Još jedna, 32. godišnjica pada Vukovara u ruke agresora prolazi u Srbiji u ritmu nečovečnog zaborava, mirnodopskog iživljavanja i kontinuiteta sa ratovima devedesetih, u atmosferi tišine koja nije odavanja pijeteta žrtvama, nego kukavičko ćutanje učesnika i saučesnika u zločinu. Iz vrha vlasti ne čuje se, kao ni tri decenije unazad, nikakav znak stida i kajanja, kakvim bi se odaslala poruka naznaka normalnosti građanima Srbije i stradalim susedima. Nezaborav zločina, bedno zataškavanje velikosrpskih ciljeva koje su prihvatili milioni zlikovaca, remete i ove godine Žene u crnom, Helsinški odbor za ljudska prava, Fond za humanitarno pravo i još neke nevladine organizacije širom Srbije. Beskompromisni ostaci savesti delegitimizovanog društva i protivnici militantnih kartografa iza kojih su ostajali devastirani toponimi i patnja, obezglavljeni i mrtvi.

Postoje ljudi za koje mislimo da nikad neće umrijeti, u njima je toliko energije, srčanosti i ljubavi za život da se ta mračna misao uvijek povlači pred prštavom snagom te osobe. Takav je, pa umnožen, bio Josip Butković, profesor, umjetnik, vizionar i pokretač. Upoznao sam ga davno, pri početku svoga studiranja i rata, u ono vrijeme dok se, gotovo paradoksalno, činilo da je nade i smisla, slobode i ljubavi više nego u ovom sakatom, virtualnom i pošemerenom svijetu u kojem ratovi niču kao otrovne gljive poslije kisele kiše. Od naprednih ideja oslobođenja, preko kratke i duboke noći, začas smo se našli u cenzuri smisla i ukinuću sloboda, u smrti, patnji i preziru. I naglo je, kao da nije niti postojao ukinut pojedinac. Naše se vrijeme obraća nejasnom mnoštvu. Kako je slatko zamišljati to mnoštvo kao mlitavu kuglu tijesta na stolu, nepokretnu, istovjetnu s nekom uskovitlanom truleži u samom svom srcu.

Moralna osoba je ona kojoj je etičnost (moralni zakon) iznad pravnih, nacionalnih, profesionalnih i svih drugih odredbi. Za takvu osobu ubojica je ubojica, čak i kada je od strane trenutne politike proglašen „nacionalnim herojem”. U potpunosti moralna osoba je ona kojoj je moralni zakon iznad svakog drugog. Pasivnost u doba zločina je krivica, pasivno prisustvo sukrivnja, nijemo svjedočenje suučesništvo, toleriranje prihvaćanje, pravdanje zločina odobravanje, odobravanje zločina pristajanje na zločin, a slavljenje zločina dokaz vlastite monstruoznosti. Svako od takvih držanja je izlaganje žrtve njenoj nesreći i uništenju. To što to neki pravdaju potvrđuje da je takav „odvjetnik” potpuno nemoralna osoba, a ako počinitelj zločina još ima i podršku svoje sredine onda je riječ o jednom svijetu (društvu) bez etičnosti. A takav nedostatak empatije otvara mogućnost permanentnog nasilja.

Dva načela moraju biti neupitna. Prvo, jasno razlikovanje židovstva - naročito židovstva u Hrvatskoj i Europi - od Izraela kao države. I drugo, neupitno pravo Izraela na postojanje, obranu i sigurnost; pravo, dakle, koje ima svaka druga suverena i priznata država. U javnim raspravama u Hrvatskoj, a naročito u njihovu talogu na društvenim mrežama, ta dva načela često se ne podrazumijevaju sama po sebi, pa ono što počne kao naizgled legitimna i demokratska kritika Izraela često završi kao zgoljni proustaški antisemitizam. Takvim neopreznim i opasnim iskliznućima znala su se služiti i ugledna imena ovdašnje književnosti i spisateljstva.Toga se Hrvatska mora osloboditi: zemlja koja nosi odgovornost ustaškog genocida nad Židovima, Srbima i Romima u Drugom svjetskom ratu mora naučiti da su židovske zajednice u Europi, pa onda i u Hrvatskoj, jedno, a da je židovska država Izrael sasvim nešto drugo.

Ovo je samo jedan novi primjer kako se u Hrvatskoj i dalje, a već trideset i nešto godina, njeguje atmosfera u kojoj je važno drugoga pa i druge, cijele nacije, optužiti za ono za što smo sami krivi i čega bismo se trebali stidjeti. Pronaći nacionalne izdajnike, cinkaroše, neprijatelje, rušitelje „svetinja“ i „mrzitelje svega hrvatskog“ - kako bi se njih optužilo i kaznilo za vlastito nečinjenje, za vlastito već legendarno licemjerje, za navodno „sljepilo“ i vlastite laži. A za ono loše što nam se događa su krivi drugi koji to loše vide i onda prokazuju, a ne „mi“ koji to loše ne želimo vidjeti i ukloniti, nego to zlo još i potpomažemo! Može li se braniti neobranjivo, kako se ne bi postalo nacionalni izdajnik i neprijatelj? Je li obavezno laganje za Hrvatsku? Pa, netko to vrlo lako može, a netko ne može i ne želi. I taj je patriot, jer želi spriječiti nelegalnosti. I još jedna frapantna novost - takozvani „Lex AP“.

