Kakve su šanse jedne države da opstane, ako se njeni građani razlikuju u percepciji prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti? Skoro pa nikakva. Da li se neko zbog ovoga sekira? Pa ne bih rekao, naprotiv. Svojski i sistematski se radi na tome da se u BiH ni oko čega ne slažemo i to im za sada ide odlično. Nadam se da naši mladi imaju pametnija posla od učenja istorije devedesetih i da im je preča Liga šampiona ili NBA liga, od školskih obaveza i zadataka. Nadati se da mladi svoju budućnost vide izvan Bosne i Hercegovine, kao keramičari u Njemačkoj, vozači u Austriji, konobari u Sloveniji, a tamo poznavanje balkanske istorije nije toliko važno, koliko praktična znanja. Nadati se da sa 14 godina više maštaju o seksu, nego o odbrani Kosova, trećem kantonu ili unitarnoj Bosni. Jebiga, došlo je tako vrijeme kada je bježanje sa časova istorije, historije, povijesti najbolji način da se sačuva vlastito mentalno zdravlje.

Stvorila se nacionalna država, s nekim lošim praksama kao da smo tek pri kraju 18. stoljeća, u kojoj su se stalno isticali vječito nepogrješivi i neporočni Hrvati koji su u povijesti nevini uvijek bili nečije žrtve, s apoteozom tobože svetog hrvatstva koje se uvijek i oduvijek veže uz rimokatoličku vjeru i uz Kaptol, s praksom nacionalističke države u kojoj se, bez obzira na Ustav, bezočno revidirala moderna povijest kako bi se generacije uvjerilo u to da su u Drugom svjetskom ratu pravednici bili oni koji su ubijali i klali one koji im nisu pripadali, a tobože sve kao hrvatski domoljubi, rame uz rame s Adolfom Hitlerom i Benitom Mussolinijem. Ako očekuješ da si odgojio „dobrog“ hrvatskog nacionalista pa i šovinista, razumno je zaključiti da će taj biti i rasist, manje ili više agresivan. A kad su nam strani radnici prijeko potrebni, to je onda problem. A problemi se više ne mogu odgađati.

Da li ti dragi moj čitaoče nešto znači ime Dragomir Despić? Vjerovatno ne iako je on trenutno najzabranjeniji „muzičar“ na teritoriji bivše Jugoslavije. No, možda si čuo za Desingericu, kako je estradno ima Dragomira Despića, koji sablažnjava vaskoliku javnost i kojem zabranjuju nastupe po Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Šta je problem sa Dragomirom Despićem Desingericom i njegovim vrijednostima? Iskreno, nemam pojma. Ako krenemo da analiziramo stihove, shvatićemo da se ni po čemu ne razlikuju od gomile takvih likova koji pjevaju o nečemu što je pravo zajebano (brza vožnja, brz seks, brza lova, brza zabava, brza smrt) i opasno (droga, alkohol, mizoginija), što smo već hiljadu puta čuli kod ovih novih pjevača i pjevačica iz ergela u vlasništvu Pinka i njemu sličnih. Ni što se izgleda tiče Despić ne odudara mnogo od ostalih, ćelav, nabijen, istetoviran … Dakle, prosječan posjetilac splavova u Beogradu ili klubova u Crnoj Gori.

Premda potpredsjednica Foruma žena SDP-a, 44-godišnja sociologinja i kroatologinja s karijerom u socijalnoj skrbi – bila je ravnateljica Doma za starije, a sada vodi Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO – Sanja Major dosad je u nacionalnoj politici za širu javnost bila potpuna nepoznanica. Uspije li u nakanama koje najavljuje, u samo nekoliko mjeseci hrvatsku politiku mogla bi izokrenuti naglavačke, i to u najmanje dva aktualna i iznimno važna polja: mogla bi iznova izmiješati karte u dosad predvidivoj, gotovo dosadnoj pretkampanji za predsjedničke izbore, te napokon započeti dug, ali nužan proces okončanja višegodišnje političke letargije i samozadovoljstva njezinog SDP-a – a to bi moglo okončati apsolutnu političku dominaciju Plenkovićeva HDZ-a.

Ima jedna tačka u političkom životu svake zemlje kad stvari prestanu da budu smiješne. E pa, tu tačku Crna Gora još nije dosegla. Prošle nedjelje je rekonstruisana Vlada dobila 32 sjedišta, za 64 ministarska guza, koji će pokušati da uvedu Crnu Goru u Evropsku uniju. I šta se desilo? Čim su gospoda zasjela, potpredsjednik vlade je dobio zabranu ulaska u EU, tačnije u Hrvatsku, tačnije Aleksa Bečić, jedan od onih što su stali iza sad već slavne Rezolucije o Jasenovcu, Dachauu i Mauthausenu kojom se Crna Gora izvinila Aleksandru Vučiću što je glasala za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Ima jedna tačka u političkom životu svake zemlje kad stvari postanu smiješne više nego obično. Možda je ta tačka ubodena prošle nedjelje kad su Bošnjačka stranka i neočetnički Demokratski front sjeli u cockpit, više cock nego pit.

