Prije svega oni ne vole da ih zovemo vehabije, već jednostavno muslimani, a ako baš moramo da ih izdvojimo od drugih muslimana, onda ih zovite selefije. Tako ćemo ih i mi zvati u ovom tekstu. Upoznao sam mnogo selefija i prvo što sam naučio je da ih sve ne trpam u isti koš. Razlike između njih su velike. Ne odnosi se to samo na njihovo životno iskustvo, obrazovanje, godine starosti, socijalno porijeklo i trenutni socijalni status, bračno stanje i sl.,već i na njihovo oblačenje, ponašanje, odnos prema ženama, prema Islamskoj zajednici, prema ratu u Siriji, Iraku, Palestini, pa i samom shvatanju džihada. Razlike su prisutne i među njihovim vođama, a da vam ne pričam o međusobnoj netrpeljivosti. Zbog toga je veoma važno da kada govorite o selefijama imate na umu njihovu različitost, koja je ponekad toliko velika da ne možete da povjerujete. Naravno, oni su vrlo konzervativni i to ne treba da vas čudi.

Na fotografiji koju vidite slovenački su partizani prisiljeni da gledaju svoje mrtve drugove. Prizor je dio nacističkog tanatološkog performansa u jesen 1942. godine. Zarobljenici su sprovedeni kroz Celje, na njihovim prsima su table ispisane pogrdnim riječima. Nakon šetnje, sučeljeni su sa tijelima boraca palih u bici na planini Dobrovlje. Spektakl je ograđen kanapom, na platou ispred Narodnog doma. Na lijevoj strani je građanstvo u mimohodu, dok su desno namučeni borci postrojeni uza zid. Zarobljeni gledaju vlastitu smrt u najavi. Gotovo da su postvareni u tom prizoru. Nacisti su ostavili pristojnu arhivu svojih zločina u Celju. Na seriji fotografija vide se komunisti koji se jedva drže na nogama, sa tupim pogledima upravljenim u ništa. Slična je postavka i na gornjoj slici, lice žene koja ne gleda pravo, niti dolje.

Teško je govoriti o metaforama kad su igri žive mrtve glave, ali ono što se dogodilo u Jablanici, na sjeveru Hercegovine, u najvećoj mjeri je upravo to. Poslije ovoga, vjerujte na riječ, neće biti ništa drugačije. U noći nakon koje sam se trebao javiti u HRT-ov jutarnji program počele su stizati vijesti o solidarnosti, sa svih strana su se javljali prijatelji, poznanici i sasvim nepoznati ljudi da se raspitaju za pravu adresu na koju će uplatiti svoje novce. Kolege novinari su krenuli na lice mjesta, ljudi iz Gorske službe spasavanja i Civilne zaštite su bili tamo, dobio sam sve kontakte načelnika i štabova, ali sve je djelovalo kao crna rupa. I bilo nevažno naspram činjenice da je tamo negdje neka velika voda otrgnula dijete iz majčina zagrljaja i odnijela s kamenjem niz korito. Tu više ništa ne pomaže.

U ovoj su knjizi dva kuhana jaja u džepovima kućnog ogrtača. Jedan ih muškarac spretnom kretnjom tamo umeće dok kuha. Neodoljivo, sve ove godine, baš sve. Toliko sam puta pomislio na tu scenu, to dvoje ljudi koji odnedavno žive zajedno i ona ga gleda dok on kuha. Zamišljam maleni stan u Berlinu, na četvrtom katu, obasjan zimskim suncem, u veljači, u tihoj ulici, stančić dakle s oskudnim namještajem, ali sa stabilnim i moćnim Boshovim štednjakom na kojem u emajliranoj zdjelici kuhaju dva jajeta. U čajniku kipi voda, muškarac pali cigaretu, ona hrska dvopek, naslonjena na dovratak. Nedjelja je i još ništa važno nije započelo, zimsko jutro, a toliko razliveno i meko. Goli su ispod ogrtača, on stoji bos na linoleumu, ona gleda u njegove nožne prste, nije to lijep prizor, nikad nije, ali smiješi se, pomalo prihvaća te kvrgave i krivudave izdanke na kojima stoji njezin dečko.

Došla nam je ekipica koja vješto kroji diskurs kulturnog rata između običnih obiteljskih ljudi i elitnog odreda takozvanih „đender lobista“. Ekipica koja pobačaj „frejma“ kao ubojstvo, LGBTIQ* osobe kao bolesne, propitivanje diskriminatornih ideja kao napad na slobodu vjeroispovijesti i govora, problem nasilja nad ženama kao podvalu i teško pretjerivanje, obrazovanje djece i mladih u području ravnopravnosti i seksualnosti kao uvođenje pedofilije, a rod, odnosno izmišljen pojam “rodne ideologije” kao najveću prijetnju obitelji. Renomirana članica i jedna od strateginja ove mreže je naše gore list, glavom i bradom Željka Markić iz, ni više ni manje, U ime obitelji. Zastanimo ovdje i prisjetimo se kako se prije koji tjedan salva uvreda sručila na književnicu Moniku Herceg. Isto u ime obitelji. Naime, Monika je u intervjuu za Telegram ustanovila kako je ideja o svetosti obitelji napravila puno zla.

