Država funkcionira, rekli bismo uz tužni uzdah, mi, posmatrači sa jugoistoka Evrope, kada bismo sve stavili na papir i vidjeli da, eto, i to se može desiti - da, država radi! Razloga za to ima i previše. Nezaposlenost je na istorijskom minimumu – četiri posto i, u principu, ne radi samo onaj ko neće. Financije nikad nisu stajale bolje, sa velikim brojem multinacionalnih kompanija od Applea, Mete, Pfizera, Googlea i mnogih drugih koji popunjavaju državni proračun sa ogromnih 15-20 posto. Dublin je postao IT Meka. Pitate se, zašto bi neko htio da mijenja bilo šta kada su svi ekonomski parametri odlični. Možda se odgovor krije na drugoj strani Atlantika, gdje su demokrate osjetile na svojoj koži šta znači nezadovoljstvo običnog čovjeka u situaciji kada je makroekonomska slika više nego povoljna. Odgovor je jednostavan, makroekonomija se ne jede: ona jednostavno ne dotiče pojedinca iz srednje klase. Još manje one sa ruba socijalne ljestvice.

Ono što posebno iritira su mnogobrojni „mali“ apsurdi hrvatskog zdravstva koji uporno perzistiraju iako se čine rješivi čak i tradicionalno ograničenim radnim i strateškim kapacitetima hrvatskih ustanova, a koji istovremeno dramatično otežavaju život pacijenata. Jedna od takvih nebuloza je da se za dostavu nalaza, rješenja i ostalih dokumenata i dalje ponekad koristi isključivo pošta. S obzirom da pošta svaki put putuje i do deset dana čak i na području istog grada, cijeli ovaj postupak zna potrajati i više od mjesec dana isključivo iz tog razloga. Za to vrijeme, kako je rehabilitacija ključna u ranim fazama liječenja, pacijenti su prisiljeni snalaziti se. To najčešće znači plaćati rehabilitaciju privatno. Zašto obiteljski liječnik, u doba elektronskih potpisa i e-građana ne bi rješenje liječničkog povjerenstva mogao vidjeti u sustavu, čime bi se izbjegli troškovi i za pacijenta i za državu - ostaje misterij.

"Mojoj kolegici Goranki su odgodili operaciju jer nije bilo anesteziologa. Na kraju joj je poslodavac platio operaciju u privatnoj ustanovi u koju je došla anesteziologinja zaposlena u toj istoj bolnici gdje se čeka jer nema anesteziologa na raspolaganju. To su apsurdi hrvatskog zdravstva. Ono što mene također ljuti kao pacijenticu, je to da nas se sve odjednom naručuje u 10 sati i onda sjedimo satima i čekamo da dođemo na red. Jednom sam čekala kirurga od 9 do 16. To ne bi trebalo biti normalno", govori u razgovoru za Lupigu Ivana Kalogjera. Ona je, nakon što se izborila s rakom dojke, motivirana željom da pacijenticama poput nje omogući jednu od najosnovnijih usluga koje im država nije pružala – prijevoz na kemoterapiju i zračenje – prije sedam godina osnovala udrugu „Nismo same“. Do danas osigurala preko 32.000 besplatnih vožnji na kemoterapije i zračenja za 1.028 korisnica iz cijele Hrvatske.

Ono doba kada su Prijedor pohodili cirkusi, vašari, Romi s plešućim medama... Druga polovica 20. stoljeća. Mladost roditelja, potom i naša. Pioniri, štafete i zastave, omladinske brigade po Jugi kao i po parkovima, kino, Sana, olimpijski plamen pred Dvoranom Mladost. Doba cirkusa Medrano, koji je bio stacioniran pored Gradskog stadiona, u tzv. "pećanskom parku" koji je tada još bio obična livada. Ili cirkusa Corona, koji je dolazio ljeti i bio pored Sane, na mjestu gdje je danas hotel Prijedor... Nebrojeni vašari s fliperima, vožnje - sudaranja malim strujnim autima na žetone... Danas je sve to generacijama nakon kataklizme raspada Jugoslavije, krajnje smiješno i nevjerojatno... (Jugom 45 ili fićom u Crnu Goru na more, jarane). Ipak, ruše, ruše sve što stignu, a da im se uopće ne može objasniti da čine štetu koja je nepopravljiva i da će tako učeći naredne generacije, upravo ih naučiti da budu rušitelji svega ovoga što danas s ponosom prave.

Morate znati da s tim ljudima nema šale. Ako oni odluče da nešto mora proći, tada ti ljudi neće birati sredstva. Ako ste im na meti kao potencijalni suradnik, ti su ljudi spremni da vam otmu djecu, zapale stan ili automobil, i vi ste svjesni da vas policija i država ne mogu zaštititi. Jer su mnogi od njih proizašli iz same specijalne policije, ili godinama imaju svoje ljude u tim strukturama. I sada dolazimo do liječnika. Zamislite čovjeka koji svakodnevno spašava živote i koji ne poznaje niti njih, niti taj milje. Potrebna je izuzetna hrabrost, ako je točno ono što mediji pišu, da budete jedan Zdravko Perko ili Julije Meštrović pa da se zajebavate s takvim ljudima i drsko im kažete da uplate mito u Caritas. Perka znam čitav svoj život, vrhunski stručnjak i pošten čovjek, no Perko je iznimka, i vjerujem da mu nije bilo lako u noći izlaziti sa dežurstva. S tim ljudima se ne zajebava. No, to nije ono najstrašnije u čitavoj ovoj priči.

