U trenutku dok pišem ovaj tekst nalazim se točno nasred rive, u splitskom kultnom kafiću. Moj dnevni boravak s pogledom na Šoltu i trajektnu luku, moj je odmor, punjač svih mojih baterija i nepresušan izvor informacija. U ovo južno jutro u Splitu okupano sivom koprenom oblaka i vriskom galebova sa peškarije moji na štekatu su neobično tihi. Nema one standardne kakofonije, onog „fellinijevskog Splita“ koji kao živi organizam diše i komentira mediteranski svijet oko sebe. U taj naš svijet laganog jutra neobično su kao strano tijelo upali adolescenti u crnim hudicama i kapuljačama. Okupirali su štekate do nas i gledamo se kao iz dva rova. Ovaj moj Split stisnut na deset metara štekata koji nam je kao milostinju ostavila gradska vlast da nas sve podsjeća na Split u kojem smo odrasli, i ovaj novi, fine dining Split s neobičnim gostima ovog sivog jutra.

Gledamo se, i obaraju pogled. Mulci iz mog kvarta od kojih petnaestak godina, kapuljače i sunčane naočale. Neki su možda još uvijek i osmoškolci. Djeca.

Pripadnik sam Torcide i tim se ponosim. Navijač sam dobrih pedeset godina od kojih sam barem pola proveo kao aktivan član „plemena“, bratstva koje živi na sjevernoj okuci Poljuda i živi samo za jedno – za Hajduk. Moj život je protkan Torcidom i to njenim godinama ponosa i slave. Moja mladost obilježena je navijačkim gostovanjima, ponekim ispadima, pa i razbijenim glavama i bježanjem pred milicijom. Moj život, ako ga sagledam do sada, bio je i još je usko vezan uz navijače, njihovu subkulturu i svjetonazor. Navijači Hajduka, splitska Torcida nisu neki nepoznati momci koje sretnem na stadionu. Navijači Hajduka moji su susjedi, prijatelji, braća. Oni mlađi integrirani su u navijačku subkulturu još u školi. Ti adolescenti su danas najniža stepenica hijerarhije Torcide i od njih počinjem svoju priču koja je upravo vezana uz današnje događaje, a koji su produkt upravo ovih naraštaja koji su na pragu svog životnog i navijačkog puta, osmoškolci ili srednjoškolci Splita i okolice.

Split je zasigurno čudna sredina i, jebiga, ona sintagma – „ako uspiješ u Splitu, uspio si generalno u životu“ – ovdje stoji. Sjećam se jednog razgovora između Tonija Kukoča i Michaela Jordana, u kojem je slavni splitski košarkaš mrtav hladan sugerirao Air Jordanu da na godišnji odmor dođe u Split, u grad u kojem će moći mirno igrati golf i šetati rivom, gradom u kojem ga nitko neće vući za rukav i tražiti autogram. Iako je svijet od tada drugačiji, Split se promijenio malo ili gotovo ništa po tom pitanju.

Oni koji su došli živjeti ovdje još ne mogu shvatiti taj mentalitet, mentalitet u kojem, recimo, možeš biti dobitnik Nobelove nagrade, ali oni sa sunčanim naočalama zataknutim za čelo što te promatraju iz hlada lokalnog kafića kazat će da je to obična pizdarija, pičkin dim, i da bi to oni, samo da imaju malo volje, dobili to još prošle godine. Volja je ključna stvar u gradu pod Marjanom, a složit će se mnogi da se ona izrazito gubi na plus četrdeset kada je jedino važno upoznati djevojke koje su taman stigle, a more je jedini izvor osvježenja.

Kasnih osamdesetih, kada sam po prvi put kročio u svijet navijača Torcida nije imala ovako organiziranu strukturu. Zapravo, u to vrijeme Torcida nije imala organizirano praktički ništa, osim nekolicine momaka koji su bili zaduženi za „nabavku“ pirotehnike ili su predvodili samo navijanje na tribini. Kod gostovanja su stvari bile drugačije. Nepisana pravila i opasnosti stvorile su i nepisane vođe, tako da je nekolicina uzimala primat, ali nikada tom nazovimo ga vodstvu i nije davala bitan značaj. Ono što se događalo tih godina bilo je stihijski i bilo je neplanirano, pa i one utakmice koje su stvarale tenzije i događaje koji su danas postali kult u navijačkoj memoriji. Torcida je vremenom rasla i postajala organiziranija i to se prvo dalo vidjeti na samim pripremama koreografija koje su bile spektakularne i mjesecima pripremane, brižno koordinirane i u tom segmentu mogli ste naslutiti organizaciju koja se, iako dobro skrivena, pomaljala iz same mase.

Organizacije turnira, malonogometnih svečanosti, dolazaka drugih (bratskih) navijačkih skupina kao npr. Benfice i No Name Boysa bile su jasan znak da se navijačka subkultura na određenoj razini potpomaže i dobro surađuje, kao što je bio i jasan znak da se u svemu nazire organizacija koja je dobivala svoju strukturu i svoje frakcije, po modelu vojske, kako funkcioniraju brigade, tako su trebali funkcionirati ulice i kvartovi. S većom organiziranošću se otvorio i prostor za manipulacije - posebno političke.

