Crna Gora je toliko mala da kad okupiš nekoliko stotina, već si politička sila, što će reći – sa nekoliko hiljada postaješ „volja naroda“. Bilo je te večeri dovoljno kapuljača i fantomki da mnogi pomisle kako je upravo to narod, i da je „narod“ ustao protiv Turaka kao u kakvoj epskoj pjesmi. Sve što je naš junak iz Balijača, mladi David, mogao čuti u medijima i vidjeti na društvenim mrežama jeste to da su divlji Turci hodali gradom i napali mirne momke – mačetama, lovačkim noževima – i da su to uradili u pauzi od silovanja domicilnih žena. Divno se taj zaplet uklopio sa morbidnim glasinama kako Turci kradu djecu i kidnapuju po tradicionalno mirnoj crnogorskoj pitomini – i osvetnička noć je mogla da počne. Momci sa kapuljačama mogli su osjetiti kakvu moć posjeduju – država ih je slušala u realnom vremenu.

Razmijenio sam nekoliko poruka sa Stjepanom, pohvalio mu njegov rad, a on mi piše da želi drugima, naročito mladima, skrenuti pažnju na probleme s kojima se sam suočavao, naučiti ih da usvoje i kao normalne prihvate ljude koji imaju određene fizičke probleme i oboljenja, a i da shvate i prihvate rad ljudi koji imaju slična ili ista oboljenja kakva i on ima. Mnoge je na ljude oboljele od cerebralne paralize upozorio svojevremeno vrlo uspješni, gledani film „Moje lijevo stopalo“ (1989.), film o irskom piscu i slikaru Christyju Brownu (1932.–1981.), čija je autobiografija, posebno u njegovoj domovini, bila književna senzacija. U filmu je Browna maestralno igrao Daniel Day-Lewis, koji je za glumački trud nagrađen Oscarom. Brownovom životu i djelu odala je počast i popularna irska grupa The Pogues pjesmom "Down All the Days".

Švedska akademija objavila je da je mađarski pisac László Krasznahorkai dobio Nobelovu nagradu za književnost. Mađarska je slavila, a bilo je gotovo simbolično što su oba politička tabora u zemlji – makar jedan dan – reagovala gotovo istim zadovoljstvom. Viktor Orbán čestitao je laureatu, a Krasznahorkai mu je odgovorio zahvalom uz napomenu da nikada ne bi podržao njegovu politiku. To je verovatno najdalji domet pristojnosti u savremenom političkom govoru. Srednja i Istočna Evropa, zajedno sa Balkanom, već decenijama očajnički neguju kult tradicije, uvereni da se izgubljeni identitet može povratiti vraćanjem unazad. Toliko smo uronjeni u prošlost da nismo primetili kako je budućnost prošla pored nas. Verovali smo da bez tradicije nema stabilne budućnosti; to je tačno, ali prošlost bez vizije budućnosti postaje siroče.

Vrelom peglom pritisnuo je tetovažu na podlaktici. Želio je zauvijek izbrisati lik bivše djevojke. Dugo se oporavljala koža na ruci, pio je antibiotike, opekotinu mazao kremom i pokrivao zavojem. Kada je rana konačno zarasla, nova koža nije izgledala kao nova – bila je siva, suha i namreškana. Vratila se i tetovaža, ali ni ona nije izgledala dobro, uokvirena otiskom pegle, bila je nejasna, blijeda i ružna – kakvo je postalo i sjećanje na bivšu ljubav. Uskoro je pronašao novu djevojku koja je postala tetovaža na listu noge. Zajedno su otišli u Njemačku. Prije odlaska rekao je da ga, izuzev ružnih sjećanja, ništa ne veže za Bosnu. Dodao je da kod nas još samo ćevapi valjaju, ali da to nije dovoljno za ostanak. Nikad ga više nisam vidio.

Trijumfalni povratak oligarha Andreja Babiša, čovjeka čija je ideologija vladati državom kao svojim holdingom Agrofert i mijenjati stajališta shodno svjetskim trendovima i lajkovima na društvenim mrežama, postavlja pitanje, i kod kuće i u inozemstvu – hoće li Babišova buduća vlada ostati proeuropski orijentirana kao prethodna konzervativno-liberalna vlada Petra Fiale ili će okrenuti kormilo ka Rusiji poput Viktora Orbana u Mađarskoj i Roberta Fica u Slovačkoj. Prema analizama Češku čeka razdoblje oštre retorike i praktične stagnacije, ono što Česi doživljavaju već barem nekoliko godina, bez obzira na to tko je na vlasti. Socijalnim problemima, sve većim socijalnim razlikama, oligarhizacijom društva, buduća koalicija na čelu s oligarhom ne planira se baviti. Na udaru će vjerojatno prvi biti javni mediji, a zatim i ostali, a onda neprofitne organizacije.

