Umjesto zaštite privatnog sastanka u privatnom prostoru nevladine organizacije, policija je organizatorima “BH Povorke ponosa” nakon petnaestak minuta ustupila informaciju da se grupa huligana sprema napasti okupljene u prostorijama udruženja. Nekoliko minuta kasnije, umjesto ozbiljnog policijskog prisustva, učesnice i učesnike sastanka posjetila je grupa od dvadesetak huligana koja je napala i lakše povrijedila nekoliko lica. Šta je na kraju uradila policija? U saradnji sa Direkcijom za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine, deportovala je učesnice i učesnike sastanka iz Republike Srpske na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, iako je među učesnicima bilo ljudi koji žive u Banjaluci. O napadu na aktiviste oglasili su se i Milorad Dodik, predsjednik entiteta i Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke, obojica bez ikakve savjesti. Dodik tvrdi da Banjaluka nije grad koji može da razumije i prihvati takvu vrstu organizovanja.

Te izborne nedjelje sunce nije svanulo, a čitavu Italiju dočekale su kiše kakve se ne pamte mjesecima. Unatoč tome, gotovo 1,1 milijun aktualnih i bivših članova, ozlojeđenih i razočaranih apstinenata sjatilo se u ono malo otvorenih prostorija PD-a, "pljunulo" dva eura i glasalo. Prvi puta u povijesti drugi krug nije otišao na stranu kandidata iza kojega je stala centrala, već na stranu "autsajderice" Elly Schlein. Konačni rezultat jasno je pokazao revolt i izabrao izrazito lijevu opciju unutar stranke. Signal da lijevo biračko tijelo postoji ukoliko mu netko ponudi prihvatljivog kandidata. Dok većina najavljuje podršku Schlein u izgradnji novog PD-a, neki su već najavili odlazak, poput jednog od osnivača stranke, Beppea Fiorionija, kojemu je Schlein isuviše lijevo. Partija koja je izglodana strujama, čija je povijest raskopana transferima s desna i centra, teško može nastaviti kao da ništa nije bilo, pa je moguće da joj Schlein bude i posljednja šefica.

„Radila sam na farmi u Njemačkoj, kao sobarica u Irskoj i njegovateljica starih ljudi u Francuskoj. Svaki od tih poslova bio je drugačiji, ali svaki od njih je predstavljao nešto važno u globalnom svijetu, bilo da se radi o proizvodnji namirnica, turizmu ili o skrbi starih. Svaki od poslova bio je naporan na različit način, ali zajedničko im je bilo to da su ih radili Nijemci, Irci ili Francuzi, jako teško bi od toga preživjeli. Na stranu to što bi im zahtjevi poslodavaca oko radnog vremena onemogućili da vode normalan obiteljski život“, objašnjava novinarka Saša Uhlová u najavi svojih reportaža. Sve poslove obavljala je s lažnim identitetom. U Njemačkoj je svaki dan bila 17 sati na nogama, a kaže da joj je psihički najteže palo iskustvo iz Francuske, jer tamo nije bio u pitanju samo težak posao, koji se lako može napustiti, nego i ljudi o kojima se brinula, s kojima je ostvarila odnos.

„Komunalne službe gradova i opština imaju zakonsku obavezu da očiste fasade u Srbiji od crteža Ratka Mladića i drugih ratnih zločinaca, ali i od svih drugih grafita koji pozivaju na mržnju, kao što je znak Z“, poručili su iz Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR Srbija), nakon što su podnijeli čak 308 prijava komunalnim službama u deset gradova i općina u Srbiji sa zahtjevom da se obrišu konkretni murali i grafiti koji slave ratnog zločinca Ratka Mladića. Zapovjednika 9. korpusa JNA za vrijeme rata u Hrvatskoj, a kasnije šefa Vrhovnog štaba Vojske RS, Haški sud osudio je na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Njegov lik i djelo u Srbiji se učestalo slave, posebno na nogometnim utakmicama, pa su tako navijači Crvene zvezde proteklog vikenda velikim transparentom Mladiću čestitali rođendan s porukom – „Svaki Srbin vama kapu diže, i po vašem uzoru djecu podiže“.

