozniji film naziva „Anora“, snimljen uz podršku holivudskog studija Universal s uglavnom profesionalnom glumačkom ekipom i na prepoznatljivim lokacijama New Yorka i Las Vegasa. Na najvećem svjetskom festivalu nije se postavljalo pitanje hoće li Sean Baker dobiti neku nagradu, nego koju će dobiti. To je na kraju bila ona glavna – Zlatna palma koja o žiriju govori to da je ove godine bio spreman nagraditi film koji nije isključivo festivalski, a o Bakeru da ju je možda zaslužio i ranije, pa mu je sad dodat i izvjesni „minuli rad” u računicu. U našoj regiji „Anora“ je festivalsku premijeru imala u Beogradu na Slobodnoj Zoni, a gotovo paralelno s time ušla je u redovnu kino-distribuciju u Hrvatskoj.

Baker se ponovo vraća u milje seksualnih radnika i radnica u koji su bila locirana četiri njegova prethodna filma, od „Starlet“ (2012), preko „Tangerine“ (2015) i „The Florida Project“ (2017) do „Red Rocket“ (2021). Priču otvara u striptiz-klubu u kojem stvari idu uhodano kadrom koji skoro dokumentaristički faktografski prelazi preko ženskih zadnjica ispred reda separea u kojima sjede mušterije koje dobivaju ples u krilu. Jedna od plesačica je i Ani (Mikey Madison, viđena kod Tarantina u „Once upon a Time in Hollywood“), temperamentna, ali profesionalna djevojka spremna da se prilagodi zahtjevima mušterija, u prijateljskim odnosima s nekima od kolegica, a u rivalskim s nekim drugima. Jedne večeri šef joj dolazi sa specifičnim zahtjevom. Jedna od mušterija je tražila djevojku koja govori ruski jezik, a Ani je, recimo, ta. Ona je zapravo Anora, cura neodređenog eks-sovjetskog porijekla koja je odrastala sa svojom bakom koja nikada nije naučila engleski u njujorškoj ruskoj „koloniji” Brighton Beach u Brooklynu.

Mušterija je Ivan, zvani Vanja, Zaharov (ruski glumac Mark Eydelshteyn koji se do sada držao nacionalne kinematografije), predstavnik privilegirane kaste bogataške djece kojima novac ne predstavlja problem. Druženje za stolom se podiže do razine plesa u krilu, poziva u privatni posjet u njegovoj vili, pa preko poziva na novogodišnji party do ponude „ekskluzivne veze” na tjedan dana za 15.000 dolara. Taj tjedan seksa, rekreativnog drogiranja, igranja video-igrica, klupskih izlazaka i minglanja s ekipom bruklinskih Amerikanaca ruskog porijekla završava grupnim izletom u Las Vegas, Vanjinom prosidbom Ani za vrijeme seksa, s idejom da preko nje dobije „zelenu kartu” i oslobodi se pritiska svojih bogatih, ali dosadnih i napornih roditelja koji bi ga vratili u Rusiju i natjerali da radi.

Ani pristaje misleći da je konačno upoznala princa iz bajke, pomalo blaziranog i definitivno djetinjastog, ali zato bogatog i darežljivog. No, vijest o vjenčanju će već nekako (preko tabloida, kako drugačije) doći do Rusije, pa će se tata Nikolaj (Aleksej Serebrjakov, protagonist u „Leviathanu“ Andreja Zvaginjceva) i mama Galina (Darja Ekamasova, „Give Me Liberty“) sjesti u privatni mlažnjak, a prije toga obavijestiti svog čovjeka na terenu, „fiksera” Torosa (Karren Karagulian, Bakerovo otkriće u „Tangerine“) o svojim zahtjevima. On će, pak, poslati dvojicu svojih „gorila”, Garicka (Vache Tovmasyan) i Igora (Jura Borisov, poznat iz filmova „Compartment No. 6“ i „Captain Volkonogov Has Escaped“) da zadrže „mladence” dok on ne dođe da ih upozna sa situacijom i planom za rješenje. Svjestan da je ovog puta zeznuo stvar više nego obično, Ivan bježi, a Anora nakon ubjeđivanja, na trenutke čak i fizičkog, pristaje da trojcu armenskih i ruskih sumnjivih tipova pomogne u pronalaženju bjegunca. Bajka (nalik na „Pepeljugu“) s početka se pretvara u akcionu „dramediju” i urbani „road movie” idući prema kraju obilježenom razočaranjem i spoznajom kako svijet funkcionira, naročito u određenim krugovima nevoljnim da se miješaju s nižim klasama.

