Teško je govoriti o metaforama kad su igri žive mrtve glave, ali ono što se dogodilo u Jablanici, na sjeveru Hercegovine, u najvećoj mjeri je upravo to. Poslije ovoga, vjerujte na riječ, neće biti ništa drugačije. U noći nakon koje sam se trebao javiti u HRT-ov jutarnji program počele su stizati vijesti o solidarnosti, sa svih strana su se javljali prijatelji, poznanici i sasvim nepoznati ljudi da se raspitaju za pravu adresu na koju će uplatiti svoje novce. Kolege novinari su krenuli na lice mjesta, ljudi iz Gorske službe spasavanja i Civilne zaštite su bili tamo, dobio sam sve kontakte načelnika i štabova, ali sve je djelovalo kao crna rupa. I bilo nevažno naspram činjenice da je tamo negdje neka velika voda otrgnula dijete iz majčina zagrljaja i odnijela s kamenjem niz korito. Tu više ništa ne pomaže.

U odnosu na socijalistički period moderna izgradnja jednog grada danas nema nikakve veze sa potrebama stanovnika. Nema jedinstva između građana, društveno-političkih tijela i struke. Struku se i ne sluša, a provjera kvaliteta izgradnje, lokacije, zemljišta, skladnosti sa ekološkim standardima i sličnim stvarima gotovo je nepostojeća. Gradi se iz dva razloga – zbog jedinstva vlasti sa investitorima u cilju uzajamnog profitiranja i zbog populizma kako bi tokom političke kampanje kandidati sami sebe mogli da hvale kako se za perioda njihove vladavine nešto gradilo. Trenutno je na djelu aktivno brisanje stare Banjaluke, njen identitet nestaje u velikim zgradama na čijem mjestu su se nalazile nekadašnje stare kuće, javne zgrade i drugi objekti koji su preživjeli razorni zemljotres 1969. godine. Kroz godine socijalnih promjena, pogotovo u ratu devedesetih, brojne porodice Bošnjaka i Hrvata su izbjegle pa su se tako njihovi domovi našli na prodaju.

U ovoj su knjizi dva kuhana jaja u džepovima kućnog ogrtača. Jedan ih muškarac spretnom kretnjom tamo umeće dok kuha. Neodoljivo, sve ove godine, baš sve. Toliko sam puta pomislio na tu scenu, to dvoje ljudi koji odnedavno žive zajedno i ona ga gleda dok on kuha. Zamišljam maleni stan u Berlinu, na četvrtom katu, obasjan zimskim suncem, u veljači, u tihoj ulici, stančić dakle s oskudnim namještajem, ali sa stabilnim i moćnim Boshovim štednjakom na kojem u emajliranoj zdjelici kuhaju dva jajeta. U čajniku kipi voda, muškarac pali cigaretu, ona hrska dvopek, naslonjena na dovratak. Nedjelja je i još ništa važno nije započelo, zimsko jutro, a toliko razliveno i meko. Goli su ispod ogrtača, on stoji bos na linoleumu, ona gleda u njegove nožne prste, nije to lijep prizor, nikad nije, ali smiješi se, pomalo prihvaća te kvrgave i krivudave izdanke na kojima stoji njezin dečko.

U Evropi su neke zemlje doživele značajne padove u količini ugljenika koju apsorbuje kopno, izazvane najezdama insekata povezanih sa klimatskim promenama, sušom i povećanom smrtnošću drveća. Čak i umereno slabljenje sposobnosti prirode da apsorbuje ugljenik značilo bi da svet mora da napravi mnogo veće rezove u emisijama gasova sa efektom staklene bašte kako bi se dostigla neto nula. Slabljenje kopnenih ponora – koje je do sada bilo regionalno – takođe ima efekat poništavanja aktivnosti država u dekarbonizaciji i njihovog napretka ka klimatskim ciljevima, što se za mnoge pokazuje kao težak izazov. Poslednjih godina objavljeno je nekoliko procena o tome kako bi svet mogao povećati količinu ugljenika koju njegove šume i prirodni ekosistemi apsorbuju.

Zavičaj ne možeš promijeniti, kao što se ne može promijeniti rodni jezik, kao što ne možeš promijeniti majku. Od zavičaja možeš se otkinuti, htjeti ga zaboraviti, možeš ga i prezreti, čak i odreći ga se. Može ti ga rat, grubo nasilje, načiniti izgubljenim, neprijateljem čak; puna je današnja Bosna, pun je današnji svijet takvih zavičaja. Samo ga promijeniti ne možeš. Ne može se nekažnjeno bježati od svojega prvog habitata. Kazna: prebivanje u nestvarnosti. Nema teže. U dobru i u zlu, sa svim svojim miljem i sa svim svojim užasima, zavičaj ostaje ucijepljen u meni kao moja prva slika svijeta, i moja prva slika sebe u svijetu. U priči „Smrt u Sinanovoj tekiji“, jednome od Andrićevih pripovjedačkih remek-djela, derviš Alidede vraća se u Sarajevo iz Carigrada, u kojemu je proveo vas vijek.

