Ajde više sjašite s kvazi domoljubljem i nasiljem nad svima kojima domovina ne služi zgrtanju pod vlastite guzice. Jugoslavija se raspala dok sam još puzala u pelenama, Hrvatska živi svoju samostalnost već nekih 30 godina i jedini neprijatelj naše slobode i suverenosti u ovom trenutku za jednu perifernu zemljicu Europske unije - smo mi sami. 

Kako da vam kažem, „ne cveta cveće ni u naše preduzeće“. Od pretvorbe i privatizacije devedesetih preko uništenja proizvodnje do sustavnog uništavanja javnih sustava. Država u kojoj je dobar dio vladajuće garniture abdicirao zbog korupcije i u kojoj je korupcija naprosto općeprihvaćen modus operandi, ne samo u visokoj politici, već i u svakodnevici nas građana i građanki.

Hajmo ovako … zamislimo da je država kuća. Hrvatska je devedesetih uselila u novu kuću, punu namještaja i stvari, prašine, pa i šute. Kućepazitelj nije prvo pomeo i počistio nego je pozvao svoje funkcionere, kumove i rođake, da uđu i odnesu ono što je vrijedno, a za njima, preko smeća i šute, rasprostro tepih.

Ako se pobunite i kažete, ej ne može tako, ovo je kuća za sve nas, ne smije se pojedinac bogatiti na zajedničkom dobru, hajmo prvo maknuti taj tepih i dobro počistiti da vidimo s čim uopće baratamo, onda ste vi izdajnik. Vi biste hrvatsku kuću rušili kao četnici devedesetih. I sad … uzalud vam je da objašnjavate kako upravo iz ljubavi prema zemlji želite urediti kuću, da želite provjeriti temelje i statiku, srediti instalacije, urediti čvrstu kuću za život. Uzalud jer ćete vjerojatno ostati sami ili s još par glasova podrške uobičajenih sumnjivaca s liste izdajnika. Mrzitelja svega hrvatskog.

E pa sjašite. 

Za par komada namještaja i povlašteno pravo na prostoriju u našoj zajedničkoj kući pristajete biti pas čuvar kućepazitelja koji o kući ne brine. Imate dobar deal, eksploatirate kuću u svoju osobnu korist na štetu šire stambene zajednice. Stavite terasu gdje vam se prohtije. Privilegije koje ste si osigurali dostatne su da agresivno branite politike koje za posljedicu imaju da svako peto dijete u našoj kući ide leći gladno. No, to nisu “vaša” djeca. 

Ne branite vi ovu zemlju, vi ste ovu zemlju izdali onda kada ste odlučili da je naša kuća vaša privatna prćija u kojoj je vaša privilegija važnija od večere jednog djeteta. Ako branite našu kuću, onda su sva djeca u toj „našoj“ kući „naša“ djeca. Onda jedni ne idu gladni sanjati dok drugi bez ozbiljnih posljedica usmrćuju ljude bijesnim automobilima koje su dobili za osamnaesti rođendan, na račun kuće. 

Vi branite svoju privilegiju, da vaše dijete ne odgovara za svoj grijeh neumjerenosti kao posljedice vaše pohlepe. Razumijete? Vi ste izdajnici. Vi ste, mrzitelji svega drugoga osim onog što smatrate svojim. A svojim ne smatrate samo materijalno koje ste uzeli sebi, već i kuću u kojoj vam se to omogućava. Našu kuću. Naš prostor. Ne planiramo ni umrijeti ni odseliti kako nam često poručujete.

I ne, ovim se ne obraćam posjetiteljima koncerata mesije politike i industrije zabave, obraćam se onima koji iza tih industrija stoje i koji vrlo uspješno manipuliraju ovce da same idu na šišanje. Prodali bi zemlju za Judine škude, a bogatite se na domoljublju.