Na „Anoru“ možemo gledati kao na neslužbeni nastavak „Tangerine“ sa novom „Pepeljugom” umjesto tamošnje Sin Dee Relle, i u drugom gradu, jer ipak imamo urbani film ceste. Ili, pak, kao na „prequel” za „The Florida Project“, prije nego li sve od k vragu i seksualna radnica završi sa djetetom van sistema socijalne zaštite živeći od mušterije do mušterije u ušljivom motelu. Ili kao na parnjak „Red Rocket“ kojim Baker prelazi iz sfere „indie” senzacije u ligu velikih festivala i sračunatog lova na nagrade. Ali, više od svega, „Anora“ je jedna izvrnuta, dekonstruirana i realizmom često demantirana bajka s jakom, magnetski privlačnom protagonisticom koja nikako nije naivna, ali je ipak odlučila da vjeruje kako joj je drugačiji život moguć. Nešto kao „Pretty Woman“, ali s dozom otriježnjenja, snimljen za nešto zahtjevniju publiku.

Glumačka podjela sačinjena od manje poznatih američkih glumaca kojima će ovakav film lansirati karijeru prema zvjezdanom usponu (Mikey Madison je predodređena za velike uloge i nagrade u budućnosti) i od ruskih prvoligaša sjajno funkcionira, baš kao i kinetična fotografija kojom Drew Daniels (snimao je i „Red Rocket“) hvata neonska svjetla u interijerima i eksterijerima, urbane panorame, čiste linije suvremene arhitekture, ali i štimung, te konstantni pokret mladih ljudi kojima se često čini da sve mogu, a ponekad da nešto i moraju. Opet, problem mogu predstavljati oštre, čak preoštre promjene u tonu između činova u klasičnoj strukturi, te kraj otvoren za tumačenja u tipično „bakerovskom” stilu. Neki će kao problem ispostaviti i „rusko porijeklo” filma, te učešće producenata navodno bliskih strukturama kremaljskog diktatora, pa će „Anoru“ nazivati propagandom bez obzira što ruske oligarhe bliske režimu (postoje li uopće drugi, posebno u zadnje tri godine kako se u tim krugovima odomaćila epidemija različitih nesreća, padanja kroz prozore i trovanja čajem) ne predstavlja u nimalo pozitivnom svjetlu, već vrlo realistično kao izrazito osorne ljude koji svoju moć upotrebljavaju krajnje brutalno.

Međutim, najveći problem, čini se, da je to što „Anora“ kao da funkcionira u prostoru, ali van vremena, što ne bi predstavljalo nikakav problem za bajku, ali je neophodno za realističnu protutežu istoj. Naime, izgleda da ovakva priča ne bi bila moguća nakon 24. veljače 2022. godine iz više razloga, a upitno je koliko bi bila moguća i u pandemijska vremena. Ivanovi roditelji bi se vjerovatno našli pod sankcijama. Oni, također, ne bi gledali kako da ga pošto-poto vrate doma, već prije kako da zadrže i njega i svoje poslovne interese u Americi. U Rusiji ga isto tako ne bi čekao posao, već vojna uniforma. Opet, „Anora“ nije film o Rusima, njihovim tajkunima i njihovoj dijaspori u Americi, već prije o Americi. I tu Sean Baker radi jednu moćnu poantu o svojoj zemlji: da tamo dubina džepa znači daleko više od državljanstva ili slova zakona.

Na kraju, „Anora“ je možda produkcijski vrhunac u dosadašnjoj karijeri Seana Bakera i signal da će ona krenuti u nekom konvencionalnijem pravcu, a to nije ni tako neočekivan trenutak u karijeri „indie” autora. Ipak, „Anora“ nema onu inovativnost „Tangerine“, duboku humanost „The Florida Projecta“, pa ni onu frenetičnost i kockanje s gledateljskom intuicijom kao „Red Rocket“. Dobar film je svakako, čak vrlo dobar, ali od Bakera smo navikli da dobijemo nešto sirovije, iskrenije, s manje kalkulacije.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Neon

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.