Kao i većina napora Njemačke koji je usmjeren na suzbijanje antisemitizma, gušenje protesta odražava nepokolebljivu predanost državi Izrael. Kancelar Zapadne Njemačke, Konrad Adenauer, još je 1949. godine sažeo ono što je i do danas ostala prevladavajuća pozicija zemlje po tom pitanju proglasivši Izrael "vidljivim centrom svih Židova na svijetu", zagovarajući tvrdnju kako je stoga razumljivo što čelnici Izraela "zahtijevaju reparacije za nepravdu koju su Židovi pretrpjeli u ime Nijemaca". Nekoliko godina kasnije, Njemačka je Izraelu počela isplaćivati reparacije što je bio ključ uspostave, kako izraelske ekonomije tako i Njemačke unutarnje predodžbe o zemlji koja je spremna pomiriti se sa svojom brutalnom prošlošću. Više od 70 godina kasnije, ta predodžba i dalje dominira Njemačkom politikom. U govoru koji je lani održao Sholz naglasio je kako srž njemačke borbe proti antisemitizma uključuje i suprotstavljanje onima koji "kleveću Izrael".

U cijeloj polemici koja se razvila u medijima i na društvenim mrežama u vezi famoznog „LGBT kompasa“, kojeg je u predizbornoj kampanji objavio Zagreb Pride, potpuno je izostalo bavljenje samom srži problematike dok se zborski pjevalo i širilo moralnu paniku u vezi navodnog “prisilnog autanja”. Naime, da bi se iole smisleno govorilo i raspravljalo o autanju i “prisilnom autanju”, potrebno je prvo odgovoriti na sljedeće pitanje: otkud mi LGBT ljudi uopće u ormaru? Na to pitanje postoji samo jedan točan odgovor, a on glasi da smo u ormaru zbog heteropatrijarhata i iz njega proizlazećeg heteroseksizma. Svaki LGBT čovjek na ovom svijetu je odmah u trenutku rođenja uguran u ormar protiv vlastite volje temeljen očite laži da je jedino što na ovom svijetu postoji - heteroseksualnost. Nijedan LGBT čovjek na ovom svijetu nije slobodnom voljom izabrao biti u ormaru.

Unatoč brojnim optužbama za, manje ili više, otvoreno veličanje fašizma na račun stranačkih kolega, ministara i nje same, talijanski premijer, kako Giorgia Meloni inzistira da ju se oslovljava uspješno je napade odbijala pravdajući se kako ne može biti antifašist kada fašizam već 80 godina ne postoji. No, istraživački novinari portala Fanpage.it uspjeli su se infiltrirati u mladež stranke Fratelli d'Italia, kroz koju se premijerka i sama politički formirala, otkrivši strogo čuvane tajne ove postfašističke stranke i njenih budućih čelnika. Mladost nacije (Gioventù Nazionale), kako se zove mladež stranke Talijanska braćo (Fratelli d'Italia) ponos je čitavog vodstva stranke, „duša i motor koji će ju voditi do pobjede”, ili kako kaže sama Meloni, „najbolja mladost” i „fantastični momci”, nisu ništa drugo nego – fašisti koji slave Mussolinija i Treći Rajh te odaju počast fašističkim teroristima odgovornim za stotine izgubljenih života.

Već sam odabir da se pokret koji je primarno živio na ulicama i u kulturnom podzemlju postavi u takav kvazimuzejski kontekst – u instituciju, koja nerijetko ističe državotvornu ulogu – svjedoči o tome da je punk, kao žanr, promatran poput primarno povijesnog fenomena, kao još jedan element novije slovenske povijesti, bez suvremenog naboja. Kao nešto što nas je naučilo metodama otpora protiv percipirane nepravde, no čije je postojanje od osamdesetih rafinirano, lišeno naivnog idealizma i konačno presađeno u novi društveni kontekst. Suvremeni punk, muzički žanr, s druge pak strane nije prepoznat kao aktivan politički projekt. Štoviše, implicitno je tretiran samo kao ostatak protekle subkulture. To u suštini i nije krivo. Punk je u zadnjim desetljećima – kao i mnogi drugi glazbeni pokreti srodnih društvenopolitičkih osnova – podvrgnut tržišnom pritisku koji, ili onemogućava izražavanje uistinu subverzivnih poruka.

U svojoj prvoj seriji „Nathan for You“ razotkriva okrutnost kapitalizma, prikazujući Ameriku kao mjesto gdje će ljudi učiniti gotovo sve da budu na televiziji. Fielder se predstavlja kao konzultant za mala poduzeća u problemima, kojima predlaže apsurdne ideje kako bi “unaprijedili poslovanje”, recimo da automehaničar nosi detektor laži dok daje procjene cijena popravka. Sljedeća Fielderova serija, „Rehearsal“ („Proba“) iz 2022. godine, zamišljena je tako da sudionici dolaze Fielderu s nekim problemom; njegova metoda sastoji se u tome da ti stvarni ljudi uz pomoć glumaca uvježbaju mnoštvo mogućih scenarija u kojima bi se suočili s problemom; tako će moći predvidjeti moguće ishode i ostvariti onaj željeni, dok njegov najnoviji projekt, serija „The Curse“ iz 2023. godine, čiji je ko-kreator Benny Safdie, briljantno secira i satirizira performativni lažni progresivizam i narcisoidni liberalizam.

Nije to baš naročito odjeknulo u našoj javnosti – valjda uslijed povijesnog zasićenja vijestima iz Haga – ali tamošnji Međunarodni kazneni sud (ICC) drznuo se prije nekoliko tjedana zauzeti poziciju glavnog svjetskog procjenitelja ratnih zločina, tj. krivnje vezane uz takva nedjela. Stoga je slobodarska Amerika prije nekoliko dana odlučila dati Haškom sudu malko po prstima, ili je to namjerio makar Zastupnički dom Kongresa SAD-a, izglasavši otvaranje procedure za usvajanje zakona o sankcijama za službenike međunarodnog tribunala. Haški se sud zamjerio Amerikancima zbog, naravno, optužnice podignute kontra izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i ministra obrane Joava Galanta, a uz njih su za zločine u novijoj fazi ratovanja između Izraela i Palestine optužena i trojica visokih funkcionera Hamasa. Još neposredniji motiv Amerikanci zacijelo nalaze u vlastitom pozicioniranju iznad međunarodnog pravnog sustava.