Tomislav Tomašević već je četiri godine na čelu Zagreba, a vjerojatno je kako će na tom mjestu ostati i u sljedećem mandatu. Uoči izbora oglasila se i Zelena akcija, organizacija čiji je predsjednik svojevremeno bio upravo Tomislav Tomašević, a koja sadašnjem gradonačelniku upućuje „drugarsku kritiku“ sa „Zahtjevima za buduću zagrebačku Gradsku upravu”. Iako Možemo! nastupa iz pozicije progresivne ljevice koja zastupa zelene politike i održivost, uoči drugog mandata u Zagrebu zapravo predstavlja establišment. Realnost obnašanja i održavanja vlasti neminovno vodi kompromisima, stoga nije na odmet sagledati na koji način interesna udruga građana, koja prvenstveno brine o pitanjima okoliša, gleda na dosadašnji rad gradske uprave koju je praktički iznjedrila. Posebno su kritični prema deplinofikaciji i dekarbonizaciji dok je polovičnim ocijenjen rad gradske uprave po pitanjima prometa i zbrinjavanja otpada.

Odluka je skandalozna, ali je odgovor prkosan i dostojanstven. „Ne mogu reći da odluka o uskraćivanju novca Novostima neće imati posljedice“, kazala je Andrea Radak, glavna urednica tog tjednika na današnjoj konferenciji za novinare povodom odluke Savjeta za nacionalne manjine da Novostima smanji financiranje. „Ali novinarke i novinari Novosti naučili su raditi u partizanskim uvjetima. I zato, držeći se prigodne retorike vezane uz 80. godišnjicu oslobođenja, obećavam da će Novosti i dalje ostati slobodan teritorij te nastaviti njegovati medijsko bratstvo srpskih i hrvatskih novinara”, nastavila je glavna urednica Novosti. Njezina je izjava, kako i priliči, izazvala dug i snažan pljesak solidarnosti novinara okupljenih u Novinarskom domu u Zagrebu. Radak je podsjetila kako je Domovinski pokret zahtjevao da se Novosti imaju baviti samo folklorom i narodnim običajima.

U jedanaest minuta rukom crtanog ratnog dokumentarca autorica, pripovjedačica, ujedno i protagonistica u samoizlažućem, negdje i autoironijskom ključu pripovijeda o dvadeset dana okupacije Irpina, a uspijeva joj to prirodno i šarmantno, uz niz pronicljivih zapažanja i promišljanja, ali i simpatičnih osobnih detalja kakvima po definiciji tjeskobnom narativu dodaje kolorit. Sa svojim partnerom Anastasiia se zatekla maltene na prvoj ratnoj liniji, zarobljena u obiteljskoj kući njegovih roditelja koju su njih dvoje pogrešno procijenili sigurnijim mjestom od svog kijevskog stana. Dogodilo se međutim da će Irpin biti jedan od najbrutalnije pogođenih ukrajinskih gradova. Pripovijedanje je napeto, glazba uznemirujuća, kako i priliči dnevniku katastrofe. Jednostavnim, infantilnim crtežom autorica bilježi nedavne strašne događaje, umećući u animiranu materiju stare obiteljske snimke.

Još davnog ranog proljeća 1982. godine, moj profesor, učitelj, suputnik na kazališnim stazama i, usuđujem se reći, moj prijatelj, Richard Schechner, objavio je svoju ključnu knjigu „Kraj humanizma“. Danas se više ne sjećam kako su njegove kolege reagirale na to gotovo proročansko promišljanje o sumornoj budućnosti svijeta, ali znam da je snažno utjecao na moj svjetonazor i moja uvjerenja kao umjetnika i kao čovjeka. Već na samom početku svojih oštrih i dubokih uvida, napisao je: „Ova budućnost donosi opasnost, pa čak i strah i propast. Na nekoliko razina, od najintenzivnijeg, gotovo nezamislivog globalnog uništenja izazvanog nuklearnim ratom, do ekološke katastrofe koju su prouzročile tehnološko-industrijske operacije uništivši okoliš. Tu su i 'jednostavne' nesreće koje su odavno pratile ljudsko postojanje: glad, siromaštvo, neznanje, iskorištavanje, tiranija – neuspjeh čovječanstva da dovede vlastitu kuću u red“.