Nakon što se pojavila vijest da je Javno tužilaštvo u Milanu pokrenulo istragu o tvrdnjama da su italijanski državljani tokom zadnjeg rata putovali u BiH na „snajperske safarije“, ponovo se o tome počelo govoriti i pisati u regionu, a bome i šire. U Republici Srpskoj o tome se mnogo ne govori, a kada se i govori o tome na Radio-televiziji Republike Srpske to se opisuje kao „fantazmagorija“, „halucinantna konstrukcija“ ili „PR spektakl“, odnosno kao početak nove „demonizacije Srba“. Ostali mediji u ovom entitetu se nisu mnogo trudili oko ove teme, pravdajući se da čekaju relevantne dokaze. Budimo realni, Srbi su svjesni da šta god utvrdi tužilaštvo u Milanu, oni su „donji“. Da pojasnim, ako nije bilo nikakvog „safarija“ onda su Sarajlije ubijali vojnici Vojske Republike Srpske i patriote iz Srbije i Crne Gore, a ako je bilo „safarija“ onda su ti isti vojnici dozvoljavali i dobro naplaćivali ubijanje nedužnih civila.

James Harrison je od svog punoljetstva uredno donirao krv. Odnosno krvnu plazmu. U 2018. godini je prestao. Ne svojom voljom. Po zakonu starosna gornja granica donatora je 81 godina. James je rođen dva dana poslije Božića davne 1936. godine. Uglavnom, donirao je krvnu plazmu 1.173 puta. U prosjeku svakih 20 dana. Njegova krvna plazma posjeduje antitijela koja se uspješno bore u sprječavanju hemolitičke bolesti čije su posljedice najčešće pobačaj (ako je beba još u utrobi) i oštećenje mozga (kod novorođenčadi). Računa se da je za 63 godine spasio 2,4 miliona beba donirajući svoju krvnu plazmu. Ej, 2.400,000 beba!!! Za Jamesa Harrisona je možda i čuo poneki pasionirani igrač pub kvizova. Moguće je da znaju i njegov nadimak „The man with the golden arm“. Preminuo je ove godine. Svi znaju ko su Kanye West i Kim Kardashian. Uključujući i nas. Nadam se da smo makar malo svjesni koliko je pogrešan svijet u kojem živimo.

Razmišljam dok pokušavam balansirati između kuće, vrta, obitelji, života, posla, majke prirode i ćaće društva, ideja i strahova, mogućnosti i nemogućnosti, kad li cima me drugarica. Radi se marš! Izbacila me iz tračnica, ništa od balansa. „Ujedinjeni protiv fašizma“. U nedjelju, 30. studenog u 12, zapisujem. Pronosim glas o maršu, a neki mi odgovaraju – pretjerujete. Voljela bih da pretjerujemo, lakše mi je živjet s našim pretjerivanjem nego s fašizmom u društvu. Navodno pretjerivanje ionako je podvaljena priča, manipulacija i zamjena teza u kojoj relativizatori nasilja i fašizma postaju žrtve, a antifašisti lude histerične provokatorice. Modus operandi kulture i režima nasilja. Demonizacija antifašista oružje je fašizma, a prepoznavanje i reagiranje na znakova, obilježja i simbole fašizma nije ni pretjerivanje ni širenje panike, već briga za zdravlje društva u kojem živimo. Domoljublje, ako hoćete.

Sa tužnim smiješkom na licu čitao sam kako organizatori „Šimićevih susreta“ zadnjih godina u čast pjesniku organiziraju mise zadušnice. Prisvajaju ga oni kojima nije pripadao. Molimo za oprost njegovih grijeha, ili se rugamo toj duši, čistoj duši hrvatske poezije. Iako po inicijaciji katolik, Šimić je bio zatočnik stanovitog „ruševnog kršćanstva“, kako u povodu Baudaleirea piše Hugo Friedrich. On vjeruje i sumnja: Jer „Boga više nema, u hramu ni izvan hrama. O zašto mi ubiste Boga i ostaviste me sama“. Šimić je sve, samo ne katolički pjesnik. On se s kršćanstvom kao dogmom borio, opisi Kristova raspeća, zatim njegove majke u kojoj on vidi svaku majku („i svoju majku“), koja više želi „pored sebe živog sina, nego mrtvog Boga“, svjedoče kako „ne traži boga mišlju u praznini“, pa sve do panteističkih gnoma „Bog oko tebe treperi, miriše i šušti“.

Tek sada jasno vidim koliko je Émil Cioran bio u pravu kada se usudio da napiše da bi onaj ko voli svoju otadžbinu najradije posekao polovinu svojih sunarodnika. Svedok sam danas u celom svetu protivrečnih procesa koje je veoma teško sagledati. Možda zato što se događaji ubrzavaju. U poslednjih desetak-dvadesetak godina odvija se snažan zaokret udesno, koji je ponajviše primetan u zemljama srednje i istočne Evrope. Verovatno zato što je moja pažnja ponajpre bila usmerena na te zemlje. Zaokret udesno pratio je rast krajnje desnice, prema kojoj se desni centar pokazao prilično nemoćnim. Levica je gotovo nestala sa scene. U tim zemljama koliko su brzo planule liberalne iluzije, toliko su brzo i uvenule. Građani su se razočarali u liberalnu demokratiju. Ne smatraju je pravednom. Sve se to odigralo u veoma kratkom roku.

