Nije posve čest slučaj da knjige, pa još i 'stare', zadržavaju svježinu i aktualnost. Još je rjeđe da izdanja iz naše rubrike "Čitali smo" završe među "Novicama". Međutim, u doba 'novog abnormalnog', tekst našeg Zdenka Duke o knjizi "Geopolitika XII. stoljeća" doktorica političkih znanosti Sanje Vujačić i Jadranke Polović upravo je jedna od njih. Autorice su tekstove pisale i objavljivale u razdoblju od 2017. do 2024., dakle prije Trumpovog dolaska na vlast u Americi. Oni nerijetko odudaraju od mainstream razmišljanja i stavova o ruskoj agresiji i ratu u Ukrajini kakve svakodnevno čitamo i slušamo kod nas pa i u zemljama EU-a. Upravo i zbog toga je potrebno i vrijedno čuti i njihove stavove i objašnjenja, to više što je teško povjerovati navodnoj principijelnosti hrvatske vlade u vanjskoj politici, a koja u Uniji zauzima manjinski stav da, unatoč svakodnevnim masovnim i teškim stradanjima civila u Gazi, nema potrebe revidirati odnos EU-a i trenutačne izraelske vlade.

Ako Tomašević pokaže da se može jednim ogromnim sustavom uspješno upravljati bez klijentelizama i korupcije kojoj su sklone naše velike stranke, možda konačno građani progledaju i shvate da postoje pristojne alternative. Recimo one koje su u stanju artikulirati i poruke poput Tomaševićeve da se nakon dva mandata planira povući, jer ispravno smatra da je prvi mandat morao biti potrošen na saniranje višedesetljetnog nereda koji mu je ostavio najkorumpiraniji političar s ove strane Rio Brava, a da bi drugi trebao biti razvojni. U trećem bi svakome počelo svašta padati napamet, pa je vrijeme da se ode. Za takvo razmišljanje sposoban je samo onaj tko vlast ne doživljava kao prostor za stjecanje osobne dobiti. Alternativa koju su u Rijeci građani izabrali umjesto klijentelizma dugovladajućih ima ime Iva i dolazi iz jedne sasvim druge političke priče. Rijeka nije sazrela za onu promjenu koju živi Zagreb te u Rijeci stvari ipak drugačije stoje, iako su neki momenti vrlo slični.

Nedovršena Sveučilišna bolnica na rubu Zagreba u hrvatske medije dolazi povremeno i, uglavnom s pravom, u negativnom kontekstu. Tako je bilo i krajem prošlog mjeseca kada je na području nesuđene bolnice izbio požar. U međuvremenu vatrogasci su u navedenom skladištu pronašli eksponate mina i torpeda, ali nikad dovršena bolnica krije još jednu manje poznatu tajnu. Naime, dijelovi prostora koji se danas koriste kao skladišta grijani su geotermalnom energijom. Tri desetljeća prije no što se Republika Hrvatska preko europskih institucija obvezala zamijeniti fosilna goriva, Socijalistička Republika planirala je, izgradila infrastrukturu, i otvorila prve javne objekte grijane geotermalnom vodom. U međuvremenu, određeni pomaci naziru se tek oko ŠRC Mladost dok pravi, kapitalni projekt, poptu integracije toplinarstva i energije iz obnovljivih geotermalnih izvora još uvijek čekamo.

Danas u Njemačkoj svoje živote započinju neke nove generacije, mladi ljudi što su iz BiH otišli izmoreni čekanjem i lažnim obećanjima. Nekad ih sretnem pa pitam kako im je tamo, samo ih potaknem i pustim da pričaju. Zanima me je li se moja tetka postarala, ili je još uvijek u snazi, i dostojanstvena. Rijetki su zadovoljni svojim životima, ali ne zbog Njemačke, već zbog tuđine kao takve. Ne mogu da prihvate novi svijet na način da mu se bar malo prilagode; u njima se opire nešto da se asimiliraju u novoj sredini, da naprave onaj korak koji se očekuje od došljaka u civilizovanom svijetu. Bit će da smo odnos prema tuđini definisali onih šezdesetih godina kada je tamo otišao rođak Zulfo, i da u inostranstva odlazimo samo da bismo se vratili, da bi u našim selima gradili višespratnice i otvarali lokale. Žao mi nekako da je tako… Žao mi što će se mnogi u životu namučiti i što ga neće stići živjeti.

U jezičnom pogledu, trovrsnost je kontekst u kojemu se odmalena familijarno s neobičnim fenomenom: osim svima zajedničkog vernakularnog jezika (s turcizmima kao njegovim sastavnim dijelom), ikavsko-šćakavskoga tipa kod katolika i muslimana, djeca su kroz sudjelovanje u vjerskom životu i običajima u dodiru s tri daleka i nepoznata, ali snažno prisutna jezika: muslimanska s arapskim, katolička s latinskim, pravoslavna sa crkvenoslavenskim. U malome, to je baš kao po shemi Riccarda Picchija slavia romana, slavia ortodoxa, uz treći, bosanski element, nazovimo ga slavia othomano-islamica: tri civilizacijske paradigme zasnovane na trima religijama, njihovim jezicima i kulturama, međusobno izoliranima, a sa zajedničkim narodnim jezikom, slavenskim. Na to valja nadodati i „standardni“ jezik kakav se strogo i represivno uči u školi (srpskohrvatski, skraćeno: esha), kao jedino ispravan...

