Fašizam u Hrvatskoj raste i traži vašu podršku, da mu malo progledate kroz prste, jer nije on bilo čiji, nego baš naš. Fašizmu nije, kako vidimo, potrebno puno. Jedan koncert i eto ga, već je izvirio iz rupe, u politici, u prijavljivanju reklamnih panoa zbog „nehrvatskog“ jezika“, u sabornici, u otkazivanju koncerta Bajagi, u negiranju Jasenovca, u sramotnim prijetnjama Zoranu Pusiću … Fašizam je kolektivna opsesija koju vi svojim sramotnim istupima isporučujete frustriranim građanima. Fašizam je i kolektivna amnezija koju tako izdašno njeguje sve popularniji elitizam u Hrvatskoj. Fašist niste samo ako dižete desnicu ili ste spremni. Fašist ste i ako svojom šutnjom to odobravate, razumijete ili fašizam krstite domoljubljem. Sramotno je ovo čemu svjedočimo ovih dana, i civilizacijski i ljudski. Sram me živjeti u takvoj državi koja diskriminira, kojoj se politika nastoji dodvoriti fašizmu, predstavljajući ga kao domoljublje.

Ako odete na sajt Memorijalnog centra Srebrenica, mogli biste naići na publikaciju pod nazivom „Smjernice za tačno izvještavanje i govorenje o genocidu u Srebrenici“ uz napomenu da se radi o „zvaničnim“ smjernicama. kada krenete da čitate te smjernice možete se susreti s vrlo zanimljivim sadržajem. Na primjer, autorica nam sugeriše da se za žrtve i preživjele genocida koristi termin „Bošnjaci“, te zatim jasno navesti da su muslimani. Potom daje uputstvo kako nazivati i druge etničke grupe u BiH: „Najbolje je pitati osobu lično, jer mnogi antinacionalisti radije koriste historijski tačne nazive poput 'bosanski katolici' ili 'bosanski pravoslavci', umjesto 'bosanski Hrvati' i 'bosanski Srbi'. Također, ne zaboravite da zemlju čine i bosanski Jevreji, bosanski Romi, kao i druge grupe.“ Sasvim je jasno da je novinarka Borčak vrlo patriotski, a to kod nas obavezno znači i neprofesionalno, pristupila pisanju priručnika.

Alen Živković i Katarina Bošnjak dobitnici su nagrada Prozak i Na vrh jezika za 2024. godinu, za svoje rukopise. Alen za zbirku priča „Stol za jednoga“, a Katarina za zbirku poezije „Kad porastem ubit ću Kaću“. Alen je Šibenčanin, diplomirao je matematiku i računarstvo na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, živi u Zagrebu. Katarina je rođena u okolici Vukovara, studira Kulturologiju, piše za Novi list i Novosti. Nagrade su im uručene i rukopisi prezentirani na ovogodišnjem, jedanaestom po redu festivalu Prvi prozak na vrh jezika, koji se održao u parku ispred zagrebačke Bookse potkraj lipnja. Post-festivalum smo s njima napravili paralelni intervju. "Rekla bih da mi poezija omogućava da izrazim sve ono što u novinarstvu ili ne mogu izraziti, ili još nisam pronašla smislen način za to napraviti, a to je primarno emocija. Volim i taj drugačiji storytelling koji mi poezija pruža", kaže Katarina Bošnjak.

Gospe moja! Jesi li ti svjesna koji si merch postala? Brendirali su te do zvijezda. Da otvoriš društvene mreže postala bi najveća influenserica ikad. Mislim, znam da si navikla biti muza umjetničkih djela, pa i brend, ali Gospe moje, u kapitalizmu ti nema kraja. Prodaju te kao alvu. Printaju te na majice, šalice, nakit, samo reci riječ i isprintamo Gospu. Je li ti, Gospe, uopće dobiješ neki udio u prodaji mitologizirane sebe? Uglavnom, ne ukazuješ se više samo u oblacima i na tostovima, sad te izrade kao svjetlosni efekt za ultra profitabilne muzičko-scensko-političke spektakle. Isprintaju te na nebo! Kako reče Tea Škokić – „Madonna od drona“! Znam da si već sad overbooked, ali dodaj još i to u kalendar, Gospe Hipodromska i Madonna od Drona. Peti srpanj dvije tisuće dvadeset i pete. E sad, što me žulja? Ti što te prodaju su te pobijelili, okovali čeličnim himenom i sveli na inkubatoricu Boga. Gospe moja, kao da bi ti branili autonomiju.

Prema islamskoj teologiji, arapska riječ „sirât” ili „sirâh” označava stazu, put, pa i određeni kodeks. Španjolski redatelj rođen u Parizu, Oliver Laxe, u uvodnoj kartici svog najnovijeg filma precizira o kakvoj se točno stazi radi. Ovako Laxe to objašnjava: „Ona spaja Raj i Pakao, tanka je poput dlake i oštra poput noža”. Takav mračni filozofski uvod savršeno paše za, potencijalno, jedan od filmova godine koji publiku ostavlja bez daha još otkako je imao svoju premijeru u Cannesu, gdje je nagrađen nagradom žirija, nagradom za najboljeg kompozitora, „Pasjom Palmom“ četvoronožnim „glumicama”, te posebnim priznanjem francuskih kino-prikazivača art- i esejističkog usmjerenja. Mi smo „Sirât“, međutim, uhvatili na jednoj od njegovih sljedećih postaja, na festivalu u Karlovym Varyma. Nakon spomenutog filozofskog uvoda, teren se priprema za „rave” u pustinji.

Netko bi pomislio da Belgija, federalna monarhija što spaja, ali zapravo ne ujedinjuje Flamance i Valonce koji uglavnom ne žele imati ništa jedni s drugima, opstaje zato što je riječ o funkcionalnoj državi. To, međutim, ne može biti dalje od istine, ukoliko se samo prisjetimo bizarnih vijesti o višegodišnjim parlamentarnim krizama i periodima bez izabrane vlade. Kao objašnjenje zašto se Belgija do sada ipak nije raspala, dakle, ostaje blaga vanjska institucionalna stega (Bruxelles je sjedište i Europske unije i NATO-a), potom novac, uglavnom onaj „stari”, što iz perioda renesanse, što iz kolonijalnog i rano-industrijskog doba. Belgija je, također, poprilično često bila poprište nekih jezivih i bizarnih zločina i skandala koji su šokirali i u tom šoku ujedinili naciju. Jedan od njih je i slučaj Marca Dutrouxa, višestrukog seksualnog prestupnika, silovatelja, pedofila i serijskog ubojice