Rat u Jugoslaviji, i sve što je uslijedilo nakon njega, „oslobodilo“ me mladalačke naivnosti i vjere u pravedniji svijet. Ostalo je nešto što bi se moglo nazvati nadom, povremeni, kratkotrajni bljeskovi ushićenja, tragovi koji su godinama postajali sve bljeđi. Rat u Siriji i migrantska kriza koja ne prestaje, uvjerili su me da humanost ne korespondira s napretkom i s lekcijama iz prošlosti. Razdoblje pandemije oduzelo mi je vjeru u ljudski razum i pokazalo raskošnu moć ljudske gluposti. Naposljetku, ruska agresija na Ukrajinu, vratila mi je traume, potisnute slike devedesetih i zacementirala odluku da je najbolje zatvoriti se u svoj mikro svijet. To mi se činilo kao jedino razumno i moguće rješenje. Pomiriti se s bespomoćnosti, prepustiti se cinizmu. Manje ću očekivati, manje će boljeti. A onda me jedne večeri probudio i postidio jedan film.

Na crnoj listi SAD.a, uz Milorada Dodika i Dragana Stankovića, završio je i bivši, nominalno prvi bošnjački obavještajac, Osman Mehmedagić – Osmica. Što, opet, izgleda kao prilična kozmetika: nakon što mu je, praktično, istekao mandat na čelu Obavještajno-sigurnosne agencije objava Ministarstva trezora SAD-a poslala mu je ferman u kojem stoji da je „direktno, ili indirektno utjecao u koruptivnim aktivnostima na Zapadnom Balkanu“, poput „pronevjere javnih dobara, eksproprijacije privatne imovine za ličnu korist ili u političke svrhe ili radi davanja mita.“ „'Ajde“, rekao bi stari dobri Zoran Radmilović kao Bili Piton u legendarnim „Maratoncima“. A „popularnom“ Osmici „čestitka“ za nepoželjnost u SAD-u spominje još neke detalje: da je „surađivao s kriminalnim mrežama radi vlastitog bogaćenja i bogaćenja njegove političke stranke“. I tu dolazimo do mogućeg raspleta cijele priče.

Laki je malo nervozan - kulturološko-politička je fraza koju uglavnom koristi opozicija. Koristi se na prostoru bivše Jugoslavije, ponajviše u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, jer drugi i ne znaju za Lakija. Laki je lik iz grobarske obitelji Topalović iz kultne srpske i jugoslavenske filmske komedije iz 1982. godine „Maratonci trče počasni krug“. Obitelj je kronično dužna, a kada „poslovni partner“ Bili zaprijeti da će Topalovićima zapaliti kuću ako mu ne plate što su dužni, Laki uzima oružje. „Laki je malo nervozan, Pantelija je umro pa ga je to potreslo“, opravdava Lakija u filmu lik njegovog oca. Tu frazu o nervoznom Lakiju koriste Peđa Grbin, Marijan Pavliček, Sabina Glasovac i još ponetko, a njome ciljaju predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, on im je Laki. Ta je fraza zaista zgodna, duhovita, kao što je i film urnebesan, ali se u četiri desetljeća puno upotrebljavala, pa izlizala i potrošila.

Niko normalan nije poverovao u to da je Aleksandar Vučić rasturio udruženi zločinački poduhvat (UZP, termin Haškog tribunala), a cilj diletantske predstave održane 15. februara sa skupinom pobunjenika protiv razuma, Vučićevim večitim saborcima sa desnog spektra društva, bio je da kod neinformisanog komada biračkog tela izazove samilost prema predsedniku koji se, eto, uprkos karabinu i municiji za divlje svinje, zaplenjenim kod jednog građanina, bori za interese naroda i države. Sve uz gusle i deseterac. Lako je, naravno, Vučiću da hapsi, dogovor kuću gradi, a on glasi - bolje ti je da robijaš koji mesec zbog puške, nego koju godinu zbog droge. Svi su ucenjeni, urlaju i brane Kosovo od Vučića koji smišlja kome da ih pripiše - tajnim službama koje nisu ruske, ili, definitivno, opoziciji, što je i nagovestio, smeštajući među demonstrante pripadnike nekih opozicionih parlamentarnih stranaka.

Kako to da nije naivno prihvatiti stalno povećanje vojnih ulaganja kao nešto sasvim normalno? Ukupni globalni vojni rashodi porasli su za 0,7 posto u realnom iznosu u 2021. godini, na 2.113 milijardi dolara (dakle preko 2 bilijuna!). Kako to da nije naivno misliti da će posljedice takvih ulaganja biti veća sigurnost, a ne samo iznova i opet rat? E sad, možete li zamisliti društva u kojima se taj novac ulaže u infrastrukturu, socijalni, zdravstveni, obrazovni sustav, razvoj znanosti i umjetnosti? Kako i zašto to nije smislenije od ulaganja u tenkove, rakete i ne znam ni ja kakva sve već ne čuda razaranja. Čisto za usporedbu. Trošak okončanja siromaštva, prema istraživanjima iznosi 175 milijardi dolara godišnje tijekom 20 godina. Dakle, mi, ljudska vrsta biramo rat i siromaštvo. Ne gladujemo i ne ratujemo zato što novaca nema, već zato što ga ima. I zato što je taj novac naprosto pogrešno usmjeren.

