Trećina Čeha smatra nekadašnji rigidni komunistički sistem boljim od sadašnjeg demokratskog. Dvije trećine razočarano je razvojem događaja nakon studenog 1989. godine. Nije se ispunilo ono što su očekivali, pokazuje istraživanje pod nazivom „35 godina demokracije“. Globalni trend je nemilosrdan, na scenu iskaču trgovci razočarenjem, strahom i gnjevom nezadovoljnih. I zemlja koja je u tzv. postkomunističkom svijetu najviše obećavala, smatrala se najliberalnijom i najnaprednijom u mnogim poljima, sve je desnija i konzervativnija. Trideset pet godina od Baršunaste revolucije i njezinog simbola Vaclava Havela, nekadašnji njegovi suborci i suradnici se, doduše, i dalje kunu u demokraciju, a podržavaju Donalda Trumpa. Što je ostalo od revolucionarnog duha iz 1989. godine i društva kakvog je sanjao Havel? On je nekad bio zaslužan što je cijeli svijet s poštovanjem govorio o maloj srednjoeuropskoj zemlji.

„Politike kurca“ su, po meni, politike koje u sferi vanjske politike i globalne ekonomije prioritiziraju vojnu nadmoć i razvoj vojnih tehnologija. Znam, grubo zvuči, ali stvarnost je puno grublja od zvučnosti pojma. Grubost je jedna od ključnih vrlina „politike kurca“. Znamo da se svijet ne vodi nježnom, nego čvrstom rukom. Ne može se velika politika voditi razgovorom, dogovorom, konsenzusom i uvažavanjem glasova baš svih dionika. Pogledajte gdje nas to dovede, do muškaraca koji piške u toaletima za žene! To je nedopustivo! Treba nam, zna se, snažni vođa - “strongman”. Neko tko zna udariti šakom o stol, presjeći kad treba, tko zna gdje je kome mjesto i kako svakoga staviti na svoje mjesto. Najčešće je to postariji agresivni gospodin upitno funkcionalnog kurca. Pa da se sa svojim drugarima, snažnim vođama okolo mlatara simboličkim kurcima. Tako se stvari rješavaju.

Crno-bijela tehnika, utakmica počinje i nakon prvog pasa koji treba da primi igrač jedne od ekipa slijedi pogibeljan start s obje noge, s leđa, za koji se danas, što bi se reklo – “ide u zatvor”. Taj start, kako bi se nekada popularno reklo “istovar”, u nekom je smislu ostvarena metafora onoga što su nam učinili tranzicija i kapitalizam. Mi smo, dakle, svi skupa istovareni. Mučkim faulom s leđa, u kojem se išlo na to da nam se polome noge. U kojem su u prostoru od sto metara, u nekadašnjoj ulici Đure Đakovića, uredno radila četiri kina, sa po četiri predstave dnevno. Jer, ovaj film, naprosto nije za cineplex. Svaka njegova čestica se buni protiv toga da, na današnja primanja u Bosni i Hercegovinu, kino kartu platite trinaest i po, a kokice osam konvertibilnih maraka. Nećemo dalje u statistiku, jer vi znate šta to znači. Ali, mi nismo gospodari svoje budućnosti jer nas je prošlost “istovarila”. Jer, nažalost, nismo uspjeli zagospodariti njome.

Prije svega oni ne vole da ih zovemo vehabije, već jednostavno muslimani, a ako baš moramo da ih izdvojimo od drugih muslimana, onda ih zovite selefije. Tako ćemo ih i mi zvati u ovom tekstu. Upoznao sam mnogo selefija i prvo što sam naučio je da ih sve ne trpam u isti koš. Razlike između njih su velike. Ne odnosi se to samo na njihovo životno iskustvo, obrazovanje, godine starosti, socijalno porijeklo i trenutni socijalni status, bračno stanje i sl.,već i na njihovo oblačenje, ponašanje, odnos prema ženama, prema Islamskoj zajednici, prema ratu u Siriji, Iraku, Palestini, pa i samom shvatanju džihada. Razlike su prisutne i među njihovim vođama, a da vam ne pričam o međusobnoj netrpeljivosti. Zbog toga je veoma važno da kada govorite o selefijama imate na umu njihovu različitost, koja je ponekad toliko velika da ne možete da povjerujete. Naravno, oni su vrlo konzervativni i to ne treba da vas čudi.

Na fotografiji koju vidite slovenački su partizani prisiljeni da gledaju svoje mrtve drugove. Prizor je dio nacističkog tanatološkog performansa u jesen 1942. godine. Zarobljenici su sprovedeni kroz Celje, na njihovim prsima su table ispisane pogrdnim riječima. Nakon šetnje, sučeljeni su sa tijelima boraca palih u bici na planini Dobrovlje. Spektakl je ograđen kanapom, na platou ispred Narodnog doma. Na lijevoj strani je građanstvo u mimohodu, dok su desno namučeni borci postrojeni uza zid. Zarobljeni gledaju vlastitu smrt u najavi. Gotovo da su postvareni u tom prizoru. Nacisti su ostavili pristojnu arhivu svojih zločina u Celju. Na seriji fotografija vide se komunisti koji se jedva drže na nogama, sa tupim pogledima upravljenim u ništa. Slična je postavka i na gornjoj slici, lice žene koja ne gleda pravo, niti dolje.