Priznajem – nisam imao pojma ko je Charlie Kirk, dok nije ubijen. U našim medijima nikada nisam naišao na bilo koju informaciju o njemu ili neku njegovu izjavu. Možemo tu neobaviještenost pripisati mojoj lošoj informisanosti, geopolitičkoj uskogrudnosti, a možda i ideološkom histerijom koja me je oslijepila da ne vidim „infulensersku zvijezdu“ desničarske Amerike. Dok sam ja živio u neznanju i zabludi, izgleda da je pokojni Charlie Kirk kod nas itekako bio poznat. Kako drugačije objasniti ovu fotografiju? Fotografija je nastala iste večeri kada se pojavila informacija da je Charlie Kirk preminuo, nakon što je ustrijeljen. Mladi jurišnici iz partije Milorada Dodika istu su večer ostavili mogućnost „ožalošćenim“ Banjalučanima i Banjalučankama da u centru grada zapale svijeće i upišu se u Knjigu žalosti. Ko se te večeri upisao – upisao se.

U jednoj od svojih beležaka o studentskom pokretu u Srbiji razmišljao sam o sizifovskoj sudbini studenata. Prema mitu, bogovi su kaznili lukavog Sizifa da gura kamen uz brdo, ali čim kamen stigne do vrha, on se strovali natrag i Sizif mora da počne ispočetka. Mit prvobitno govori o uzaludnosti, o beznadežnom trudu. Camus se, međutim, suprotstavio tom izvornom značenju. Njegov Sizif prihvata kaznu kao poziv i zahvaljujući tome prepoznaje svoju slobodu. Tokom života mogao sam da posmatram kako najbolji iz moje generacije guraju stenu ka vrhu, koja se uporno vraća na dno brda. Tako su se borili za slobodu, ali ne beznadežno. Kada bi im ruke oslabile i noge jedva držale, najbolji iz novih generacija preuzimali bi stenu. Jučerašnji sizifi sa podnožja posmatraju blistavo plavo nebo, sa svešću da su se konačno pojavile generacije kojima će uspeti da izguraju stenu na vrh planine.

Ventilator je otac, na početku svoje posljednje jeseni, rastavio i složio u crnu vreću za smeće. Mama me pozvala da ga sastavim. Nije išlo, kao da nedostaje jedan dio. Ili dva. Rekla mi je da je otac u ladici čuvao uputstva za kućanske aparate. Nisam znao za to. Otvorio sam ladicu i zaista, bila je puna starih instrukcija i garantnih listova za miksere, sušila, veš mašine, televizore, zamrzivače, šporete, pegle, radio aparate, kasetofone, usisivače, frižidere ... za sve kućanske aparate koje smo decenijama koristili u kući. Mnogi od njih odavno nisu s nama, proizvodile su ih fabrike koje su zatvorene – Obodin, Iskra, Čajavec, Končar, Cer, Grundig, Ei Niš, Insa, Iskra, Sonata ... neki su dolazili iz zemalja koje više ne postoje – Jugoslavija, Čehoslovačka, SSSR ... U ladici moga oca smješten je muzej kućanskih aparata koji su zujali kroz dva vijeka. Ali, u njoj nisam našao uputstvo za ventilator. Vjerovatno je smatrao da je naprava suviše jednostavna.

1963. je godina na svijetu. Era je ova naša, današnja. Budistički svećenik Thích Quảng Đức spaljuje se nasred prometne sajgonske ulice, protestirajući protiv nasilja južnovijetnamske vlade. Jugoslavija, sada službeno, od narodne postaje socijalistička republika. U Dallasu, u državi Teksas, izgubljeni bivši marinac i navodni komunist Lee Harvey Oswald ustrijelio je 35. predsjednika SAD-a, Johna F. Kennedyja, što je, između ostalih, amaterskom osam milimetarskom kamerom zabilježio imigrant Abraham Zapruder. Hitac koji je izvrnuo Ameriku na nijemoj se, kasnije beskrajno analiziranoj i publiciranoj snimci, naravno, ne čuje. Taj tihi metak kalibra 6.5 ispisao je ipak milje i milje tekstualnih, filmskih, muzičkih i svih drugih mogućih, više ili manje popularnih, postajući nezaobilaznim mjestom američkoga kolektivnog pamćenja i prepoznatljivom, ikoničkom vedutom popkulturnog prostora uokolo planeta.

Ajde više sjašite s kvazi domoljubljem i nasiljem nad svima kojima domovina ne služi zgrtanju pod vlastite guzice. Jugoslavija se raspala dok sam još puzala u pelenama, Hrvatska živi svoju samostalnost već nekih 30 godina i jedini neprijatelj naše slobode i suverenosti u ovom trenutku za jednu perifernu zemljicu Europske unije - smo mi sami. Hajmo ovako … zamislimo da je država kuća. Hrvatska je devedesetih uselila u novu kuću, punu namještaja i stvari, prašine, pa i šute. Kućepazitelj nije prvo pomeo i počistio nego je pozvao svoje funkcionere, kumove i rođake, da uđu i odnesu ono što je vrijedno, a za njima, preko smeća i šute, rasprostro tepih. Ako se pobunite i kažete, ej ne može tako, ovo je kuća za sve nas, ne smije se pojedinac bogatiti na zajedničkom dobru, hajmo prvo maknuti taj tepih i dobro počistiti da vidimo s čim uopće baratamo, onda ste vi izdajnik.