Kraj ruske agresije na Ukrajinu i završetak rata, pa čak ni primirje ni najmanje nisu sagledivi. Bez obzira na pokušaje pregovora u posljednje vrijeme koje inicira američki predsjednik Donald Trump, teško je zamisliti da će se rusko i ukrajinsko vodstvo suglasiti o nekim nužnim zajedničkim točkama kako bi se postiglo primirje u Ukrajini. Različiti su stavovi zemalja EU-a i SAD-a o ovom ratu otkad je Trump američki predsjednik. Zbog nastalih razlika ni ono što smo podrazumijevali pod geopolitičkim pojmovima „zapad“ i „zapadna politika“ više zapravo ne postoji.

TIM press i njegov urednik Hašim Bahtijari sabrali su 60-ak stručnih eseja autorica Sanje Vujačić i Jadranke Polović, doktorica političkih znanosti i geopolitičkih analitičarki, i krajem prošle godine objavili knjigu pod naslovom „Geopolitika XXI. stoljeća“ s podnaslovom „Društveni izazovi i međunarodne ravnoteže“. Vujačić i Polović su ove tekstove pisale i objavljivale u razdoblju od 2017. do 2024., dakle prije Trumpovog dolaska na vlast u Americi. Njihovi tekstovi nerijetko odudaraju od mainstream razmišljanja i stavova o ruskoj agresiji i ratu u Ukrajini kakve svakodnevno čitamo i slušamo kod nas pa i u zemljama EU-a, no upravo i zbog toga je potrebno i vrijedno čuti i njihove stavove i objašnjenja. Pa čak i to više što je teško povjerovati navodnoj principijelnosti hrvatske vlade u vanjskoj politici, a koja u Uniji zauzima manjinski stav da, unatoč svakodnevnim masovnim i teškim stradanjima civila u Gazi, nema potrebe revidirati odnos EU-a i trenutačne izraelske vlade.

Nastavak rata u Ukrajini, kako stvari na ratištu stoje, dodatno će više pogoditi Ukrajinu nego Rusiju. „Europa na prekretnici: idemo u rat“ naslov je teksta Jadranke Polović, napisanog u rujnu prošle godine. U vrtlogu geopolitičkih izazova bez presedana i „u intuitivnom iščekivanju velikog globalnog sukoba“ odbijamo vjerovati da se paradigma o bajkovitom dugom miru u Europi ubrzano urušava. Polović navodi da je izvjesno kako godine pred nama nose izazove preraspodjele moći u međunarodnim odnosima i u kontekstu globalne međuovisnosti, „posljedice krize protežu se izvan područja ograničenog na Istočnu Europu, s potencijalom prerastanja u svjetski sukob“.

Žrtvovanje ogromnog broja Ukrajinaca i infrastrukturno uništenje zemlje rezultat je obnovljenog rivalstva Zapada i Rusije i borbe oko resursa, jer je Ukrajina među deset najvećih proizvođača titanija, željezne rude, kaolina, mangana te drugih kritičnih sirovina koje su ključne za europsku zelenu tranziciju, piše Jadranka Polović.

Europska unija je u srpnju 2021. uspostavila strateško partnerstvo s Ukrajinom s ciljem eksploatacije tih resursa, čija vrijednost „prema prvim procjenama prelazi trilijun američkih dolara“, piše ona. Ako izgubi teritorije koje je Rusija zaposjela i čak ih ustavno priključila u sastav zemlje, Kijev bi ostao bez dvije trećine nalazišta rijetkih minerala. Vidjeli smo i koliko je uporno američki predsjednik Donald Trump nastojao, i na kraju uspio, ugovoriti s Ukrajinom sporazum o rijetkim mineralima.

