Svaka manjinska skupina reducira se na razinu svog manjinskog identiteta čime prestaje biti osoba u sveukupnosti svojih različitih identiteta, a u cilju pretvaranja te skupine u dežurno strašilo koje nas ugrožava. Ne mrzim ja nikoga, ALI ONI ... U vremenu u kojem nam većinske skupine na položajima moći prijete atomskim bombama, ustvrditi da su neki tamo pederi, žene i transrodne osobe, rasne i etničke manjine odgovorne za raspad civilizacije je u najmanju ruku simptom rastave od ikakve mogućnosti kognitivnog povezivanja stvari. Akteri koji promiču takve ideje itekako su sposobni kognitivno povezati stvari pa vješto igraju na kartu straha kojeg potiču u navodnoj obrani djece, obitelji i društva od onih koje će se u potpunosti dehumanizirati kako bi ih, u „politikama kurca“, pretvorilo u nasušno potrebno strašilo.

Kada se drznete javno iznijeti svoj politički stav koji se kosi s hrvatskom vanjskom politikom i suprotan je od generalnog stava Europske unije, lako se može dogoditi da završite iza rešetaka. Prvo će vas demokratski, poput kakve terorističke opasnosti, ugurati u „marice“, a potom vas iskrcati u kavez policijske stanice i pustiti vas da prenoćite. Ne biste li naučili lekciju, da se više nikada ne usudite javno iznositi „nepopularne“ političke stavove. Upravo to se dogodilo aktivistkinjama koje su u ponedjeljak ujutro prosvjedovale pred zgradom Ministarstva vanjskih i europskih poslova u Zagrebu. Njih sedamnaest tamo je stiglo želeći upozoriti da u pojasu Gaze izraelske vojne snage u prosjeku svakoga dana ubiju 148 ljudi, velikom većinom civila, vrlo često žene i djecu, a da to uopće ne brine Republiku Hrvatsku niti su njene vlasti spremne iskazati ni najmanju sućut sa žrtvama.

Tek desetljeće nakon što se u urbanizmu i arhitekturi više pažnje počelo posvećivati potrebama osoba s invaliditetom, krenule su i velike društvene promjene. Prosvjedi protiv segregacije u Sjedinjenim Državama, zatim i društvene promjene u Europi koje kulminiraju prosvjedima 1968. godine, pa demonstracije i sukobi protiv rata u Vijetnamu opet u SAD-u, borba i prosvjedi protiv atomskog naoružavanja diljem svijeta, teroristički napadi u Njemačkoj i Italiji ... S pojavom prosvjeda pojavio se i novi trend korištenja urbanizma za sprečavanje kriminala i nereda u urbanim sredinama. Načela se svode na nadzor, kontrolu pristupa, i simpatičnu kovanicu „upravljanje prostornim aktivnostima”. Iza ovih termina nerijetko se kriju iznimno nehumana rješenja koja probleme drže podalje od oka javnosti dok javni prostor i dalje ostaje područje sukoba. Pitanje je tek tko mu, i u kojem društveno-vremenskom kontekstu, ima pravo pristupa.

Od Njemačke do Južne Afrike, od šaha preko milijardi do geopolitike. Životni put jednog od ljudi iz sjene Donalda Trumpa obiluje detaljima na kojima bi mu i Elon Musk pozavidio. Kako je Peter Thiel od golobradog šahovskog velemajstora zaljubljenog u „Dungeons and Dragons“ i „Gospodara prstenova“ odrastao u jednog od najutjecajnijih poduzetnika te što je isklesalo gotovo mitsko lice američkih libertarijanaca prenosimo u iscrpnom tekstu Petra Vidova s Faktografa koji profilira ulogu Thiela u novom, Trumpovom, svijetu i SAD-u. Često ponavlja maksimu da “smo 1969. poslali čovjeka na Mjesec, a mjesec dana kasnije počeo je Woodstock i to je bio kraj napretka” te je uvjeren da su znanost i tehnologija ključni faktori koji pogone historijski napredak, stvaraju novu vrijednost i oblikuju sudbinu ljudskih društava. Musk smatra Thiela sociopatom, a Thiel o Musku govori kao o prevarantu, prodavaču magle.

