Vladajući su pred koji mjesec već počeli s predizbornom kampanjom pa su skoro svi oni koji rade u državnim i javnim službama dobro razumjeli da je došao trenutak (stari Grci bi rekli: kairos) koji neće dugo trajati i u kojem treba izboriti veće plaće. Vlast je sklona poklanjanju kako bi prigodno postajala bolja nego što je, s nadom da će dobiti dodatne glasove na izborima, a različiti sindikati znaju da je ovo - sad ili nikad. Poslije izbora, završili oni ovako ili onako, nitko neće krenuti sa čašćenjem. Zasluženo ili nezasluženo, pojedini sindikati postavljaju i ponajviše zahtjeve, a Vlada će ih teško moći odbiti. U višestoljetnoj tradiciji, to je valjda u našem mentalitetu, Hrvatska je često mjesto začudnog socijalnog mira. Uz svu veliku samohvalu predsjednika Vlade, povećane plaće u posljednjih godinu i pol dana nisu mogle inflaciju sustići, nego su realno pale.

Marlene Dietrich! Gledao sam lustere, inkrustacije, zidove, stolice, pozornicu, u sebi nabrajao: "Ich bin die fesche Lola, Where Have All the Flowers Gone, Allein in einer grossen Stadt, Falling in Love Again, Lili Marleen ..." Nekad davno Marlene Ditrich je bila velika zvijezda. Zvijezde scene i ekrana vole ili ne vole jer se sviđaju ili ne sviđaju publici; Marlene Dietrich je bila i jedno i drugo, omiljena i omrznuta. Neosporno je bila poznata, čak popularna, skandalozna i slavna, ali i politički opredijeljena, jer joj je scena bila život i na sceni je živjela svoj život, što je također određivalo odnos publike prema njoj. U toku Drugog svjetskog rata posvuda, pa i na sceni postade vidljiva borba načela svjetla i tame, dobra i zla. Sve je tih godina bilo jasno podijeljeno. Najprije su se sučelile ideje, političke i moralne, a s njima i različite ideje svijeta.

Balkan je zapušten svijet, mi nemamo ozbiljnih nosača zvuka svoje baštine jer je naša kultura održavanja - slaba. Međutim, na toj si kaseti mogao čuti sve: ako ti se slušalo. Taj harmonikaš je imao lijevu ruku Jovice Petkovića, a desnu - Ismeta Alajbegovića Šerbe. Ne uvijek jednako dobro snimljen, ali – virtuoz, bez ikakve sumnje. Saksofonist. Klarinetist. Funky jazz pundit. Priču o njemu, Ferusu, već si čuo: znalo se za saksofonista Roma koji je svirao po sarajevskim svadbama, zbog kojeg se “gore” u brdu ostajalo po tri dana. The King. Jer, samo „Crnac“ može imati tu titulu. Mi “Bijeli” - možemo samo do “doktora”. I pravo je tako. Ferus je bio Maceo Parker našeg svijeta, koji je rasvjetljavao put. U njegovom sviranju si mogao čuti većinu onih naslaga vremena koje se stapaju u jedan zvuk, sve te valere, kola na koja se igra, balade uz koje se tuguje.

Naš strah nije problem pretjerivanja i preosjetljivosti, već je problem društva koje nije pokazalo volju da ovaj svijet učini sigurnim za djevojčice, djevojke i žene. Nesigurnog društva kojeg sukreiramo svaki put kada na seksualno uznemiravanje u javnom prostoru reagiramo porugom, negiranjem ili omalovažavanjem takvog nasilja. Svaki put kada kažemo da žene pretjeruju ili da izazivaju. Naš strah, nelagoda i sram posljedica su ugroze naših integriteta, naše sigurnosti i opravdan strah od nasilja. Društvena osviještenost je ključna i cilj je nove kampanje „Što nosim u torbi?“ inicijative Razotkrijmo skriveno nasilje. Ovdje se vraćamo na sadržaj naših torbi. Na suzavce, velike svežnjeve ključeva, noževe, skalpele, boksere, pa čak i alat koji grčevito stišćemo među prstima svaki put kada se u javnom prostoru osjetimo uplašeno zbog mogućeg nasilja.

Na muzičkoj mapi Jugoslavije slovila je za grad najradikalnijeg zvuka. Kolijevku punka, najzapadniju poštu, preko koje se u pastirski rock i šlagere uvukao crv sumnje. Pošast brzine, disonance. Moguće je, doduše, i da je to donekle posljedica poslovično katastrofalne slovenske pop-muzike. A cjepidlake bi mogle tvrditi da je ono zaista radikalno ionako stizalo s periferije: preko Berlina u rudarska okna Trbovlja, s čekićima i zupčanicima Laibacha. Ipak, punk se Jugoslavijom pouzdano proširio odande, a u vinil je, čini mi se, prvi put na našem području usječen upravo ovom pjesmom, kao B-stranom singl-ploče. Godina je 1978., minute okruglo dvije. „Lublana je bulana“, u tvrdoj ljubljanščini, donosi sve što bi vizitkarta ozbiljnog grada, iščeprkana iz stražnjeg džepa rajsferšlusima prošivenih traperica, trebala.