„Europa na prekretnici: idemo u rat“ jedan je od dva zaključna teksta knjige, ujedno i dva koji su posljednji napisani. Na osnovu čega je Jadranka Polović u rujnu prošle godine zaključila da Europa ide u rat? Dakle, prije dolaska Trumpa, ona piše o Zapadu kao jedinstvenom i piše da su Zapad i „radikalizirana“ Rusija sada trajni neprijatelji i da je „svijet očigledno zapeo u svojevrsnoj Tukididovoj zamci - nemogućnosti izbjegavanja globalnog rata uslijed maksimalno oprečnih ciljeva - održanja (SAD/NATO/EU) ili transformacije (Rusija/Kina/Turska..) postojećeg međunarodnog poretka što nas je uvelo u turbulentno razdoblje redefiniranja novih geopolitičkih sfera u policentričnom svijetu u nastajanju“.

"Na putu smo sukoba velikih sila", netom prije smrti zaključio je Henry Kissinger. Kijev se suočava s ozbiljnim nedostatkom ljudstva, rezervi streljiva i općenite potpore, a Moskva pokazuje namjeru vođenja dugotrajnog i iscrpljujućeg rata. Poraz u Ukrajini podrazumijeva puno više od vojnog kolapsa iscrpljenih ukrajinskih snaga - značio bi poraz Zapada, ističe Polović pa zaključuje - smjelo i upitno - da je u Europi već postavljena ista pozornica kao pred Prvi i Drugi svjetski rat - veliki neprijatelj na Istoku, politička i gospodarska kriza unutar Europe, uništena srednja klasa i zgaženo radništvo, a uz to i kriza sustava političke vlasti unutar nadnacionalne tvorevine EU-a.

U posljednjem rujanskom tekstu iz ove knjige „Geopolitička panorama s početka 21. stoljeća: Demokracija po „Matejevu evenđelju“ i „chicxulub“ koji ne guta „političke dinosaure“ Sanja Vujačić piše, među ostalim, o tome kako je francuski predsjednik Macron poslije parlamentarnih izbora dao mandat za sastavljanje Vlade pučanima koji su osvojili samo 5,4 posto glasova. Jer, piše autorica, ti posljednji garantirali su opstanak ultraliberalnog jednoumlja.

Paradigma o bajkovitom dugom miru u Europi ubrzano se urušava (FOTO: Balkan images/Wikimedia Commons)

Macron je samo jedan u nizu francuskih predsjednika s liberalne desnice koji obećavaju temeljite društvene promjene a po dolasku na vlast primjenjuju „promjene u kontinuitetu“. Piše da Francuskom od 2017. upravljaju „mlađahni pobornici „start-up nacije“ koji „rad tretiraju kao trošak, a kapital je jedini produktivan“. Navodi kako je Macron svoju prvu predsjedničku kampanju lansirao pod kodnim imenom „chickulub“, referirajući se na krater koji je nastao u Meksiku poslije pada asteroida i koji je uzrokovao izumiranje dinosaura. Traženi novi profil europskih vođa je da su „proatlantisti, proeuropejci, proizraelci i umjereni konzervativci“, piše Vujačić, a po volji Ursule von der Layen, o čijem ni izboru ni reizboru europski građani nisu bili konzultirani, „sve pozicije koje se tiču sigurnosti Unije dodijeljene su kandidatima članica koje graniče s Rusijom. To je poruka von der Layen Putinu da neće mijenjati stav o sukobu u Ukrajini. Sanja Vujačić navodi da jedan globalizacijski ciklus traje tridesetak godina, a „vrenja“ se događaju svako toliko, prilikom prijelaza iz jednog globalizacijskog ciklusa u drugi.

