Kod nje to ne prolazi bez drame, toliko je ta već sredovječna cura očajna zbog svoje usamljenosti, ili moguće samo zbog činjenice što je single, da pristaje na bezobrazluke jednog besmislenog tipa, sve dok je ovaj ne škartira. U tom prekidu ona ne vidi kozmičku intervenciju, doživljava ga, ako već ne kao tragičan emocionalni gubitak onda kao statusni sunovrat jer opet je solo, a žena bez muškarca, ma kakvog, u njenom sustavu vrijednosti očito je nula. 

Kad bi forma književne kritike tolerirala emojije, od svih za ovu priliku odgovarajućih, najpristojniji izbor bio bi majmunčić koji pokrivajući oči signalizira da su svi ovi likovi i njihovi postupci teški cringe. Romaneskni debi etablirane prozaistice Rumene Bužarovske ustrojen je poput kakve morbidne tročinke s komičnim elementima jer čine ga kraće ulančane epizode koje gordo povezuje taj jedan te isti muški lik, a u svakoj na udaru mu je druga žena koja bukvalno nestaje kako bi oslobodila mjesto sljedećoj. Bilo bi histerično nadobudno pa i nepravedno bezveznog Tonija proglasiti serijskim ubojicom, jer on ništa, loše ni dobro, ne radi namjerno, ali neću pretjerati ako napišem da roman, zahvaljujući njemu, na mahove poprima razmjere psiho horora.

INTERVJU RUMENA BUŽAROVSKA: „Mi čitamo cijeli svijet, a Amerikanci uglavnom čitaju samo sebe“

Bužarovska evidentno ne štedi nikoga; premda nemamo razloga sumnjati u njenu empatiju spram pozitivnih, točnije dobrohotnih ženskih likova koje je sama takvima napisala, oni su u romanu podjednako karikaturalni pa i iritantni kao i centralna muška persona non grata. Bilo da odbijamo mogućnost da bismo s tim ne baš samosvjesnim ženama u bilo kojoj fazi svog bivanja i razvoja mogle imati išta zajedničko ili da smo naprotiv u stanju priznati da u njihovim krivim srastanjima i pogrešnim skretanjima prepoznajemo i ponešto od vlastitih iskliznuća i slabosti, moment identifikacije s ljudima iz ove knjige nikako nije ugodan. 

Raskošno, širokim zamahom raspisujući Tonija kao grotesknu kreaturu autorica ustvari izlistava dijapazon tipologija ako ne stereotipnog muškarca i muža s ovih prostora, onda svakako privilegirane balkanske protuhe, rastežući do krajnosti Tonijeve socijalne promašaje i karakterna iščašenja. Književnost to omogućuje, književnost uostalom obožava eksplicitno i uvrnuto, u protivnom ova studija slučaja za čitatelja već pomalo otupljenog kojekakvim bizarnostima ne bi možda bila dovoljno ilustrativna, pa ni alarmantna. Pri tome smo rezignirano svjesni da Rumena – premda je osvjedočeno duhovita, drčna i darovita kad su u pitanju žive dramatizacije poremećenih međuljudskih relacija i situacija – ovdje i ne preuveličava toliko. 

Također važno, autorica ne propušta ukazati i na to da smo u pojedinim slučajevima i same odgovorne što nam se događa da zbog kronične nesigurnosti ili akutne neosviještenosti, usprkos emancipiranosti, usprkos obrazovanju, bar ponekad i bar donekle (p)održavamo patrijarhat. Nije za osudu, ali jest za ozbiljno razmišljanje kako se (samo)povređujući obrasci ponašanja pokoljenjima prenose unutar nuklearne obitelji, da bi se kasnije internalizirali i u naoko zdravim vezama kao i u naizgled progresivnim društvancima, i to onima koje slobodno biramo i u kojima se osjećamo sigurnima.

