Svaka manjinska skupina reducira se na razinu svog manjinskog identiteta čime prestaje biti osoba u sveukupnosti svojih različitih identiteta, a u cilju pretvaranja te skupine u dežurno strašilo koje nas ugrožava. Ne mrzim ja nikoga, ALI ONI ... U vremenu u kojem nam većinske skupine na položajima moći prijete atomskim bombama, ustvrditi da su neki tamo pederi, žene i transrodne osobe, rasne i etničke manjine odgovorne za raspad civilizacije je u najmanju ruku simptom rastave od ikakve mogućnosti kognitivnog povezivanja stvari. Akteri koji promiču takve ideje itekako su sposobni kognitivno povezati stvari pa vješto igraju na kartu straha kojeg potiču u navodnoj obrani djece, obitelji i društva od onih koje će se u potpunosti dehumanizirati kako bi ih, u „politikama kurca“, pretvorilo u nasušno potrebno strašilo.

Nije lako živjeti u Bosni i Hercegovini. Nije lako raditi u Bosni i Hercegovini. Ništa nije lako kada si stanovnik Bosne i Hercegovine u posljednjih 30 godina. Još od početka devedesetih godina 20. vijeka pa, evo, do danas, prosječan Srbin u Bosni i Hercegovini čeka da Republika Srpska postane nezavisna država. Dok to Srbi čekaju, njegov komšija prosječni Bošnjak mašta o Bosni i Hercegovini bez entiteta i kantona, dok prosječni Hrvat sniva treći entitet gdje će oni biti većina ili raspad države. U posljednjih mjesec dana radujemo se svakom trenutku bez rata, koji nikada neće izbiti. Zbijeni u etnička krda, opijeni „smradom“ sopstvenog tora, nezainteresovano puštamo da život prolazi mimo nas. Ovdje ni Steven Spielberg, ni Taylor Swift, ni Haruki Murakami, ne bi imali šanse da se nametnu i postanu važni s onim što najbolje znaju i što odlično rade. Nemate pojma kako je to frustrirajuće. A zašto vam sve ovo pišem?

Jedno je sigurno: studentski pokret je značajno promenio srpsku javnost. Ključno objašnjenje leži u tome da mlada generacija, rođena u novom milenijumu, nije prošla kroz traume devedesetih, nije u tom periodu socijalizovana i ne nosi na leđima grehe koje su stariji počinili ili im svedočili. Njih ne opterećuju dileme koje su razdirale prethodne generacije i kočile razvoj zemlje. Ova „nevina generacija“ ušla je u javni život bez predrasuda. To nije „generacija embarga“, koja nije imala priliku da na vreme vidi svet. Oni su bez viza slobodno putovali i bez predrasuda upoznavali druge zemlje. Nisu podložni pritiscima vlasti – ako ne nađu izlaz, uzimaju putnu torbu i odlaze. Obrazovani su i informisani, zbog čega se lakše snalaze u svetu. Digitalna generacija se oslanja na nezavisne izvore informacija i nije podložna državnim medijima. Iznenađujuće, međutim, žele da uspeju u sopstvenoj zemlji. Ova generacija govori drugačijim jezikom od vladajuće elite.

Dragi Mile, evo sačekah ovu prvostepenu presudu Suda BiH i vidim po presudi da te istjeruju iz vladinog i „gone“ u nevladin sektor. Pa rekoh da ti kao iskusni nevladinić, strani plaćenik i izdajnik, ali i budući kolega, napišem par rečenica. Dobro nam došao. Prije svega moraš da znaš, da nije smak svijeta kada počneš raditi u nevladinoj organizaciji, pogotovo ako si njen osnivač. Izazova je mnogo, ali su zato uspjesi još slađi. Važno je da znaš Mile, da čim odeš u nevladin sektor, vlada te počne drugačije opažati, a bogami i ponašati se. Ne promijeni se, kad pređeš u nevladin sektor, samo odnos vlasti prema tebi, nego i naroda. Postanu sumnjičavi prema tebi, jer im nije baš najjasnije šta to ti radiš, zašto to radiš i odakle ti pare za to? Uvijek postoji dilema jesi li špijun ili kurva, ali u principu odnose se prema tebi isto. Takođe moraš voditi računa da će te vlasti proglasiti "stranim agentom".

Već nedeljama se pitam kako da nazovem ovu snažnu emotivnu erupciju koju su studenti izazvali. Ovo je mnogo više od politike. Možda se može objasniti time da ljudi tragaju za izgubljenom nadom. Imaju razloga za to, jer se od usta do usta prenosi rečenica da nakon 5. oktobra 2000. godine nije stigao 6. oktobar. Društvo je potonulo u duboku apatiju. Sa suprugom pešačim ka centru, ulice su pune ljudi koji se kreću prema mostovima. Vidim uglavnom mlade, ali ponegde i starije, koji se oslanjaju na štapove. Srećan sam, pomislim, jer mi štap nije potreban. Istina, sada mi treba mi više vremena nego pre pet-šest godina da stignem do Dunavske ulice. U Dunavskoj takođe masa ljudi ide ka obali. Krećem s njima. Želim svojim očima da proverim koliko su verodostojni prizori koje televizija prenosi uživo. Jedno je sigurno – televizija ne može preneti atmosferu.

