Dragi Mile, evo sačekah ovu prvostepenu presudu Suda BiH i vidim po presudi da te istjeruju iz vladinog i „gone“ u nevladin sektor. Pa rekoh da ti kao iskusni nevladinić, strani plaćenik i izdajnik, ali i budući kolega, napišem par rečenica. Dobro nam došao. Prije svega moraš da znaš, da nije smak svijeta kada počneš raditi u nevladinoj organizaciji, pogotovo ako si njen osnivač. Izazova je mnogo, ali su zato uspjesi još slađi. Važno je da znaš Mile, da čim odeš u nevladin sektor, vlada te počne drugačije opažati, a bogami i ponašati se. Ne promijeni se, kad pređeš u nevladin sektor, samo odnos vlasti prema tebi, nego i naroda. Postanu sumnjičavi prema tebi, jer im nije baš najjasnije šta to ti radiš, zašto to radiš i odakle ti pare za to? Uvijek postoji dilema jesi li špijun ili kurva, ali u principu odnose se prema tebi isto. Takođe moraš voditi računa da će te vlasti proglasiti "stranim agentom".

Već nedeljama se pitam kako da nazovem ovu snažnu emotivnu erupciju koju su studenti izazvali. Ovo je mnogo više od politike. Možda se može objasniti time da ljudi tragaju za izgubljenom nadom. Imaju razloga za to, jer se od usta do usta prenosi rečenica da nakon 5. oktobra 2000. godine nije stigao 6. oktobar. Društvo je potonulo u duboku apatiju. Sa suprugom pešačim ka centru, ulice su pune ljudi koji se kreću prema mostovima. Vidim uglavnom mlade, ali ponegde i starije, koji se oslanjaju na štapove. Srećan sam, pomislim, jer mi štap nije potreban. Istina, sada mi treba mi više vremena nego pre pet-šest godina da stignem do Dunavske ulice. U Dunavskoj takođe masa ljudi ide ka obali. Krećem s njima. Želim svojim očima da proverim koliko su verodostojni prizori koje televizija prenosi uživo. Jedno je sigurno – televizija ne može preneti atmosferu.

Problem je u tome što se Kecmanović i Tanasković suštinski ne bave Alijom Izetbegovićem. Oni kroz Izetbegovića slikaju cijeli jedan narod. Na više mjesta autori tvrde da stav koji pripisuju Izetbegoviću podržava svaki (podvukao N.N.) prosječni Bošnjak, bez pojašnjenja šta je prosječni, ispodprosječni ili natprosječni Bošnjak i na kojem uzorku ispitanika temelje takve tvrdnje. Bez bilo kakve zadrške operiše se pojmom kolektivne krivice Bošnjaka i Hrvata za zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu koja se za Kecmanovića i Tanaskovića, očigledno, nasljeđuje i prenosi sa generacije na generaciju. Kecmanović i Tanasković reproduciraju i niz stereotipa i predrasuda o Bošnjacima, od otpadništva od hrišćanstva, političkog kameleonizma, istočnjačke prepredenosti, varljivih očiju ... Bosna je za Kecmanovića i Tanaskovića "tamni vilajet" gdje je suživot nemoguć, a mir je samo pauza između dva klanja, dugo kretanje između klanja i oranja ...

Možemo se smijati, smatrati da smo nadišli vremena u kojima žene nemaju izbora, no jesmo li nadišli stavove na kojima su se povijesna ograničavanja žena temeljila? Još uvijek bez iole neugode pitamo žene planiraju li trudnoću, ne prihvaćamo olako odluke da se žena odlučila na život bez djeteta, majke se osuđuje ako imaju premalo ili previše djece, zna se koliko treba da je ne prozovu jalovom, sebičnom karijeristicom ili rasplodnom kravom. Jer majčinstvo je ženina ontološka svrha. Amen. Nema dalje. Dosljednim programiranjem ovi paradigmatskih okviri počinju se činiti prirodnim stanjem stvari. Brak, djeca, nuklearna obitelj. Poprilično je cinično ako znamo u kojem trenutku povijesti nuklearna obitelj postaje normativna. Kako da vam kažem, zalaganje za prava žena i LGBTIQ prava je otpor očuvanju rodnih hijerarhija na kojima heteropatrijarhat počiva, otpor je režimima nasilja.

Elem, prije otprilike godinu dana na Lupigi ste mogli pročitati molbu da popunite jedan upitnik koji se tiče seksualnosti ljudi. Svako ko je razumio srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik mogao je da odgovori na anketu, bez obzira gdje živi. Pošto sam skupio preko 6.000 odgovora, sljedećih godinu dana sam, s nula maraka budžeta, analizirao podatke, tragao za literaturom i čitao, da bih na kraju napisao publikaciju od preko 200 stranica, sa 21 grafikonom i preko 200 tabela. Pokušao sam od nekih kompanija da dobijem novac za lekturu i štampu, ali se ispostavilo da ili nisu odgovorili ili su me odbili. Onda sam pokušao da nađem firme koje bi donirale navac za ovaj moj projekat, pa bi im se to odbilo od poreza, znači bili bi na nuli što se tiče troškova, ali ni to nije uspjelo. Na kraju sam se odlučio da skupim novac preko društvenih mreža, odnosno da napišem za šta mi trebaju pare i zamolim ljude koji želi da uplate koliko mogu. A onda ...

