Prema načelima apstraktnog humanizma, svi su ljudi isti naprosto zato što su svi ljudska bića. No, u konkretnim slučajevima tretiraju ih kao različite. To je vrlo vidljivo kada su u pitanju emigranti. Tada često izbiju na vidjelo rasne i religijske predrasude. Kada bih pokušao sažeti stajališta desnice i ljevice onda bih rekao: Desnica radi na podvajanju, ljevica zagovara integraciju. Desnica sije strah, ljevica budi nadu. No, nažalost, i oni koji među domaćinima imaju najviše empatije zastanu kada od njih zatraže konkretnu pomoć. Drugi je sve češće i sve naglašenije strani, neželjeni Drugi. Neželjeni došljak. Egoizam i nepovjerenje prema bliskima, a od nas različitima, uzrok je mnogih sukoba, nevolja i ratova, i, nažalost, ne govori ništa dobro o našem vrlo apstraktnom humanizmu, a ni o našem moralnom držanju i stanju naše svijesti, koja gotovo nikada nije kritična prema samoj sebi i rijetko iskreno brine o problemima drugih.

U prvoj polovini devedesetih sa užasom sam shvatio da su Muslimani u javnim medijima bez izuzetka nazivani islamskim fundamentalistima, pa tako i moj prijatelj Dževad Karahasan, sa kojim sam se 80-ih godina puno družio. Ne tvrdim da islamski fundamentalisti ne postoje, ali su ih upravo Dževadova dela najefikasnije razobličila. Čak ni posle njegove smrti pre nekoliko godina, rukovodioci javne televizije nisu se izvinili. Bojim se da se neće izviniti ni vlasnici televizije Pink, koja ima nacionalnu frekvenciju, jer njihovi gosti u studiju uopšteno nazivaju Hrvate ustašama. Kako je reč upotrebljena uopšteno, odmah sam pomislio na svoje prijatelje, poput Slobodana Šnajdera i Miljenka Jergovića. Za mene su oni najoštriji kritičari ustaške ideologije. Ko će se njima izviniti? Ako ne vlasnik televizije Pink – a znam da ovo nema smisla – možda će to učiniti srpski ministar kulture … Dokle će trajati taj užasni tabloidni rasizam?

Nema one jedne i posebne, nema najljepše pjesme o New Yorku. New York sam je najljepša pjesma o gradu, svakome gradu. Netko bi, s dobrim argumentom, radije govorio o odi, himni, svakako epu i bio bi, kao i Sinatra – naslov čijeg standarda nečujno prošiva ponor među rečenicama – jednim dijelom u pravu; najviše upravo kad bi te suhoparne termine pretopio i slio u jedno – jabuku ludu od svjetla koja spava u smjenama, sanjajući jedan te isti košmarni san. Ipak, više od svega New York je lirika. Barem onaj najvažniji i možda jedini stvaran, onaj nepostojeći, kojega vjerojatno nikad nije ni bilo, ali su mnogi, čitajući, gledajući filmove i vrteći ploče, u njemu odrasli, prihvaćajući ga kao sveprisutnu, čvrstu činjenicu. Njegovu tamu načas može osvijetliti samo kratki spoj metafore. Šibica koja podmeće požar, beskrajno zamršena, nerazmrsiva ali i neprekinuta Arijadnina nit onog neuhvatljivog ali opipljivog lirskog koje teče kroz stvari, sve stvari.

Ovih dana na scenu je neočekivano stupila druga generacija, najmlađa – dvadesetogodišnjaci, koji se suprotstavljaju apolitičnim očevima i počinju da razumeju dede, svoje profesore i ideje koje su bile aktuelne pre nekoliko decenija, ali su poslednjih desetak godina delovale zaboravljeno. Čini se da je ovog puta tačna duhovita izjava Lászlóa Cs. Szabóa da deca ne razumeju očeve, ali unuci razumeju dede. Izgleda da se buntovni duh deda budi u mladoj generaciji. Bez obzira na to kako se ovo završi, jasno je da označava početak ozbiljnog intelektualnog osveženja. Naravno, vlast će upotrebiti sva raspoloživa sredstva protiv njih, ali preti im i druga vrsta opasnosti: već se primećuje da im se žele pridružiti konformisti koji su se povukli u svoje udobne balone i sada iznenada počinju da veličaju studentski pokret. To je u redu, ali samo ako blokiraju one provladine institucije čije su funkcionisanje upravo oni omogućavali.

O kulturi jedne zemlje sudimo na osnovu onoga što je u kulturi učinjeno. Pjesništvo, i sve što je književnost, izgrađuje i čuva jezik. U njemu je artikulirana i do svog punog značaja dovedena kultura i nacionalno biće jedne zajednice i svakog njenog pojedinca, pa je očuvanje „pisanog znakovlja” u krajnjoj liniji dokaz vitalnosti i očuvanje zajednice kojoj jezik i njegova književnost pripada i koju iskazuje. U njemu je uobličeno sve što naš svijet jest i što može biti. Jezik je temelj naše kulture. Nije samo instrument, nego osnovni iskaz našeg bića i način čuvanja cjelokupnog društvenog bića, priča o našim vrijednostima, povijesti i postojanju. Kultura se afirmira svojim djelima, a ne političkim deklaracijama. Moj optimizam podupire svaka nova dobra knjiga, stvaralačka nastojanja mnogih djelatnika u domenu kulture i interes probrane publike za njihov rad.

