Vrlo rijetko se u hrvatskoj znanosti dogodi da neki hrvatski znanstvenik koji primarno djeluje u nekoj domaćoj instituciji bude vodeći autor u jednom od nekoliko najprestižnijih časopisa na svijetu, no upravo to je pošlo za rukom riječkom znanstveniku dr. sc. Marku Šestanu s Medicinskog fakulteta u Rijeci. Šestan je, naime, vodeći autor znanstvenog rada pod naslovom „Neuronal-ILC2 interactions regulate pancreatic glucagon and glucose homeostasis” koji je danas objavljen u prestižnom Scienceu, a sam časopis izdvojio je ovaj rad kao jedan od važnijih u aktualnom izdanju. „Naša studija je pokazala da kod smanjene razine glukoze u organizmu živčani signali aktiviraju imunološke stanice koje utječu na endokrinu funkciju gušterače, što doprinosi održavanju normalnih razina glukoze u krvi“, pojašnjava Šestan čijim istraživanjem je po prvi puta dokazano da živčani sustav kontrolira i potiče periferne imunološke funkcije.

Ugostiteljski lokal u kojem sam radio gostima je svoja vrata otvorio nedavno. Osoblje koje tamo radi, prema navodu voditeljice, nema nekog osobitog iskustva rada u kuhinji, osim glavnih kuhara koji su domaći ljudi. Ipak, kompletno novo osoblje bilo je sposobno odraditi smjenu. Studentski posao, dakle moj posao, prilično je jednostavan. Povremeno primati narudžbe na kasi (svi ionako naručuju na aparatima) i izdavati narudžbe koje kuhinja spremi. Treba gledati u monitor gdje je ispisana narudžba, staviti podložak na tacnu, zatim napisati broj na podložak. Potom složiti ubruse i vilice na taj pladanj. Rečeno mi je kako na tacni ne treba biti više od jednog ubrusa i jedne vilice. Brzina je potrebna samo u kuhinji. Kada tamo dovrše hranu i slože ju na tacne, trebam uzviknuti broj i - gotovo. Pameti tu nema, a satnica je nikakva. U kuhinji, gdje se zahtijeva brzina, čak i takav model rada opet je naporan ako nedostaje osoblja.

Svaki narod može bez nacionalizma, bez nacionalne države i etničkih sukoba. Uslov toga jeste oduzimanje vladavine pojedincima koji žele suvereno upravljati jednim prostorom za svoju korist, te uspostavljanje vladavine opšteg interesa društvenog života svih radnih ljudi za dostojanstvenim opstankom. Srbi mogu bez RS-a, ali RS ne može bez tijela za eksploataciju. Najviši civilizacijski standard srpskog radnika upravo se desio kada nije postojalo srpskog, a i bilo kojeg drugog nacionalizma. Taj period zvao se samoupravni socijalizam. Bez RS-a ne mogu samo srpski tajkuni i politička elita. Oni ne mogu da žive bez nacionalizma upravo zbog toga što kroz njega mogu doći do svoje individualne, egoistične i profitabilne vlasti. Dovoljno je samo okrenuti se socijalnim problemima i zapitati se ko upravlja našim društvom, njegovim političko-ekonomskim životom i shvatiti da neprijatelj sjedi u skupštini.

Slučaj Francuskinje Gisele Pelicot jedna je od najmučnijih priča koje su obilježile 2024. godinu. Nedavno je završeno suđenje njenom bivšem suprugu Dominiqueu Pelicotu i još pedesetorici muškaraca, koji su osuđeni za silovanje Gisele Pelicot u periodu od skoro deset godina. Naime, Dominique Pelicot je godinama drogirao svoju suprugu, s kojom je bio pola stoljeća u braku, te preko interneta pozivao nepoznate muškarce da je siluju, dok je bila u nesvjesnom stanju. O slučaju Gisele Pelicot, suđenju koje je potreslo Francusku i kulturi silovanja razgovarali smo s francuskom prevoditeljicom i aktivistkinjom Clementine Choubrac, članicom feminističkog kolektiva #NousToutes (#SveMi). „Gisele Pelicot je postala ikona protiv svoje volje, pokazavši veliku hrabrost odlukom da ne ostane anonimna kao žrtva silovanja, a taj sudski proces je razbio uobičajenu priču o silovanju u francuskom društvu“, kaže u intervjuu Clementine Choubrac.

