Srpsko narodno vijeće na svom portalu ima i rubriku „Znameniti Srbi u Hrvatskoj“ u kojoj se nalazi četrdesetak biografija ljudi za koje SNV smatra da su svojim životom i osobito radom ostavili značajni trag u hrvatskoj povijesti i kulturi. Odmah iza Nikole Tesle koji je na prvom mjestu, tako su smjestili Arsena Dedića (1938.-2015.), a onda slijede Bela Krleža, Vladimir Beara, Vojin Bakić … Nije Arsen Dedić od jučer u toj rubrici, tamo je još od 2017. godine, samo ranije na tu činjenicu nitko nije reagirao s negodovanjem. A sada je za nacional-šoviniste, pa i za one koji to nisu, došlo pravo vrijeme. Baš ovih dana nekoliko medija problematizira takvo, činjenično porijeklo Arsena Dedića, a kako je rubrika objavljena i na Facebooku i tamo su se pojavili komentari koji niječu Arsenov srpski etnicitet. Mnogi spominju da se Dedić nije nikada javno izjašnjavao kao Srbin i to je, koliko je poznato, zaista točno. Znamo što je bilo.

Zoran Đinđić je ponudio nadu. Bio je ubijen. Naravno, delo „Crvenih beretki“. Ispraćen je od stotina hiljada ljudi koji su shvatili: baršunasta revolucija u Srbiji je završena. Oplakivali su Đinđića – i izgubljenu budućnost. Godinama kasnije Vučić je u Novom Beogradu skinuo tablu „Bulevar Zorana Đinđića” i zakucao tablu „Bulevar Ratka Mladića”, simbolično označivši novi put. Posle atentata na Đinđića, društvo je ostalo u grču nedovršene revolucije. Kapitalizam rođen u ratovima uništio je ljudsku solidarnost. Narod je više od decenije učio da trpi i preživljava. Korupcija i partitokratija su cvetali. Apatija se širila. Oligarsi su se učvrstili. Srbija se borila sama sa sobom. Danas je jasno: protestima, ranjenima, polomljenim vilicama, suzavcem i pendrecima progovara trideset godina potisnute traume. Majke ponovo plaču. Baršunasta revolucija mora biti izbrisana. Ova eksplozivna situacija nije samo borba za smenu vlasti.

Postoji jedan ozbiljan fenomen, koji svjedoči do koje je mjere u Hrvatskoj poremećeno postalo samorazumljivo. Otkud, naime, zemlji Marka Perkovića Thompsona pravo da moralizira nad političkom korektnošću ijednog pjevača, pa bio stoput iz Srbije? Otkud pravo da moralizira jedinoj europskoj zemlji u kojoj je, prvi put poslije jezivih Hitlerovih nirnberških masovki tridesetih, stotine tisuća ljudi izvikivalo hrvatsku inačicu nacističkog pozdrava? Kako je moguće da hrvatska javnost, gradeći se ozbiljnom, naširoko raspravlja o tome je li ili nije Bajaga devedesetih nastupio na humanitarnom koncertu u Kninu, a ne vidi baš nikakvog razloga za zabrinutost kada ista ona javnost, složno s cijelom vladajućom političkom klasom, pada ničice pred neviđenim, upravo zastrašujućim izobličenjem popularne glazbe u scensku demonstraciju radikalno desnog, proustaškog suverenizma?

Ako odete na sajt Memorijalnog centra Srebrenica, mogli biste naići na publikaciju pod nazivom „Smjernice za tačno izvještavanje i govorenje o genocidu u Srebrenici“ uz napomenu da se radi o „zvaničnim“ smjernicama. kada krenete da čitate te smjernice možete se susreti s vrlo zanimljivim sadržajem. Na primjer, autorica nam sugeriše da se za žrtve i preživjele genocida koristi termin „Bošnjaci“, te zatim jasno navesti da su muslimani. Potom daje uputstvo kako nazivati i druge etničke grupe u BiH: „Najbolje je pitati osobu lično, jer mnogi antinacionalisti radije koriste historijski tačne nazive poput 'bosanski katolici' ili 'bosanski pravoslavci', umjesto 'bosanski Hrvati' i 'bosanski Srbi'. Također, ne zaboravite da zemlju čine i bosanski Jevreji, bosanski Romi, kao i druge grupe.“ Sasvim je jasno da je novinarka Borčak vrlo patriotski, a to kod nas obavezno znači i neprofesionalno, pristupila pisanju priručnika.

Gospe moja! Jesi li ti svjesna koji si merch postala? Brendirali su te do zvijezda. Da otvoriš društvene mreže postala bi najveća influenserica ikad. Mislim, znam da si navikla biti muza umjetničkih djela, pa i brend, ali Gospe moje, u kapitalizmu ti nema kraja. Prodaju te kao alvu. Printaju te na majice, šalice, nakit, samo reci riječ i isprintamo Gospu. Je li ti, Gospe, uopće dobiješ neki udio u prodaji mitologizirane sebe? Uglavnom, ne ukazuješ se više samo u oblacima i na tostovima, sad te izrade kao svjetlosni efekt za ultra profitabilne muzičko-scensko-političke spektakle. Isprintaju te na nebo! Kako reče Tea Škokić – „Madonna od drona“! Znam da si već sad overbooked, ali dodaj još i to u kalendar, Gospe Hipodromska i Madonna od Drona. Peti srpanj dvije tisuće dvadeset i pete. E sad, što me žulja? Ti što te prodaju su te pobijelili, okovali čeličnim himenom i sveli na inkubatoricu Boga. Gospe moja, kao da bi ti branili autonomiju.

