Kasno uveče stigla je poslanica Srbima sa Andrićevog venca. “Nisu osuđeni ni Srbi, ni srpski narod. Glavu gore, najvažnije je da radimo i otvaramo fabrike”, izustio je Vučić. Nije mogao da ne slaže kao pas (zašto li se tako kaže?), te se pohvalio izmišljenim, ili sumnjivim izvođenjem ratnih zločinaca pred lice pravde, odnosno beogradske sudove. Zatražio je da Srbi - jer “nema ničeg logičnijeg” - izdržavaju kazne u srbijanskim kaznionicama. I niko nije zvao Hitnu pomoć. Rekao je da se sudi uglavnom Srbima, da se Hrvati i Albanci uglavnom oslobađaju. Državna televizija je u udarnom Dnevniku objavila neutralni izveštaj, odrobijan hinjenom nezainteresovanošću, ali je, očekivano, profašistički državni roto proizvod Večernje novosti (urednik Milorad Vučelić) briljirao na svom sajtu i na naslovnici prvog izdanja “Ratko Mladić osuđen na doživotni zatvor: Sramna presuda srpskom generalu”. I ova medijska kuća kao i srodni joj patriotski lajavci daju ozbiljan prostor sutkinji Patrisiji Matimbe Nijambe.

Na balkonu Gradske vijećnice u Puli, tik uz drevni Augustov hram na Forumu, središnjem gradskom trgu, jutros je osvanula zastava LGBTIQ+ ponosa. Time se Pula svrstala uz bok Rijeci koja već od ranije na istovjetan način, vješanjem zastave duginih boja, nedvosmisleno daje podršku LGBTIQ+ zajednici. Zastava se na balkonu našla na inicijativu nedavno osnovane udruge Proces s namjerom da se tako označi Mjesec ponosa koji se već tradicionalno obilježava svakog lipnja. Zanimalo nas je kako su tekli "pregovori" s gradskim vlastima o postavljanju zastave i jesu li iz Grada Pule odmah, bez premišljanja, pristali na tu ideju. Odgovor nam je ponudio Jan Franjul iz Procesa.„Javili smo se Upravnom odjelu za kulturu te odjelu za društvene djelatnosti, a pročelnice su nam odmah odgovorile s pozitivnom reakcijom gradskih vlasti koje su odmah odlučile podržati našu inicijativu“, objašnjava nam Franjul, dodajući kako je i novi gradonačelnik podržao njihovu ideju te je zastava istaknuta čim su je iz Procesa predali gradskim vlastima.

Činjenice su poznate. Ono što ne znamo je što se dogodi u čovjeku koji se sprema za rat s Nijemcima ili Italijanima, da zamisli da su na njihovom mjestu Slovenci ili Hrvati i odluči municiju prosipati po njima. U kojoj predodžbi oni jadni ljudi iz šuma oko Srebrenice ili iz logora u tvornici akumulatora, iz dojučerašnjih studenata, učitelja, krovopokrivača i vlasnika kafana, postaju – Turci. Osmanski vojnici sa sabljama u ustima koji jašu na konjima i otimaju Srbinu sve što je zaradio. Šta se, zapravo, dogodilo čovjeku koji je bio svjestan da za izvršenje zadatka treba počiniti genocid – da ga, zaista, počini. Jesu li to uopće pitanja za sud? Za novine? Za javnost. I ko na njih može odgovoriti? Možda njegov najbliži suradnik, psihijatar Radovan Karadžić, također osuđen na doživotni zatvor. Republika Srpska koju je ratovanjem stvorio Mladić, još je uvijek živa, a murali s njegovim likom koje je moguće vidjeti posvuda svjedoče o tome da je duboko ukorijenjena svijest o tome da nije činio ništa pogrešno.

Ovo nije pismo podrške Srpkinje u tridesetim, koja drži Vašu sliku uz ikonu. Svakako da takvih neposlatih pisama ima među neplaćenim računima, starim brojevima Politike i šajkačama mnogih Srba, ali ovo nije takvo pismo. Sada već možete pretpostaviti da ovo nije ni prijateljsko pismo, jer moji prijatelji nisu ubice, secikese niti prevaranti. Jasno, ovo nikako ne može biti ni ljubavno pismo, daleko bilo, možete mi otac biti. Fascinantna je Vaša interpretacija sopstvene slobode kao apsolutne, da otmete jednoj grupi ljudi kuće, ulice, živote i fotografije, i „poklonite“ ih favorizovanoj grupi na koju gledate kao svoju i podaničku, znajući da činite nasilje i prema jednima i prema drugima. Otkrijte mi tajnu, kako ste uspeli da me uvučete u taj kolektivni zločin, i natovarite mi na leđa teret koji ste sami trebali poneti? Odakle Vam pravo da utičete na moj život do te mere da se „ne osećam kod kuće u sopstvenoj kući“? Sada ću prestati da Vas zapitkujem da ne upadnem u zamku i teretim Vas za sve svoje životne neuspehe.

