Nakon što je politički analitičar i kolumnist Srđan Puhalo prošli tjedan na portalu Analiziraj.ba objavio kratki tekst u kojem tvrdi da političari i mediji neodgovorno koriste brojku od 1.601 ubijene djece tijekom ratne opsade Sarajeva, te pozvao da se utvrdi točan broj ubijene djece, usijale su se društvene mreže. Puhalo je primio na stotine prijetnji i uvreda. Jučer je policiji prijetnje prijavila i poznata sarajevska redateljica Jasmila Žbanić, dobitnica europskog Oscara i niza značajnih filmskih nagrada. Ona je nakon objave Puhalovog teksta na svome Facebooku, zaključila da je njegovo pitanje dobro postavljeno te također pozvala nadležne da utvrde točan broj ubijene sarajevske djece u ratu. U hajci je prednjačio zastupnik nacionalističke SDA u sarajevskom kantonu, Haris Zahiragić s degutantnim statusom na Facebooku.

Na Srđana Puhala se stuštila sva sila bošnjačkog nacionalizma zbog jednog, prije svega razumnog, poziva, da se dokaže da je broj ubijene djece u Sarajevu 1601 ili da se prestane koristiti taj broj. Iako je Jasminko Halilović, osnivač i direktor Muzeja ratnog djetinjstva, o istom problemu pisao još prije deset godina, ništa se u međuvremenu nije desilo osim što je ovih dana taj njegov tekst volšebno iščezao sa jednog sarajevskog portala. I šta ćemo sad? Nastaviti kao srpski nacionalisti guslati o 700 hiljada ubijenih Srba u Jasenovcu ili se prihvatiti posla i utvrditi stvaran i precizan popis žrtava, ne samo djece nego i svih drugih kategorija žrtava? Zabrinjava to što su u napadima na Srđana Puhala najglasniji oni kojima je posao da se bave utvrđivanjem i prezentovanjem činjenica koje niko nikad neće moći dovesti u pitanje jednim tekstom i pitanjem.

Naviknuti na poslovanje s Milanom Bandićem koji je kontroverznom „Hodu za život“ neupitno izlazio u susret tijekom godina svoje vladavine, ultrakatolička organizacija Vigilare požalila se kako Grad Zagreb ne želi postaviti zastave „Hoda za život“ na gradske ulice. Tom prilikom zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića nazvali su „mrziteljem nerođene djece“ i priprijetili mu odvjetnicima. Nije se dugo čekalo da gradske vlasti odgovore na ove prozivke i, očito neupućenim organizatorima, objasne kako funkcioniraju gradska pokroviteljstva. „Gradonačelnik Tomašević se ne slaže s ciljevima Hoda za život i ne može biti pokrovitelj takvim događajima, što je jasno govorio i za vrijeme kampanje za izbor gradonačelnika”, zaključili su u kratkom priopćenju.

Dakle, odavde je trebalo bježati… 1. Kad je Tita zaboljela noga; 2. Kad su Jovanki promijenili rezidenciju; 3. Kad je Yugo 45 proglašen najgorim autom u Americi; 4. Kad je grupa Indexi promijenila pravac i nakon Negdje na kraju u zatišju prešla na 310 poljubaca; 5. Kad je lijenčina Bregović poveo Bijelo Dugme na radnu akciju; 6. Kad se po kafu, umjesto u granap, moralo ići u Trst; 7. Kad su Fadilu Toskiću nepravedno oduzeli pobjedu na festivalu Vaš šlager sezone, s optužbom da je lažirao glasove, a nije; 8. Kad je počela afera Grobnica za Borisa Davidoviča; 9. Kad je Šešeljčina pogodio Mirka Kovača fotoaparatom u glavu; 10. Kad je Zdravko Čolić rekao da je Ratko Mladić divan komšija; 11. Kad je Slobo rekao: „Niko ne smije da vas tuče“; 12. Kad je Slobo ubio Ivana Stambolića;

Sergej nas iz centra Harkiva vozi u Saltivku, veliki kvart na rubu grada koji je od početka rata najizloženiji. Tamo granate padaju svakog dana. Dok se praznim ulicama primičemo Saltivki čujemo snažne detonacije. Sergej nas umiruje, kaže da trenutno čujemo ukrajinske snage. Kako je tako uvjeren, ne znamo, ali vjerujemo mu. Dolazimo na neka tri kilometra od ruske vojske gdje se zaustavljamo. Sergej preporučuje da ostanemo u autu, ali ipak izlazimo i fotografiramo sablasno praznu i uništenu četvrt u kojoj je malo tko ostao. Na naše inzistiranje da uđemo dublje u četvrt Sergej pristaje i vozi dalje. Sada smo na dva kilometra udaljeni od ruskih položaja. Dalje se ne može, jer je cesta neprohodna zbog granatiranja. „Imate pet minuta“, strogo upozorava naš vozač pa se žurimo fotografirati.

