Kad se moja kćerka razboljela od raka u svojoj četvrtoj godini cijela Crna Gora je ustala da pomogne i prikupi pomoć za njeno liječenje. Nismo uspjeli. Selena je umrla tri godine kasnije, ali ostalo je predanje kako se Crna Gora u njenoj borbi ujedinila. Podijeljena zemlja i bijedna politička realnost pronašla je iskupljenje u nedužnoj žrtvi djevojčice koja bi se ponekad javila video porukom. Čuvali smo privatnost jer nam je trebao svaki atom snage, ali bili smo svjesni da je Selena simbol i slučaj o kome će javnost govoriti u tonu koji sa našim privatnim paklom nema veze. 

Djeca su važan simbol, društva se preko djece prečišćavaju, djeca se u narodnim pjesmama uziđuju u temelje gradina, žrtvuju i obožavaju kao glasnici boljeg vremena. Sva kalež i nečist svijeta odraslih traži oprost u dječjim očima i iskupljuje se za svoja nepočinstva. Desilo se da Selena bude ispovjednik Crne Gore i da lično svjedočim koliko je značila ljudima koji je nisu poznavali. Mnoge borbe, pobjede i porazi sažeti su u našoj porodičnoj sudbini. Bio sam nijemi svjedok nove uloge djeteta, koja se desila spontano kao ljekovito sredstvo unutar kolektivne mašte naroda kome je trebalo vođstvo. Godina je bila 2017., kao medicinske izbjeglice emigrirali smo u Ameriku, borili smo se, uvijek sa mišlju da naši privatni životi zbog Selene dobijaju šire značenje. Taj osjećaj nije me napustio sve do danas i vjerujem da nikad neće.

***

Smrt djeteta je emotivni okidač koji se ne može kontrolisati. To je prelazak u stanje kad se gubi osjećaj svijeta. Onaj koji izgubi dijete postaje nešto drugo. Obilježen je strahotom koja mu se paše kao sablja, okićen je nepovratnim očajem za koji mu društvo odaje priznanje. Mi smo heroji zbog djece koja su stradala. Uvijek je bilo tako, djeca su bila razlog života. 

Nedavno sam posjetio memorijal sovjetskim vojnicima u Berlinu i popeo se do statue soldata koji u naručju drži djevojčicu dok čizmom gazi svastiku. Dijete je dokaz slobode i pobjede, zato ga je sovjetski vajar postavio da gleda oslobođeni grad sa najviše tačke. Ne postoji viša sila od mladenca, njegova slika je božji lik. Na primjer, ono lice kojeg je Šopenhauer vidio pokraj Sikstinske Madone. Zabrinuto dijete lišeno ljupkosti, Rafaelov mali Hrist pobudio je kod filozofa snažan utisak užasa.

Mali Hrist pobudio je kod filozofa snažan utisak užasa (FOTO: Wikimedia)

Kao dobar primjer može da posluži i jedan manje znani kip iz 15. vijeka, italijanskog majstora Sperandija Savelija. Bio je poznati bolonjski medaljar slavan po minijaturama, ali njegova Majka božja sa Isusom koju na oblaku nose heruvimi ostala je zabodena u moje sjećanje kao strašna ovjera ljudske patnje. Kao da su izašli iz požara, Marija i dijete zgranuto gledaju u pravcu nečeg groznog što se valjda zove život. Umjetnik ih stavlja na oblak iz kojeg izviru strahom sluđena lica anđela. Sjetio sam se onog Rilkevoog stiha: „Svaki anđeo je strašan“ („Ein jeder Engel ist Schrecklich“). Ali gdje je osmijeh, pitao sam se. Zašto je moja kćerka morala da pati da bi postala simbol, zašto je lice djeteta sila koja pokreće povijest? 

