Danas, nakon dva dana, smiren i hladne glave imam samo jedno pitanje za ministra zdravstva. Dobro, tri. Da je pred hitni infektološki odjel stigla crna limuzina s nadbiskupom Bozanićem, sa svim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da nema potrebe za hospitalizacijom? Da je hitnu pomoć samo jednom, a ne dvanaest puta, zvala supruga premijera Plenkovića, sa svim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da ne treba u bolnicu i da piša u lonac? Da je hitna pomoć nakon tri dana stigla u kuću nekog HDZ-ovog županijskog pročelnika s istim dijagnozama i simptomima poput Vladinih, da li bi mu rekli da nije za bolnicu, preporučili da jede slane štapiće i otišli? Molim, samo kratak odgovor: da ili ne? Ne, ne, vrlo jednostavno: da ili ne?

Nedavno su objavljeni rezultati projektnog natječaja za izradu idejnog arhitektonskog rješenja Pješačkog mosta na Foši u Trogiru, u provedbi Društva arhitekata Splita (DAS). Od kontroverzi po objavi rezultata: dolazi do burnih reakcija oko pobjedničkog rada, uključujući pismeno ograđivanje jednog od članova žirija, Ive Babića, od takvog izbora, uz odricanje od honorara, a do javnosti dospijeva i vijest da je jedan od radova, koji je tehnička komisija diskvalificirala i prije nego što je došao do žirija, predstavio rješenje bez mosta. Logika podrazumijevanja draga budalama u tome je našla nešto smiješno. Tekst na portalu Dalmacija Danas, primjerice, opremljen je naslovom koji daje pretencioznu uputu čitateljima kako da dožive stvar: "Na natječaj za pješački most poslali rješenje bez mosta pa sad kukaju jer su diskvalificirani..."

"A onda switch - doslovno preko noći. Djeca postanu centar vašeg života i dinamika se promijeni za 180 stupnjeva", riječi su to Ive Šegote koji je sa svojim životnim partnerom Mladenom Kožićem udomio dvoje djece 2020. godine nakon dugogodišnjih sudskih procesa. Hrvatskoj javnosti poznati su po neumornoj borbi, koja je rezultirala s mogućnošću da istospolni parovi u Hrvatskoj mogu zajedno pristupiti procjeni za posvojitelje i ne smiju biti diskriminirani temeljem svoje seksualne orijentacije. Njihova priča odjeknula je u javnosti 2016. godine, kada ih je Ministarstvo obitelji odbilo sa šturim objašnjenjem da "dva muškarca koja su se vjenčala, odnosno sklopila životno partnerstvo, ne mogu biti posvojitelji". Šegota i Kožić su pokrenuli postupak procjene za udomitelje 2017. godine.

Zašto su onda vrckavom, prčevitom i politički nekorektnom predsjedniku s uma sišli Romi, a ne Židovi? Svakako, ne bi time rekao ni da su Židovi prevaranti, niti da kradu. Osim ukoliko to zaista misli, u kojem se slučaju ispričavam. Ukoliko pak ne misli, zašto to nije rekao? I zašto to nikad neće reći? Zašto tako nešto ne bi rekao niti kad bi ga neki novinar izazvao da – ukoliko ima muda, i ukoliko to zaista „ne širi predrasude i stereotipe“ – jednako tako „bez prenemaganja i ispričavanja“ pozove Hrvate da svoje beskorisne klima-uređaje uvale Židovima? On nikad ne ide u fajt s jačima, i nikad bez podrške hijenske rulje ili sponzora. Njegovi su prirodni neprijatelji feministice, B.a.B.e, ženske udruge, nevladine organizacije, demonstrantice s Vruje, profesori Klasične gimnazije, Njonjo, Jaglac, Pupovac, Bosanci i Romi.

I odmah se sjetim malonogometnog turnira u mom bivšem mjestu boravka. Jedinstven događaj u cijelome Svijetu. Tri dana i noći bi se non-stop pičila “fuca”. Bez pauze. Krenulo bi se sa 128 ekipa i onda bi se kup sistemom (kao recimo na Vimbldonu) stizalo do kraja takmičenja, do finala. Uporedo sa ovom sportskom manifestacijom jedne godine išla je i nagradna igra. Svaki serijski broj kupljene karte bio je potencijalni dobitnik. Obećane su i bogate nagrade. Prva je bila maketa najnovije vrste automobila (nisam siguran, ali mislim da je u pitanju bio Citroen). Da bi stvar izgledala još ozbiljnije i upečatljivije, ispred ulaza u dvoranu, organizator je parkirao tri prava Citroena u tri različite boje, a na transparentu je pisalo: “PRVA NAGRADA ZA SRETNOG DOBITNIKA - MAKETA AUTA”. I niko nije obraćao pažnju na tu tešku stranu riječ “maketa”.

