Sve više i više studenata traži posao kako bi se uzdržavali uz studij. Stoga, na koncu, studenti radnici nisu niti studenti, niti radnici, a niti mobilni. Nužnost uzdržavanja oduzima im vrijeme za studentske obveze, radnu mobilnost i slobodno vrijeme – sve je postalo luksuz. Nesigurnost potrage za novim poslom i posvećivanje vlastitom životu ne pravi veliku razliku između ove dvije vrste radnika. Oboje su privremena, jeftina roba. Jedna heterogena masa privremenih, jeftinih, radnika. Studentski ugovori ne štite studente kada trebaju, primjerice, uzeti bolovanje. Njihov rad isključivo je ono što odrade taj sat, dan ili kako se već obračuna ugovor (znate da možete biti plaćeni i po „litri“ pa čak i po „porciji“?). Nema godišnjeg, nema sigurnosti iz mjeseca u mjesec, a nekada ni iz dana u dan. Čim ovi studenti prestanu raditi, gotovi su s kakvom-takvom financijskom sigurnošću. Nisi radio, nisi plaćen – blagodati tržišta.

„Feminističke inicijative danas mahom zavise od privatnih fondova koji upravo tom financijskom podrškom oblikuju feminističke politike. Primera radi, u Srbiji su neke organizacije dobile jasne instrukcije da se ne oglašavaju po pitanju Palestine“, objašnjava Nina Radulović iz feminističkog kolektiva „Ženska solidarnost“. Feministkinje iz Sarajeva također ukazuju na utjecaj donatorskih politika koje, prema njihovom mišljenju, oblikuju feminizam u načinu koji često „bezrezervno pristaje na (neo)kolonijalne narative koje nam nameću donatori“. Ova tišina oko genocida nad Palestincima, kako objašnjavaju, nije samo rezultat ideoloških razlika, već i pragmatičnih razloga koji su vezani za interese i potrebe organizacija koje ovise o vanjskom financiranju. Feministkinje koje se protive tom narativu i bore se za slobodu Palestinki i Palestinaca često se nalaze na meti tih financijskih interesa, što ih stavlja u poziciju gdje moraju birati između političke solidarnosti i očuvanja svojih organizacija.

Radi se dakle o devedesetim godinama prošloga stoljeća. Kao vremenska kolijevka dvaju centralnih mitova suvremene Hrvatske – „domovinskog rata“ i „stvaranja države“ – devedesete danas uživaju poseban status u kolektivnoj memoriji, i to na način da se sa službenih instanci poduzima sve kako bi „slavno razdoblje“ bilo što podrobnije kozmetički obrađeno, očišćeno od neugodnih činjenica i istina koje su ga obilježavale. Legende su nadređene faktima. Romantizam je potisnuo realizam. Ružičasto je pretpostavljeno prljavosivom. Izvorni mrak nestaje pod snažnom retroaktivnom iluminacijom i vatrometima koji se priređuju na posebne datume. Današnja oficijelna slika Franje Tuđmana i njegova režima iz doba državotvornog zanosa i buktanja nacionalističkih strasti uglavnom je plod spomeničkog, a ne historiografskog pristupa „temi“.

Izražavamo iskrenu sućut i podršku zbog događaja u zagrebačkoj osnovnoj školi koji pogađa veliki broj ljudi: žrtvama i obiteljima žrtava, školarcima, roditeljima, svima zaposlenima u školama, svima koji rade na neki način s djecom i mnogima drugima. Traumatski događaji poput ovog, koji se dogode odjednom, ljudima izmaknu tlo pod nogama. Ovakve tragedije najčešće utječu na puno širi krug ljudi od "samo" onih direktno uključenih, radi čega nije nimalo neobično ako se sada osjećate uplašeno i bespomoćno. Želimo ovom prilikom posebno naglasiti važnost načina na koji mediji izvještavaju o ovakvim temama. Senzacionalistički način prenošenja vijesti, neprovjerene informacije, odavanje podataka koji bi mogli identificirati uključene u događaj, stavljanje slika s terena, mogu ne samo biti štetni po mentalno zdravlje uključenih već i predstavljati rizik za ponavljanje sličnih ponašanja.

Za sve smo, kada sve oduzmemo i zbrojimo, sami krivi. Nismo mi niti malo empatičan narod kako to sugeriraju akcije za spas djece sa malignim bolestima, niti smo mi narod koji suosjeća s bilo čim. Mi smo sebični licemjeri koji će rado oprati savjest sa 0,66 eura doniranih za žrtve potresa, mi smo narod kojeg ne zanima što nam susjed s 80 eura mora preživjet Božić. Preživjeti Božić. Kako lijepa analogija za ove uzaludne i besmislene izbore u kojima toliko naših umirovljenika zbilja blagdane doživljava kao nešto što doslovce treba preživjeti. Kada pomislim na te ljude zaboli me duša. Mislite da ista zaboli ljude za koje glasate? Predsjednički izbori naša su slika i prilika. Svi kandidati jedna su naša sličica. Svi imaju nešto naše i idealni su da se svi zapitamo kakvi smo zapravo ljudi. Licemjerni i prijetvorni, bahati i pohlepni, pametni i načitani, a opet ne biraju sredstva da dođu do svog cilja.

U gradovima širom svijeta u tijeku je mini-revolucija: nakon desetljeća u kojima su svi sudionici prometa bili podređeni automobilima, sada se prioritiziraju javni prijevoz, pješaci i biciklisti. Tako se oslobađa dragocjen javni prostor, gradovi postaju sigurniji i ugodniji, kvaliteta života raste, a emisije štetnih plinova se smanjuju. U kontekstu neodrživih prometnih gužvi kao i klimatskih promjena, zelena tranzicija u gradovima je nužnost. Pariz je jedan od pionira u borbi za izbacivanje automobila i postavljanje čovjeka u središte urbanog prostora, ali nije jedini. Donosimo malu galeriju primjera urbanističkih rješenja za zelenije i čovjeku, a ne automobilu, prilagođene gradove iz Norveške, Francuske, Nizozemske, Turske i Njemačke pa sami usporedite stanje „prije“ i „poslije“. A jedan od najboljih primjera prioritiziranja ljudi umjesto automobila može se pronaći u Düsseldorfu.