***

Ovih sam dana prvi put čuo glas Pavline Radovanović, djevojčice iz kosovskog sela Orahovac i mogu reći da se plašim upotrebe njenog lica u spotu za pjesmu o logoru Jasenovac. U tom strahu sam porušio emotivne zabrane i počeo ovaj zapis ličnom povijesti kojoj sam se zavjetovao na ćutanje. Jer moja iskustva me obavezuju. Nisam običan svjedok, čovjek sam koji dolazi iz patnje jednog djeteta, znači iz patnje sve djece svijeta. Moj obzir se ukida pred spoznajom da se neko, makar to bila hip hop družina Beogradski sindikat, drznuo upotrijebiti dijete za svoje patriotske psihoze i etničke strategije. 

Ono isto kompulzivno prebiranje po zločinima prošlosti, koje sam kao dječak vidio u vidovdanskim maškarama krajem osamdesetih, sad se ponavlja. Jedna nacija se preparira i postrojava pred nevinim čedom. Na poluvremenu utakmice navijačka grla ponavljaju zakletvu za vodiljom u narodnoj nošnji. Traži se prečista djeva koja će okajati sve naše grijehe. Nesretni rod bez slave konačno nalazi izvor života i smisao za koji će se boriti. Mala Pavlina već je uzidana u medijsku borbu i nedostižni presto, sveto dijete, oživjela freska i istorijsko opravdanje. Za šta?

Pogledao sam spot Beogradskog sindikata i bilo mi je jasno. Glas zaklanih nije dovoljan, zato je djevojčica sa Kosova dala refren između krvavih versa. Za razliku od Kovačićeve „Jame“ gdje govori čovjek, ovdje govori nacionalnost, oglašava se umorena etnija. Prvo lice jednine suptilno prelazi u množinu, narod dobija rimejk stradanja da se u njemu reformira. Na djelu je rekonstrukcija zločina za mlade, podsjetnik na ratno stanje koje se obnavlja na internetu. Mobilizatorski ritam hip hopa po svojoj definiciji uvijek je priprema za borbu. To nije muzika lamenta, rep je koračnica i bodrenje, nagon leša pretvoren u imperativ pobjede, sa Pavlinom u ulozi Jovanke Orleanke.

Ne vjerujete? Ovako je francuska svetica govorila uoči bitke u martu 1430. godine: "Uništavate sakramente Crkve, cijepate zapovjesti vjere, razarate crkve... Kakav bijes ili ludilo vas pokreće? Ova vjera koju je Svemogući Bog, koju je Sin, koju je Duh Sveti otkrio, utvrdio… hiljadu puta je proslavljena kroz čuda!“

Ako neko želi slobodniji prevod može ga naći na Instagram stranici djeteta od 14 godina iz sela Orahovac: “Dragi ljudi, braćo i sestre, prijatelji! Ovih dana, kada smo slavili Rođenje Hristovo, Svetog Stefana, Novo ljeto Gospodnje, kada predstoji Krstovdan i Bogojavljanje, došla su i iskušenja. HVALA SVIMA na neizmernoj podršci, svima koji ste se javljali, pružili mi podršku, trudim se da svima odgovorim. Hvala svim poznatim ličnostima koji su me bratski podržali, a najviše hvala Gospodu Bogu što imam sve vas!“

Mitologizacija nejači unutar onoga što zovemo propagandnom ludnicom (SCREENSHOT: YouTube)

Kao da riječi starca izlaze iz djetinjih usta. U toj transgresiji je ključ. Njeni samozvani zaštitnici to s ponosom ističu, političke sjecikese, kuriri i ostali tabloidi govore pobožno o čedu koje nema djetinjstvo. Prvi put u vašem gradu, dođite da vidite, na poluvremenu utakmice glasom predaka pojaće prije vremena odraslo dijete! Mudro i napaćeno, sa geografskim porijeklom, dijete koje se prevazišlo i žrtvovalo za nas grešne.

