Nije ništa neobično da autsajder dobro prođe na izborima, ljudi su iz različitih pobuda uvijek željni novih lica. U slučaju Tureka problem nije samo njegov odnos prema fosilnim gorivima i negiranje da emisija stakleničkih plinova utječe na klimatske promjene, već zaljubljenost u nacističke i neonacističke simbole. Kod kuće, naime, drži nacističke svijećnjake, SS bodež koji je naslijedio od oca. Svoj stan naziva „Orlovim gnijezdom“, kad ide na pumpu nalijeva 88 litara goriva, na društvenim mrežama njemu nepodobne ljude šalje u plinske komore. Pozdravljao je sa "Sieg Heil" ili "Hitler s tobom, brate", slikao se u automobilu s uzdignutom desnicom, nazivao ubojstva muslimana "čišćenjem", na kacigi je nosio neonacistički logo grčke Zlatne zore. Zbog svega navedenog je pod policijskom istragom. Ima toga još, jer Tureku nisu po volji homoseksualci i ostale seksualne manjine, a često širi i teorije zavjere.

Te subote u cijeloj Bosni i Hercegovini bilo je pakleno vruće, kao da je Bog lično odlučio da kazni njene stanovnike zbog pete Povorke ponosa koja se taj dan održavala u Sarajevu. Nakon propuštene treće i četvrte Povorke, iz opravdanih razloga, maksuz sam se toga dana zadesio u Sarajevu. Imajući u vidu iskustva iz prve i druge Povorke, očekivao sam opsadno stanje u gradu, blokirane i puste ulice, ali već me je predgrađe Sarajeva demantovalo. Sarajevo je izgledalo kao i svakog drugog ljetnog dana u podne, kao da se uopšte ne dešava Povorka. Ljudi su se lijeno vukli užarenim ulicama, zadeverani cijenama voća i povrća i sopstvenim siromaštvom, ne obazirući se mnogo na ono što se dešava oko njih. Čak nije bilo ni kontra mitinga koje su redovno organizovali čuvari tradicionalnih vrijednosti. Izgleda da su i tradicionalisti shvatili da porodicu ne razaraju pederi i lezbejke, već domaći političari udruženi sa lokalnim tajkunima.

O greškama je bilo riječi čak i u svojedobno čuvenim, premda ne baš uvijek pouzdanim stripovima o neobičnim i nevjerojatnim ljudima i događajima Roberta Ripleya „Vjerovali ili ne”, čitali smo da je na sajmu u New Yorku jedan izdavač izložio knjigu bez grešaka, ponudio nagradu za svaku uočenu grešku, a onda posjetitelji sajma našli mnoge, jednu čak na prvoj stranici. Moj gimnazijski nastavnik književnosti Juraj Marek mi je pričao da je radio u jednoj izdavačkoj kući, svi se trudili oko jedne knjige Ive Andrića, pregledalo je nekoliko urednika, lektora i korektora, predali s ponosom Andriću knjigu „bez greške”, pisac je radostan otvorio i odmah primijetio grešku! Upućeni tvrde da su i u čuvenoj Britanskoj enciklopediji na svakoj stranici našli barem jednu pogrešku, a navode se kao djela s markantnim greškama i mnoga slavna djela, od „Avantura Huckleberry Finna“ Marka Twaina do „Harry Pottera“ J.K. Rowling.

U Zagrebu postoji Ulica Milana Mladenovića. To jest i nije neobično. Mladenović je u gradu rođen, i ondje je prvih šest godina živio. Otprilike, kao i Bora Ćosić. Agramersko se djetinjstvo Ćosićevo skutrilo u godinama neposredno pred Drugi rat, svjetski a naš, dok je prva Jugoslavija, po ubistvu Radića i zavođenju diktature, pouzdano klizila k svome nadiru. Mladenovićevo će se zagrebačko vrijeme odmatati od kraja pedesetih godina pa do sredine šezdesetih, kada se FNRJ polako rješavala dječjih bolesti pretapajući se u SFRJ, te se ta socijalistička Jugoslavija kretala u pravcu vlastitog zenita, zenita koji će, nakon mlohavog perioda bezidejne stagnacije, implodirati u ovom posljednjem ratu, našem a svjetskom. Kao i Ćosić, Mladenović je za agramersku čaršiju s krvavim raspadom zemlje (p)ostao prije svega i uglavnom Srbin, no ipak mnogo prihvatljiviji odavno mrtvi Srbin, za razliku od Ćosića, koji je i dan-danas na sreću željezno živ.

Srpske patriote tj. nacionalisti su živi dokaz da je pojam kognitivne disonance - bezvrijedan. I to se najbolje može vidjeti na primjeru genocida u Srebrenici. Svaki pošteni srpski patriota tvrdiće da se u Srebrenici nije desio genocid, ignorišući tako sedam presuda suda u Hagu i 13 presuda Suda BiH. Priznaće da se desio „teški zločin“, „masakr“, „ratni zločin“ ili kako to oni već znaju da umotaju. Ako se zločin desio, kako kod da ga nazovemo, a skoro niko od Srba to ne poriče, onda bi Srbi trebali da se ponašaju u skladu sa tim stavovima i da to ponašanje prate adekvatne emocije. Jednostavno rečeno, Srbi bi trebali da se stide tog zločina, da osude počinioce tog zločina, a da sve to prate emocije stida i tuge. Da li je baš tako? Nije. Da li je Srbe stid zbog zločina u Srebrenici? Oni kažu da jeste, samo to pokazuju na čudan način. Podsjetiću na stihove koje često možemo čuti na masovnim okupljanjima Srba praćenima obilnim jelom i pićem.

