Što nam o nekom gradu mogu reći o njemu ili u njemu napisane, njime inspirirane ili posvećene mu pjesme? Oscar Wilde davno je, s dobrim razlogom, napisao da život oponaša umjetnost, nikako obrnuto. I gradovi sasvim izvjesno oponašaju vlastite pjesme. Sklapaju se u neku zamišljenu cjelinu tek u oku promatrača, to jest u uhu slušatelja. To "noć je u velikom gradu", uvodna didaskalija, savršena je kulisa za bilo koju od priča koje nam disk-džokej nudi, pa i za one sasvim sunčane, svijetle: sve one imaju također svoje manje ili više skriveno naličje. Noćni je grad naprosto generator za priče, njihovo utočište. Njegov mir je lažan, a njegova tišina prividna. Za svakim uglom i u svakoj još budnoj glavi spreman je zaplet, da ni ne spominjemo glave duboko usnule. Noćnim ulicama pjesme se najljepše šire, a goblen grada izvezen gramofonskim iglama njegov je najprecizniji, iako u strogom smislu sasvim nevidljiv portret.

Dobra je vijest: Davor Šuker će krajem sljedećeg mjeseca biti smijenjen s mjesta predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Katastrofalna je vijest: novi će predsjednik, umjesto Šukera, svjetske nogometne legende, postati predsjednik ličkog HDZ-a, anonimni provincijski političar Marijan Kustić. Tako je to u Hrvatskoj. Umjesto da hodamo ukorak s najboljim europskim praksama, sve nas više steže nepodnošljiv društveni ovratnik partijske podobnosti i pobožnosti. Sve u slavu HDZ-a, a prije svih Andreja Plenkovića! Otkako je Franjo Tuđman uz koješta drugo postavio i temelje nogometne organizacije, dakle, gotovo tri desetljeća, tradicionalno, nekad malo manje, nekad malo više, oko dvije trećine članova izvršnog tijela HNS-a su članovi HDZ-a. Dakle, gotovo da je i struktura HNS-a nekakva „duboka država“ jer je organizacija „državotvorna“, a nogomet je, valjda, glavni politički projekt promocije Hrvatske u svijetu.

Ne mogu i neću pisati kritiku ove knjige, jer u ovom zborniku i sam imam jedan mali tekst, pa mislim da to naprosto ne bi bilo u redu. Sjećam se kako je jedan uvaženi kolumnist i filmski kritičar igrao u jednom filmu, a onda napisao kritiku, i to vrlo pohvalnu, o tom istom filmu. Meni je to bilo neukusno, još više smiješno, pa ne bih i sam da nešto slično uradim. Kada god je u pitanju zbornik tekstova osjećam se kao dio tima, kao, recimo, član orkestra koji doprinosi izvedbi simfonije, pa se nadam lijepoj izvedbi, a kakva je neka sude oni koji je čuju. Neću pisati uobičajenu recenziju, čak ni iznositi primjedbe (kojih naravno uvijek može biti, pa se i ovdje potkrala poneka mala omaška), nego bih htio iznijeti svoj dojam. A onaj prvi, još prije nego što sam vidio ovu knjigu je bio da nastaje knjiga tekstova u Italiji o jednom znamenitom sarajevskom pjesniku. Rijetka je to počast. Nažalost rijetka.

I opet se dogodilo isto: iscrpno argumentirane tvrdnje da je utjecajni političar prepisao dobar dio doktorata javnost počinje doživljavati kao osobni obračun nenaklonjenih novinara i političkih protivnika, jer medijima i akademskoj zajednici manjka odvažnosti da javno kažu kako su sumnje očigledno utemeljene. Hoće li ikad doći vrijeme da većina novinara i profesora u ovoj zemlji smogne hrabrosti pa prizna da je nešto patka ako hoda i glasa se kao patka, kako glasi stara američka uzrečica? Hoće li doći vrijeme da glasovi javnosti i univerze priznaju kako je novinar Indexa Vladimir Matijanić obavio sjajan novinarski posao, a da je kandidat HDZ-a za gradonačelnika Splita, Vice Mihanović, pribjegao mnogočemu osim primjerenim načinima da ospori Matijanićevo otkriće, prema kojemu je prepisao 18 posto doktorata, koji pritom još obiluje nedopustivom količinom sadržajnih, gramatičkih i pravopisnih nesuvislosti?

Deset godina smo dijelili isti haustor, i onaj što ovo piše je noćima slušao sve te skale, makame, vježbe, sjedio s dječakom koji je odrastao u kući Zaima i Nedžada Imamovića (i stariji brat Nedim je solidan gitarist, kao što je i dobar producent), dječakom koji je sanjao da priču o sevdahu nosi po svijetu, i pokaže ga u pravom svjetlu. Ne, ne, nemojte misliti da se trpam, postao bi on evropski umjetnik na visoku ugledu, sve i da mu se sprat iznad nije uselio samozvani promotor pravih vrijednosti, kojeg među poznanicima bije glas da dobro zna narodnjake, kuhinju i nogomet, pa je lijepo vrijeme, a čemu vrijeme tome i vakat, da polako izađem iz ovog teksta. Nije pravo, ako imaš prostor, krasti slavu. I show. Pogotovo ne prijatelju. Veličina Damirovog djela je u tome što nije upao u slijeđenje obiteljskih, narodskih i rodnih kodova, nego je otišao korak dalje.