Dok sam se informisao po raznoraznim portalima, naletih na naslov u Slobodnoj Bosni koji kaže „GENOCID U PRIJEDORU: Nikad ne zaboravi 20. juli”. Tekst je preuzet sa portala Stav.ba koji je poznat po svojoj “nepristrasnosti i profesionalnosti”. Neću ulaziti u analizu samog teksta, mada bi se tu moglo svašta reći, zadržaću se samo na naslovu i tvrdnji da se u Prijedoru desio genocid. U Krivičnom zakonu BiH genocid je jasno definisan u 17. poglavlju članom 171. što znači da je to pravna kategorija sa kojom ne bi trebalo biti zajebancije, baš kao što su jasno navedena i krivična djela zločin protiv čovječnosti, ratni zločin protiv civilnog stanovništva i slično. Znači, da li je nešto ratni zločin određuju sudovi svojim presudama, a ne političari, političke partije, vlade, parlamenti, mediji, nevladine organizacije i sl.

Diskurs uvijek isti. I sada i povodom ratifikacije Istanbulske i povodom otvaranja bilo kakvog dijaloga o sveobuhvatnoj seksualnoj edukaciji i povodom pitanja LGBTIQ* prava. Feministkinje i gej lobi žele uvesti pedofiliju, “kulturu smrti”, mijesiti pizze na dječjim guzicama, pretvarati dječake u djevojčice i djevojčice u dječake, uništiti obitelj, tradiciju i čovjeka. Sve to samo je dio korištene artiljerije, iz rubrike vjerovali ili ne, protiv sad već raskrinkanih anti-rodnih pokreta. Samo kada ne bi bilo feministkinja, gej lobija i akademske elite, svi naši problemi, uključujući klimatsku krizu i neodrživ ekonomski sustav, bili bi riješeni ili pak ne bi ni postojali. Kako, nitko ne razumije, ali vjerujte ultrakonzervativcima na riječ, feministkinje, pederi i znanost krivi su za sunovrat čovječanstva. I migranti, oni su isto krivi. Što su živi. Ma kakvi, ovu ekipu ne zanima ni dobrobit žena, ni dobrobit djece.

Nije ništa neobično da autsajder dobro prođe na izborima, ljudi su iz različitih pobuda uvijek željni novih lica. U slučaju Tureka problem nije samo njegov odnos prema fosilnim gorivima i negiranje da emisija stakleničkih plinova utječe na klimatske promjene, već zaljubljenost u nacističke i neonacističke simbole. Kod kuće, naime, drži nacističke svijećnjake, SS bodež koji je naslijedio od oca. Svoj stan naziva „Orlovim gnijezdom“, kad ide na pumpu nalijeva 88 litara goriva, na društvenim mrežama njemu nepodobne ljude šalje u plinske komore. Pozdravljao je sa "Sieg Heil" ili "Hitler s tobom, brate", slikao se u automobilu s uzdignutom desnicom, nazivao ubojstva muslimana "čišćenjem", na kacigi je nosio neonacistički logo grčke Zlatne zore. Zbog svega navedenog je pod policijskom istragom. Ima toga još, jer Tureku nisu po volji homoseksualci i ostale seksualne manjine, a često širi i teorije zavjere.

Te subote u cijeloj Bosni i Hercegovini bilo je pakleno vruće, kao da je Bog lično odlučio da kazni njene stanovnike zbog pete Povorke ponosa koja se taj dan održavala u Sarajevu. Nakon propuštene treće i četvrte Povorke, iz opravdanih razloga, maksuz sam se toga dana zadesio u Sarajevu. Imajući u vidu iskustva iz prve i druge Povorke, očekivao sam opsadno stanje u gradu, blokirane i puste ulice, ali već me je predgrađe Sarajeva demantovalo. Sarajevo je izgledalo kao i svakog drugog ljetnog dana u podne, kao da se uopšte ne dešava Povorka. Ljudi su se lijeno vukli užarenim ulicama, zadeverani cijenama voća i povrća i sopstvenim siromaštvom, ne obazirući se mnogo na ono što se dešava oko njih. Čak nije bilo ni kontra mitinga koje su redovno organizovali čuvari tradicionalnih vrijednosti. Izgleda da su i tradicionalisti shvatili da porodicu ne razaraju pederi i lezbejke, već domaći političari udruženi sa lokalnim tajkunima.

O greškama je bilo riječi čak i u svojedobno čuvenim, premda ne baš uvijek pouzdanim stripovima o neobičnim i nevjerojatnim ljudima i događajima Roberta Ripleya „Vjerovali ili ne”, čitali smo da je na sajmu u New Yorku jedan izdavač izložio knjigu bez grešaka, ponudio nagradu za svaku uočenu grešku, a onda posjetitelji sajma našli mnoge, jednu čak na prvoj stranici. Moj gimnazijski nastavnik književnosti Juraj Marek mi je pričao da je radio u jednoj izdavačkoj kući, svi se trudili oko jedne knjige Ive Andrića, pregledalo je nekoliko urednika, lektora i korektora, predali s ponosom Andriću knjigu „bez greške”, pisac je radostan otvorio i odmah primijetio grešku! Upućeni tvrde da su i u čuvenoj Britanskoj enciklopediji na svakoj stranici našli barem jednu pogrešku, a navode se kao djela s markantnim greškama i mnoga slavna djela, od „Avantura Huckleberry Finna“ Marka Twaina do „Harry Pottera“ J.K. Rowling.