Splićani? To vam je najveća bagra. Ti ljudi niti imaju časti, niti imaju obraza. Ne želim više Splićane, hoću Nepalce! Tako nas je jučer počastila vodeća medijska kuća u Dalmaciji koja je nebrojeno puta pisala o tome da poslodavci muku muče s pronalaskom novih radnika. A i kad ih nađu, opet problemi. Naime, sve dogovore, rukuju se, radnik obeća ujutro doći na posao i jednostavno se ne pojavi. „Ugostitelji s kojima smo razgovarali“, navodi taj medij, "kažu da imaju poplavu takvih neodgovornih ljudi". Neodgovornih ljudi. Dobro zapamtite tu rečenicu. Ti ljudi, to su vaša djeca, dakle neodgovorna, uobražena, neodgojena. Djeca koja tim moralnim vertikalama, kako navodi taj medij, splitskim ugostiteljima, iz nekih razloga ne pašu. No krenimo dalje, zanimljivo je vjerujte mi.

Pojavila se početkom godine za koju dobronamjerni ljudi u Bosni i Regionu i danas vele “ne ponovila se ni dušmanima”, “dabogda takvu niko ne doživio”; ima i onih, istina sve rjeđih, koji o ’92-oj govore kao o godini “kad je udario brat na brata”… Knjiga "Zaboravljeno Sarajevo" (Ideja , Sarajevo 1992, 345 str.) Miroslava Prstojevića. Iako ne raspolažem odgovarajućim podacima, pretpostavljam da, dok je tonula jugo-lađa, bila je dostupna samo u knjižarama gradova Bosne i Hercegovine. Svejedno, ta knjiga je preživjela jugoslavenski i bosanski brodolom. I dalje plovi. Prstojević je bio dugogodišnji (predratni, to moram dodati) glavni urednik književnih edicija sarajevskog Oslobođenja. Po profesiji pravnik, kažu da je „Zaboravljenim Sarajevom“ iznenadio i prijatelje i najbliže saradnike.

Godine 1984. sam od tate dobio knjigu „Kozmos“ Carla Sagana. Slike zamišljenih svemirskih objekata izmjenjivale su se s pravim fotografijama, koje su dolazile s dva Voyagera. Fantastične slike, na samoj granici mašte, bile su popraćene tekstom nenadmašnog Carla Sagana, čovjeka koji je obilježio cijelu jednu generaciju, a kojega i dalje često citiramo, pa i sada u razmacima između dva uzdaha gledajući nevjerojatne prve fotografije teleskopa James Webb (JWST): “Negdje tamo, nešto nevjerojatno čeka da bude otkriveno”. Zadivljeno sam komentirao: “Gledam ovu prekrasnu sliku i zamišljam Galileja, Brahea, Keplera, Hubblea, Carla Sagana… sve one velike astronome koji više nisu s nama kako bi se divili pogledu koji je širom otvoren ovim teleskopom”. S velikim uzbuđenjem sam čekao taj povijesni 12. srpanj. 2022. godine.

Zato Paković komad završava sudbonosnim pitanjem i mogućim odgovorom: „Ko su danas ti tamni dželati u ljudskom liku / slični onima koji su Ziju zatukli / braća onih koji su Ivana Gorana Kovačić zaklali / Zar to nisu tamne ubice Hasana Kikića / Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici / noćni i dnevni vampiri, / fašisti, fašisti, samo ih danas drukčije zovemo… / Hladna je jeza njihova prethodnica / Neka! Nek svak se brani svojim oružjem / Jer još nije iskovana sablja koja može sjeći / naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone / Zbogom lijepi i strašni živote / Veliko je samo kad si Don Kihot“ Na kraju jedne od tih tako velikih, a malih pripovijedaka iz zbirke „Bašta sljezove boje“, Branko Ćopić pita sebe i svoje radoznale čitatelje: „… Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?“