Kina je u posljednjih 30-ak godina toliko ojačala da bi mogla ugroziti SAD kao hegemona. Završni obračun Amerike i Kine mogao bi uslijediti oko nezavisnosti Tajvana i prolaza Tajvanskim tjesnacem. Europska unija u ratu u Europi sudjeluje posredstvom NATO-a, kao unija sekundarnih sila koje američku hegemoniju brane u Europi, ističe Vujačić. Zaključuje da u zoni utjecaja Zapada vlada liberalno jednoumlje (individualizam), kao nekad komunističko u SSSR-u. U jednom tekstu iz 2023. godine, Sanja Vujačić piše da dok je „stara Europa“ još uživala u ostacima društvenog blagostanja, hrvatski put prema potpunom članstvu u EU-u trajao je cijeli jedan globalizacijski ciklus od 30 godina (1990.-2020.). Poslije prve etape koja se odnosi na rat i detitoizaciju (1990.-2020.) „…disidente Mesića i Manolića pozivaju austrijska diplomacija i američki geostrateg Brzezinski da uz njihovu podršku uvedu red u državi“. I to, kako piše Vujačić, nakon nezadovoljstva obitelji vojnika regularne Hrvatske vojske koji su se tajno borili u BiH, operacija oslobađanja hrvatskog i bosanskohercegovačkog teritorija kojeg je provodila Hrvatska vojska i Daytonskog sporazuma te „poslije krvavih sukoba unutar hrvatske mafiokracije oko privatizacijskog kolača“, a sve to pojačano Tuđmanovom teškom bolešću.

Poslije hrvatske kandidature za EU u veljači 2003. „zbog suprotstavljanja sigurnosnih snaga druge linije zapovijedanja (vojska, policija i obavještajne službe) detuđmanizaciji i ICTY-ju, trebat će još jedna desetogodišnja globalizacijska etapa da se Hrvatska priključi Uniji, kao njezin zadnji vagon 1. srpnja 2013.“ Međutim, piše Vujačić, Hrvatska se zatekla u poziciji potpune ovisnosti o višim upravljačkim razinama - o EU-u i NATO-u. A „perspektivu rata sa Srbijom zamijenila je perspektiva rata s nuklearnom silom Rusijom.“ Moguće je predvidjeti da će Hrvatska u predstojećem desetljeću, zbog podrške Ukrajini, aktivno sudjelovati u njezinoj rekonstrukciji.

„Proširenje Unije i NATO-a je kontinuum. Međutim, ne garantira priključenim članicama obećani mir i stabilnost". Pa smjelo zaključuje - "najbolji primjer je Hrvatska koja se nakon Domovinskog rata i 30 godina priključivanja našla pred vratima novog, mogućeg nuklearnog Trećeg svjetskog rata“.

Vujačić napominje da se Mihail Gorbačov nadao kako će se njegova zemlja vratiti u veliku obitelj europskih naroda. Rusi su na kraju hladnog rata svoju budućnost vidjeli u pomirenoj Europi sa zajedničkim sigurnosnim mehanizmima. Bez osvrta na propast tog „europskog sna“, teško bi bilo razumjeti trenutačno ponašanje Rusije, ističe autorica. Vujačić piše o tome da je 1962. u kubanskoj krizi bilo normalno da nije u redu da SSSR instalira nuklearne rakete na Kubi, nadomak SAD-a. Međutim, isti oni koji su smatrali da to nije normalno, pred rat i u ratu Rusije i Ukrajine čvrsto su bili uvjereni da je u redu da SAD instalira nuklearne rakete na samoj granici s Rusijom.

Da zaključimo, Rusija jest agresor u Ukrajini, ali zapravo jednako onoliko koliko su SAD i njegovi povremeno priključeni europski saveznici bili agresori u Vijetnamu, Iraku, Libiji… Ni broj žrtava tada nipošto nije bio ništa manji nego u ovom ratu. U tome nema nikakve principijelne razlike, samo su Amerikanci za zapadne uši možda imali nešto bolje izgovore. To, naravno, ne može i ne smije opravdati ruski napad na Ukrajinu. No, Fukuyamina teza o liberalnom „kraju povijesti“, zapravo o pobjedi Zapada, bila je realna samo u 90-im godinama prošlog stoljeća, sada je drukčije i opasnije vrijeme.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: TIM press

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.