Devedesetih su studente zvali plaćenicima stranih sila. Danas su optužbe konkretnije: sada ih terete da rade za hrvatsku obaveštajnu službu. I to nije dovoljno – najnovija etiketa glasi da su ustaše, nacisti i fašisti. Na zidinama grada Niša osvanuo je transparent s natpisom: „Bolje ćaci nego naci”, uz nacističku svastiku. Reč „ćaci” je nadimak za grupu „Studenti 2.0” koju predvodi izvesni Miloš Pavlović, a koja podržava Vučića. Nišlije su bile ogorčene – poznato je da se u blizini nalazio nacistički koncentracioni logor u kojem su hiljade ljudi izgubile živote. U tom logoru rođen je i akademik i filmski reditelj Želimir Žilnik, koji je preživeo zahvaljujući tome što su ga roditelji, kroz žicu logora, izbacili, a neko iz Niša ga je pronašao i odgajao. Njegove roditelje ubili su nacisti. Tužilaštvo tvrdi da crtanje svastike nije krivično delo. Vojislav Šešelj, koji često gostuje u režimskim TV emisijama, verovatno je zadovoljan.

Svakog 5. maja obilježava se Dan ubijene djece Sarajeva, gdje se skoro uvijek od političara, ali i medija može čuti da je za vrijeme opsade tog grada ubijeno 1.601 dijete. Tako je bilo i ove godine. Apsurdno je to što se taj broj izgovara pred spomenikom na kojem se nalaze imena 521 djeteta. Kada je Spomen-obilježje ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992-1995 postavljeno 2012. godine obećano je da će kada se „popis kompletira“ biti „upisano više od 1.300 imena djece“. Prošlo je od tada 13 godina imena ubijene sarajevske djece nisu dopunjena. Zašto? E, to ja ne znam, to morate da pitate nadležne institucije u Kantonu Sarajevo, mada oni o tome mudro ćute sve ove godine. Utvrđivanje tačnog broja ubijene djece nikako neće umanjiti zločin niti promijeniti sliku o tome kroz šta su Sarajlije prošle tokom opsade.

Država Izrael i Židovi nisu istoznačnice, a u ovom trenutku centar proizvodnje antisemitizma upravo je država Izrael koju predvodi ratni zločinac. Židovi diljem svijeta prosvjeduju protiv zločinačke politike države Izrael, ne zato što su antisemiti, nego zato što im moždane stanice nisu kadre pravdati zločin ovakvih razmjera ma koliko propagandna mašinerija dobro radila. A radi jako dobro, zbog čega u vašim večernjim vijestima možete saznati i recept za ajngemahtec, ali ne i opseg uništenja koje trpi palestinski narod ili informacije i reakcije zbog otmice aktivista i aktivistkinja Freedom Flotille. Država Izrael je, naime, opet prekršila međunarodno pravo pa je u međunarodnim vodama presrela i otela aktiviste i aktivistkinje koji su se brodom "Madeline" uputili u Gazu dostaviti nešto hrane i baby formula. Pa ipak, u 21. stoljeću - bez obzira na propast novinarstva u mainstream medijima - uništenje gledamo live. I sudjelujemo. Šutnjom i nečinjenjem pristajemo.

Sasvim sigurno da u Sarajevu ima onih koji svoju dušu isplaču svakog 18. maja, odu na grob, odšute još jednu beskonačnost i ostave cvijeće. Taj krug širi je od porodice i prijatelja, iako se sužava. Ima u Sarajevu još onih koji na priču o Bošku i Admiri othuknu i ispuste ono „jah“ koje ne znači ništa, a sve kazuje. Za njih je to priča o besmislu svakog rata, pa i onog „našeg“, mladalačkoj želji za životom, bijegom od svega, negdje daleko... Boško i Admira nisu uspjeli, kao što u Sarajevu hiljade drugih nisu uspjeli, u snove je pucano snajperskim mecima i granatama, a čvrsti obruč oko grada svaki bijeg činio je neizvjesnim poduhvatom. U moru jednako potresnih priča, ona o Bošku i Admiri je „izabrana“, ponajviše zahvaljujući moći fotografije koja je zabilježila njihov smrtni zagrljaj, da svijetu ispriča priču o opsadi jednog grada na kraju kratkog 20. stoljeća.

Srbija je ostala u muzeju nedovršene tranzicije. Danas, ono što gledamo, jeste pokušaj da se izađe iz tog muzeja. Previše nade je propalo, previše iluzija izgubljeno, previše gneva se nagomilalo, previše trauma nas je zadesilo. Bol i mržnja, bes i trauma razaraju društvo, dok se Srbija bespomoćno bori sama sa sobom. Na TV-u gledam lica specijalaca, delimično skrivena kacigama. Pitam se šta im je u glavi dok stoje naspram mladih devojaka i mladića, starica, ljutitih ljudi, penzionera koji jedva stoje na nogama? Šta kažu ženama za večerom? Šta kažu deci kada ih prepoznaju na ekranu? „Zašto si obučen kao klovn?“, pitaće jedan. „Tata, bio si na frontu?“, pitaće drugi. I šta će reći kad ga dete upita: „Zašto si tukao onu plavu devojku?“ Mnogo pitanja čeka odgovore – buduće generacije će ih sigurno postaviti. Ko je bio heroj, a ko kukavica? Presudu će izreći oni koji će pitati: Gde si bio, oče? Šta si radio, oče? Zašto si ćutao, oče?