Prema načelima apstraktnog humanizma, svi su ljudi isti naprosto zato što su svi ljudska bića. No, u konkretnim slučajevima tretiraju ih kao različite. To je vrlo vidljivo kada su u pitanju emigranti. Tada često izbiju na vidjelo rasne i religijske predrasude. Kada bih pokušao sažeti stajališta desnice i ljevice onda bih rekao: Desnica radi na podvajanju, ljevica zagovara integraciju. Desnica sije strah, ljevica budi nadu. No, nažalost, i oni koji među domaćinima imaju najviše empatije zastanu kada od njih zatraže konkretnu pomoć. Drugi je sve češće i sve naglašenije strani, neželjeni Drugi. Neželjeni došljak. Egoizam i nepovjerenje prema bliskima, a od nas različitima, uzrok je mnogih sukoba, nevolja i ratova, i, nažalost, ne govori ništa dobro o našem vrlo apstraktnom humanizmu, a ni o našem moralnom držanju i stanju naše svijesti, koja gotovo nikada nije kritična prema samoj sebi i rijetko iskreno brine o problemima drugih.

U prvoj polovini devedesetih sa užasom sam shvatio da su Muslimani u javnim medijima bez izuzetka nazivani islamskim fundamentalistima, pa tako i moj prijatelj Dževad Karahasan, sa kojim sam se 80-ih godina puno družio. Ne tvrdim da islamski fundamentalisti ne postoje, ali su ih upravo Dževadova dela najefikasnije razobličila. Čak ni posle njegove smrti pre nekoliko godina, rukovodioci javne televizije nisu se izvinili. Bojim se da se neće izviniti ni vlasnici televizije Pink, koja ima nacionalnu frekvenciju, jer njihovi gosti u studiju uopšteno nazivaju Hrvate ustašama. Kako je reč upotrebljena uopšteno, odmah sam pomislio na svoje prijatelje, poput Slobodana Šnajdera i Miljenka Jergovića. Za mene su oni najoštriji kritičari ustaške ideologije. Ko će se njima izviniti? Ako ne vlasnik televizije Pink – a znam da ovo nema smisla – možda će to učiniti srpski ministar kulture … Dokle će trajati taj užasni tabloidni rasizam?

Nema one jedne i posebne, nema najljepše pjesme o New Yorku. New York sam je najljepša pjesma o gradu, svakome gradu. Netko bi, s dobrim argumentom, radije govorio o odi, himni, svakako epu i bio bi, kao i Sinatra – naslov čijeg standarda nečujno prošiva ponor među rečenicama – jednim dijelom u pravu; najviše upravo kad bi te suhoparne termine pretopio i slio u jedno – jabuku ludu od svjetla koja spava u smjenama, sanjajući jedan te isti košmarni san. Ipak, više od svega New York je lirika. Barem onaj najvažniji i možda jedini stvaran, onaj nepostojeći, kojega vjerojatno nikad nije ni bilo, ali su mnogi, čitajući, gledajući filmove i vrteći ploče, u njemu odrasli, prihvaćajući ga kao sveprisutnu, čvrstu činjenicu. Njegovu tamu načas može osvijetliti samo kratki spoj metafore. Šibica koja podmeće požar, beskrajno zamršena, nerazmrsiva ali i neprekinuta Arijadnina nit onog neuhvatljivog ali opipljivog lirskog koje teče kroz stvari, sve stvari.

Ovih dana na scenu je neočekivano stupila druga generacija, najmlađa – dvadesetogodišnjaci, koji se suprotstavljaju apolitičnim očevima i počinju da razumeju dede, svoje profesore i ideje koje su bile aktuelne pre nekoliko decenija, ali su poslednjih desetak godina delovale zaboravljeno. Čini se da je ovog puta tačna duhovita izjava Lászlóa Cs. Szabóa da deca ne razumeju očeve, ali unuci razumeju dede. Izgleda da se buntovni duh deda budi u mladoj generaciji. Bez obzira na to kako se ovo završi, jasno je da označava početak ozbiljnog intelektualnog osveženja. Naravno, vlast će upotrebiti sva raspoloživa sredstva protiv njih, ali preti im i druga vrsta opasnosti: već se primećuje da im se žele pridružiti konformisti koji su se povukli u svoje udobne balone i sada iznenada počinju da veličaju studentski pokret. To je u redu, ali samo ako blokiraju one provladine institucije čije su funkcionisanje upravo oni omogućavali.

O kulturi jedne zemlje sudimo na osnovu onoga što je u kulturi učinjeno. Pjesništvo, i sve što je književnost, izgrađuje i čuva jezik. U njemu je artikulirana i do svog punog značaja dovedena kultura i nacionalno biće jedne zajednice i svakog njenog pojedinca, pa je očuvanje „pisanog znakovlja” u krajnjoj liniji dokaz vitalnosti i očuvanje zajednice kojoj jezik i njegova književnost pripada i koju iskazuje. U njemu je uobličeno sve što naš svijet jest i što može biti. Jezik je temelj naše kulture. Nije samo instrument, nego osnovni iskaz našeg bića i način čuvanja cjelokupnog društvenog bića, priča o našim vrijednostima, povijesti i postojanju. Kultura se afirmira svojim djelima, a ne političkim deklaracijama. Moj optimizam podupire svaka nova dobra knjiga, stvaralačka nastojanja mnogih djelatnika u domenu kulture i interes probrane publike za njihov rad.