Jednog sam se jutra probudio u vlastitoj koži. Bilo je to najstrašnije buđenje otkad otvaram oči svjestan svijeta oko sebe. Bilo je poražavajuće imati samo svoj život, možda neobičan, ali pun pravilnosti i rutine. Imao sam svoj posao, ženu s kojom živim, stan u kojem živim, uspomene nelinearno postrojene u vremenu i time meni samom sumnjive. Danas mi se čini mogućim da se promjena zbila upravo tako, preko noći. Na spavanje sam otišao kao mlad čovjek s milijun planova i neizmjerljivim vremenom da ih sve ostvarim. Sada mi nije jasno kako sam to zamišljao. Sve što je od tog mladog čovjeka ostalo onog strašnog jutra, koje ne mogu smjestit u određenu točku u vremenu, jeste nemir koji sada ne izaziva na akciju nego me baca u maglovitu i neutješnu malodušnost. Sumnjam u svaki izbor koji sam napravio i to me čini nezadovoljnim iako mnogi tvrde da se nalazim na sasvim dobrom mjestu.

U zemlji u kojoj se na karnevalima pale lutke istospolnih obitelji, u kojoj se usred bijela dana događaju napadi na osobe zbog njihove seksualne orijentacije, u kojoj teolozi za pedofiliju u Crkvi krive homoseksualnost, a nezanemariv broj katolika govori o homoseksualizmu kao o neprirodnoj devijaciji ili čak bolesti koja se može liječiti, ovakav istup visokopozicioniranog člana crkvene hijerarhije velika je stvar. Važna. I nasušno potrebna. Napravio ga je na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, transfobije i biofobije (IDAHOBIT) nadbiskup koadjutor Mate Uzinić, ispričavši se osobama homoseksualne orijentacije zbog diskriminacije, agresije i nasilja koju još uvijek doživljavaju u Crkvi. Važan korak za nadbiskupa Uzinića i strašno velik za Rimokatoličku crkvu u Hrvatskoj. Mogla bih reći, prekasno, sada ste se sjetili, godine gospodnje 2021.! Međutim, za isprike nikada nije kasno.

Ovaj je napis nastao u povodu Dana pobede nad fašizmom, te, uz pominjanje časnih, i ljudi i humanista, sadrži takođe imena zlikovaca i neljudi koja mogu izazvati uznemirenje; stoga se ne preporučuje osobama koje u porodici imaju žrtve fašizma u Drugom svetskom ratu i rođake i prijatelje stradale tokom agresije Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Počnimo jednim od zloglasnih imena, Peter Handke, austrijski pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, u Republici Srpskoj primio je 7. maja Orden RS na lenti, za izuzetan rad i zasluge na polju kulturnog i duhovnog razvoja, kao i za naročiti doprinos u razvijanju i učvršćivanju sveukupnih odnosa sa Republikom Srpskom. Priznanje prvo. Potom se, u pratnji reditelja Emira Kusturice, zaputio ka Višegradu, gde je dobio Veliku nagradu Ivo Andrić. Priznanje drugo. Eh, sad, treba i zapjevat', tu u Višegradu, masovnoj grobnici Bošnjaka, 'nako, kosmopolitski.

Zna se tko je desno i radikalno desno i tko je najdomoljubnija, najhrvatskija, a i inače, potpuno bezgrešna stranka koja nema nikakve veze ni s korupcijom, ni s gospodarskom pljačkom, ni s katastrofalnim pravosuđem, ni s ratnim zločinima, ni s ekonomskom devastacijom, ni sa šovinizmom i mržnjom, ni s istjerivanjem vragova. Plenkovićev HDZ se svakog jutra iznova rađa, nema ništa s HDZ-om, onim jučerašnjim, prekjučerašnjim i onim od prije 20-30 godina. Ako neka stranka ima desne ili radikalno desne stavove kao što ih imaju članovi i birači HDZ-a, onda je to samo diverzija protiv HDZ-a kad se i takve stranke i pojedinci natječu na izborima, jer oduzimaju dio glasova HDZ-u. Oduvijek je u HDZ-u ta ista, jako prizemna, priglupa retorika koja računa na isto takvu publiku kojoj se obraća. Ne misli Plenković tako kao što govori, ali svejedno govori, a njegovi kao papige moraju ponavljati.

Nadmetanje u pokazivanju mišica na relaciji Pantovčak - Markov trg u narodu poznato kao tvrda kohabitacija ne prestaje zabavljati javnost i grupirati nas u navijačke skupine. Ovaj put povod je bio izbor nove predsjednice ili novog predsjednika Vrhovnog suda. Cijela situacija krenula je iz pokušaja Zorana Milanovića da svoje mišice pokaže većima nego što realno jesu. Andrej Plenković nikako ne može podnijeti bubrenje mišice svojih oponenata i suvereno pokazuje na svoju, najveću, naravno. Short story short, Zlata Đurđević nije se javila na javni poziv, a predsjednik ju je kandidirao pozivajući se na izvornu ustavnu ovlast. Premijer je rekao da Zlata Đurđević neće biti predsjednica Vrhovnog suda. Rasprava u javnosti svela se na to je li se Zlata Đurđević kompromitirala time što se nije prijavila na javni natječaj, a pristala je biti predsjednikova kandidatkinja.