Sjećam se nekrologa u čast mitropolita SPC Amfilohija. „Bio je kao dijete“, govorili su mnogi na ivici suza; đed je bio dijete, poput onog Šopehnaurevog Isusa koji gleda budući pokolj. Nejač, starci, žene, djeca, pokretači su vojnih pohoda i oružanih osveta, oni su politički bogalji, socijalne funkcije u mašini proizvodnje mita. Srednji sin oduvijek vlada na lovorima, ali tek kad djeca i starci ginu nabujaju kletve i zavjeti. Mitologizacija nejači unutar onoga što zovemo propagandnom ludnicom savremene Srbije doseže svoj vrhunac u pojavi nedužnog lica koje zastupa istorijsku patnju. Producira se ikonografija vanrednog stanja, pornografija katastrofe, kako bi rekla psihološkinja Erika Berman. 

Mnoge su knjige napisane na ovu temu, ne želim da se razmećem, samo osjećam galopirajući mrak upotrebe djece. Pogledajte Donalda Trampa kako podiže dječaka uvis. Baratanje nevinim tijelom, umivanje nervne napetosti u djetinjem neznanju. Sjetimo se teorija zavjere 19. stoljeća o Jevrejima koji kolju odojčad, sve do novih perverzija sa hormonom mladosti i krađom beba. Pomade za vječnu mladost demonskih vladara svijeta zavise od naše djece, piše na Fejsbuku. Ko sve to može mirne duše da gleda? Kako tek biti nijem i ne preduzeti ništa, ako znamo da je zločin istorijska činjenica. Ubijali su našu djecu, urlaju iz Beogradskog sindikata, bili smo naivni, ali sad smo spremni, jer naša djeca su pod zemljom, našu djecu prekriva trava po kojoj grubo gazimo. Teci, teci reko, teci, teci samo/ vrati me u moje selo ravno/ Plači kišo, drhti, drhti grano/ rasti goro zelena, pokrij mene travom.

***

Volio bih da umišljam i pretjerujem, da u obnavljanju ratnih zakletvi i estradi zločina ne slutim jezivu moć rulje umnoženu na društvenim mrežama. Znam da mnogi neće shvatiti o čemu pišem. Ali neka. Rijeke suza uveliko teku unazad ka očima iskopanim u pogromima prošlog vijeka. Svjedočimo rađanju Golema koji zastupa tegobnu istoriju srpskog naroda. Na snazi je tribalna nekrofilija kao estetika državnog fajronta koji se ne da sakriti. Za unutrašnju trulost traži se krivac unazad i vanka, sve do jebenog Austrougarskog carstva. Nakon Kovačićeve “Jame” piše se petparačka budnica, nakon Zafranovićevih remek djela snima se „Dara iz Jasenovca“; Murtićeve grafike ustupaju mjesto internet memovima. Paramedijska struktura virtualne osvete postavljena je kao skelet na koji svako može dodati svoj grumen blata, kako bismo na kraju dobili narodnog kolosa, figuru srpskog čeda koje vrišti u pomoć. 

Ne moraš gledati patnju djece da bi shvatio prevaru nacije. Laž je i ogavni pamfletaški koncept sve što se stvara da probudi mrtve, sve što pjeva u ime poginulih u logorima koje politička kasta rentira za potrebe rejtinga na mreži. 

Čuvam ljubav za Pavlinu Radovanović i želim joj samo dobro, ali prezirem web batinaše koji je okružuju, duhovnu gardu buđenja naroda, pacove političkog koncepta zasnovanog na krvi i tlu, na ekonomiji zločina i emotivnoj bombi masovnih grobnica. Ne mislim da ću mnogo postići ovim riječima, ali strašna je potreba da se napišu, kao što su strašna bogojavljanja u ponoć kad tabloidi srpskog sveta jedan za drugim razglase: „Bog se javi“. Ta nova moda navečerja uz lajk i petardu, ta objava sile u mrklu ponoć ište još samo klik, novi spot, dijete i suzu, pa da stvarnost postane logor. 

Nije se lako tome oteti, ali ima načina. Znam jedan način. To je ljubav kojoj me učila Selena. Iznad bodljikavih žica i nacija, bez straha da letimo zajedno, da bude mir i smjerno sjećanje na žrtve. Bez masnog bita i grlenog maskulinuma, bez snimljenog leleka i popovske manije koja se uvijek ustremi na djecu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.