Nije lako živjeti u Bosni i Hercegovini. Nije lako raditi u Bosni i Hercegovini. Ništa nije lako kada si stanovnik Bosne i Hercegovine u posljednjih 30 godina. Još od početka devedesetih godina 20. vijeka pa, evo, do danas, prosječan Srbin u Bosni i Hercegovini čeka da Republika Srpska postane nezavisna država. Dok to Srbi čekaju, njegov komšija prosječni Bošnjak mašta o Bosni i Hercegovini bez entiteta i kantona, dok prosječni Hrvat sniva treći entitet gdje će oni biti većina ili raspad države. U posljednjih mjesec dana radujemo se svakom trenutku bez rata, koji nikada neće izbiti. Zbijeni u etnička krda, opijeni „smradom“ sopstvenog tora, nezainteresovano puštamo da život prolazi mimo nas. Ovdje ni Steven Spielberg, ni Taylor Swift, ni Haruki Murakami, ne bi imali šanse da se nametnu i postanu važni s onim što najbolje znaju i što odlično rade. Nemate pojma kako je to frustrirajuće. A zašto vam sve ovo pišem?

„Shvatio sam da ovu generaciju, sve i da hoću, ne mogu ispratiti. Mnogo su brzi i definitivno ne vide stvari isto kao i mi. Mislim da gledaju mnogo više u budućnost, nego što možemo i da pojmimo“, kaže u razgovoru za Lupigu novosadski režiser Aleksandar Reljić. Njegov film „Najglasnija tišina“, večeras će, skupa s novim dokumentarcem „Crveni tobogan“ Nebojše Slijepčevića, otvoriti 21. izdanje ZagrebDoxa. U 28 minuta filma, Reljić je sav mogući prostor ustupio isključivo studentima. „Od starta sam hteo da pokušam da snimim film u jednoj noći, toj novogodišnjoj, jer mi se učinilo da bi taj zabeleženi trenutak nosio u sebi svu univerzalnost i unikatnost studentskog bunta“, objašnjava Reljić u čijem filmu nema naracije. U „Najglasnijoj tišini“ su samo studenti i njihova iskrena želja za boljim, pravednijim društvom i nepokolebljivi žar s kojim organiziraju proteste.

Osam minuta prije podneva, 1. studenog 2024. godine u Novom Sadu se srušila nadstrešnica na zgradi tamošnje glavne željezničke stanice te na licu mjesta ubila petnaestoro ljudi, dok je šesnaesta žrtva povredama podlegla mjesecima kasnije. Događaj je pokrenuo spontane građanske proteste i blokade prometa mirom i tišinom svakog petka točno u 11 sati i 52 minute. Kada su tijekom jednog od tih protesta na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti napadnuti studenti od strane režimskih batinaša, organizaciju protesta su preuzeli studentski plenumi koji su formirali listu zahtjeva institucijama da počnu raditi svoj posao. Taj novi val protesta pokupio je i one već postojeće građanske inicijative te tako postao najveći u svih dvanaest godina koliko traje vladavina Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke.

Karla se penje na „Q&A“, a prati je snažan pljesak i glasna podrška. Mene prate suze. Jer priznanje u vidu ovacija nije samo priznanje dokumentarnom filmu, već i borbi koju je ona u filmu dokumentirala. Priznanje hrabrosti, nasušno potrebne vrline u vrijeme općeg muka. Film Karle Jelić prikazuje otpor vremenu u kojem vladaju nasilnici. Dokumentirana je borba studentica protiv zlostavljača, odnosno sustava koji tolerira i perpetuira zlostavljanje. Mlade žene iz Karlinog filma smogle su hrabrosti i snage izložiti se i ne pristati šutjeti zato što ih se sustavno izluđuje ili zato što će im te osobe sutra odlučivati o karijerama. Priča udara u pleksus, ali donosi prekrasnu razinu suptilnosti u osjećaju, odnosima i kadru. Vida, Karla i ostale uključene u organizaciju pokreta probijaju osjećaj paralizirajuće bespomoćnosti u teškim i tužnim vremenima. Karla u svojim odgovorima nakon projekcije naglašava ono što prikazuje u filmu.

Još se dobro sjećamo kolopleta događaja u zagrebačkom kvartu Savica koji se rasplamsao 2016. godine. Crkva i vlasti Grada Zagreba namjerili su, mimo procedura, na mjestu dječjeg igrališta u parku podići veliki sakralni objekt sa župnim dvorom, smještajnim kapacitetima za posjetitelje, blagovaonicom i parkingom. No, građani su to svojim aktivističkim otporom uspješno osujetili. Nakon toga su se „gradski oci”, u prijevodu pokojni Milan Bandić, dosjetili da na mjestu starog i prirodnijeg parka podignu novi i veći, pokriven umjetnim, plastičnim materijalima. Lokalni mještani su se opet skupili kako bi i taj pokušaj osujetili u čemu su na kraju i uspjeli. Koliko je to bio rezultat samo i isključivo njihove borbe, a koliko je ideja gradnje u parku konačno napuštena tek uslijed kasnijih okolnosti pandemije, potresa, Bandićeve smrti i promjene gradske vlasti, možda ostane zauvijek obavijeno velom tajne.