„Dnevnik je nastao iz ovdašnje perspektive nemoći da se uistinu pomogne stradalnicima i braniteljima Ukrajine”, objašnjava autor djela ponukanog vijestima o šokantnim masakrima u Buči, Kramatorsku, opsadi Harkova i potpunom uništenju Mariupolja, ali i neposrednim iskustvima spontane pomoći i prihvaćanju izbjeglica u Istri. Ratni događaji kod Popovića su izazvali duboku emotivnu reakciju koja je posebno izražena kroz njegove susrete s ukrajinskim izbjeglicama u Hrvatskoj. Zajedno sa suprugom u vlastiti dom primili su dvije izbjegličke obitelji, a iskustvo koje opisuje kroz svakodnevne i intimne situacije, postalo je sastavni dio dnevnika. Njegovi gosti iz Ukrajine, kojima su pomogli kroz teškoće prilagodbe, postali su simboli otpora i patnje koji prožimaju Popovićevu priču. Kritike koje su pratile objavljivanje "Ukrajinskog dnevnika" ističu njegovu posebnost i vrijednost, naglašavajući osobnu i angažiranu perspektivu.

Mjesto radnje Split, Dalmacija. Balotaško igralište podno tvrđave Gripe, u neposrednoj blizini vinarije Veritas. Potom krov robne kuće Maja u Marmontovoj ulici, Sustipan, s večeri ispražnjeni banci na gradskom pazaru, ili naprosto Peristil, s leđima oslonjenim o sfinge. Dalmacija koja je, kako je poznato, i inače sklona višeglasnoj vokalnoj tradiciji, a capella, klapskom pjevanju starom vjerojatno koliko i prvo zajedničko izvlačenje mreže, berba maslina, jematva. A još je uvijek oko nas sasvim pristojno zaudaralo na ratove, težak rad i kratke ljubavi – dakle sve ono što se s vremenom slegne u kičasti kolaž tradicije. Ali nas nisu zanimale klape, sve to sunce, more, didovi šufiti, kamen i galebovi; pjevali smo jednoglasno, najčešće izvan ključa i često tražeći riječi, u još nesvjesnom pokušaju da izgradimo vlastiti neopipljivi arhiv, to jest sami utemeljimo vlastitu tradiciju.

Koja je suština vjere u boga (kojeg god), sistem bogova ili neku već „zemaljskiju” višu silu? Zapravo, kontrola, na primjer, narativa ili ponašanja, jer svaka vjera od najegzotičnijeg kulta do najpopularnije svjetske organizirane religije, to ima za cilj. Shodno tome, je li strašnije vjerovati u zlog, nemilosrdnog boga koji vas kontrolira, u neko kreirano političko tijelo sklono kažnjavanju nepoćudnih ili ne vjerovati ni u što, biti sasvim sam na vjetrometini svjestan toga da je sve prolazno i uglavnom bez posljedica? Upravo ova navedena pitanja vjerovanja, vjerskih sistema, ali i pitanja izbora, iteracija, sjećanja i atribucija - glavno su pogonsko gorivo novog filma Scotta Becka i Bryana Woodsa (dvojca najpoznatijeg po scenariju za globalni horor-hit „A Quiet Place“) pod nazivom "Heretic", nastao u produkciji vodeće neovisne kuće A24 izrazito sklone hibridiranju autorskog i žanrovskog pristupa.

Kratkotrajni poremećaj u elektromagnetskom polju prouzročit će u Oslu jednog neobično vrućeg dana glitch u funkcioniranju aparata i ljudi, pa prvi na tren zatrokiraju, a druge načas kolektivno uhvati jaka glavobolja. Iskliznuće iz rutine dovest će do bizarnih posljedica: jedan dječak, jedna starica i jedna mlađa žena dižu se doslovno iz mrtvih. Takvim okolnostima pogođene su tri ožalošćene kuće: jednoroditeljska obitelj u kojoj je umrlog dječaka podizala majka uz podršku svog oca, dobrostojeća intelektualka starije dobi koja je ostala bez životne partnerice i jedna konvencionalno ustrojena, sretna familija s dvoje djece gdje majka nakon saobraćajne nesreće pretrpi moždanu smrt. Samo u zadnjoj priči dobivamo kakvu takvu kontekstualizaciju zbivanja pa i uzrok 'smrti', dok jedino u drugoj pokojnicu vidimo prije i poslije, odnosno uređenu za pokop i kasnije, kao „povratnicu“ 's one strane'.