Mi obitelj smo kod mog dida na Šolti sidili u kužini za obidom. Prvo smo izili juvu sa njokima od griza. Onda je mama iznila na stol lešo govedinu i šalšu od pomidori. Mi smo navalili na njupanciju. Onda je odiza brda iz vatrogasnog doma tuta forca zazvečala sirena. Mama je iskobečila oči: „Muko irudova, šta je ovo?“ Onda su odiza drugog brda tuta forca zazvonila zvona sa Gospe od Kadulje i Lavande. Sad su se sirena i zvona spojili u revijsku buku. Tata je zinijo: „Koji je ovo kua?“ Onda je moj dida skočijo se iz katrige i viknijo je: „Ljudi, ovo je uzbuna za atomski napad! Bižmo ća u sklonište!“ Onda je dida izjurio iz kuće. Mi obitelj smo izjurili za njim. Dida je spustijo se iza kuće do ulaza u konobu. Mi smo spustili se za njim. Onda je dida prid vratima od konobe okrenijo se prema nama i rekao je: „Okej, bolje da van odma rečen, da kome ne pukne srce! Ovo je bila vježba!

„Sjećanje“ („Memory“) naslov je naizgled običnog, ali zanatski solidnog, na kraju i vrlo lijepog filma koji je nakon premijere na Mostri jesenas prikazan na ljubljanskom LIFFE-u, zimus i na beogradskom FEST-u. U Hrvatskoj nije selektiran za festivalske programe, zasad čini se ni odabran za redovni repertoar, zato je red da ovdje ostane bilješka o njemu, za one koji vole takve priče, melankolične i meke, a ipak idejno i izvedbeno realistične; priče o ljudima i osjećajima, ali nikako patetične; teške, ali ne i eksploatacijski mračne. Filmu me privuklo izmučeno i odlučno lice Jessice Chastain koja je u najavi sama u kadru, a djeluje kao da je sama i na čitavom svijetu. Njeno držanje, njena eteričnost i čvrstoća obećavaju ozbiljnu karakternu ulogu i izazovnu životnu situaciju gdje se junakinja bori protiv nečega većeg od nje. Tzv. zahtjevniji gledatelj sklon rafiniranosti psihologizacije i low key dramatici očekivat će da taj lik bude slojevit i nedokučiv.

Mads Mikkelsen je jednostavno odličan glumac, koji će svaki film učiniti vrednijim, boljim i zanimljivijim. Film „Arctic“ sniman je 2018. godine tokom 19 dana na Islandu, a Mikkelsen je taj proces opisao kao najteže snimanje u svojoj karijeri. Može li on da zadrži našu pažnju 90 minuta samo tako što je u kadru, radeći tipične (ali ipak prilično realne) stvari za preživljavanje, skoro da ne kaže ni reč? Odgovor je: Da, može. Priča je ovde krajnje jednostavna, a u njoj pratimo sudbinu čoveka čije ime se ni ne pominje (iako ipak ćemo saznati da se zove Overgard jer na trenutak vidimo snimak njegove lične karte). Ne znamo ni ko je, ni odakle dolazi, ni šta mu se dogodilo, ni kako. Ne znamo ni koliko je dugo sam, niti kuda je išao kada se njegov avion tamo srušio. Jedini je preživeo i odmah se pokazao kao čovek od snage i snalažljivosti, koji ne paniči i ne srlja, već mudro traži rešenje za svoju tešku situaciju.

Ne postoje magična rješenja da se pobjegne od neizbježnog, ali možda postoji mogućnost da se neizbježno odgodi, makar za još malo vremena. Starenje je neminovan, nepovratan i jednosmjeran kompleksan proces koji će svaka individua, ovisno o svojim iskustvima, doživjeti drugačije. U tome možda jesmo svi zajedno, ali, kao i u većini stvari, svatko je tu sam za sebe. Opet, društvo nam svima nameće standarde koji se mogu svesti na „kad si mlad, onda si i lijep i snažan i sve može, a kada ostariš, prestaješ biti relevantan ili makar zanimljiv” i tjera nas da se s time nosimo tražeći rješenja. Neka od njih su realistična: možemo se polako priviknuti i preorijentirati na neke druge užitke, druga nas drže u iluzijama, a treća, pak, nude opipljive efekte instantno. U doba „magične” pilule za mršavljenje, Ozempica, dobili smo i film o magičnoj supstanci koja nam omogućava da ponovo proživimo svoju mladost u novom vremenu.