Ako smo mislili da nam klasici više neće doći na red jer treba iščitati sve suvremeno što nas zaskače s raznih lista, kad-tad dosadi fejk vibrantnost književne „scene“ koja njeguje privid obilja, jer nove se knjige nezaustavljivo proizvode, ali su počesto (ispod)prosječne kvalitete. Razlog je taj što se s mladim autorima urednički ne radi najbolje, a izborom naslova podilazi se i prečesto publici slabijeg ukusa tj. tržišnim interesima. Umirujuće je zato povremeno se, ili čak trajno, skloniti u sigurnost književnosti koja je prošla najoštriju validaciju, onu protoka vremena, bilo da je se ranije čitalo za lektiru, bez sposobnosti kontekstualizacije i s nedovoljnim životnim i čitateljskim iskustvom, bilo da čeka da je prvi put otkrijemo u odrasloj dobi. Sjajno je zato što izdavači uviđaju važnost pa i isplativost novih prijevoda starih naslova, jezik je živ i mijenja se, kao i kulturni kontekst, kao i čitatelji zbog čega se vrijedi vratiti i Konformistu Alberta Moravije.

Među brojnim filmovima koji se do 31. svibnja prikazuju na Subversive Film Festivalu u Zagrebu izdvajamo kinesku socijalnu dramu u kojoj je maestralnu ulogu odigrao Xin. Mješanac hrta i još nečeg neidentificiranog za svoje umijeće u Cannesu je pobrao "Pasju palmu", a za njim ni malo ne zaostaje ni čovjek u glavnoj ulozi - Eddie Peng. Riječ je srazu pojedinca s okolinom, a ovaj kineski uradak uvjerljivo komponira arhetipove zapadnog filma poput westerna i noira s tipično kineskim motivima. Film je specifičan po psećem uglu koji ne zalazi u „disneyevsko” moraliziranje ili patos simbolike. Ovdje je to dano skoro pa organski, u perfektnoj sinergiji između redatelja i njegovog direktora fotografije Gao Weizhea koji u svakom kadru gotovo neprimjetno hvata barem po jednog ili dva ulična psa. Jedina razlika između tih pasjih i ljudskih žrtava napretka, ili promašenih strategija istog, je u tome što čovjek ipak ima nešto više šanse da se snađe.

Notorna je činjenica, gotovo matematički aksiom, to da ljudi koji su povrijeđeni povrjeđuju druge. Posve je svejedno čine li to iz terapijskih razloga, u svrhu kompenzacije ili, pak, iz puke zabave. Bazirati film na jednoj takvoj banalnoj istini čini se kao rizičan potez, ali poznati britanski filmaš Mike Leigh, ujedno i jedan od velikana „sedme umjetnosti” današnjice, ne samo da to može izvesti, već su mu priče iz „stvarnog života” zapravo prirodni autorski habitus. Doduše, tijekom prethodne decenije, Leigh je eksperimentirao s „periodnim” filmovima, bilo u ključu biografije („Mr Turner“, 2015), bilo u ključu povijesne drame („Peterloo“, 2018), ali se sa svojim najnovijim filmom vratio u suvremeno okruženje. Njegov novi film "Bolne istine" („Hard Truths“) možete vidjeti izvan konkurencije u svojstvu posebne projekcije na nadolazećem zagrebačkom Subversive Film Festivalu.

I ove godine Subversive okuplja autore i autorice koji se suprotstavljaju komercijalizaciji i dehumanizaciji filma, odabirući kritički stav i eksperimentalni pristup umjesto konformizma, lažne objektivnosti i standardiziranih obrazaca. Filmovi će se natjecati za nagrade Wild Dreamer „Dragan Rubeša“ u kategorijama najboljeg igranog i najboljeg dokumentarnog filma. Otvorenje nas očekuje u ponedjeljak 19. svibnja u zagrebačkoj Kinoteci. O nekim od gostujućih filmova na Subversiveu Lupiga će pisati ovih dana, a našim čitateljicama i čitateljima savjetujemo da ne propuste priliku da pogledaju nešto iz zaista bogate i vrijedne ponude ovogodišnjeg festivala koji, kao i uvijek, slavi hrabre i angažirane filmove, jer ti su nam filmovi, u kontekstu mainstreama filmske umjetnosti gdje se sve više naglašava lažna neutralnost i izbjegava izražavanje jasnog stava, potrebniji nego ikad.