Činjenice su gotovo komične: u nedjelju, 1. prosinca, društvenim mrežama počele su se širiti fotografije ukrug izrezanih kartončića obješenih, poput božićnih kuglica, na veliki adventski bor na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Mediji vrište o "govoru mržnje" i „adventskom skandalu“. Oni koji u Hrvatskoj imaju status društvene elite jedva su dočekali: salva teških riječi mogla je krenuti. I podnošenje kaznenih prijava. Učas su, dakle, benigni aktivistički performans revni čuvari domovinske istine pretvorili u pravu malu nacionalnu krizu kojoj lijeka nema nego u progonu. Međutim, nisu li i hrvatske postrojbe činile zločine nad Srbima? Nije li osuđen Glavaš; nije li Milanković; nije li Merčep, nije li Norac; nisu li i mnogi drugi? Nisu li i drugi zločini nad Srbima i Bošnjacima nekažnjeni i do danas? Zar se o svemu tome danas ne smije govoriti? No, kartonske su kuglice zasvijetlile u tami naše šutnje.

Mjesto radnje Split, Dalmacija. Balotaško igralište podno tvrđave Gripe, u neposrednoj blizini vinarije Veritas. Potom krov robne kuće Maja u Marmontovoj ulici, Sustipan, s večeri ispražnjeni banci na gradskom pazaru, ili naprosto Peristil, s leđima oslonjenim o sfinge. Dalmacija koja je, kako je poznato, i inače sklona višeglasnoj vokalnoj tradiciji, a capella, klapskom pjevanju starom vjerojatno koliko i prvo zajedničko izvlačenje mreže, berba maslina, jematva. A još je uvijek oko nas sasvim pristojno zaudaralo na ratove, težak rad i kratke ljubavi – dakle sve ono što se s vremenom slegne u kičasti kolaž tradicije. Ali nas nisu zanimale klape, sve to sunce, more, didovi šufiti, kamen i galebovi; pjevali smo jednoglasno, najčešće izvan ključa i često tražeći riječi, u još nesvjesnom pokušaju da izgradimo vlastiti neopipljivi arhiv, to jest sami utemeljimo vlastitu tradiciju.

Trećina Čeha smatra nekadašnji rigidni komunistički sistem boljim od sadašnjeg demokratskog. Dvije trećine razočarano je razvojem događaja nakon studenog 1989. godine. Nije se ispunilo ono što su očekivali, pokazuje istraživanje pod nazivom „35 godina demokracije“. Globalni trend je nemilosrdan, na scenu iskaču trgovci razočarenjem, strahom i gnjevom nezadovoljnih. I zemlja koja je u tzv. postkomunističkom svijetu najviše obećavala, smatrala se najliberalnijom i najnaprednijom u mnogim poljima, sve je desnija i konzervativnija. Trideset pet godina od Baršunaste revolucije i njezinog simbola Vaclava Havela, nekadašnji njegovi suborci i suradnici se, doduše, i dalje kunu u demokraciju, a podržavaju Donalda Trumpa. Što je ostalo od revolucionarnog duha iz 1989. godine i društva kakvog je sanjao Havel? On je nekad bio zaslužan što je cijeli svijet s poštovanjem govorio o maloj srednjoeuropskoj zemlji.

„Politike kurca“ su, po meni, politike koje u sferi vanjske politike i globalne ekonomije prioritiziraju vojnu nadmoć i razvoj vojnih tehnologija. Znam, grubo zvuči, ali stvarnost je puno grublja od zvučnosti pojma. Grubost je jedna od ključnih vrlina „politike kurca“. Znamo da se svijet ne vodi nježnom, nego čvrstom rukom. Ne može se velika politika voditi razgovorom, dogovorom, konsenzusom i uvažavanjem glasova baš svih dionika. Pogledajte gdje nas to dovede, do muškaraca koji piške u toaletima za žene! To je nedopustivo! Treba nam, zna se, snažni vođa - “strongman”. Neko tko zna udariti šakom o stol, presjeći kad treba, tko zna gdje je kome mjesto i kako svakoga staviti na svoje mjesto. Najčešće je to postariji agresivni gospodin upitno funkcionalnog kurca. Pa da se sa svojim drugarima, snažnim vođama okolo mlatara simboličkim kurcima. Tako se stvari rješavaju.

Crno-bijela tehnika, utakmica počinje i nakon prvog pasa koji treba da primi igrač jedne od ekipa slijedi pogibeljan start s obje noge, s leđa, za koji se danas, što bi se reklo – “ide u zatvor”. Taj start, kako bi se nekada popularno reklo “istovar”, u nekom je smislu ostvarena metafora onoga što su nam učinili tranzicija i kapitalizam. Mi smo, dakle, svi skupa istovareni. Mučkim faulom s leđa, u kojem se išlo na to da nam se polome noge. U kojem su u prostoru od sto metara, u nekadašnjoj ulici Đure Đakovića, uredno radila četiri kina, sa po četiri predstave dnevno. Jer, ovaj film, naprosto nije za cineplex. Svaka njegova čestica se buni protiv toga da, na današnja primanja u Bosni i Hercegovinu, kino kartu platite trinaest i po, a kokice osam konvertibilnih maraka. Nećemo dalje u statistiku, jer vi znate šta to znači. Ali, mi nismo gospodari svoje budućnosti jer nas je prošlost “istovarila”. Jer, nažalost, nismo uspjeli zagospodariti njome.