Je li se što bitno promijenilo u rješavanju problema smeća otkako je zeleno-lijeva koalicija Možemo! uz malu pomoć SDP-a na vlasti u Zagrebu? Promijenilo se, ali ne baš bitno. Promijenilo se utoliko što su oni ozbiljnije pokrenuli rješavanje i to s namjerom da u (dosta dalekoj) konačnici za sanaciju i reciklažu smeća koriste samo vlastite resurse. Promijenilo se i tako što su Zagrepčani, pogotovo posljednjih nekoliko mjeseci, počeli odgovornije, marljivije odvajati biootpad, plastiku i papir od miješanog otpada, kojeg od 1. listopada krcamo u plave ZG-vrećice. Međutim, u sustavu skladištenja za odvoz bitna je promjena samo u središtu Zagreba iz kojeg su nestale kante. Drugdje, izvan uskog centra, rijetko je tko u zgradama osigurao da kante budu pod ključem tako da je sve isto kao i prije, osim što se kupuju i troše plave vrećice.

Osjetio sam ovog čovjeka kao bol u prsima, tako me je Avdo bio udario plosnatim kamenom posred prsa dok smo se kao dječaci igrali rata. Avdo je uzeo kamenu ploču i zaneseno me punom snagom pogodio u prsa. Bila je to ručna granata koja se baca na neprijatelja. Neobično je što sam ja bio u istoj jedinici s njim, tada smo napadali izmišljene neprijatelje, Nijemci su se skrili u grmu kraj ceste i taj smo grm zasipali kamenjem, granatama i mecima, točnije šljunkom što smo ga u džepovima donijeli s nekog od gradilišta. Avdo se zanio, granata mu je, rekli bismo, eksplodirala u rovu. Kasnije će on poginuti, ja ću čekati u fakultetskoj kantini da sve to prođe. Čovjek koji je 15 godina kasnije zemlju poveo u rat, morao je znati da na mene ne može računati, nisam ja niti na one Nijemce baš ozbiljno pucao.

Ju-ju, pih-pih, pa otkud to sad, kad je Srbija odvajkada bila antifašistička. Ako ne računamo Dražu Mihailovića, Milana Nedića i Dimitrija Ljotića, dakle trostruko kvislinška u Drugom svetskom ratu. I da je među prvima u Evropi ponosno izvestila Firera da je Judenfrei, odnosno da su Jevreji u njoj „istrebljeni“. Antifašistička Srbija? Znači, da ne računamo ni Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja i njihove proksije Radovana Karadžića i Ratka Mladića iz jugoslovenskih ratova? Ni Vukovar, ni Dubrovnik, ni Srebrenicu, ni Foču, ni Prijedor, ni Đakovicu... Ni onu presudu Međunarodnog suda pravde u Hagu, po kojoj je Srbija, prva država u evropskoj istoriji, oglašena krivom za nesprečavanje genocida, onog u Srebrenici. Srbijanska je javnost, dakle, masovno licemerna.

Hvali se naš predsjednik Vlade, Andrej Plenković, da zbog Vladinih intervencija „većina naših sugrađana nije ni svjesna krize u kojoj živi“. Osigurali su ljudima mirnu jesen i zimu jer se cijene struje i plina nisu dizale. I „Dubravka šalje 700 milijuna eura da se nađe pred Božić“. Sve je to jako lijepo, ali niti Plenković ublažava krizu iz svog džepa, a niti Šuica iz Bruxellesa šalje božićne darove Hrvatima na svoj brk, nego EK šalje europski fondovski novac. Svi mi i samo mi itekako plaćamo Vladine intervencije putem dignutih državnih kredita i poreza. No, Plenković zna da je puno onih koji slabo shvaćaju, a kako bi se još neke intelektualno pokolebalo, HEP će nam - ako ipak nisu od toga odustali - slati račune za struju na kojima će pisati da su cijene niže nego što bi trebale biti zbog Vladinih intervencija. Možda iza zareza bude pisalo i da je to poklon HDZ-a.

Jesen, grad u kojem je pucao Princip. Svakog principa i svake savjesti lišena noć, u kojoj nitko ne čeka. I jedan kaput, žut, kao stambolske dunje i krojen bez veze, s kojeg dugmad otpada i koji pouzdano puca po šavovima, već desetljećima. Nešto i ništa u zraku. Dva pola istog magneta, koji nas drži zakucane uz stjenku velikog zamrzivača. Čađa i miris kestena na kraju Titove. I na početku, jer zašto ne. Nešto nervoze, naramak pjesama, između kojih treba izabrati. Takvi se izbori, inače, sami načine. Pojedine pjesme iz nekog grada, o nekom gradu, glasnije svijetle na našim mapama. Pale se u ritmu stopa kada se u njega kroči, ili na spomen, već na daleku misao tinjaju u tami sjećanja. Arhivu kojeg načinje miš. A ono ubojito i jasno pamtite me po pjesmama mojim Duško Trifunović, koji u gradu nije dočekao ni umrijeti, kao da je napisao upravo Sarajevu.