Davne 1977. godine, gdje god je bilo moguće, dano je na znanje da je drug Tito 40 godina na čelu Partije, pa je i Mjesec knjige u Hrvatskoj te godine nosio taj moto. Svečano otvorenje manifestacije održano je u Glini, a ja sam tada u poduzeću Mladost bio zadužen za osmislim izložbu na tu temu i za tu prigodu. Uz pomoć kustosa Muzeja revolucije Hrvatske, jer s materijalom nisam bio na ti, odabrali smo fotografije koje smo uz tehničku pomoć, presnimili, uvećali i kaširali te zajedno postavili na mrežaste panoe. Nakon izložbe javljale su se knjižnice s kojima je naša knjižara surađivala, želeći da isto događanje održimo i u njihovim gradovima. Među prvima se javila gradska knjižnica iz Bjelovara. Prostor za izložbu bilo je prizemlje bjelovarskog Gradskog muzeja, a recital je održan u dvorištu Muzeja. I evo, poslije 45 godina nalazim se u istom prostoru.

O iskustvima bicikliranja u Zagrebu razgovarali smo sa 14 biciklista i biciklistica, a u razgovoru ih je nekoliko govorilo o razlozima zašto NE voze bicikl po gradu, pri čemu je indikativna je izjava “volim bicikle, stvarno, ali …” U gradu se ne osjećaju sigurno, zbog preuskih staza, loših vozača, kao i količine automobila, divljanja taksista, vozača koji ne staju na pješačkim, odnosno biciklističkim prijelazima, općenite podređenosti cijelog grada automobilima …Kao najveće probleme u gradu oni koji voze bicikle spominju osjećaj izloženosti i ranjivosti kao posljedicu manjka prostora: nema dovoljno mjesta ni na pločniku ni na cesti. Vožnja biciklom po pločnicima u Zagrebu je normalizirana kao metoda preživljavanja, jer se ceste percipiraju, a slobodno možemo reći da to uistinu i jesu - kao neugodne i opasne. Svi naši sugovornici referiraju se na svojevrstan nepisani biciklistički bonton - nitko od njih ne zvoni pješacima na pločniku.

U livanjskom gradskom parku, točno na mjestu na kojemu je 1992. godine miniran spomenik “Ranjenik” velikog hrvatskog kipara Antuna Augustinčića, potkraj lipnja otkriveno je spomen obilježje “Zdenac milosrđa” s kipom časne sestre Bogoljube Jazvo. Ta je Livanjka, kako stoji na službenim mrežnim stranicama grada Livna, “u Drugom svjetskom ratu hrabrošću i požrtvovnošću, dok je djelovala kao upraviteljica i medicinska sestra u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica, spasila tristo devet zagrebačkih Židova”, a “učinila je to uz pomoć zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca”. Odmah se nameće važno pitanje: zašto je podignut spomenik časnoj sestri koja je, navodno, spasila 309 Židova, prije nego je obnovljen spomen na ranjene partizane koji su tisuće Židova Bosne i Hercegovine i Hrvatske spasili od nacističkog Holokausta i ustaškog genocida.

Nedavno smo na ovom mjestu u formi intervjua ugostili Robertu Nikšić, ovogodišnju dobitnicu Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama koju organizira zagrebački Kultipraktik, udruga za kreakciju, a danas ćemo u našoj rubrici „Autori/ce u gostima ponedjeljkom“ predstaviti i njenu poeziju. Roberta Nikšić rođena je u Mrkonjić Gradu 1982. godine, a odrasla u Velikoj Kladuši. Studirala je i diplomirala na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a potom završila i Ženske studije u Zagrebu. Dobitnica Nagrade Post scriptum već dvije godine bavi se humanitarnim radom, a danas u Bihaću radi s migrantima. O svojoj potrebi za pisanje na istom će nam mjestu objasniti odakle ona dolazi. „Pišem da bih bolje vidjela, pišem i da ne zaboravim. Bez uvida u stvarnost, bez dokumentiranja, ne bi bilo ni mog pisanja", reći će Roberta Nikšić koju danas predstavljamo s pet do sad neobjavljenih pjesama.