Srdela me odgojila. Ta mala riba bez puno „drače“ okrenuta samo na maslinovom ulju bila bi ka cukar. No, ono najljepše što pamtim bio je miris koji bi se rasprostranio kućom. Miris mora, miris friškine i frigane ribe. Srdela je bila jeftina, dostupna svima, a ako ste bili radnička sirotinja ka mi, srdela je bila druga mater. Mana sa neba, točnije iz mora, koju je dragi Bog poslao da hrani sirotinju. U ta doba, a rane su osamdesete, ribarice Jadrana vadile su i do sto tona srdele. Te male, plemenite ribe koja je pasala uz sve - povrće, bilo kakav prilog, maslinovo ulje i fetu kruha. Zadnjih godina srdele se vadilo otprilike četrdeset tona. To je bila neka okvirna mjera i srdela je i dalje hranila Dalmaciju. Posebno sirotinju. Sve do danas. Na ribarnici punoj svega, oborite ribe, sipe i liganja, srdele niti za lijeka. Mislio sam isprva da sam zakasnio, da se rasprodala, no onda mi je šjor Bepo, moj omiljeni ribar, ukazao na problem - srdele jednostavno nema.

Ovih dana na scenu je neočekivano stupila druga generacija, najmlađa – dvadesetogodišnjaci, koji se suprotstavljaju apolitičnim očevima i počinju da razumeju dede, svoje profesore i ideje koje su bile aktuelne pre nekoliko decenija, ali su poslednjih desetak godina delovale zaboravljeno. Čini se da je ovog puta tačna duhovita izjava Lászlóa Cs. Szabóa da deca ne razumeju očeve, ali unuci razumeju dede. Izgleda da se buntovni duh deda budi u mladoj generaciji. Bez obzira na to kako se ovo završi, jasno je da označava početak ozbiljnog intelektualnog osveženja. Naravno, vlast će upotrebiti sva raspoloživa sredstva protiv njih, ali preti im i druga vrsta opasnosti: već se primećuje da im se žele pridružiti konformisti koji su se povukli u svoje udobne balone i sada iznenada počinju da veličaju studentski pokret. To je u redu, ali samo ako blokiraju one provladine institucije čije su funkcionisanje upravo oni omogućavali.

„Sadisti jebu, pa zbog toga često najebu; mazohisti bivaju jebani, ali makar ne najebu”, parafraziram, ali tako je pisao Vitomil Zupan (a prevodio Živojin Pavlović) u romanu „Igra s đavolovim repom“. Roman se bavi bračnom krizom dvoje pripadnika socijalističke tehno-menadžerske klase koji oboje imaju sadističke inklinacije u kojima se nadmeću češće izvan spavaće sobe nego u njoj. Citat je uzet iz jedne od situacija u kojoj njih dvoje „preuzimaju” odbjeglu djevojku od para sličnog socijalnog statusa koji ne zna što će s njom, budući da su i supružnici i cura – mazohisti. Osim nepoznavanja pravila „seksualnog bontona” koja nalažu da su mazohisti zapravo u poziciji moći jer kontroliraju dokle će se ići, kobni nedostatak Zupanovih anti-junaka u „anti-ljubavnom” romanu je taj da ne mogu shvatiti da se u različitim situacijama mogu, ili čak moraju, igrati različite uloge.

Sporovozna naracija, zatomljena napetost, surova problematika u eksplicitnim vizualizacijama, ekspresivni naturščici koji igraju uz bok profesionalcima, a sve navedeno u obeshrabrujućem trajanju od gotovo dva i pol sata. To je ugrubo „April“, drugo dugometražno art ostvarenje cijenjene i uzbudljive gruzijske sineastice, ime joj je Dea Kulumbegashvili. Dramaturgija se u ovom filmu, snimljenom 2024. godine, načelno temelji na dvije, tri naturalističke scene koje fiksiraju i podižu naizglednu bezdogađajnost filma. „April“ ćemo neizbježno pamtiti po neugodno razvučenim prizorima pred koje nas autorica frontalno posjeda, bez distance, poštede, kraćenja. Za osjećaj i valorizaciju cjeline važnije je ipak nešto drugo, sve ono teško objašnjivo što, kao da je kodirano, nalazimo između zbivanja, slika i riječi; od veće je važnosti ono neiskazivo i neprikazivo od svega što vidimo i čujemo.

Nakon pada Francuske i uspješne evakuacije preostalih britanskih, francuskih, belgijskih i nizozemskih trupa kod Dunkirka, otpočela je zračna bitka za kontrolu neba nad Velikom Britanijom u svrhu neke buduće invazije nacističkih snaga. Kampanja je trajala mjesecima i odnijela brojne žrtve. Njen primarni cilj zapravo je bio London, odakle je, prema nekim procjenama, izbjeglo više od milijun ljudi, od čega više od pola milijuna djece. Taj se period Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji zove „Blitz“. O njemu su, kao i o drugim periodima za vrijeme rata u Britaniji ili u njenim kolonijama, već snimani filmovi. Zapravo, čini se kao da postoji neko nepisano pravilo da britanski filmaš ne može postati veliki britanski filmaš sve dok ne snimi film o Velikoj Britaniji u Drugom svjetskom ratu, stradanju njenih vojnika i civila, te njenim naporima u borbi protiv nacizma i fašizma.