Čini mi se da je prošlo više od 44 godine od mog prvog susreta sa Darkom Šimičićem, a i danas razgovaramo o knjigama i srodnim temama. Uživam u svakom novom saznanju o knjigama, a istovremeno imam sažaljenja za ljude koji u društvu knjiga moraju provesti svoj radni vijek, a da ih ne vole. Prije otvorenja ove male izložbe poslao sam obavijest o njoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici te zagrebačkoj Gradskoj knjižnici. Želja mi je bila da vide kako kompletna knjiga treba izgledati. Križanje Palmotićeve i Boškovićeve ulice, gdje se nalazi HDD galerija, preblizu je, vjerojatnije bi ipak knjigu radije pogledali u Frankfurtu. Jedan suvremeni francuski pisac u autobiografskoj knjizi piše o svom odrastanju u nekoj vrsti disfunkcionalne obitelji i radničkog siromaštva u kojoj je mržnja prema knjizi bila tolika da ju je morao skrivati i potajno čitati. A takvih slučajeva u odnosu prema knjizi ima i u nas.

Ne zna se što ulijeva više nelagode: osuda kojom je gradonačelnica Crikvenice javno napala ljude zbog plesa, ili isprika na koju je bio prisiljen predstavnik bošnjačke manjine, ili možda ton medija, ili, pak, represivna atmosfera koju ilustrira ovaj naizgled kampanilistički, a uistinu duboko zloslutan incident. U svakom slučaju, zabrana i otkazivanje nastupa Bošnjačkog kulturnog društva Sevdah iz Zagreba simptom je ozbiljnoga društvenog poremećaja kojemu se svatko kome je stalo do slobode dužan nedvosmisleno suprotstaviti. Užičko kolo? Pa što? Srpski ples? Pa što? Nisu tenkovi, za boga miloga. U Hrvatskoj smo, nažalost, svikli na svakojake ružne i nedopustive protumanjinske incidente; ali ovo što se dogodilo u „otvorenoj Crikvenici“, nadilazi crnohumorno „bukarisanje“ iz Mrduše Donje: ovo je hajka zaogrnuta plaštem moralističke pravednosti; tu iza proeuropske maske viri gola represija.

Na tisuće žena u Europi još uvijek putuje u susjedne zemlje kako bi obavile pobačaj, vrlo često i iz zemalja gdje je pobačaj legalan. Otkrio je to istraživački rad jedanaest novinarskih ekipa iz europskih zemalja pod nazivom „Exporting Abortion“, na temelju dostupnih podataka i osobnih svjedočanstava žena. Najviše ih putuje iz Njemačke u Nizozemsku, i iz Portugala u Španjolsku. Treća najčešća ruta je iz Francuske u Nizozemsku. Zahvaljujući zakonu o pobačaju koji strogo štiti pravo na prekid trudnoće do 24. tjedna, u Nizozemskoj se odvija gotovo polovica svih pobačaja praćenih u studiji. Spominje se i Hrvatska u kontekstu zemalja u kojima je otežano obavljanje pobačaja – unatoč zakonu koji dopušta pobačaje do desetog tjedna trudnoće – zbog prigovora savjesti koji se odnosi na gotovo sve regije u zemlji. Više od 200 Hrvatica svake godine putuje na pobačaj u Sloveniju, gdje je dopušten u istom roku.

Baš na dan rođena Bojana Tončića, 7. maja, kako su nakon komemoracije, godinu dana ranije obećale, Žene u crnom su uz pomoć prijatelja, objavile još jednu zbirku tekstova Bojana Tončića. I ova, kao i prva, koja se zove „Krivo srastanje“, ima pop-kulturnu referencu – „Sam na ulici“. Svi tekstovi u knjizi su stvarani posljednjih deset godina Bojanovog života, među kojima su i oni koje je pisao za Lupigu. Govoreći o Bojanu i njegovim tekstovima Dragan Stošić, novinar, ali i Bojanov prijatelj, naglasio je da je Bojan živio u crno-bijelom sistemu, kao da nije dozvoljavao ništa što je sivo. „Većina ljudi u ovoj zemlji voli da pliva u sivom, odnosno da se ne opredeljuje. Bojan je bio vrlo opredeljen. Onaj ko je bio zao i loš, taj je bio zao i loš bez ikakvih primesa, bez mogućnosti da uradi nešto i da promeni mišljenje, kao što je na drugoj strani masa ljudi i događaja koji su njemu značili nešto svetlo i nešto što njegovom životu daje posebnu vrednost“, objasnio je Stošić.

Teško je naći lijepu riječ za RTS, ali dokumentarni film „Sav taj pank“, koji je 2023. godine producirao kulturno-umjetnički program ove javne televizije vrijedi pogledati. Djelo scenarista i redatelja Slobodana Simojlovića, kako kaže jedan od komentatora na službenom YouTube kanalu, predstavlja putokaz kako treba izgledati svaka emisija RTS-a jednom kada tamo bude manje Vučića, a više panka. Svaki rad podložan je kritici pa će se zasigurno naći pokoja i za ovaj. Ipak, dojma smo kako je, usprkos svemu, riječ o jednom od najkompletnijih dokumentaraca o panku na ovim prostorima do danas. Pank je možda i mrtav, ali valovi koje je za sobom ostavio natapaju nove generacije, produbljuju urbane legende, egotripove i mitove ... Međutim, samo njegovo postojanje i posljedice u amanet nam ostavljaju jednostavnu misao - autoritet i društvene norme treba preispitivati.

U jedanaest minuta rukom crtanog ratnog dokumentarca autorica, pripovjedačica, ujedno i protagonistica u samoizlažućem, negdje i autoironijskom ključu pripovijeda o dvadeset dana okupacije Irpina, a uspijeva joj to prirodno i šarmantno, uz niz pronicljivih zapažanja i promišljanja, ali i simpatičnih osobnih detalja kakvima po definiciji tjeskobnom narativu dodaje kolorit. Sa svojim partnerom Anastasiia se zatekla maltene na prvoj ratnoj liniji, zarobljena u obiteljskoj kući njegovih roditelja koju su njih dvoje pogrešno procijenili sigurnijim mjestom od svog kijevskog stana. Dogodilo se međutim da će Irpin biti jedan od najbrutalnije pogođenih ukrajinskih gradova. Pripovijedanje je napeto, glazba uznemirujuća, kako i priliči dnevniku katastrofe. Jednostavnim, infantilnim crtežom autorica bilježi nedavne strašne događaje, umećući u animiranu materiju stare obiteljske snimke.