Prije otprilike godinu dana počela je saga sa stopiranjem izmjena i dopuna zagrebačkog Generalnog urbanističkog plana (IDGUP). Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine je ljetos konačno izdalo suglasnost o usklađenosti sa Zakonom o prostornom uređenju (ZPU), nakon što ju je tri puta odbijalo izdati. IDGUP je onda 11. rujna i usvojen. 

U travnju, nakon druge odbijenice, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević je na presici ustvrdio da im je HDZ tim putem želio minirati predizbornu kampanju, zato što se radi o nepoćudnoj lokalnoj vlasti, a za račun „gradskih oporbenjaka koji su bacili oko na sada konsolidirani gradski proračun i punu gradsku blagajnu“. I za račun Ante Nobila specifično, odnosno mutnih građevinskih lobija općenitije.

Nesumnjivo. S proceduralne strane je bilo providno da resorno ministarstvo namjerno opstruira Grad, zavlači ga i mrcvari (odugovlačenje s očitovanjem, vraćanje triput uz mijenjanje zahtjeva u hodu). Sa stručne strane je ključan zahtjev – u vezi s člankom 146. ZPU-a – bio upravo skandalozan i, u najmanju ruku, stručna udruženja bi morala tražiti ostavku ministra. Nije isključena ni krivična odgovornost nadležnih (jednom kad se oblaci raziđu i nebo razbistri). Da, zbog samog toga što je traženo da se ugradi u IDGUP, odnosno utjerivano batinom ucjene. Istovremeno se opažalo pravu pravcatu poplavu agenata za nekretnine po novinama i televizijama, koji svi redom udaraju u isti refren – uglas s Glasom poduzetnika – himbeno brinući za priuštivost stanovanja, dižući paniku kako će restriktivniji uvjeti gradnje narodu poskupiti kvadrate stana. Logika: ako se obuzda stanogradnja, smanjuje se ponuda, a manjak ponude, jasno kao 1+1, diže cijenu. 

Lobijima se išlo pomoći, tvrdio je Tomašević (FOTO: Ladislav Tomičić)

Poduzetnički spin doktori nisu javnosti pričali o tome da se nekretninski biznis u postindustrijska vremena – kada se naglasak akumulacije kapitala prebacuje na vešmašinu urbanizacije i spekulativnu eksploataciju prostora – sistemskom uvjetovanošću ponaša drugačije i nerijetko upravo suprotno od apstraktnog zakona ponude i potražnje. Što je više komercijalne stanogradnje, cijena stana ne pada nego raste. Tko želi znati više: postoji čitava znanost na temu. Samo u prethodne dvije rečenice možete pronaći četiri linka s tekstovima koje sam pisao vadeći s polja te znanosti. U slobodno vrijeme pišem i doktorsku disertaciju na temu, pa ću se osjetiti slobodnim garantirati da poduzetnički refren, uzmemo li ga u dobroj vjeri, nema pojma što govori. A uzmemo li ga realnije – muti vodu tjerajući je na svoj mlin.

Lobijima se išlo pomoći – glasila je Tomaševićeva teorija – tako „da se vrati stara ekipa na vlast“. Pada na pamet u tom kontekstu siječanjska izjava Ivice Lovrića, nekad Bandićeve desne ruke, koji se proljetos kandidirao za gradonačelnika: da je prijedlog IDGUP-a „sadržajno loš i nerazvojni“ te bi se, da je prošao, loše odrazio „na gradnju novih stanova, a samim time i na ionako previsoku cijenu kvadratnog metra u Zagrebu“. Na istom je fonu bio i kandidat Davor Bernardić, ne treba ga posebno predstavljati – a i ne zaslužuje – koji je, među ostalim stvarima koje je natrkeljao, ocijenio da bi predloženi plan omogućio „daljnji rast cijena nekretnina“. A i javnosti manje poznata kandidatkinja Dina Dogan govorila je da IDGUP „u stvari staje na kraj razvoju grada uvođenjem mnogo većih restrikcija no što to nosi sam Zakon“ te da „ako govorimo o samim uvjetima gradnje i zonama, to u konačnici znači pritisak na postojeće zone, smanjivanje istih i guranje rasta cijena nekretnina u nebo“. 

