Nakon što se pojavila vijest da je Javno tužilaštvo u Milanu pokrenulo istragu o tvrdnjama da su italijanski državljani tokom zadnjeg rata putovali u BiH na „snajperske safarije“, ponovo se o tome počelo govoriti i pisati u regionu, a bome i šire. U Republici Srpskoj o tome se mnogo ne govori, a kada se i govori o tome na Radio-televiziji Republike Srpske to se opisuje kao „fantazmagorija“, „halucinantna konstrukcija“ ili „PR spektakl“, odnosno kao početak nove „demonizacije Srba“. Ostali mediji u ovom entitetu se nisu mnogo trudili oko ove teme, pravdajući se da čekaju relevantne dokaze. Budimo realni, Srbi su svjesni da šta god utvrdi tužilaštvo u Milanu, oni su „donji“. Da pojasnim, ako nije bilo nikakvog „safarija“ onda su Sarajlije ubijali vojnici Vojske Republike Srpske i patriote iz Srbije i Crne Gore, a ako je bilo „safarija“ onda su ti isti vojnici dozvoljavali i dobro naplaćivali ubijanje nedužnih civila.

Kada se neko, pogotovo javni dužnosnik, pravi da između antifašizma i fašizma postoji neka linija simetrije i da je najbolje „ne svrstavati se“, tada zapravo čini ono što fašizam želi: skida mu historijsku i moralnu stigmu, pretvara ga u „mišljenje“, u stav koji se može prihvatiti ili odbaciti, ali koji se tobože mora uvažiti kao sastavni element demokratskog pluralizma. Posebno zabrinjava insistiranje gradonačelnice Rinčić da je zbog jedne (!) djevojke sa zastavom SR Hrvatske „čitav marš pod petokrakom“. Takav argument nije logički propust nego politička strategija: pronađi pojedinačni incident, pretvori ga u simbol, demoniziraj cijeli pokret. To je ista metoda koju koriste oni koji žele delegitimizirati feminističke proteste zato što je negdje neka aktivistkinja nosila radikalni transparent, ili antiratni pokret jer su se tamo pojavila trojica anarhista. To je metoda koja se koristi kada je cilj diskreditirati pokret koji se bori protiv duboko ukorijenjene nepravde.

U sklopu manifestacije Dani Srđana Aleksića, u Zagrebu će 6. prosinca biti uručene ovogodišnje Regionalne novinarske nagrade „Srđan Aleksić“ koje se dodjeljuju za hrabro, odgovorno i društveno korisno novinarstvo. Nagradu raspisuju Helsinški parlament građana Banjaluka, Mreža za izgradnju mira, Nezavisno društvo novinara Vojvodine, Institut za medije Crne Gore i naša Udruga za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije „Lupiga – svijet kroz obične oči“. Vrijedinreći i kako nam je iznimna čast već četvrtu godinu za redom sudjelovati u organizaciji ove nagrade. Manifestacija Dani Srđana Aleksića ove će se godine održati 5. i 6. prosinca u Velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva, na adresi Perkovčeva 2, uz bogat program posvećen kulturi sjećanja, ljudskim pravima i ulozi novinarstva u suočavanju s prošlošću i društvenim nepravdama.

Slobodna novinarka iz Hrvatske Barbara Matejčić, urednica i novinarka Radio televizije Crne Gore Mila Vukčević, te N1 Srbija dobitnici su ovogodišnjih novinarskih nagrada „Srđan Aleksić“. Ceremonija dodjele nagrada održat će se u subotu, 6. prosinca u Velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva u Perkovčevoj 2 u Zagrebu. Nagrade se dodjeljuju u sklopu šire manifestacije Dani Srđana Aleksića (5. i 6. prosinac), koja uključuje nekoliko panela, projekciju filma te Živu biblioteku. Nagrada se dodjeljuje novinarima i medijima koji svojim radom pokazuju visoku profesionalnost i društvenu odgovornost, a čije je izvještavanje donijelo stvarne koristi ljudima i zajednicama – bilo kroz doprinos pomirenju, zaštiti ljudskih prava, uključivanju marginaliziranih i ranjivih skupina, promicanju rodne ravnopravnosti, jačanju vladavine prava, njegovanju dijaloga ili suprotstavljanju govoru mržnje i dezinformacijama.

Možda ne ako ste bili samo dvaput, ali ako ste i treći put zabasali, iz bilo kojeg razloga, u Tuzlu i prošetali starom čaršijom – teško da ste mimoišli penzionisanog rudara iz Obodnice Donje, Ramiza Berbića. Stoji ovaj čovek tu, „kod Meše i Ismeta“, usukanih kipova dvojice tuzlanskih velikana, književnika Selimovića i slikara Mujezinovića, a oko njega i ispred njega – nekakvi natpisi. Neki na tkanini, a neki ispisani tuzlanskom solju na pločniku usred iskrivljenih ulica rudničkog klizišta. Ponekad ne baš razumljivi, morali biste da mu priđete i da pitate šta zapravo znače, i to bi bilo baš lepo od vas, a ponekad su i sasvim jasni. Stoji neko vreme, koliko ga srce i noge drže, pa ode. Pokupi onu so metlicom i đubrovnikom, a tkaninu pažljivo složi u ruksak, za drugu priliku. Kao da ga nije ni bilo. Oni koji nisu imali srećnu nesvakidašnjost da lično upoznaju Ramiza, mogu mnogo toga da otkriju u filmu „Ramizovo ljeto“ Dejana Kožula.

Britanska kinematografija ima veliku i značajnu tradiciju socijalnih drama, pa čak i svoj termin za ovaj pod-žanr, „kitchen sink”. Za svoj redateljski prvijenac, poznati glumac Harris Dickinson izabrao je upravo ovaj žanr, a postulate britanskih velikana Kena Loacha i Mikea Leigha spojio je s nešto modernijim tendencijama preuzetim iz američke neovisne kinematografija, prije svega iz opusa Seana Bakera i braće Safdie. Rezultat su bile dvije nagrade na premijeri održanoj u Cannesu (sekcija Un certain regard), i to glumcu Franku Dillaneu za najbolju ulogu, te nagrada kritike FIPRESCI. Kod nas, film je premijerno zaigrao na netom završenom Zagreb Film Festivalu kao britanski „predstavnik” u programu „Velikih 5“ posvećenom najvećim europskim kinematografijama.