Bužarovska u "Toniju" evidentno ne štedi nikoga (FOTO: Vanja Ćerimagić)

Nakon uspjelih kratkopričaških („Žvrljotine“, „Osmica“, „Moj muž“, „Nikamo ne idem“) te jednog esejističko putopisnog naslova („Bog pa Amerika“) prvi roman Rumene Bužarovske hiperbolizirana je refleksija o raznim oblicima patrijarhalnog košmara gdje se eponimski antijunak ponaša mimo svih uzusa i svakog razuma, ksenofobičan je i mizogin, niže gaf za gafom, a kriv mu je dakako uvijek netko drugi, od bivših supruga do sistema i države. No ispada da mu se sve tolerira jer osim pedigrea ima gard i auru samorazumljivosti pa takav sirov, infantilan i ograničen svoj kompleks Petra Pana relaksirano šeće kroz distorziran krajolik skoro pa glamurizirane posttranzicije. 

Pokojni otac, sveučilišni profesor, učio ga je da sebi bude na prvom mjestu, majka, gimnazijska nastavnica, nije ga odgojila, ali ga jest razmazila kako se to već u ovim krajevima radi(lo) s djecom. Pokazat će se k tome da je hiperfokusom na sina kompenzirala frustrirajuć brak s dominantnim muškarcem koji ju je maltene uz njenu privolu desetljećima varao s kolegicom s fakulteta. Ta druga žena imala je, baš poput nje, teškoća sa samopoštovanjem; doselit će se u njihovu blizinu da bi obiteljski život svog ljubavnika imala na oku, ali i da bi mu bila na raspolaganju. 

Na samrti autoritativna udovica Evgenija u onostrano jezovitoj sceni sinu Toniju otkriva istinu o okolnostima iznenadne smrti njegova oca, koja znatno odudara od verzije koju se potrudila prilagoditi za službenu obiteljsku historiografiju. Očev nadimak također je Toni čime autorica podcrtava transgeneracijsko perpetuiranje istih patologija, pa je Toniju Junioru njegov stariji uzor osim socijalnog kapitala u amanet ostavio i neprihvatljiv odnos prema ženama, s tim da je nasljednik taj princip nadogradio; osim što svoje partnerice nimalo ne respektira, od njih očekuje i majčinski tretman.

Dok smo unutra, a tekst je i postavljen tako da se lako upadne u klopku, Toni nam je s vremena na vrijeme simpatičan, pogotovo dok mu se događaju pehovi i blamovi. S blentavim neotesancem spremni smo suosjećati, kao što to rade njegove djevojke i mama, jer bezopasno je – sve dok to ne prestane biti. Na kraju, čemu čuđenje, na takve smo likove navikli, srećemo ih stalno i predobro poznajemo, s posla, iz šireg društva ili još iz škole. Toni nije unikat, pojava je to tipska i česta do te mjere da je normaliziramo kao i gomilu drugih zloćudnosti kojima smo uobičajeno izloženi. 

Sredovječni Toni Stojanov kojeg ću unatoč mnogim njegovim efektno prezentiranim (ne)zgodama (antologijska je ona kojom se roman otvara, s upropaštenog ljetovanja u Grčkoj, a to je samo početak zabave na kotaču smrti) upamtiti kako u zebrastoj košulji žuri u skopsku noć, plod je nakaradnog miksa klasično balkanskog idolatriziranja sina jedinca i malignosti neoliberalnog individualizma. Knjiga se čita kao žestoki page turner, iako joj je rasplet načelno predvidljiv, ne jer je slabo napisana nego zato što je i u životu s takvim tipovima odmah jasno na čemu smo; pod upitnikom je tek za koji modalitet će se budalaš odlučiti i koji će biti motiv žrtve da na sve pristane. 

I ma koliko se iščuđavali Rumeninim ženskim likovima – više pukim figurama, jer za status punokrvnih protagonistkinja nedostaje im autonomije i samosvojnosti, ma koliko djelovale klišeizirano i pretjerano, bjelodano je da one reprezentiraju prosjek, time i našu realnost i zato je ispod želatinoznog sloja satirične vedrine ova priča trpka i dugoročno uznemirujuća. 

Rumena Bužarovska od svojih se ranih proza interesira upravo za inhibirajuće mehanizme, sramove, strahove, komplekse i nespretnosti razmatrajući navedeno u intimističkom modusu, iz ženske perspektive. Devijacije u međuljudskim odnosima Bužarovska izolira, proučava pomno, pa razbija, kao laserom. Pritom je opuštena, ali i frapantno precizna, a s „Tonijem“ je opako podigla letvicu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Fraktura

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.