Svi kao da su dobili zadatak da pjevaju pjesmu nekretninskog biznisa koja im je izdiktirana, o hororu smanjenih koeficijenata izgrađenosti i iskoristivosti te povećanih površina zelenila. Što ljudi da dišu bezveze? Radije developeri da omaste brke. 

Na presici u travnju, eksplicitno se pjesmi pridružio i sam resorni ministar Branko Bačić, istim falšim refrenom, primjećujući odstupanje IDGUP-a od netom donesene nacionalne politike stambene priuštivosti (koja je posebna priča, ali nećemo sada širiti ovu priču). Ni po' problema da se nije nadovezao mutnom priglupošću. Smanjivanje gabarita dozvoljene gradnje za trećinu i prema Bačiću „smanjuje stambeni prostor u budućoj stanogradnji u Hrvatskoj, a to vrlo jednostavno znači da će to smanjiti ponudu stanova i doprinijeti daljnjem poskupljenju“. 

Od optužbi o političkoj motiviranosti odbijenica Bačić se branio simuliranjem istog standarda za sve – da je „odbio i vratio na doradu“ (priznajući, dakle, da je on osobno taj koji odbija, personalizirajući to, premda bi o tome trebala odlučivati nadležna stručna služba), ne samo zagrebački plan nego i korčulanski, a sam je Korčulanin (logika, elem, personalizacije), kao i osječko-baranjski, a u Osječko-baranjskoj županiji je na vlasti HDZ (logika tobožnje nepristranosti).

Osječki projekt kliničko-bolničkog centra nabavljen "jeftimbom" umjesto urbanističko-arhitektonskim natječajem (ILUSTRACIJA: KBC Osijek)

Budući da je potonji plan vraćen na doradu stručnoj ustanovi u kojoj sam nekad radio, baš me zanimalo da vidim što je bilo sporno. Suglasnost je odbijena krajem lipnja, slijedom primjedbi nekih javnopravnih tijela vezano uz solarne panele u infrastrukturnim koridorima (str. 258), što je onda riješeno te je suglasnost izdana početkom rujna. Da je bilo bure, radilo bi se o buri u čaši vode.

Primijetimo o čemu se nije radilo: nije se radilo o pitanju „idenja“ ili „neidenja“ velikih građevinskih projekata.

Imam određena iskustva s kriterijima suglasnosti kod planova koji jesu uključivali goleme projekte, pa mogu komparativno posvjedočiti.

A.D. 2020. je ministarstvo kao iz šuba izdalo suglasnost za tadašnje izmjene i dopune osječko-baranjskog prostornog plana, unatoč tome što su bile apsurdno protuzakonite i protuustavne (što smo po raznim stavkama i nabrajali, na šest stranica samih protupravnosti, zajedničkim istupom Društva arhitekata grada Osijeka, Hrvatske komore arhitekata i Udruženja hrvatskih arhitekata). Prethodne sam godine otišao s posla baš zato što bih se u protivnom morao potpisati pod taj plan, donesen pod političkim pritiskom današnjeg ministra obrane, tada župana Ivana Anušića, prethodno načelnika Općine Antunovac, odnosno ex-ministrice za EU lovu, tada županijske pročelnice za EU lovu Nataše Tramišak, prethodno zamjenice načelnika Općine Antunovac, danas županice. U pitanju su bili projekti za dvije osječke kapitalne investicije EU lovom: Gospodarskog centra i novog kliničko-bolničkog centra. Kad je, znači, trebalo blagosloviti dva golema županijska projekta, iza kojih stoje visokopozicionirani HDZ-ovci – točnije, da ih se ishodi na fundamentalno nezakonit način, o čemu sam i informirao javnost, podrobnim forenzičkim izvještajem – nije bilo neke šanse da ministarstvo ne izda potvrdu da je sve po zakonu. 

A tko se još sjeća kako se to ono odigralo s Bandićevim izmjenama i dopunama GUP-a, kroz koje je uvaljivan zloglasni megaprojekt „ZG-Manhattan“? U srpnju 2019. godine, ministarstvo je odbilo izdati suglasnost, zatraživši dopunu i ponavljanje javne rasprave. Oho, odbilo? Da kažemo – svaka čast? Ma jok, čim sam vidio da je sankcija tek slanje na dopunu, bilo mi je jasno da stvar vodi konstruiranju alibija da se Bandiću na kraju balade suglasnost ipak izda. 