Rat u Jugoslaviji, i sve što je uslijedilo nakon njega, „oslobodilo“ me mladalačke naivnosti i vjere u pravedniji svijet. Ostalo je nešto što bi se moglo nazvati nadom, povremeni, kratkotrajni bljeskovi ushićenja, tragovi koji su godinama postajali sve bljeđi. Rat u Siriji i migrantska kriza koja ne prestaje, uvjerili su me da humanost ne korespondira s napretkom i s lekcijama iz prošlosti. Razdoblje pandemije oduzelo mi je vjeru u ljudski razum i pokazalo raskošnu moć ljudske gluposti. Naposljetku, ruska agresija na Ukrajinu, vratila mi je traume, potisnute slike devedesetih i zacementirala odluku da je najbolje zatvoriti se u svoj mikro svijet. To mi se činilo kao jedino razumno i moguće rješenje. Pomiriti se s bespomoćnosti, prepustiti se cinizmu. Manje ću očekivati, manje će boljeti. A onda me jedne večeri probudio i postidio jedan film.

Na crnoj listi SAD.a, uz Milorada Dodika i Dragana Stankovića, završio je i bivši, nominalno prvi bošnjački obavještajac, Osman Mehmedagić – Osmica. Što, opet, izgleda kao prilična kozmetika: nakon što mu je, praktično, istekao mandat na čelu Obavještajno-sigurnosne agencije objava Ministarstva trezora SAD-a poslala mu je ferman u kojem stoji da je „direktno, ili indirektno utjecao u koruptivnim aktivnostima na Zapadnom Balkanu“, poput „pronevjere javnih dobara, eksproprijacije privatne imovine za ličnu korist ili u političke svrhe ili radi davanja mita.“ „'Ajde“, rekao bi stari dobri Zoran Radmilović kao Bili Piton u legendarnim „Maratoncima“. A „popularnom“ Osmici „čestitka“ za nepoželjnost u SAD-u spominje još neke detalje: da je „surađivao s kriminalnim mrežama radi vlastitog bogaćenja i bogaćenja njegove političke stranke“. I tu dolazimo do mogućeg raspleta cijele priče.

Laki je malo nervozan - kulturološko-politička je fraza koju uglavnom koristi opozicija. Koristi se na prostoru bivše Jugoslavije, ponajviše u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, jer drugi i ne znaju za Lakija. Laki je lik iz grobarske obitelji Topalović iz kultne srpske i jugoslavenske filmske komedije iz 1982. godine „Maratonci trče počasni krug“. Obitelj je kronično dužna, a kada „poslovni partner“ Bili zaprijeti da će Topalovićima zapaliti kuću ako mu ne plate što su dužni, Laki uzima oružje. „Laki je malo nervozan, Pantelija je umro pa ga je to potreslo“, opravdava Lakija u filmu lik njegovog oca. Tu frazu o nervoznom Lakiju koriste Peđa Grbin, Marijan Pavliček, Sabina Glasovac i još ponetko, a njome ciljaju predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, on im je Laki. Ta je fraza zaista zgodna, duhovita, kao što je i film urnebesan, ali se u četiri desetljeća puno upotrebljavala, pa izlizala i potrošila.

Niko normalan nije poverovao u to da je Aleksandar Vučić rasturio udruženi zločinački poduhvat (UZP, termin Haškog tribunala), a cilj diletantske predstave održane 15. februara sa skupinom pobunjenika protiv razuma, Vučićevim večitim saborcima sa desnog spektra društva, bio je da kod neinformisanog komada biračkog tela izazove samilost prema predsedniku koji se, eto, uprkos karabinu i municiji za divlje svinje, zaplenjenim kod jednog građanina, bori za interese naroda i države. Sve uz gusle i deseterac. Lako je, naravno, Vučiću da hapsi, dogovor kuću gradi, a on glasi - bolje ti je da robijaš koji mesec zbog puške, nego koju godinu zbog droge. Svi su ucenjeni, urlaju i brane Kosovo od Vučića koji smišlja kome da ih pripiše - tajnim službama koje nisu ruske, ili, definitivno, opoziciji, što je i nagovestio, smeštajući među demonstrante pripadnike nekih opozicionih parlamentarnih stranaka.

Kako to da nije naivno prihvatiti stalno povećanje vojnih ulaganja kao nešto sasvim normalno? Ukupni globalni vojni rashodi porasli su za 0,7 posto u realnom iznosu u 2021. godini, na 2.113 milijardi dolara (dakle preko 2 bilijuna!). Kako to da nije naivno misliti da će posljedice takvih ulaganja biti veća sigurnost, a ne samo iznova i opet rat? E sad, možete li zamisliti društva u kojima se taj novac ulaže u infrastrukturu, socijalni, zdravstveni, obrazovni sustav, razvoj znanosti i umjetnosti? Kako i zašto to nije smislenije od ulaganja u tenkove, rakete i ne znam ni ja kakva sve već ne čuda razaranja. Čisto za usporedbu. Trošak okončanja siromaštva, prema istraživanjima iznosi 175 milijardi dolara godišnje tijekom 20 godina. Dakle, mi, ljudska vrsta biramo rat i siromaštvo. Ne gladujemo i ne ratujemo zato što novaca nema, već zato što ga ima. I zato što je taj novac naprosto pogrešno usmjeren.