A ovce drage, vama želim poručiti da vas nitko ne napada, svi mi volimo istu zemlju i istu kuću, imamo dovoljno prostora da svatko uredi svoju sobu onako kako želi, a da na razini društva kao zajednice uredimo civilizacijski minimum. Od stvaranja odgojno-obrazovnog sustava, preko rješavanja pravosuđa, do dostupnog i kvalitetnog zdravstva, socijalne zaštite i uistinu slobodnih medija. Da se ne događa više da se propagandom fašisti guraju u branitelje, a da se braniteljima ne pruža podrška kakvu trebaju i zaslužuju.

Geopolitički smo potpuno irelevantni, smješteni smo u određeni politički krug i naša geopolitička sudbina ne ovisi prvenstveno o nama. Premali smo za to. Ali taman smo za organiziranje zajednice po mjeri čovjeka. Otpornost zajednice na „zanimljiva vremena“ nalazi se u njenoj koheziji. Organskoj koheziji koja ljude primiče jedne drugima u organizaciji društvenog i osobnog života. Mi nismo postavili našu kuću kao takvu zajednicu, iako se u našoj kući stvaraju različite zajednice. 

Kohezija „našeg naroda“ uporno se krivotvori na mitovima, njihovim simbolima i izmišljenim neprijateljima. Mi i Oni. Neka umru u patnjama ONI ako im MI smetamo??? Ponos i junačko srce. A ponos je sestra blizanka osvete. Vrijeme nam je za ranjivost. Nježnost. Brigu. Hajmo brinuti o svim stanarima naše kuće pa vidjeti što će se dogoditi. Takav bi pothvat, vjerujem, redefinirao ponos i eliminirao osvetu. Da i MI i ONI, svi mi imamo osiguran civilizacijski minimum u vidu standarda. Za to je nužna šira društvena suradnja, koja nije moguća dokle god postojimo konstruirani MI i ONI, na koju god se skupinu pod time mislilo. Obrazac je uvijek isti.

Ako u ovoj fazi našeg razvoja postoji podjela na MI i ONI onda je to podjela između „nas“ preko devedeset posto svjetskog stanovništva, takozvane „tihe većine“ i „njih“, par posto koji posjeduju 50 posto svjetskog bogatstva. Ne okreneš se, smanje ti sobu jer je neki lav odlučio povećati svoju, a kućepazitelj ti kaže, tako vam je to u kući. 

Zaboravite izmišljene neprijatelje, jer samo je jedan zajednički neprijatelj, a to je klasni neprijatelj. Sve ostalo je sredstvo kontrole.

Izmišljeni neprijatelj na kojeg vas huškaju odvraća od suštine problema i čini vas agresivnima prema ljudima koje ne vidite dijelom „svog plemena“. U zadnje vrijeme, prvi put u životu, ne osjećam se sigurno u svakom dijelu naše kuće zato što dio stanara poziva na nasilje prema onim stanarima koji kritiziraju kućepazitelja. I nije ugodno. Ni najmanje.

Meni je ljepše živjeti u društvu u kojem polazim od pretpostavke da su mi sunarodnjaci drugovi, nego u društvu stalnih prijetnji i neprijatelja. Koji su pritom izmišljeni, kako bi izazivali niske strasti na svaku kritiku. I dajte nemojte skakat sa svojim uobičajenim setom “uvreda” i etiketa i prozivanja zbog korištenja riječi „drug“. Naprosto volim tu riječ zato što može značiti i prijatelj i suborac i poznanik i susjed i ne nalazim primjereniju riječ za opisati sve te mogućnosti u jednom pojmu. 

Uostalom ili smo spremni biti drugovi i drugarice ili se možemo izjesti u izmišljenim podjelama dok svijet oko nas gori. Kako nam drago. Dom zaboli jesi li ti za njega spreman ili nespreman, dom se gradi. A nemoguće je graditi dom po mjeri svih, ako u istoj stvarnosti jedan čeka prvi trilijun, a drugi umire čekajući sljedeći obrok.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.