Hoće li treća Plenkovićeva vlada mijenjati ideološko ozračje i krenuti sasvim u desno? To je za mnoge od nas glavno pitanje koje postavljamo posljednjih mjesec dana. Vratiti Hrvatsku na „tvorničke postavke“, osobito s početka devedesetih, ali i kroz cijelo Tuđmanovo desetljeće, značilo bi ponovno oživjeti doba besprizornog kršenja ljudskih prava, revizije hrvatske povijesti u kulturi i obrazovanju, poticanja mega-nacionalizma i šovinizma, ugrožavanja pripadnika nacionalnih manjina, posebno Srba, ali po potrebi i drugih, i doslovce fizičke nesigurnosti za one koji su drugačiji ili su izražavali oprečne stavove od ideoloških bojovnika. „Domoljublje je posljednje utočište hulja“ - još je u 18. stoljeću izrekao engleski književnik Samuel Johnson i ta je njegova izreka bezbroj puta ponavljana u različitim okolnostima. Domoljublje se u loša vremena može jako dobro unovčiti, zato ga je u nedostatku autentičnog oduševljenja pametno i fingirati.

Godine 1995. izbjegnut je čeoni sudar između istorije i dosadne sadašnjosti. Ljeto se bilo razvuklo, prosječna temperatura bila je uobičajeno visoka, ljudi su iz očaja posezali za špricerom i lubenicama. Na festivalu u Budvi iznijeta je barska stolica na koju je sjeo manje poznati pjevač Željko Samardžić i osvojio srca publike hitom „Sipajte mi još jedan viski“. Ničeg istorijskog nije bilo u toj 1995. godini, muškarci bi samo odmahnuli glavom i rekli, peder! - zatim bi prebacili na dnevnik RTCG koji je nudio razne oblike političkog usavršavanja. Trebalo je usavršiti stav da je Crna Gora zemlja u miru i čistog obraza. Naravno, neki su crnogorski sinovi silovali i palili stotinjak kilometara dalje, ali ta se istina nije mogla probiti do sadašnjosti i stvarnosti. Ta istina nije bila dovoljno istorijska da bi postala politička.

O pobačaju možete misliti što god želite, sasvim nebitno, imate puno pravo i slobodu svoj stav o pobačaju prakticirati u svom životu. Ono što je porazna činjenica je da se svodeći pobačaj na ideološko pitanje ženama diljem Europe uskraćuje zdravstvena skrb. Svaka žena ima pravo odlučiti želi li, kada i kako iznijeti trudnoću. Naše nije da o tome moraliziramo već da ženama osiguramo adekvatnu zdravstvenu skrb, što uključuje i dostupan pobačaj na zahtjev. Unatoč tome što znamo da zabrana pobačaja ne sprječava pobačaj već ga čini nesigurnim, rizičnim, pa i po život opasnim za žene, u Europi čak 20 milijuna žena nema pristup sigurnom i legalnom pobačaju. No, inicijativa “My voice my choice” želi to promijeniti. Kolokvijalno mogle bismo govoriti o Fondu solidarnosti za ostvarenje reproduktivnih prava i skrbi za sve žene u EU.

Muzički potpis Novog Sada, varoši koja je, u ono izblijedjelo vrijeme, brojem duša svakako spadala u drugu Jugoslavensku ligu, kao da se iz petnih žila trudio da svoj zadani novum ne iznevjeri. Ne samo muzički. Negdje od sredine šezdesetih godina pa sve do Jogurt-revolucije bio je Újvidék uvijek vibrantan, svjež po pitanju širokog spektra umjetničkih strujanja, koja su u realnom vremenu pratila aktualne kulturne kodove obaju hladnoratovskih blokova. Od filmova Želimira Žilnika i Karpa Godine, preko pionirskih performansa Katalin Ladik, do multimedijalnih književnih prosedea Vujice Rešina Tucića, Otta Tolnaija, Judite Šalgo, Slobodana Tišme, da pobrojimo tek neke. Melodiju i ritam – i šum i šapat i krik – davala je gradu čitava četa jurodivih, slobodnolebdećih no u svom vremenu, ili onom nekom neodredivom ali magičnom ispred posve prisutnih autora, u rasponu od Erna Királyja, preko braće Vranešević do Mitra Subotića-Sube.

Elem, predsjednik Privremenog organa Grada Beograda, Aleksandar Šapić, najavio je nedavno da će pokrenuti inicijativu da se posmrtni ostaci Josipa Broza Tita premjeste iz Kuće cvijeća u Kumrovec. Da ga citiramo: „Pokrenuću inicijativu da jednom za svagda završimo sa tom Kućom cveća, i da Josipa Broza vratimo tamo u Kumrovec, odakle je došao, a da Kuća cveća bude mesto gde će počivati najveći srpski velikani, da to bude muzej srpske istorije“. Od kud toliki animozitet prema čovjeku koji je umro 1980. godine? Odgovor je jednostavan, ne plaše se oni mrtvog Tita, već simbolike koju on predstavlja. Tito je jedan od rijetkih državnika za kojim su građani istinski i iskreno plakali, nakon njegove smrti. Jedini način da danas zaplaču za nekim političarom jeste suzavac, mada ne isključujem ni suze radosnice. Zbog toga je Tito opasan i zato ga treba ukloniti, ne samo iz Beograda, već iz istorije ovih prostora i sjećanja naših ljudi.