Tragična je figura taj Houra: on bi htio biti Marko Perković Thompson, kao što je nekoć htio biti Pankrt, ali se boji, jer se tamo puca. I on bi htio, sav u crnom, sa bine viknuti "Za dom!", ali ljutit će se tata i, što je još gore, sponzori. Htio bi istovremeno biti i Edo Maajka, ali ljutit će se župnik. Pa tako, kako sam kaže u onoj imbecilnoj pjesmi, "u sredini sjedi sam, sjeban mali domobran", izabravši biti glasnogovornikom te sjebane, male Hrvatske, onakve kakvom je on zamišlja. Angažirani trubadur iz Dubrave pjeva onda britku i samoubilački hrabru kritiku takve Hrvatske - "Starci čekaju red pred kontejnerima gladni/ guraju se u pučkim kuhinjama" - a njegovi suborci iz Poletove domobranske pukovnije dolje u publici drhte hoće li žandari doći po njihovog heroja prije nego zapjeva i razorni, subverzivni refren "Moj dom je Hrvatska/ ja dižem zastavu do neba".

Za fanove „Seinfelda“, kojih i kod nas ima veliki broj, „Seinfeldia“ je slastica kojoj neće odoljeti. Premda su oni, obožavatelji serije, poznati kao tvrdokorni i već znaju mnogo toga o povijesti „Seinfelda“, Armstrong nudi iscrpan i vrlo zanimljiv pogled iza kulisa serije. Osim Larryja i Seinfelda koji su u maloj korejskoj zalogajnici osmislili cijeli projekt, na epizodama „Seinfelda“ radili su i drugi. Cijela vojska scenarista (i pokoja scenaristica) vrijedno su pisali, razrađivali ideje i zaplete, te ih onda predstavljali vodećem dvojcu. Larry David je prvo potrošio sve zanimljive, neobične, bizarne i manje bizarne zgode iz vlastitog života, a onda je i od ostalih scenarista tražio da prije svega posegnu za vlastitim iskustvima. „Seinfeldia“ je priča o nastanku jednog popkulturnog fenomena kakav se ne događa često.

Generacija mladih kojoj pripada nastoji iz temelja prodrmati svijet odraslih. Traže puno, a maštoviti i hrabri su beskrajno. Kao čovjek demokratske, internacionalne socijalne politike Krivine je uvijek bio bliži socijalnom pokretu nego institucionalnoj politici. Neki na ljevici su ga kritizirali smatrajući da je previše pao u relativno impotentni politički aktivizam izbjegavajući lidersku odgovornost. On, kao veliki zagovornik Trockijeve “permanentne revolucije” uvijek djeluje vjerujući u nužnost stalnog kretanja. U tom neprestanom revolucionarnom kretanju-pokretu očekuje jedan “neočekivani moment”, pukotinu u “fatalitetu sadašnjosti” kroz koju bi bilo moguće “odskliznuti u budućnost”. Naravno, ovdje nije riječ o nikakvom revolucionarnom “vremenskom stroju” nego o traganju za “alterglobalizmom” nasuprot ovom postojećem.

Sloj bijele boje već prekriva izlog napuštene trgovine. Prije samo nekoliko dana ondje se moglo vidjeti crtež ukrajinske zastave žute i plave boje, moto Ukrajine i pacifistički slogan. „Izbrisali su ih”, ljuti se Vladimir Ovtčinikov (84). Izašavši iz automobila, stari ruski umjetnik krene energičnim korakom prema tri bijele mrlje i crnom olovkom započinje svoje djelo iznova. Ovaj put crta golubicu umjesto ukrajinske zastave i ponovno ispisuje dva slogana, zabranjena zbog novog zakona koji kažnjava „ocrnjivanje” ruske vojske, angažirane od 24. veljače u vojnoj kampanji u Ukrajini. Scena se odvija u zaselku koji službeno ima šestero stanovnika, u regiji Kalugi, dva sata cestom južno od Moskve. Ondje, kao i drugdje, od ofenzive je zavladalo ozračje tužakanja. Tek što je umjetnik počeo raditi približio mu se neki čovjek crne brade. „Zovem policiju!”.