Adolescenti su po svojoj "vokaciji" mladi ljudi koji žele priznanje svijeta oko sebe i koji traže svoje mjesto pod suncem. U pravilu, posebno u sredinama koje, poput Splita, njeguju navijačku kulturu koja seže tamo od 1950. godine, na što su navijači Hajduka poprilično ponosni, a imaju i zašto, adolescenti se identificiraju sa svojim idolima, herojima, koji proizlaze upravo iz tog navijačkog korpusa, a oni su, da se ne lažemo, često osobe kojima je ulica dala smisao i neku ograničenu važnost, a u konačnici i identitet. Identitet je jako bitan kod starijeg pripadnika navijačke skupine za kojeg u pravilu jako dobro znaju u svim policijskim postajama, a ovaj nerijetko i dobro surađuje s organima javnog reda i mira. 

Ukratko, upravo ti koji imaju dovoljno godina da bi trebali biti zabrinuti za svoje sinove koji prolaze sličan put, osnova su ove priče i nerijetko imaju svoje ciljeve koji su posve osobne prirode. Jedan od osnovnih problema s kojima se suočava navijač je kontradiktornost, koja zapravo graniči s apsurdom i upravo u tom apsurdu se kristalizira namjera organizatora koji pod plemenitim ciljem stvaranja navijača, homogene navijačke skupine imaju određene nakane iza kojih u pravilu stoji – politika. Tako, ako gledamo sam Split, navijači Hajduka su spremni na krajnje radikalne istupe, dugogodišnje zabrane pristupa nogometnim utakmicama, zatvorske kazne i batine, dok u samom Splitu političke stranke kojima su upravo inkriminirani članovi HNS-a najveći donatori imaju najveće izborne rezultate. Sam HDZ, tako je u Splitu glatko prošao na prošlim izborima za gradonačelnika, s velikim postotkom dobivenih glasova, od kojih su svakako na tisuće bili upravo glasovi pripadnika Torcide. 

Zašto je to tako i što je tomu razlog? Teško pitanje, ali su teški i odgovori. Oni koji su na ulici, koji su u splitskim kvartovima znaju odgovor. Torcida odgaja posebno uzraste koji netom pune osamnaest, dakle maloljetnike koji, gle sretne okolnosti, imaju pravo glasa. Torcida je bila i ostala, još tamo od osamdesetih radikalno nacionalistička skupina navijača koja drži do svojih svetinja, a oni su, ako pogledate splitske murale, domovina, domovinski rat, nacija (u koju je uključen nacionalizam), vjera, ustaštvo i ustaška ikonografija te, na koncu, ksenofobija, kao ultimativni oblik nesnošljivosti prema drugima i drugačijima, posebno Srbima. 

Te svetinje koje uključuju Domovinski rat i domovinske beneficije proizašle iz njega, danas su, pod patronatom jednog beskrvnog i polivalentnog gradonačelnika dovele do ovoga što se danas događa na splitskoj rivi okupanoj sivilom i južinom. Simbiozu branitelja i organiziranog dijela Torcide potkrepljuju činjenice koje ne govore u prilog samoj strukturi navijačke skupine. Često izmanipulirani (u pravilu u vremenu prije izbora, ali evo može i poslije) kada su pojačane aktivnosti i mobilizacija članstva, adolescenti služe upravo tome, manipulaciji koja se provodi kroz povijesno, etničko i strukturalno jezgro generacija koji u toj navijačkoj skupini vide odmak od hrvatske stvarnosti, dakle nešto čisto, neiskvareno i potpuno ispravno. No kada skupiš preko pedeset u guzici kao što sam ja nakupio, drugačije gledaš na svijet, na navijače i njihovu subkulturu. Drugačije gledaš na svijet, svoj grad, a on je danas turistički, otvoren i šaren na što sam posebno ponosan.

U momentu dok pišem ovaj tekst u splitskom kultnom kafiću, riva se lagano puni. Za točno sat vremena moram na posao, i tamo me čekaju moje radne kolege iz Srbije. Uroš, Nemanja i Aleksandar. Djeca su to iz Aleksinca, Beograda i Novog Sada koja su u Split došla da vrijedno rade jer nažalost ovi naši to neće ili ne žele. Već godinama ne možemo ni u kuhinji ni u šanku naći ljude iz Splita. Kroz ove četiri godine zavolio sam ove momke koji nikada do sada u mom Splitu nisu osjetili nikakvu nacionalnu ili vjersku netrpeljivost iako se svakog dana uredno zajebavamo i na nacionalnoj osnovi. Uroš i Nemanja podržavaju studente, dok Aleks malo vuče za Vučića pa ga zajebavamo. O ratu i devedesetima ne pričamo jer nema smisla.

Ti su se momci rodili prije dvadeset i koju godinu. Ono što sigurno znam, jer radim s njima skoro pet godina, jest to da su ispravni momci s normalnim pogledima na život. Zato me posebno boli današnja atmosfera u gradu, to da su njihove obitelji, očevi i majke danas zabrinuti za njih. Točno znam kako im se majke osjećaju kad čitaju da po školskim fasadama u Splitu niču grafiti „ubij Srbina“ i da se po splitskim kvartovima rastjeruju djeca s folklora, pa sam platio kavu i zaputio se prema restoranu. Ja, kao pripadnik one stare Torcide danas ću biti uz njih, moje kolege, moje Srbe. I potpuno sam svjestan da mi je danas tamo mjesto, uz njih i s njima. Da se ne plaše, da se ne osjećaju nelagodno i u strahu. Da se zajebavamo kao i svaki dan. Danas sam im i roditelj i zaštitnik i branitelj. Momcima koji po ničem nisu zaslužili da se boje i da im roditelji danas strahuju. Tu sam, i to je danas jedino mjesto na kojem trebam biti. U svom Splitu i sa svojim Srbima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube/Vida

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.