Bandiću se progledalo kroz prste (FOTO: Lupiga.Com)

Badava sam upozoravao, kao prvo, da je zbog proceduralnog prijestupa učinjenog još 2017. godine (pokušali su fiktivno prikazati da im nije pobjegao zakonski rok početka javne rasprave) – prestala važiti odluka o izradi tog plana. Što je cjelokupnu daljnju proceduru, baš sve-sve-sve nadalje, činilo nečime što se zapravo ne događa, jer ne postoji više važeći zaglavni kamen. Ako nema odluke o izradi – nema ni procedure, nema ni prijedloga plana, jer nema prve pretpostavke njegove izrade i donošenja. Tko je ono bio nadležan da već zbog toga samog obustavi daljnju proceduru, umjesto traženja dopune? 

A pisao sam i o mehanizmu prevare kojim je „ZG-Manhattan“ 2019. godine ubačen u konačni prijedlog plana, tobože na temelju nečega iz javne rasprave 2017. – što će potom i ministarstvo konstatirati u svojoj odbijenici. Ali badava sam upozoravao, kao drugo, da ZPU predviđa ponavljanje javne rasprave zbog samo tri moguća razloga, od kojih nijedan nije onaj ulovljenosti u falsificiranju temelja za naknadno unijeti megaprojekt. 

Nije se radilo o nezakonitostima kakve bi se moglo naknadno ispraviti i prebrisati ponovljenom javnom raspravom kao spužvom. Čak i da oprostimo nepostojanje važeće odluke o izradi, unaprijed se znalo da će plan i pri bilo kakvoj dopuni, dok god sadržava „ZG-Manhattan“, svejedno ostajati neusklađen sa zakonom. Ministarstvo, međutim, odlučuje zažmiriti i na to, umjesto da istog trena proceduru vrati na početak. Progledalo je Bandiću kroz prste pri dvostrukoj osnovi zašto se plan moralo automatski isključiti iz prometa. 

Da stvar bude tragikomičnija, prijedlog plana za ponovnu javnu raspravu uopće nije ispoštovao zahtjeve ministarstva za usklađenjem, 'ladno ih je iskulirao. Tako da je i po sadržajnoj osnovi ostajao nezakonitim (u segmentu namjene površina, pri neusklađenosti s višim planom, odnosno s tada važećim pravilnikom o tome kako se planovi izrađuju). A onda je još i istekao zakonski rok od 90 dana za dostavu ispravljenog konačnog prijedloga na ponovno izdavanje suglasnosti. Bandić se prosto bahatio, ili da kažemo da se šegačio s ministarstvom, javno izjavljujući kako je on odlučio da GUP ide na Skupštinu mjesec dana kasnije, da se sve pripremi kako treba, bolje nego da se žuri pa pogriješi. Usput se izdavši i da kasne s izvješćem o ponovnoj javnoj raspravi – dokumentiran kako u eteru naglas otkriva što su stručne službe pokušale prikriti: da će datum izvješća morati lažirati kako bi procedura bila zakonita. 

Ali ništa od toga nije pokolebalo „deep state“ strukturu rezolutnu da Mikiju izađe u susret. Nije izgledalo da se iz ovoga može izvući, ali postala je rekordno kreativna u fiškalstvu. Notorni državni tajnik (niti pravnik niti urbanist, nego građevinar – niđe veze) izdao je pravno mišljenje kako je taj rok instruktivan, a ne prekluzivan – što će reći da možete ispoštovati rok, ali i ne morate ako vam se neće. Vidi se to – razvijao je tezu – po izostanku propisanih posljedica u slučaju kašnjenja. Premda čl. 108. st. 2. ZPU-a doslovno predviđa sankciju u vidu toga da se „postupak izrade i donošenja prostornog plana obustavlja“. U oči nas je gledao i valjao prozirnu netočnost, pa ako prođe-prođe. Najumnije glave ministarstva dale su se u semantičku analizu riječi „može“ iz čl. 108. st. 2. Teza je glasila da se ne odnosi, kako bi se mislilo, na to da nositelj izrade plana može ili ne mora ispraviti konačni prijedlog pa ponovo zatražiti suglasnost (ali u tom slučaju unutar 90 dana, jer čemu inače i navoditi neku brojku), nego da može u tom sugeriranom roku ili u nekom koji mu više odgovara (kao da se radi o tečaju sugestivnog govora, a ne zakonskoj normi). Nijedna vratolomna egzibicija nije im bila strana u mlataranju po rubu pameti kako bi si ostavili otvorena vrata da svejedno mogu izdati suglasnost.