Teško je govoriti o metaforama kad su igri žive mrtve glave, ali ono što se dogodilo u Jablanici, na sjeveru Hercegovine, u najvećoj mjeri je upravo to. Poslije ovoga, vjerujte na riječ, neće biti ništa drugačije. U noći nakon koje sam se trebao javiti u HRT-ov jutarnji program počele su stizati vijesti o solidarnosti, sa svih strana su se javljali prijatelji, poznanici i sasvim nepoznati ljudi da se raspitaju za pravu adresu na koju će uplatiti svoje novce. Kolege novinari su krenuli na lice mjesta, ljudi iz Gorske službe spasavanja i Civilne zaštite su bili tamo, dobio sam sve kontakte načelnika i štabova, ali sve je djelovalo kao crna rupa. I bilo nevažno naspram činjenice da je tamo negdje neka velika voda otrgnula dijete iz majčina zagrljaja i odnijela s kamenjem niz korito. Tu više ništa ne pomaže.

U ovoj su knjizi dva kuhana jaja u džepovima kućnog ogrtača. Jedan ih muškarac spretnom kretnjom tamo umeće dok kuha. Neodoljivo, sve ove godine, baš sve. Toliko sam puta pomislio na tu scenu, to dvoje ljudi koji odnedavno žive zajedno i ona ga gleda dok on kuha. Zamišljam maleni stan u Berlinu, na četvrtom katu, obasjan zimskim suncem, u veljači, u tihoj ulici, stančić dakle s oskudnim namještajem, ali sa stabilnim i moćnim Boshovim štednjakom na kojem u emajliranoj zdjelici kuhaju dva jajeta. U čajniku kipi voda, muškarac pali cigaretu, ona hrska dvopek, naslonjena na dovratak. Nedjelja je i još ništa važno nije započelo, zimsko jutro, a toliko razliveno i meko. Goli su ispod ogrtača, on stoji bos na linoleumu, ona gleda u njegove nožne prste, nije to lijep prizor, nikad nije, ali smiješi se, pomalo prihvaća te kvrgave i krivudave izdanke na kojima stoji njezin dečko.

Došla nam je ekipica koja vješto kroji diskurs kulturnog rata između običnih obiteljskih ljudi i elitnog odreda takozvanih „đender lobista“. Ekipica koja pobačaj „frejma“ kao ubojstvo, LGBTIQ* osobe kao bolesne, propitivanje diskriminatornih ideja kao napad na slobodu vjeroispovijesti i govora, problem nasilja nad ženama kao podvalu i teško pretjerivanje, obrazovanje djece i mladih u području ravnopravnosti i seksualnosti kao uvođenje pedofilije, a rod, odnosno izmišljen pojam “rodne ideologije” kao najveću prijetnju obitelji. Renomirana članica i jedna od strateginja ove mreže je naše gore list, glavom i bradom Željka Markić iz, ni više ni manje, U ime obitelji. Zastanimo ovdje i prisjetimo se kako se prije koji tjedan salva uvreda sručila na književnicu Moniku Herceg. Isto u ime obitelji. Naime, Monika je u intervjuu za Telegram ustanovila kako je ideja o svetosti obitelji napravila puno zla.

Kakve su šanse jedne države da opstane, ako se njeni građani razlikuju u percepciji prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti? Skoro pa nikakva. Da li se neko zbog ovoga sekira? Pa ne bih rekao, naprotiv. Svojski i sistematski se radi na tome da se u BiH ni oko čega ne slažemo i to im za sada ide odlično. Nadam se da naši mladi imaju pametnija posla od učenja istorije devedesetih i da im je preča Liga šampiona ili NBA liga, od školskih obaveza i zadataka. Nadati se da mladi svoju budućnost vide izvan Bosne i Hercegovine, kao keramičari u Njemačkoj, vozači u Austriji, konobari u Sloveniji, a tamo poznavanje balkanske istorije nije toliko važno, koliko praktična znanja. Nadati se da sa 14 godina više maštaju o seksu, nego o odbrani Kosova, trećem kantonu ili unitarnoj Bosni. Jebiga, došlo je tako vrijeme kada je bježanje sa časova istorije, historije, povijesti najbolji način da se sačuva vlastito mentalno zdravlje.

Stvorila se nacionalna država, s nekim lošim praksama kao da smo tek pri kraju 18. stoljeća, u kojoj su se stalno isticali vječito nepogrješivi i neporočni Hrvati koji su u povijesti nevini uvijek bili nečije žrtve, s apoteozom tobože svetog hrvatstva koje se uvijek i oduvijek veže uz rimokatoličku vjeru i uz Kaptol, s praksom nacionalističke države u kojoj se, bez obzira na Ustav, bezočno revidirala moderna povijest kako bi se generacije uvjerilo u to da su u Drugom svjetskom ratu pravednici bili oni koji su ubijali i klali one koji im nisu pripadali, a tobože sve kao hrvatski domoljubi, rame uz rame s Adolfom Hitlerom i Benitom Mussolinijem. Ako očekuješ da si odgojio „dobrog“ hrvatskog nacionalista pa i šovinista, razumno je zaključiti da će taj biti i rasist, manje ili više agresivan. A kad su nam strani radnici prijeko potrebni, to je onda problem. A problemi se više ne mogu odgađati.