Prije skoro dvadeset godina, u Parizu, u lipnju, hodam bulevarom Saint-Michel, nekakav je sajam glazbe i svakih pedesetak metara netko svira, stvara toplu buku, makar udara u lonac i šuška praznom limenkom u koju je ubacio kamenčić. Netko pjeva. To je Celeste, njezina je kosa pokošena i uznemirena noć iz ravnog i ranjivog Senegala, rodila se ovdje, malo sjevernije u dvadesetom arondismanu. Celeste pjeva i njezine teške narukvice udaraju o tanka zapešća i ja između jurećih automobila pokušavam razaznati taj zvuk, udarac srebra na mladoj, dugačkoj kosti. Na zategnutoj svijetlo smeđoj koži koja je zategnuta preko ovog dijela ulice i svakako preko mnogih godina što će proći i nabacivati po meni blato zaborava. Celeste i njih trojica sviraju i pjevaju između mesnice i ribarnice, na malenom proširenju uz aveniju. Stao sam i postrance gledam.

Postojao je taj sjajan tip David Bowie. Sredinom sedamdesetih stanovao je u Schönebergu, na adresi Hauptstraße 155. Stan iznad masažnog salona dijelio je s Jamesom N. Osterbergom, čovjekom koji je pustošio njegov frižider. Osterberg, inače pravog berlinskog prezimena, bio je ipak poznatiji kao Iggy Pop. Svaki za sebe, ali i zajedno, pravili su muziku kojom je Berlin odzvanjao kao sljepački štap. Neki kažu da se to najbolje čuje na Bowijevim pločama „Low“, „Heroes“ i „Lodger“, recimo u instrumentalu „Neuköln“. S jednim „l“. Magla. Hladni rat. Melotroni i saksofon. Četvrt prepuna baklave, kebaba, Jugoslavena. Odlične ploče. Ali za mene je to ipak Osterbergov „The Idiot“. Važniji od knjige koja mu je poklonila ime. Vinil koji se vrtio i pod još toplim, vrlo uskoro zatim ukočenim stopalima Iana Curtisa. A Bowie je najeksplicitniju posvetu gradu, odnosno sebi u tome gradu, svom i njegovom vremenu, ispisao u „Where are we now?“.

Vremena koja živimo na vidjelo su iznijela opću shizofreniju. Od stručnjaka tražimo magična rješenja dok struku i stručnjake odbacujemo, pomno biramo dijelove raznih znanstvenih istraživanja koja se uklapaju u naše porozne stavove, namjesto da svoje stavove mijenjamo u skladu s novim spoznajama. Internet stručnjaci i stavovi prepuni logičkih kontradikcija nude gotove odgovore na još neartikulirana pitanja samopouzdanjem vlasnika apsolutne istine. Nezrele reakcije na nesigurnost i potrebe za sigurnošću u formi brzih odgovora na pitanja na koja još uvijek ne možemo imati odgovor za posljedicu imaju i ekstremnu polarizaciju društva. Svako iz svog tabora vodi rat za svoju istinu, nespreman suočiti se s činjenicom da istina ne može biti ni moja ni tvoja. U trenutku kada je nužno stati na loptu, evaluirati postojeća znanja i postaviti ključna pitanja svjedočimo općoj hiperprodukciji brzopoteznih odgovora.

Prije su bili UDBA i KOS, a u devedesetima svekoliki obavještajci poglavara Franje Tuđmana. Za vrijeme demokracije Franje Tuđmana Zakonom o unutarnjim poslovima bilo je propisano da ministar unutarnjih poslova može, kada je to „neophodno radi sigurnosti zemlje“, rješenjem odrediti da se prema pojedinim fizičkim i pravnim osobama, te organima poduzmu mjere kojima se odstupa od načela nepovredivosti tajne pisama i drugih sredstava komuniciranja, te da o tome obavještava predsjednika republike. Temeljem te skandalozne norme mnogi su novinari i intelektualci bili prisluškivani i praćeni, tretirani kao državni neprijatelji i o njima su pravljeni policijski dosjei. Čitave redakcije bile su godinama pod nadzorom, „praćenjem“ SZUP-a (Službe za zaštitu ustavnog poretka), a o 126 hrvatskih novinara Tuđmanova tajna policija izradila je dosjee. Prisluškivali su telefonske razgovore i uhodili. I Vladimir Putin je učio od Tuđmana.

Ostavke političara neće promijeniti najvažnije: koncept. Koncept je, naprosto, pogrešan, nehuman i, u samoj svojoj biti, nasilan. Europljani bi se morali početi navikavati na spoznaju da je dosadašnji masovni dolazak izbjeglica - tek početak. Beskrajni ratovi, kojih je sve više, i sve snažnija klimatska kriza, u nadolazećim bi godinama mogli izazvati egzodus i-više-nego-biblijskih razmjera. Koncept nacionalnih država i labave zajedničke nadnacionalne uprave, utemeljen na plemenitoj ali krhkoj ideji ljudskih prava, nije više dovoljan da ovaj kontinent ostane mjesto individualnih sloboda, mira i blagostanja za sve. O tome treba početi govoriti, jer ta je budućnost ovdje, iza ugla. Njoj bismo trebali smoći snage pogledati u oči – jer nas ona neće pitati sviđa li nam se ili ne. Istina je da sadašnji političari trebaju otići, jer su moralno kompromitirani, a za hvatanje ukoštac s budućnošću očito nemaju ni želje, ni vizije, ni hrabrosti.

