Britanci na čelu s Tonyjem Blairom namjeravali su, osim bombardiranja Beograda, izvesti i kopnenu invaziju na Srbiju, Ibrahima Rugovu iz kućnog pritvora spasio je katolički župnik, a dosta toga uoči NATO intervencije u Miloševićevoj Jugoslaviji odlučeno je i u jednoj zubarskoj ordinaciji u Rimu gdje je Italiji poručeno da "NATO neće imati hrabrosti za napad". Tako, barem, tvrdi bivši talijanski premijer Massimo D'Alema u intervjuu za list Corriere della Sera. Neki detalji nakon 25 godina pomalo mu se gube pa smo ga uhvatili u vremenskom raskoraku... Možda, kao i mnogi prije njega, malo i uljepšava svoju ulogu ali nema sumnje kako ondašnji premijer i današnja siva eminencija talijanske ljevice otkriva do sada posve nepoznate detalje koji su se na međunarodnoj političkoj sceni odigrali uoči i tijekom dva i pol mjeseca posljednjeg okršaja na Balkanu u 20. stoljeću.

"Skoro 40 posto liječnika u postojećim funkcionalnim ordinacijama je starije od 60 godina. Jako je alarmantna situacija u, primjerice, Primorsko-goranskoj, Sisačko-moslavačkoj ili pak Zagrebačkoj županiji. Gdje god pogledate, u stvari, nedostaje liječnika. Tko se od mladih i javi na zamjene - brzo ode, čim se otvori prilika za specijalizaciju u bolničkom sustavu", kaže u razgovoru za Lupigu Nataša Ban Toskić, predsjednica Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHOM). Kaže da sustav obiteljske medicine već puca po šavovima, na što upozoravaju već neko vrijeme. "Puno ljudi je već sad ostalo bez obiteljskog liječnika. Oni će navaliti na preostale liječnike koji jednostavno neće moći izdržat taj pritisak. Nastat će liste čekanja u obiteljskoj medicini", tvrdi Nataša Ban Toskić te objašnjava što bi se moglo napraviti da se ta situacija pokuša popraviti.

Ulicama Mazar-e Šarifa, grada od nekih pola milijuna stanovnika, na biciklu je, još uvijek u majici dugih rukava, prolazio Samim. Apsolvent na studiju veterine, čovjek čiji besprijekorni engleski zvuči kao da je odgojen na američkom jugu, kreativac zaluđen rap glazbom i ikonama hip hop kulture devedesetih. U džepu drži mobitel, a u ušima slušalice. Diskretno je slušao glazbu. Na upit talibanskog službenika koji mu je prepriječio put, odgovorio je iskreno, ali nije znao da iskrenost u ovom slučaju nije dobra. Zabranjeno je slušati glazbu, to nije u duhu islama. Službenik mu je oduzeo mobitel i pregledao njegove razgovore na društvenim mrežama uslijed čega je utvrđeno da glazba nije jedini zločin ovog mladog čovjeka. Nisu samo njegove uši haramile, već i oči - dopisivao se s djevojkama. Kazna: tri disciplinska šamara na licu mjesta. Tad mu je postalo jasno: glazba – ne, djevojke – ne, molitva – da.

Zahvaljujući upornosti i društvenim mrežama, grupa mladih entuzijasta uspjela je postići nešto što se u BiH smatralo nemogućim. Nakon dvije godine borbe – uprkos komplikovanim procedurama, opstrukciji i ignorisanju problema od strane nadležnih institucija – aktivisti su, kako ističu, pobijedili šumarsku mafiju. „Od donošenja zakona do 2020. godine, kada je postavljena rampa na dijelu Zaštićenog pejzaža prema Banovićima, kamioni su non stop izvlačili šumsko bogatstvo sa Konjuha. U proteklim godinama, kamioni su zaustavljani i kontrolisani na strani Banovića, dok su s druge strane Konjuha neometano prolazili, jer ih nadzornici iz javne ustanove koja upravlja ovim zaštićenim područjem nisu smjeli zaustavljati“, objašnjava Adi Selman, član neformalne grupe “Karton revolucija“ iz Tuzle. “Ovo je dokaz da se borba isplati“, riječi su ohrabrenja upućene svim građanima Bosne i Hercegovine.