Problem je u tome što se Kecmanović i Tanasković suštinski ne bave Alijom Izetbegovićem. Oni kroz Izetbegovića slikaju cijeli jedan narod. Na više mjesta autori tvrde da stav koji pripisuju Izetbegoviću podržava svaki (podvukao N.N.) prosječni Bošnjak, bez pojašnjenja šta je prosječni, ispodprosječni ili natprosječni Bošnjak i na kojem uzorku ispitanika temelje takve tvrdnje. Bez bilo kakve zadrške operiše se pojmom kolektivne krivice Bošnjaka i Hrvata za zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu koja se za Kecmanovića i Tanaskovića, očigledno, nasljeđuje i prenosi sa generacije na generaciju. Kecmanović i Tanasković reproduciraju i niz stereotipa i predrasuda o Bošnjacima, od otpadništva od hrišćanstva, političkog kameleonizma, istočnjačke prepredenosti, varljivih očiju ... Bosna je za Kecmanovića i Tanaskovića "tamni vilajet" gdje je suživot nemoguć, a mir je samo pauza između dva klanja, dugo kretanje između klanja i oranja ...

Možemo se smijati, smatrati da smo nadišli vremena u kojima žene nemaju izbora, no jesmo li nadišli stavove na kojima su se povijesna ograničavanja žena temeljila? Još uvijek bez iole neugode pitamo žene planiraju li trudnoću, ne prihvaćamo olako odluke da se žena odlučila na život bez djeteta, majke se osuđuje ako imaju premalo ili previše djece, zna se koliko treba da je ne prozovu jalovom, sebičnom karijeristicom ili rasplodnom kravom. Jer majčinstvo je ženina ontološka svrha. Amen. Nema dalje. Dosljednim programiranjem ovi paradigmatskih okviri počinju se činiti prirodnim stanjem stvari. Brak, djeca, nuklearna obitelj. Poprilično je cinično ako znamo u kojem trenutku povijesti nuklearna obitelj postaje normativna. Kako da vam kažem, zalaganje za prava žena i LGBTIQ prava je otpor očuvanju rodnih hijerarhija na kojima heteropatrijarhat počiva, otpor je režimima nasilja.

Elem, prije otprilike godinu dana na Lupigi ste mogli pročitati molbu da popunite jedan upitnik koji se tiče seksualnosti ljudi. Svako ko je razumio srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik mogao je da odgovori na anketu, bez obzira gdje živi. Pošto sam skupio preko 6.000 odgovora, sljedećih godinu dana sam, s nula maraka budžeta, analizirao podatke, tragao za literaturom i čitao, da bih na kraju napisao publikaciju od preko 200 stranica, sa 21 grafikonom i preko 200 tabela. Pokušao sam od nekih kompanija da dobijem novac za lekturu i štampu, ali se ispostavilo da ili nisu odgovorili ili su me odbili. Onda sam pokušao da nađem firme koje bi donirale navac za ovaj moj projekat, pa bi im se to odbilo od poreza, znači bili bi na nuli što se tiče troškova, ali ni to nije uspjelo. Na kraju sam se odlučio da skupim novac preko društvenih mreža, odnosno da napišem za šta mi trebaju pare i zamolim ljude koji želi da uplate koliko mogu. A onda ...

Prema načelima apstraktnog humanizma, svi su ljudi isti naprosto zato što su svi ljudska bića. No, u konkretnim slučajevima tretiraju ih kao različite. To je vrlo vidljivo kada su u pitanju emigranti. Tada često izbiju na vidjelo rasne i religijske predrasude. Kada bih pokušao sažeti stajališta desnice i ljevice onda bih rekao: Desnica radi na podvajanju, ljevica zagovara integraciju. Desnica sije strah, ljevica budi nadu. No, nažalost, i oni koji među domaćinima imaju najviše empatije zastanu kada od njih zatraže konkretnu pomoć. Drugi je sve češće i sve naglašenije strani, neželjeni Drugi. Neželjeni došljak. Egoizam i nepovjerenje prema bliskima, a od nas različitima, uzrok je mnogih sukoba, nevolja i ratova, i, nažalost, ne govori ništa dobro o našem vrlo apstraktnom humanizmu, a ni o našem moralnom držanju i stanju naše svijesti, koja gotovo nikada nije kritična prema samoj sebi i rijetko iskreno brine o problemima drugih.

U prvoj polovini devedesetih sa užasom sam shvatio da su Muslimani u javnim medijima bez izuzetka nazivani islamskim fundamentalistima, pa tako i moj prijatelj Dževad Karahasan, sa kojim sam se 80-ih godina puno družio. Ne tvrdim da islamski fundamentalisti ne postoje, ali su ih upravo Dževadova dela najefikasnije razobličila. Čak ni posle njegove smrti pre nekoliko godina, rukovodioci javne televizije nisu se izvinili. Bojim se da se neće izviniti ni vlasnici televizije Pink, koja ima nacionalnu frekvenciju, jer njihovi gosti u studiju uopšteno nazivaju Hrvate ustašama. Kako je reč upotrebljena uopšteno, odmah sam pomislio na svoje prijatelje, poput Slobodana Šnajdera i Miljenka Jergovića. Za mene su oni najoštriji kritičari ustaške ideologije. Ko će se njima izviniti? Ako ne vlasnik televizije Pink – a znam da ovo nema smisla – možda će to učiniti srpski ministar kulture … Dokle će trajati taj užasni tabloidni rasizam?