Rat, vojska i politika – i više nego dovoljno za duboka, neizlječiva razočaranja. Predragu Fredu Matiću su bila namijenjena naročito: najteže bitke, najgora mučenja, najžalosnije sudbine suboraca i sužrtava, a potom – nepravda koja vapi do neba – prljava, odvratna podmetanja i prijetnje dok je bio ministar branitelja, a pod njegovim se prozorima utaborili nekadašnji ratnici, čak suborci, pijani i agresivni, koji su, u politikantski proračunatom odbijanju da prestanu ratovati, u heroju Trpinjske počeli gledati “Jugoslavena” i “izdajnika”. Bio je to, bez ikakve sumnje, najniži trenutak u odužoj povijesti beščašća onih koji bi da ih se, ma što činili, i dalje zove “braniteljima”. A branitelj je bio Fred: kad je branio Vukovar; kad je pomogao suzatočenicima u logorima; kad je Svetlani i sebi obranio pravo na ljubav; kad je u Bruxellesu uspješno izborio i obranio rezoluciju o zaštiti žena ... No najviše od svega, Fred je obranio samoga sebe – od mržnje.

Dobar dio svog života proveo sam na Jadroliniji. Tog vrelog ljeta 1986. godine prvi put sam ušao na trajekt, popularnu „šešulu“, već tada trideset godina star desantni brod JNA. Miris broda zapamtiš zauvijek jer su brodovi isti ka i ljudi što je rekao Toma Bebić. Svaki je različit, i svaki je poseban na svoj način. Pomorci Jadrolinije posebna su vrsta ljudi. Uglavnom su to ljudi sa škoja koji su sanjali samo jedno. Da navigaju. Kad bi ih pustilo more, kad bi se skućili, završili bi na Jadroliniji. Doma si, a opet nisi doma. Opet navigaš, a svakom pomorcu samo je to i bitno. Biti uz more i na moru. Na kuverti broda, uz timun ili u njegovoj utrobi. Za makinjom. Uvijek sam se divio tim ljudima, a najviše sam posadu cijenio radi zima. To je ono kad utihnu škoji, a bura počne svoj ples po kanalu.

Antologija „Područje signala – Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. – 2020.“ (V.B.Z. 2024) bila je, nesumnjivo, glavni događaj književne sezone dosad. Zanimljivo je po tome, što mapirajući suvremenu prozu u Hrvatskoj, ne poštuje sveto pravilo nacionalnih kanona da su prisutni samo autori većinskog etničkog porijekla, rođeni na području date države – koji pišu propisanom varijantom dominantnog jezika. Takav iskorak bio je neminovnost na postjugoslavenskom prostoru; već je odavno definiran zajednički jezik, književni život bez granica još je stariji. Unisonost nacionalnih kanona postojala je dosad ionako samo u čitankama književnih povjesničara, po inkubatorima odsjeka i akademija. No, kao i svaki iskorak, i „Područje signala“ u jednom trenutku je zastalo. Ili možda tek otvorilo mogućnost sljedećeg koraka.

„Jednom kada dobijete dozvolu za rad i zaposlite se, više niste pod zaštitom liječnika u Porinu već trebate naći obiteljskog liječnika. Obzirom da me liječnica obiteljske medicine kojoj sam se obratio odbila, ne mogu dobiti potvrdu za bolovanje. To nije samo moj problem već se događa mnogim tražiteljima međunarodne zaštite u Hrvatskoj. Unutar kampa mi ne mogu pomoći, a izvan kampa ne žele. Zaglavio sam u sredini i vrlo lako bi se moglo dogoditi da zbog toga ostanem bez posla”, objašnjava nam državljanin Turske (podaci poznati redakciji) koji nam se obratio iz Porina, prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu. Ove jednostavne rečenice nije nam mogao reći u lice niti poručiti telefonom. Trebao ih je napisati, prevesti u internetskom prevoditelju pa opet zalijepiti u poruku i poslati.

Zagrebački gradonačelnik najavio je kako i hrvatska metropola razmišlja o nabavci autobusa na vodik. Premda za takvo što nema potvrđenih planova niti studija, talijanska Bolonja sprema se nabaviti najveću europsku flotu od 127 autobusa na vodik za koju se pretpostavljeni izdaci otprilike 110 milijuna eura. „Kada bi nabavili 127 klasičnih električnih autobusa, trošak nabave kao i električna energija potrebna za pogon, bili bi neusporedivo niži. Dakle, već postoje tehnologije koje su puno praktičnije. Umjesto da trošimo ogromne količine energije za proizvodnju vodika, istu tu energiju možemo direktno koristiti u električnim motorima što je puno efikasnije", zaključio je naš sugovornik, profesor obnovljivih izvora energije i planiranja energetske mreže sa Sveučilišta u Bolonji.

Prema službenim statistikama Eurostata, zaposleni stranci u Europskoj uniji prošle godine bili su gotovo dva puta češće prekvalificirani nego njihovi domaćini. Konkretno, 39,4 posto stranaca u EU „uzalud” se školovalo. Za usporedbu, isti problem ima 20,8 posto domaćina. No, postoje velike razlike među članicama Europske Unije po ovom pitanju. Posebno veliki problem imaju zemlje na jugu Europe. Grčka je apsolutni „rekorder” gdje je 69,6 posto stranaca koji bi, teoretski, produktivnije mogli koristiti svoja znanja. Tek malo je bolja Italija sa 64,1 posto i Španjolska s 56 posto. Problemi koje imaju stranci samo su već dodatno izražene nevolje što već muče domaćine. Naime, ukoliko pogledamo broj domaćih stanovnika koji su primorani raditi poslove za koje su prekvalificirani, opet nailazimo na Španjolsku (34,6 posto), Grčku (32 posto) i Cipar (28,4 posto).