Hrvatska „skupina novinara i blogera“ boravila je nedavno u Izraelu, gdje su otputovali na poziv izraelskog veleposlanstva. U tom društvu našli su se Valentina Wiesner iz Večernjeg lista, Igor Alborghetti koji je pisao za 24sata, Mira Bićanić koja objavljuje na portalu Liberal, glavni urednik Zadarskog lista Toni Perinić te Petar Vlahov s HRT-a i Boris Havel, čest gost HRT-ovih emisija koje vodi upravo Petar Vlahov. Organizirani posjet rezultirao je zajedničkom fotografijom na kojoj je ova skupina razvukla osmijehe i veliku hrvatsku zastavu na mjestu koje nazivaju „Trumpovom promatračnicom“ i „Izraelskim balkonom u Samariji“ te nizom stilski vrlo sličnih tekstova kojima su zasuli hrvatske medije. Wiesner ih je objavila sedam, Perinić četiri, Alborghetti, koji nije bio previše produktivan, dva, Bićanić je rezimirala putovanje opsežnijom reportažom, dok se Vlahov povremeno javljao televizijskim prilozima.

"Iz kojeg onda razloga već trideset godina, a zadnjih desetak sve monstruoznije izvlačite tu jadnu djecu u kaputićima iz kolone? Odakle vam pravo da žrtve rata prisiljavate da jedni njihov identitet bude izgrađen oko traume koju su proživjeli, kako vam nije neugodno oduzimati im sve druge ljudske karakteristike i tjerati ih da se osjećaju kako je njihovo najveće životno postignuće bilo to što su pukim slučajem preživjeli pakao rata. To nikakve veze s pijetetom i suosjećanjem nema, ali ima s najgorim političkim profiterstvom, medijskim parazitiranjem novinara koji bez mozga i kičme skupljaju sve strašnije i nikad otkrivene priče, i s onim dijelom društva koji svoj kičasti i isprazni osjećaj domoljublja upražnjava s plastičnim lampionima", piše književnica Ivana Bodrožić upozoravajući na retraumatiziranje žrtava uoči obilježavanja 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

U trenutku dok pišem ovaj tekst nalazim se točno nasred rive, u splitskom kultnom kafiću. Moj dnevni boravak s pogledom na Šoltu i trajektnu luku, moj je odmor, punjač svih mojih baterija i nepresušan izvor informacija. U ovo južno jutro u Splitu okupano sivom koprenom oblaka i vriskom galebova sa peškarije moji na štekatu su neobično tihi. Nema one standardne kakofonije, onog „fellinijevskog Splita“ koji kao živi organizam diše i komentira mediteranski svijet oko sebe. U taj naš svijet laganog jutra neobično su kao strano tijelo upali adolescenti u crnim hudicama i kapuljačama. Okupirali su štekate do nas i gledamo se kao iz dva rova. Gledamo se, i obaraju pogled. Mulci iz mog kvarta od kojih petnaestak godina, kapuljače i sunčane naočale. Neki su možda još uvijek i osmoškolci. Djeca.

Uz brojne osude, kritike i zgražanja, u Saboru je prošlog tjedna održan okrugli stol „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“. Na rečenom skupu sudjelovao je i publicist i bivši novinar Igor Vukić, koji je na konferenciji za medije tvrdio da nije riječ o logoru smrti, nego djelu represivnog sustava kojim se država branila od onih koji su je rušili. Ovih je dana gostovao i u emisiji Bujica koja je najavljena ovako - „VUKIĆ ODGOVORIO PENAVI: “Jasenovac možda i nije bio ‘hotel’ s pet zvijezdica, al' je mogao dobiti barem tri!“. No, manje je poznato kako je Vukić prije nekoliko godina svoje revizionističke stavove kojima se negiraju ustaški zločini predstavio i na znanstvenom kolokviju. A tu je imao je "nesreću" da je na istom kolokviju sudjelovao i povjesničar Milan Radanović koji je argumentirano secirao njegove teze. Radanović je objasnio da Vukić svjesno i namjerno ignorira sve izvore koji se ne uklapaju u njegovu unaprijed zadanu tezu.

Dok su izvan domaje AP i njegovi apeovci se udarnički busaju u „svoja antifašistička hrvatska prsa“ ističući kako je Lijepa naša u Drugom svjetskom ratu bila dio velike pobjedničke svjetske antifašističke koalicije. A doma? E to je jedna sasvim druga priča. Ovdje se dešava nešto što je bilo nezamislivo za vakta bilo kojeg od dosadašnjih HDZ-ovih vladara počevši od Tuđmana pa do (čak) Karamarka. Danas se tolerira sramotna revizija hrvatske prošlosti, relativiziraju se antifašistički temelji Hrvatske, a partizanski pokret se prekriva tamnim tonovima dok sve što je vezano za kvislinšku fašističku NDH poprima sve svjetlije i svjetlije boje. Tako se nekidan usred Sabora održao mračni kvaziznanstverni „okrugli stol“ na koje su uvodničari bili ljudi čija je jedina „stručnost“ u „falsificiranju broja i bezočnom negiranju ustaških zločina u logoru Jasenovac“.

Među onima koji su platili ponajveći ceh studentskih protesta u Srbiji je i šestero mladih članova neformalne grupe STAV koja je pokrenula novosadske proteste. Dok su sinoć u Novom Sadu desetine tisuća građana, uz rijetko viđene emocije, dočekivali studente koji su pješačili iz raznih krajeva Srbije, Anja Pitulić, Doroteja Antić, Jovan Dražić, Branislav Đorđević, Mila Pajić i Dejan Bagarić ove su prizore mogli gledati samo s udaljenosti od nekoliko stotina kilometara prateći Instagram i Facebook. Kakav je to osjećaj znaju samo oni. Naime, oni već više od sedam mjeseci žive u egzilu. To su danas lica s potjernica. Lupiga je razgovarala s četvorkom koja govori što misle o optužbi, kako gledaju na povratak u Srbiju, tko je na sastanku spominjao molotovljeve koktele i u kojem kontekstu, te kako se nose sa životom u egzilu.