Danas su komičari i estradnjaci sve češći u vrhu hrvatske politike, a među prisutnim akterima su i glumci dugo godina emitirane humoristične emisije „Večernja škola“ (čiji podnaslov je sredinom 2000-tih glasio „Povratak upisanih“). Miroslav Škoro koji je do kraja bio u utrci za zagrebačku gradonačelničku fotelju, nastupao je tada pod imenom Ferdo Smičiklas „Mićko”, a glavni lik „Večernje škole“, profesor Kučina (Željko Pervan), član je Škorinog Domovinskog pokreta. U jednome intervjuu u kojem tumači svoje motive za ulazak u politiku, Pervan navodi neke nenormalnosti i „nastranosti” koje se, kako kaže, uvijek skrivaju „ispod površine, u banalnosti”, zaključujući da je Hrvatska kao „Afrika sa strujom”. No, umjesto da se – mi Hrvati – prema Pervanovoj natuknici, u bezakonju koje nas okružuje odvažimo na osvještavanje činjenice da smo i mi živući mrtvaci globalnog sistema, predlažem doslovno (no ne banalno) čitanje Nikolaidisa te fokusiranje upravo na figuru političara-komičara.

Moja mama je raširila ruke: „Pa šta mi imamo sa tim?“ Murac Špiro je rekao: „U tome i je problem, draga gospođo! Svi Hrvati govore da nemaju ništa sa tim!“ Onda sam ja sa zadnjeg sica rekao: „Ja ovo ne kužim! Ko je kome vratija oredene?“ Murac Špiro je rekao: „Presjednik Milanović je vratija ordene zločincu Glavašu! Il je bilo obratno? Viš ne mogu se sad sitit…“ Onda je murac okrenijo se prema noštromu i doviknijo je: „Joke, jel ono Milanović vratija ordene Glavašu il je Glavaš vratija ordene Milanoviću?“ Noštromo je doviknijo: „A ne pratin ti ja vanjsku politiku, Špiro! Meni je to sve isti kurac!“ Samo onda je moja mama izašla iz škodilaka i pitala je murca Špira da jel može doć časkom sa njom na stranu. Murac Špiro je rekao da može. Onda su njih dva odgibali u kantun od trajekta. Onda je mama nagnila se prema murcu i utiho je rekla: „Šjor Širo, ja tačno znan šta vi radite…“ Murac Špiro je pitao: „Šta ja to radin?“ Mama je rekla: „Aj pošteno priznajte da vas je posla moj ćaća da nas zajebajete! Nema šanse da on ovo nije zakuva!

U idealnom svijetu, političari bi bili oni ljudi koji se doista brinu za dobrobit ljudi u svojoj lokalnoj sredini, na nacionalnom i na globalnom nivou, imaju inovativne ideje kako zatečeno stanje popraviti u okviru zakonom definiranih mogućnosti, te sposobnosti i energije da te svoje plemenite ideje provedu do kraja. U ovom našem, realnom, političari su karijeristi željni slave i osobne materijalne koristi, a moć koju stječu im je ujedno i sredstvo i cilj. Zbog toga od njih po dobru rijetko koga pamtimo, a po zlu ovisno o tome koliko su zla načinili i do koje su se pozicije uspjeli popeti. O gubitnicima, onima koji su se u politici okušali, ali se nisu uspjeli zadržati, bilo zbog svojih ograničenih sposobnosti, spleta okolnosti ili jednostavne činjenice da su tu zapravo zalutali, uglavnom i ne razmišljamo puno, oni vrlo brzo odlaze u zaborav, ali su kao grupni karakter možda i najzanimljiviji za promatranje i proučavanje.

Poznata glumica Svetlana Bojković jučer je oduševila javnost u Srbiji, nakon što je na društvenim mrežama objavljena snimka kako nepokolebljivo i sa smiješkom staje na put kamionu koji je pokušao istovariti građevinski otpad na područje Bare Reve, uz samu obalu Dunava, nedaleko beogradskog naselja Krnjača. Nekadašnja oaza prirode, koja je stanište više od 150 vrsta ptica i važan segment u zaštiti naselja od poplava, posljednjih se godina pretvorila u ilegalno odlagalište otpada, a nekoliko lokalnih udruga već neko vrijeme organiziraju prosvjedne šetnje, s ciljem obrane prirode. Upozoravaju da je situacija takva da mještanima prijeti ekološka katastrofa te su pokrenuli inicijativu da se Bara Reva proglasi prirodnim dobrom. Jučer im se priključila i proslavljena 73-godišnja glumica, koju javnost najviše pamti po ulozi u tv seriji „Bolji život“. U trenutku kada se pojavio jedan kamion, čiji vozač je namjerio u Bari Revi istovariti otpad, Bojković je stala u prvi red i svojim tijelom krenula spriječiti prolazak teretnjaku. I u tome je uspjela.

„Bosanska Svemirska Agencija (BOSA) će u srijedu 26.05.2021. tačno u 18:00 CET lansirati prve bosanske astronaute u Svemir“, tako je glasila najava koju smo dobili prije nekoliko dana. I lansiranje se uistinu dogodilo, a povijesnom događaju mogli ste svjedočiti na YouTube kanalu Dubioze kolektiv gdje se odigravao live prijenos lansiranja iz svemirskog centra u Zabrđu, selu nedaleko Sarajeva. Radi se o novom spotu Dubioze, u kojem je glavne uloge preuzeo dobro poznati dvojac, Almir Hasanbegović i Adis Zvekić, koji glume astronaute u vrlo ozbiljnoj operaciji BOSA-e. Pjesma „Space Song“ objavljena je na njihovom posljednjem albumu „#fakenews“ u kojoj gostuje Earl Sixteen iz britanskog benda Dreadzone. Produkciju potpisuje Fabrika, režiju Salem Kapić-Kantardžić, dok je za scenarij bio zadužen drugi, nešto manje javno istaknuti bendovski dvojac, Brano Jakubović i Vedran Mujagić. Sve je snimljeno u nekada slavnom kombinatu Rudnika mrkog uglja Breza, a evo kako je ispalo…