Charles Simić napisao je za New York Review Of Books posvetu olovkama. Piše da najviše voli pisati komadićima grafitne olovke i to zato što mu je tada rukopis nečitak, pa ne mora da se stidi onoga što je napisao. Tek poslije pokušava iz tih škrabotina odgonetnuti šta je napisao. Kad nije uspijevao, tražio je pomoć od svoje žene, a ona ga je iznenađivala rješenjima koja su zvučala bolje nego išta što je on mogao smisliti. U staroj džezvi držim komadiće grafitnih olovaka. Džezvu mi je poklonio otac kada je otišao u penziju. U njoj je cijeli radni vijek kuhao kafu na poslu. Olovke je koristio moj sin dok je učio pisati. Odlagao ih je kada nakon šiljenja postanu olovčice koje jedva izviruju između palca i kažiprsta. Ja sam ih skupljao i stavljao u džezvu. Teško se odvajam od dragih predmeta pa pokušavam da im produžim vijek – džezvu ne izlažem vrelini, a olovke ne šiljim.

Mogli bismo pomisliti pa i zaključiti da s Domovinskim ratom nešto stvarno temeljito nije u redu kad vlasti pokazuju želju da ga brane sankcioniranjem i utamničenjem. Samo budale misle da Hrvati, posebno hrvatski političari, branitelji i turbo nacionalisti pišu hrvatsku povijest, pa onda i povijest Domovinskog rata. Na primjer, kad bi i svi Hrvati ušminkavali Nezavisnu Državu Hrvatsku i Antu Pavelića, a to se nikad neće dogoditi, ne znači da bi tako NDH za povjesničare i povijest bila zapamćena kao za život poželjna država, a Pavelić kao samo vehementni, državotvorni lider. Ukoliko se hrvatskim povjesničarima ne dopusti da sasvim slobodno istražuju Domovinski rat, pa i zločine koji su počinjeni u njemu, a za koje nitko nije, a sigurni smo i da nikad neće u Hrvatskoj odgovarati, to ne znači da se našim Domovinskim ratom i Hrvatskom kao takvom neće baviti srpski, mađarski, talijanski, francuski, ruski ili bilo čiji drugi povjesničari.

Crna Gora je toliko mala da kad okupiš nekoliko stotina, već si politička sila, što će reći – sa nekoliko hiljada postaješ „volja naroda“. Bilo je te večeri dovoljno kapuljača i fantomki da mnogi pomisle kako je upravo to narod, i da je „narod“ ustao protiv Turaka kao u kakvoj epskoj pjesmi. Sve što je naš junak iz Balijača, mladi David, mogao čuti u medijima i vidjeti na društvenim mrežama jeste to da su divlji Turci hodali gradom i napali mirne momke – mačetama, lovačkim noževima – i da su to uradili u pauzi od silovanja domicilnih žena. Divno se taj zaplet uklopio sa morbidnim glasinama kako Turci kradu djecu i kidnapuju po tradicionalno mirnoj crnogorskoj pitomini – i osvetnička noć je mogla da počne. Momci sa kapuljačama mogli su osjetiti kakvu moć posjeduju – država ih je slušala u realnom vremenu.

Razmijenio sam nekoliko poruka sa Stjepanom, pohvalio mu njegov rad, a on mi piše da želi drugima, naročito mladima, skrenuti pažnju na probleme s kojima se sam suočavao, naučiti ih da usvoje i kao normalne prihvate ljude koji imaju određene fizičke probleme i oboljenja, a i da shvate i prihvate rad ljudi koji imaju slična ili ista oboljenja kakva i on ima. Mnoge je na ljude oboljele od cerebralne paralize upozorio svojevremeno vrlo uspješni, gledani film „Moje lijevo stopalo“ (1989.), film o irskom piscu i slikaru Christyju Brownu (1932.–1981.), čija je autobiografija, posebno u njegovoj domovini, bila književna senzacija. U filmu je Browna maestralno igrao Daniel Day-Lewis, koji je za glumački trud nagrađen Oscarom. Brownovom životu i djelu odala je počast i popularna irska grupa The Pogues pjesmom "Down All the Days".

Švedska akademija objavila je da je mađarski pisac László Krasznahorkai dobio Nobelovu nagradu za književnost. Mađarska je slavila, a bilo je gotovo simbolično što su oba politička tabora u zemlji – makar jedan dan – reagovala gotovo istim zadovoljstvom. Viktor Orbán čestitao je laureatu, a Krasznahorkai mu je odgovorio zahvalom uz napomenu da nikada ne bi podržao njegovu politiku. To je verovatno najdalji domet pristojnosti u savremenom političkom govoru. Srednja i Istočna Evropa, zajedno sa Balkanom, već decenijama očajnički neguju kult tradicije, uvereni da se izgubljeni identitet može povratiti vraćanjem unazad. Toliko smo uronjeni u prošlost da nismo primetili kako je budućnost prošla pored nas. Verovali smo da bez tradicije nema stabilne budućnosti; to je tačno, ali prošlost bez vizije budućnosti postaje siroče.