Te izmjene i dopune na kraju jesu pale – ali tek neizglasavanjem u Gradskoj skupštini. Sretnim momentom političke trgovine, vjerojatno posredovanim velikim pritiskom javnost u doba pred parlamentarne izbore. A nije ih srušio sustav zamišljen da služi rušenju takvih nezakonitih prijedloga. 

Revidirani Nobilov projekt (IZVOR: Grad Zagreb)

Hoćete čuti još jednu ljepotu? Bandiću je suglasnost izdao isti pomoćnik ministra (niti urbanist niti pravnik, nego geodet – niđe veze – avansirat će ubrzo do mjesta ravnatelja Uprave za prostorno uređenje i dozvole državnog značaja) koji će 2020. godine izdati suglasnost i Anušićevim izmjenama i dopunama županijskog plana, ma koliko duboko bile protuzakonite.

Zato, jasno, što su to bili „razvojni“ planovi", za razliku od ovog „nerazvojnog“ današnje zagrebačke uprave. Nema grotesknog alibija kojeg se ministarstvo nije dosjetilo za potrebe pravdanja pristranog neizdavanja suglasnosti Tomaševiću, kao što nekad nije bilo previše grotesknog za potrebe pravdanja još pristranijeg izdavanja šerifu Bandiću ili šerifu Anušiću.

Složio bih se baš zato s Bačićem da presudna nije sama stranačka pripadnost. Nobilo nije u HDZ-u, nego je osnovao stranku (nominalno lijevu, štoviše, socijaldemokratsku), kao i Lovrić i Bernardić, a Dogan se kandidirala kao nezavisna. Ključ nepodobnosti IDGUP-a nije u goloj stranačkoj boji. Fiškali će, silno držeći do zakona, kao što Bačić napominje, odbiti dati suglasnost i planovima koje nose hadezeovske uprave – ako nije do profita od zidanja, do projekata. Dok ako jest, zakon im neće smetati da je izdaju i bjelodano protuzakonitom planu ili odbiju zakonitom. 

Koliko ćemo nalaziti da je plan asistencije lobijima zaista mogao biti da se Možemo sruši na izborima vjerojatno će ovisiti o tome koliko nam realnim zvuči da je Možemo moglo izgubiti te izbore. Ne bih stavljao previše žetona na to.

Tomašević je zapravo ponudio, kad se sve govoreno profiltrira, tri objašnjenja prave pozadine odbijenica. 

Drugo kaže da se odugovlačenjem s izdavanjem suglasnosti naprosto kupovalo vrijeme skupovima interesa – „jer je građevinskom lobiju u interesu da se što kasnije izglasa GUP“. Da pozavršavaju što više projekata po starom izdanju GUP-a. „HDZ je građevinskom lobiju dao devet dodatnih mjeseci da grade što žele i kako žele“, poručili su iz Možemo retroaktivno, početkom rujna.

Treće objašnjenje naslonilo se na procjenu da je konkretno Nobilo izgubio 50 milijuna eura dobiti kad su ga lani sabotirali u projektu „Malog Manhattana“. Tomašević svjedoči da je zahtjev za lokacijsku dozvolu za revidirani projekt stigao 9. travnja, dan prije sjednice Skupštine na kojoj bi se IDGUP usvajalo da je stigla suglasnost ministarstva. Da bi lokacijsku dozvolu mogao i dobiti, presudna je ugradnja u IDGUP iznimke iz članka 146. ZPU-a, na čemu je ministarstvo inzistiralo.

Ima li komparativna priča pouku? Dijelili stranačke i nominalno ideološke boje ili ne, onaj presudan kriterij hoće li ministarstvo okretati nebo i zemlju da ti izda suglasnost ili da ti je ne izda bit će mjera u kojoj tvoj plan pušta s regulacijskog lanca glomazne građevinske projekte.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Philippe Lopez/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.