"Kurdistan jan neman", memoarsko-putopisna knjiga Hajrudina Somuna, bit će predstavljena ove srijede, 15. ožujka, u 18 sati i 30 minuta, u kulturnom centru HKD Napredak u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici. Somun, nekadašnji diplomat te ugledni jugoslavenski i bosanskohercegovački novinar, koji je čak dva puta proglašavan za najboljeg televizijskog reportera Jugoslavije. kroz razgovore s uglednim kurdskim intelektualcima, vodećim političarima i vlastitim prijateljima, uglavnom iz Iraka, donosi opširan povijesni pregled kurdskog pitanja. U njegovom fokusu je i osobno svjedočanstvo „vječne“ kurdske borbe za autonomiju i pravo na vlastiti identitet, a ta je osobna iskustva stekao u više putovanja po iračkom dijelu Kurdistana u koji je prvi puta kročio još davne 1964. godine. Knjigu je objavila izdavačka kuća Synopsis Zagreb - Sarajevo, a promocija se održava na kurdsku Novu godinu,

„Nada“ – tako se zove novi zagrebački mural. Naslikao ga je street art umjetnik Boris Bare na zabatnom zidu zgrade u Ilici 83, nedaleko Britanca, a posvećen je integraciji izbjeglica, odnosno osvještavanju zajednice o pravima i potrebama izbjeglica te o stvaranju otvorenog društva dobrodošlice. „Pozivam sve da nam se pridružite i da zajedno stanemo i budemo uz izbjeglice, jer zajedno možemo napraviti razliku”, poručila je na otkrivanju murala predstavnica UNHCR-a, Anna Rich. Mural u UNHCR-u opisuju kao poruku koja pokazuje snagu i otpornost izbjeglica, ali nas i podsjeća da je poštivanje prava izbjeglica kontinuiran i nužan zadatak. Da prostora za suzbijanje ksenofobije u hrvatskom društvu itekako ima, posvjedočila je i video snimka koja se dva dana nakon otkrivanja murala proširio hrvatskim medijima. Na snimci je zabilježen ksenofobni ispad još uvijek neidentificiranog neofašiste, koji verbalno napada migrante.

"Fašizam više nije u Nemačkoj, kod Hitlera, nego na drugim mestima. Nije mrtav, živ je. Pokušao sam tom pesmom da iznesem da otpor postoji i danas, i da ga treba buditi. Ali, gde je? Moj prepev „Partisana“ pokušaj je da se pesma ubaci u ovo naše današnje vreme", govori u intervjuu za Lupigu Nenad Marić, daleko poznatiji pod imenom Kralj Čačka. U 15-ak godina karijere, Kralj Čačka - inače akademski slikar - osvojio je sljedbeništvo na području cijele bivše Jugoslavije, a njegova djela dokazuju da je riječ o glazbeniku i stihotvorcu koji stoji rame uz rame s najboljima od onih što su ovaj jezik umjetnički kvalitetno upregli u vlastiti kantautorski izričaj. Lupiga je ugodno druženje poslije koncerta iskoristila da razgovara s glazbenikom koji svim svojim snagama, i mnogim nenaklonjenim okolnostima usprkos, čuva dostojanstvo onih koji ne žive da bi pjevali, nego pjevaju da bi živjeli.

Te 1985. godine godine u robnu kuću “Beograd” stigli su kasetofoni Stylandia. I to sa dvije glave. Teško je sad u ovo potrošačko vrijeme, doba suludog konzumerizma kad se ni u čemu oskudijeva i kad svega ima na tone, objasniti nekome šta je to predstavljalo u ono vrijeme. Dvije glave! Halo!!! Mogućnost presnimavanja s kasete na kasetu bez upotrebe dva uređaja (može sve na jednom) i bez potrebe obavezne grobne tišine za vrijeme snimanja, sve je to za nas omladinu bilo u istoj ravni sa otkrićem točka. Ili u najmanju ruku - vatre. Obećavao sam ja da ću biti dobar, da ću imati sve petice, primjerno vladanje, da neću gnjaviti mlađeg bracu i hiljadu drugih stvari samo da se dvokasetaš Stylandia pojavi u našem stanu. I pojavila se. One ale što će mnogo godina kasnije letati u “Igrama Prijestolja” bile su mali miševi u usporedbi sa dobijenim muzičkim zmajem, svemogućom dvoglavom aždajom.

Da nije bilo jednog iznenađenja u ovogodišnjim nominacijama za Oscare i kontroverze koja je uslijedila, film Michaela Morrisa „Za Leslie“ prošao bi „ispod radara” mnogima i to ne bilo nikakvo čudo. Jednostavno, riječ je tu o jednom relativno malom, festivalskom i nekomercijalnom filmu koji se prije svega ističe glumačkim ostvarenjem britanske glumice Andree Riseborough u naslovnoj ulozi žene na putu iskupljenja. Međutim, u kampanju za nagrade, s fokusom upravo na njenu ulogu, uključile su se njene kolege koje su javno davale podršku i to je urodilo plodom, odnosno nominacijom, iako su šanse za potvrdu iste izuzetno ograničene. Kontroverza je izbila odmah nakon objave nominacija među kojima je ona Andree Risborough za najbolju glavnu žensku ulogu bila ponajveće iznenađenje. Čini se da je ekipa koja je vodila kampanju postupila neetično i putem elektronske pošte i društvenih mreža „lobirala” za svoj film.