Tek desetljeće nakon što se u urbanizmu i arhitekturi više pažnje počelo posvećivati potrebama osoba s invaliditetom, krenule su i velike društvene promjene. Prosvjedi protiv segregacije u Sjedinjenim Državama, zatim i društvene promjene u Europi koje kulminiraju prosvjedima 1968. godine, pa demonstracije i sukobi protiv rata u Vijetnamu opet u SAD-u, borba i prosvjedi protiv atomskog naoružavanja diljem svijeta, teroristički napadi u Njemačkoj i Italiji ... S pojavom prosvjeda pojavio se i novi trend korištenja urbanizma za sprečavanje kriminala i nereda u urbanim sredinama. Načela se svode na nadzor, kontrolu pristupa, i simpatičnu kovanicu „upravljanje prostornim aktivnostima”. Iza ovih termina nerijetko se kriju iznimno nehumana rješenja koja probleme drže podalje od oka javnosti dok javni prostor i dalje ostaje područje sukoba. Pitanje je tek tko mu, i u kojem društveno-vremenskom kontekstu, ima pravo pristupa.

Karla se penje na „Q&A“, a prati je snažan pljesak i glasna podrška. Mene prate suze. Jer priznanje u vidu ovacija nije samo priznanje dokumentarnom filmu, već i borbi koju je ona u filmu dokumentirala. Priznanje hrabrosti, nasušno potrebne vrline u vrijeme općeg muka. Film Karle Jelić prikazuje otpor vremenu u kojem vladaju nasilnici. Dokumentirana je borba studentica protiv zlostavljača, odnosno sustava koji tolerira i perpetuira zlostavljanje. Mlade žene iz Karlinog filma smogle su hrabrosti i snage izložiti se i ne pristati šutjeti zato što ih se sustavno izluđuje ili zato što će im te osobe sutra odlučivati o karijerama. Priča udara u pleksus, ali donosi prekrasnu razinu suptilnosti u osjećaju, odnosima i kadru. Vida, Karla i ostale uključene u organizaciju pokreta probijaju osjećaj paralizirajuće bespomoćnosti u teškim i tužnim vremenima. Karla u svojim odgovorima nakon projekcije naglašava ono što prikazuje u filmu.

Govor mržnje nije pitanje svjetonazora, već kršenje ljudskih prava koje zahtijeva jasnu regulaciju i institucionalnu odgovornost, jedan je od zaključaka okruglog stola „Govor mržnje ili sloboda govora?” koji je, u organizaciji Centra za građanske inicijative Poreč, u ponedjeljak u zagrebačkom Novinarskom domu okupio predstavnike i predstavnice ključnih institucija, medija, pravne struke i organizacija civilnog društva, kako bi potaknuo dijalog o odgovornosti za govor mržnje u medijskom i digitalnom prostoru. Novinarka i urednica Biljana Romić zatražila je od Vijeća za elektroničke medije (VEM) razjašnjenje razlike između aktivnog i pasivnog govora mržnje, upozorivši na članak 14. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima, koji obuhvaća ne samo izravne oblike diskriminacije, već zabranjuje i „poticati, pogodovati poticanju i širenju mržnje ili diskriminacije“. Prema njezinim riječima, VEM ovo u svojoj praksi ne uzima u obzir.

Koje su stvarne posljedice medijskog govora mržnje na primjeru portala Narod.hr, prezentirat će Centar za građanske inicijative Poreč na okruglom stolu koji će se održati u ponedjeljak, 31. ožujka u 13 sati u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu, povodom Međunarodnog dana vidljivosti trans osoba. „Pravna analiza i anketa ukazuju na stvarne posljedice medijskog govora mržnje, na primjeru portala Narod.hr, koji sustavno širi diskriminatorne i homo/bi/transfobne narative“, objašnjavaju u Centru za građanske inicijative Poreč. Na okruglom stolu govorit će se o institucijama i pravnom okviru – na koji način nadležne institucije reagiraju na prijave govora mržnje i diskriminacije. Pokušat će se dati i odgovor na pitanje jesu li odluke institucija usklađene s nacionalnim i europskim standardima, a tu je i pitanje slobode izražavanja i govora mržnje

„Ako se bavimo samo time da smo mi najbolji na svijetu i da su svi drugi grozni i žele nam zlo ... Mi ne možemo biti zdravo društvo. Proizvodit ćemo psihopate ako se tako budemo postavljali“, kaže novinar, pisac i scenarist Ivica Đikić u HRT-ovoj emisiji „Razgovor s razlogom“ Morane Kasapović. Kako i sam kaže, nije teoretičar novinarstva, ali unatoč tome kao vrsni praktičar u nekoj normalnijoj zemlji, i isto takvim okolnostima, Đikić bi svakako imao mjesto na katedri novinarstva. Dok HRT u potpunosti ne klone pod pritiskom komercijalizacije i tržišta, te kako svjedoči i ova emisija, ispunjava obrazovnu i informativnu funkciju u svijetu poluinformacija, dezinformacija i laži, upućujemo vas na nekoliko odabranih tema kojima je ovo dvoje sugovornika posvetilo pažnju. Zbog čega Đikić ima nezgodu da ide na jetru "državotvornom Hrvatu" pojasnio je odgovorivši na pitanje koliko je za društvo opasna šutnja i prešućivanje.

Na hrvatskoj se medijskoj sceni trenutno odvija prava drama vezana uz reformu javnog medijskog servisa, poznatijeg kao HRT. Ta drama, iako velika, ne dopire do onih kojima bi trebala biti najbitnija, a to su gledatelji i slušatelji. Razlozi tome leže u činjenici što se već desetljećima javni medijski servis srozava, ugled mu je okopnio, dok nepovjerenje u njega raste pa na kraju sve to vodi do već poznate priče u kojoj se javno dobro uništava do neprepoznatljivosti. Plan konsolidacije temelji se na modelu dobrovoljnog odlaska radnika uz otpremninu do 70.000 eura po osobi, a sadržaj bi potom umjesto onih koji su otišli trebale proizvoditi skuplje vanjske produkcije. Također, namjerava se prilagođavati ukusu mase, te upustiti u natjecanje s komercijalnim televizijama što garantira srozavanje kvalitete sadržaja. Također, bitno će se smanjiti proizvodnja kulturnog programa.