Ali kvragu, što i da muslimani budu u većini u Europi? U čemu je problem? Od kad je svijeta i vijeka, religije, plemena, narodi izumiru, nestaju, komešaju se, miješaju. Ništa ljepše od preplitanja rasa i naroda. Ok, i pojedinci i narodi žele trajnost, prevariti konačnost i ostaviti prepoznatljiv trag. Ali zar nije bolje nestati nego opstajati na uštrb života drugih? Naravno, ako nestanak nije rezultat osvajačkog pohoda. Ali Europu nitko ne porobljava, u Europu stižu očajnici s golim životom kao jedinim imetkom ili ljudi koji žele sebi i djeci osigurati dostojanstveniji život, počesto iz zemalja u kojima je Europa okrvavila fine damske ruke i njihovim bogatstvom punila svoje državne blagajne. Zar nije bolje izumrijeti i ostaviti tragove koje će entuzijasti historičari nalaziti u svim vrstama umjetnosti i znanosti izumrlog naroda, nego izučavati bitke i zločine u kojima je dotični narod uništavao život i kretanje drugih. Slobodno kretanje je neograničeno kretanje, ali za sve ljude.

HDZ-ova politička retorika, pa i iz desetljetnog predsjednikovanja Franje Tuđmana devedesetih bila je izjednačavanje „totalitarnih režima“, konkretno, kad je riječ o Hrvatskoj, ustaštva (iako ne tim riječima) i „jugo-komunizma“. Posljednjih godina, posebno se u tome isticala bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Nema osude nekog proustaškog incidenta, a da se ne spomene i komunizam. Kao da će se komunizam (i Jugoslavija, što je najvažnije!) baš sutra-preksutra ovdje vratiti. U ravnotežnoj osudi „svih totalitarizama“ prednjači danas oprezni Gordan Jandroković a tek u posljednje vrijeme Andrej Plenković izbjegava staviti fašizam (ustaštvo) i komunizam u istu rečenicu i tako ih izjednačiti kao „sve totalitarizme“. Bitne razlike nacizma, fašizma te komunizma/socijalizma su notorne, koliko god ih mnogi ne žele vidjeti.

Twitter je ovih dana jednu srbijansku i agenciju i deset Internet portala označio konstatacijom na njihovim nalozima: “Medij koji sarađuje sa vladom Srbije”, a prošle nedelje su YouTube, Google i Twitter zabranili sadržaje kojima se negira genocid u Srebrenici, izazivajući neartikulisan bes “patriotskih” glasila i dežurnih negatora.Potez Twittera bio je prilika kakvu srbijanski predsednik Aleksandar Vučić ne propušta, već uspeva da poentira kod svog višemilionskog glasačkog tela - bahatim nastupom i novim blaćenjem opozicije. Kako će Aleksandar Vučić postati još jedan Donald Trump, zašto Zapad cenzuriše srbijanske tabloide, zašto neko insistira na genocidu u Srebrenici kog nije bilo, jer su “srpske snage izvršile legitimne vojne akcije”. I kako to opozicija za Srbe hoće "vakcinu koja od ljudi pravi zombije".

Moj frend i njegov dečko još su uvijek zajedno. Ne žive u Hrvatskoj. Odselili su. Roditelji njegovog dečka nisu mogli prihvatiti da im je sin gej. Ćaća ne razgovara s njim. Mater svakodnevno moli da joj Bog pomogne, da je muž prestane tuć i da joj obrati sina, izbavi ga iz grijeha sodomije. Jer ljubav je za neke grijeh. Ili naprosto nije ljubav ako ne dolazi u jasno propisanoj formi. Sve i ako je sadržaj te iste forme nasilje. U igrama zvanim licemjerje bez granica, ti za koje je ljubav grijeh, u ime djece vode bitke zbog kojih djeca promišljaju suicid. Mislite da je homoseksualnost neprirodna, da je bolest, nastranost ili da ima veze s pedofilijom? Mislite to u svoja četiri zida, u sebi. Pa ne moramo svi znati da ste budala, posebice zato što za razliku od seksualne orijentacije, biti budala jest izbor. Uostalom vaša na predrasudama utemeljena mišljenja bole, ostavljaju ožiljke, ubijaju.

Letnje veče u Beogradu, od Obilićevog venca turista ide prema Trgu republike, bašte kafića prepune, svira živa muzika, na trgu se igra košarka, mnogo lepih, mladih ljudi. Utisak turiste je: Beograd je svet! Turista ide dalje ka Narodnom pozorištu i na 150 metara od onog istog mladošću raspupalog Trga republike ima šta da vidi: policijski kordon u opremi za razbijanje demonstracija. Nasuprot kordona od desetak policajaca stoji grupa od petnaestak nacionalistički rascvetalih mladih ljudi. U crnim majicama sa megafonom u rukama i mini razglasom sa kojeg trešti “Ne volim te, Alija, zato što si balija” i pesme sličnog žanrovskog određenja. Uzvikuju parole, “navijački” intonirane: “Srebrenica nije genocid”, “Ratko Mladić”, “Bože, ne znam šta mi je, pale mi se džamije”… Obradili su čak i pesmu “Mladiću moj” grupe Zana. Turista se pita da li znaju da se pevačica te grupe zvala Zana Nimani, Albanka a rođena Beograđanka.