Gdje je kraj ravnodušnosti? Je li uistinu prihvatljivo obiteljske kuće nekažnjeno rušiti bagerima? Je li moguće da baš nikoga nije briga za to što je sedam obitelji tako nasilnički ostalo bez domova? Hoćemo li uistinu tek slegnuti ramenima i prihvatiti da rušenje obiteljskih kuća ostane na takozvanom “nepoznatom počinitelju”? Javnost je zaboravila, pa valja podsjetiti: prije tri tjedna – čak ni dan nije precizno utvrđen – taj famozni “nepoznati počinitelj” bagerima je srušio kuće sedam obitelji sa sedamnaestoro djece u općini Drnje, na granici s Mađarskom nedaleko Koprivnice. Dogodilo se to dok su stanovnici bili iseljeni nakon što im je kuće koji dan ranije poplavila Drava kada se, nakon oluje, izlila iz korita. Riječ je o naselju kolokvijalno zvanom “Autoput” u kojemu su – a to je očito ključno – živjeli Romi.

Na ovom mjestu mogla bi stajati neka pjesma Đavola, ili Daleke Obale. Ali Belanov je čežnjom za nekim drugim životima jednako koliko i vlastitom sasvim stvarnom vespa-svakodnevicom mekanih osamdesetih zaslađeni rokabili ipak priča iz nekog drugog filma. A Bana ionako ne bi bilo bez jedinog splitskog velikog barda. Nama stasalima devedesetih Obala je bila mainstream, napor, gužvanje etera, i iako smo goli plivali na njihove koncerte na Obojenoj, naši su muzički ukusi išli mimo, često i upravo protiv. Tek s teškim odmakom mogao sam u nekim njihovim pjesmama pronaći i nešto svoje. A Toma Babić bio je otpočetka toliko apartan, pomalo mističan, dijelom prešućen i k tome pomazan toplom pomadom smrti, da je odmah, kao priljepak, čvrsto srastao s onim kamenom.

Tek, bez plakata i velikih najava, u medijima je osvanula vest da je Dino Merlin rasprodao koncert u Areni zakazan za 19. novembar ove godine. Dok dlanom o dlan, planuše karte za još tri koncerta, a u međuvremenu se ipak pojavi i plakat: Dino sa zelenom beretkom na glavi (navikli Srbi na Frenkijeve crvene), a ispod toga objašnjenje – „Nepoželjan“. I krenu mrtva trka, prodade Dino karte za četiri Arene (biće po 17.000 ljudi na konceru) – toliko je unapred i zakupio, kažu obavešteni. I peticija ispod koje je potpis, do uklanjanja, stavilo 59.000 ljudi koji se slažu s tekstom: "Potpisujem ovu peticiju za zabranu ulaska bivšem mudžahedinskom vojniku paravojne formacije ‘Patriotska Liga’ i dokazanom srbomrzcu, u Srbiju, Edinu Dervišhalidoviću – Dinu Merlinu“. Ipak, ne može se brojkama meriti podrška, odnosno mržnja prema Dini. Ili može?

Na nečemu tranziciono opskurnog imena, gdje partijskim linijama zaposleni direktori telekoma i ostalih državnih firmi ispijaju koktele sa šatro „najljućim“ neprijateljima, i nešto mrse o kulturi, - a stvar se zove, pazi sad, Cinelink Drama Telecom Srbija Showcase - prikazani su inserti iz nezavršenog filma Radoša Bajića. Hayat i Klix su odmah nadigli halabuku oko toga da je na SFF-u „promovisan film s četnicima kao pozitivcima“. Digla se medijska i društvenomrežna kuka i motika na Festival, a jedna od najglasnijih – ujedno i najbesmislenijih – bila je ona sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić rođ. Londrc koja je odmah krenula u zahtjev za utvrđivanje odgovornosti i ostavke odgovornih lica za skandal. Ta persona se, inače, služi najcrnjim populističkim trikovima za očuvanje svoje popularnosti.

Previše sam dragocjenog vremena u životu potrošila nastojeći objasniti problem rodno uvjetovanog nasilja. Problem muškog nasilja nad ženama opetovano ističući da muško nasilje nad ženama nije pitanje biologije, muške “naravi” i muškaraca kao takvih već onih struktura koje pretpostavljaju mušku dominaciju. Adresiram i seciram patrijarhat, ne muškarce. Bavim se rodno uvjetovanim nasiljem nad ženama i to je pozicija iz koje polazim, što uvijek i naglašavam zbog čega jasno i odvajam obiteljsko nasilje od rodno uvjetovanog nasilja nad ženama koje može biti obiteljsko, ali može se događati i u sasvim drugim sferama od one obiteljske, kao što obiteljsko nasilje nije nužno nasilje nad ženama. Čitajući komentare nakon još jednog svirepog femicida, odustajem i poručujem - odjebite!