Došla nam je ekipica koja vješto kroji diskurs kulturnog rata između običnih obiteljskih ljudi i elitnog odreda takozvanih „đender lobista“. Ekipica koja pobačaj „frejma“ kao ubojstvo, LGBTIQ* osobe kao bolesne, propitivanje diskriminatornih ideja kao napad na slobodu vjeroispovijesti i govora, problem nasilja nad ženama kao podvalu i teško pretjerivanje, obrazovanje djece i mladih u području ravnopravnosti i seksualnosti kao uvođenje pedofilije, a rod, odnosno izmišljen pojam “rodne ideologije” kao najveću prijetnju obitelji. Renomirana članica i jedna od strateginja ove mreže je naše gore list, glavom i bradom Željka Markić iz, ni više ni manje, U ime obitelji. Zastanimo ovdje i prisjetimo se kako se prije koji tjedan salva uvreda sručila na književnicu Moniku Herceg. Isto u ime obitelji. Naime, Monika je u intervjuu za Telegram ustanovila kako je ideja o svetosti obitelji napravila puno zla.

Napušteni kostur nedovršenog mini-marketa, kričave boje praznog kafića i sveopća pustoš podsjećaju nas da je između Libije i nas manje kilometara, nego između Zagreba i Pule. Pristajemo na mjesto koje ne slovi samo kao geografski udaljeno, nego kao udaljeno od bilo kojeg oblika civilizacije, na najjužniju točku Europe - otok Gavdos. Po zimi na njemu živi svega šezdeset stanovnika. Ima jednog policajca, nema pitke vode, preko polovice taverni-restorana na njemu je otvoreno nakon Covida, a struja je provedena tek sredinom devedesetih. Upravo je zbog te dislociranosti u nekim krugovima zaboravljeni Gavdos stekao slavu. Naime, trećina stalnog stanovništva nisu otočani, nego kontrakulturaši koji su u izoliranosti otoka pronašli ultimativni bijeg od sistema. Njegova hipnotička čar već od šezdesetih godina prošlog stoljeća priskrbila mu je status Svetog grala svakog bohoa, hipija i nudista.

Film „Lov“ iz 2012. godine inspirisan je stvarnim slučajevima. To je priča o čoveku koji će se naći u veoma teškoj situaciji, iako to nije zaslužio, a gledalac će posmatrati kako se jedna laž širi poput zaraze. Ugledni danski reditelj i scenarista Thomas Vinterberg snimio je izuzetno dobar film, čija se radnja odvija u malom danskom gradu negde oko Božića. Naš protagonista je Lucas (Mads Mikkelsen) koji radi u vrtiću. On je izuzetno pouzdana osoba, voli svoj posao, deca ga obožavaju, ima mnogo prijatelja koji ga cene i poštuju, ali ima problema u privatnom životu. Lucas nakon razvoda i gubitka svog učiteljskog posla proživljava težak period, boreći se istovremeno i sa bivšom suprugom za starateljstvo nad svojim sinom kojeg retko viđa. Međutim, na poslu upoznaje Nadju (Alexandra Rapaport) sa kojom počinje da gradi intimni odnos i taman kada se situacija stabilizuje, te se čini da stvari kreću željenim tokom, njegov se život pretvara u pakao.

Dragi čitaoci, pre nego što pređemo na priču o ovom veoma dobrom filmu, moram da kažem sledeće: jedna stvar me neverovatno nervira i iritira, a sigurno nisam jedini. Naime, radi se o onim pozivima iz call centara raznih telekom kompanija koje svako malo zovu i pokušavaju nam nešto uvaliti. Uskoro vam ističe pretplata ili ugovor, a zatim kreću da nude čuda i čudesa – obično tako kaže onaj nepoznati glas koji se čuje iz slušalice, ali se nekako suzdržim da ostanem pristojan, jer ipak je tim ljudima to posao i neko ih tera da zovu i maltretiraju ljude, a da imaju boljeg izbora sigurno ne bi radili taj posao, tako da im, donekle pristojno, zahvalim na pozivu i rešim ih se, ali taj fenomen gnjavljenja ljudi pozivima jednostavno mi ne ide u glavu. Ako želim da produžim neki ugovor s njima, odem na njihovu adresu i to fizički sredim, jer preko telefona može svašta da se desi.

„ŠAHTO-KULTURA je monumentalno događanje Kuće ekstremnog muzičkog kazališta koju unutar interaktivnog izložbenog postava, uz vodstvo autorskog tandema Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo, stvara i izvodi pedesetak umjetnica i umjetnika”, objapnjavaju organizatori DB Indoš Kuća ekstremnog muzičkog kazališta i Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade. Vrvilo i Indoš surađuju još od 2005. godine i zajedno realiziraju eksperimentalne kazališne radove i performanse. Koriste eksperimentalne muzičke instrumente ili “zvučne kutije” - šahtofone, čiji je sastavni dio pravi šaht-poklopac. Indoš je u više navrata šahtofon opisivao kao instrument koji je nastao od civilizacijskog otpada, „kolektivni asemblaž“, „nomadski ratni stroj“ koji je u ovom slučaju zapravo antiratni. Naime, šahtofoni nastaju od recikliranog post-industrijskog otpada, a koriste se kao izvođački aparati i scenski objekti.