Kakve su šanse jedne države da opstane, ako se njeni građani razlikuju u percepciji prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti? Skoro pa nikakva. Da li se neko zbog ovoga sekira? Pa ne bih rekao, naprotiv. Svojski i sistematski se radi na tome da se u BiH ni oko čega ne slažemo i to im za sada ide odlično. Nadam se da naši mladi imaju pametnija posla od učenja istorije devedesetih i da im je preča Liga šampiona ili NBA liga, od školskih obaveza i zadataka. Nadati se da mladi svoju budućnost vide izvan Bosne i Hercegovine, kao keramičari u Njemačkoj, vozači u Austriji, konobari u Sloveniji, a tamo poznavanje balkanske istorije nije toliko važno, koliko praktična znanja. Nadati se da sa 14 godina više maštaju o seksu, nego o odbrani Kosova, trećem kantonu ili unitarnoj Bosni. Jebiga, došlo je tako vrijeme kada je bježanje sa časova istorije, historije, povijesti najbolji način da se sačuva vlastito mentalno zdravlje.

Stvorila se nacionalna država, s nekim lošim praksama kao da smo tek pri kraju 18. stoljeća, u kojoj su se stalno isticali vječito nepogrješivi i neporočni Hrvati koji su u povijesti nevini uvijek bili nečije žrtve, s apoteozom tobože svetog hrvatstva koje se uvijek i oduvijek veže uz rimokatoličku vjeru i uz Kaptol, s praksom nacionalističke države u kojoj se, bez obzira na Ustav, bezočno revidirala moderna povijest kako bi se generacije uvjerilo u to da su u Drugom svjetskom ratu pravednici bili oni koji su ubijali i klali one koji im nisu pripadali, a tobože sve kao hrvatski domoljubi, rame uz rame s Adolfom Hitlerom i Benitom Mussolinijem. Ako očekuješ da si odgojio „dobrog“ hrvatskog nacionalista pa i šovinista, razumno je zaključiti da će taj biti i rasist, manje ili više agresivan. A kad su nam strani radnici prijeko potrebni, to je onda problem. A problemi se više ne mogu odgađati.

Da li ti dragi moj čitaoče nešto znači ime Dragomir Despić? Vjerovatno ne iako je on trenutno najzabranjeniji „muzičar“ na teritoriji bivše Jugoslavije. No, možda si čuo za Desingericu, kako je estradno ima Dragomira Despića, koji sablažnjava vaskoliku javnost i kojem zabranjuju nastupe po Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Šta je problem sa Dragomirom Despićem Desingericom i njegovim vrijednostima? Iskreno, nemam pojma. Ako krenemo da analiziramo stihove, shvatićemo da se ni po čemu ne razlikuju od gomile takvih likova koji pjevaju o nečemu što je pravo zajebano (brza vožnja, brz seks, brza lova, brza zabava, brza smrt) i opasno (droga, alkohol, mizoginija), što smo već hiljadu puta čuli kod ovih novih pjevača i pjevačica iz ergela u vlasništvu Pinka i njemu sličnih. Ni što se izgleda tiče Despić ne odudara mnogo od ostalih, ćelav, nabijen, istetoviran … Dakle, prosječan posjetilac splavova u Beogradu ili klubova u Crnoj Gori.

Premda potpredsjednica Foruma žena SDP-a, 44-godišnja sociologinja i kroatologinja s karijerom u socijalnoj skrbi – bila je ravnateljica Doma za starije, a sada vodi Ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom URIHO – Sanja Major dosad je u nacionalnoj politici za širu javnost bila potpuna nepoznanica. Uspije li u nakanama koje najavljuje, u samo nekoliko mjeseci hrvatsku politiku mogla bi izokrenuti naglavačke, i to u najmanje dva aktualna i iznimno važna polja: mogla bi iznova izmiješati karte u dosad predvidivoj, gotovo dosadnoj pretkampanji za predsjedničke izbore, te napokon započeti dug, ali nužan proces okončanja višegodišnje političke letargije i samozadovoljstva njezinog SDP-a – a to bi moglo okončati apsolutnu političku dominaciju Plenkovićeva HDZ-a.

Ima jedna tačka u političkom životu svake zemlje kad stvari prestanu da budu smiješne. E pa, tu tačku Crna Gora još nije dosegla. Prošle nedjelje je rekonstruisana Vlada dobila 32 sjedišta, za 64 ministarska guza, koji će pokušati da uvedu Crnu Goru u Evropsku uniju. I šta se desilo? Čim su gospoda zasjela, potpredsjednik vlade je dobio zabranu ulaska u EU, tačnije u Hrvatsku, tačnije Aleksa Bečić, jedan od onih što su stali iza sad već slavne Rezolucije o Jasenovcu, Dachauu i Mauthausenu kojom se Crna Gora izvinila Aleksandru Vučiću što je glasala za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Ima jedna tačka u političkom životu svake zemlje kad stvari postanu smiješne više nego obično. Možda je ta tačka ubodena prošle nedjelje kad su Bošnjačka stranka i neočetnički Demokratski front sjeli u cockpit, više cock nego pit.