Mnogi su ga poznavali, drugovali sa njim i nisu ni slutili da se on kao takav može izmetnuti u inspiratora i naredbodavca nekih od najstrašnijih zlodjela koja se ne mogu racionalno pojmiti. Šta nam je zapravo tada Karahasan htio sugerisati, a šta su rekacije na tu njegovu tvrdnju pokazale? Najprije činjenicu da ljudski mozak zlo želi transcendetirati u nešto onostrano, braneći se time od nepobitne istine da je čovjek kao takav biće koje je na zlo spremno i sposobno. Transcendencijom zločina i zločinca, njegovim onečovječenjem, želi se zavarati razum, pokazati da je to nešto što nije svojstveno ljudskom biću. Međutim, upravo najstrašnija činjenica svakog zločina, a to je još Hannah Arendt pokazala u svojim knjigama, jeste fakt da on dolazi od čovjeka, onog koji je možda živio pored nas, bio nam čak blizak i drag, ali koji je u kritičnom trenutku povijesti pokazao svoju demonsku stranu. 

Povijest jugoslovenskih ratova pokazuje nam cijeli jedan dijapazon takvih, nekad “omiljenih”, likova, koji su u vremenu zla, ako ne baš svojeručno ubijali, onda dobrano svojim djelovanjem i javnim istupima zločine poticali i opravdavali. Svako nastojanje da se zločinca premetne u kategoriju nečega što nije od ovog svijeta zapravo jeste varka ili samoobmana u nastojanju da se pokaže da zločin nad drugim dolazi izvan nas samih. Otuda pomenuta konstatacija Dževada Karahasana jeste prije svega bila usmjerena u pravcu demistificiranja zločinca, jer da, na žalost, on jeste samo čovjek, a njegovo zločinjenje nije došlo iz nekih nepojamnih sfera pakla već iz onog što je tu, blizu nas, onoga u šta se ljudsko biće kao takvo može pretvoriti. 

Na koncu, o tome nam iznimno dojmljivo svjedoči i dokumentaristički roman “Beara” Ivice Đikića kojim se tragom lika i biografije Ljubiše Beare, inžinjera genocida u Srebrenici, nastoji propitati šta je to što čovjeka dovede do tačke da stupi u prostor zla i masovnog ubijanja, ne da bi se zločinca na bilo koji način amnestiralo od njegovog nedjela, već da bi se pokušalo dokučiti kako je moguće da svi oni obzori ljudskog, humanog pobrišu, a da čovjek postane karika u lancu zločina sa stavom da je “samo radio svoj posao”. Odnosno, sve to je nastojanje da se pokuša shvatiti kako ratni zločin može postati “posao” koji se treba obaviti, te da li čovjeka nešto predodređuje za to ili okolnosti haosa u ljudima bude ono zvjersko. Književnost nam stoga, u svojoj smjelosti da uđe i u najzamračenije kutke psihe, pruža mogućnost da zakoračimo tamo gdje nam razum često ne dozvoljava da stupimo, nastojeći razmrsiti kako do pomućenja dođe, šta čovjeka nagna ka ubilačkim porivima ili potakne da postane dio mašinerije koja producira masovnu smrt. 

Roman “Previše mi to. Osam djevojčica” Darka Cvijetića ulazi upravo u tu kategoriju zločina, u mozak zločina, nastojeći propitati srž onog što ishodi iz zločinačkog uma. Cvijetić je kao književnik u svom dosadašnjem radu bio i ostao jedan od rijetkih autora našeg jezika koji se pitanjima zločina bavio, kako u svojim pjesničkim knjigama, tako i u romanima “Schindlerov lift” i “Što na podu spavaš”, bez bilo kakvog kompromisa, nastojeći proniknuti u one najstravičnije zakutke onoga što nam se dogodilo devedesetih godina prošlog vijeka, tražeći odgovor kako je moguće da se dogodi da čovjek u toj mjeri zastrani te se prema drugom ophodi kao prema mesu koje treba neutralisati. 

INTERVJU – DARKO CVIJETIĆ: „Ravnodušnost većine ljudi na zlo ista je – od pećine do Twinsa“

AUTORI(CE) U GOSTIMA PONEDJELJKOM: Pet pjesama Darka Cvijetića

OBILJEŽJA GENERACIJE: Tri bivša vojnika osvijetlila su zajedničku nam nesreću

Počevši sa Prijedorom kao svojom opsesivnom temom grada u kojem su ljudi masovno ubijani i odvođeni u logore, preko svih drugih zločina na jugoslovenskim prostorima, ovaj autor insistira na traganju za istinom, onom suštinskom istinom koja svjedoči potrebu da se književnošću progovori o onome što se u društvu izbjegava ili negira. Pri tome je važno istaći da je riječ o književniku koji je sve vrijeme nastojao u jeziku naći način kako progovoriti o nekim od najstrašnijih razdoblja naše novije istorije, koji kao da se sve vrijeme hrva sa onom adornovskom misli da li se može pisati poslije zločina, lomeći svoj jezik do krajnjih granica, iskušavajući ga i propitujući njegove mogućnosti da iskaže svu brutalnost onog ubilačkog u čovjeku. 

Darko Cvijetić u razgovoru sa Selvedinom Avdićem (FOTO: Milomir Kovačević Strašni)

Još od svoje pjesničke knjige “Masovne razglednice iz Bosne” Cvijetić dosljedno i po-etički besprijekorno rudari u jeziku, tražeći u svom izrazu načine kako progovoriti o onom što se doima nezamislivim zvjerstvom. I u tome, bez sumnje, itekako uspijeva. Pokazujući da bez književnosti, bez otvorenog progovaranja o nepočinstvima rata koji nam se desio, nema zapravo nikakve nade da može opstati bilo kakav smisao ljudskog u nama. 

Darko Cvijetić je kao književnik na sebe preuzeo tešku ulogu iskupitelja, čovjeka koji svojim književnim izrazom nosi teret onoga o čemu i tri decenije poslije mnogi šute i ignorišu da se desilo. Na svojstven način on je književna savjest svih nas, ona koja se svojim neumornim radom bori za pomirenje, iskupljenje i oprost da bi najglasnije govorila o svom besmislu rata i ovdašnjim bratoubilačkim klaonicama. Iz tog razloga njegova književnost opetovano jeste onaj konstantinovićevski krik životinje ljudskosti, koji ne može ostati imun na zlo, koliko god koštalo o njemu pisati i ma koliko uporno ustrajavanje na uranjanju u krvava polja koja smo posijali bio proces samoosude na nespokoj i nemir. Iako se Cvijetić, u svojim knjigama, referiše na neposredno iskustvo rata na prostoru Jugoslavije, njegova književnost jeste jedan univerzalni, babeljevski, antiratni glas, koji u ovom traumatičnom iskustvu, u njegovo dekonstrukciji, nastoji naći onu trunčicu nade koja nas poziva da budućnost mislimo izvan okvira robovanja kulturi smrti kao glavnom odlikom naše egzistencije danas i ovdje. 

Njegova najnovija knjiga “Previše mi to. Osam djevojčica” zaokružuje prethodna dva romana, tvoreći romaneskni triptih koji zahvata u najsurovije tačke devedesetih, ali i onoga što su, već pomenute, posttraumatske posljedice sa kojima se još uvijek suočavamo i nismo u stanju da ih razriješimo. Roman “Previše mi to. Osam djevojčica” ulazi u svijest ratnog zločinca Filipa Latinovića, koji se nakon odslužene zatvorske kazne vraća u grad u kojem je zločin počinio. Ono što je pak središte ovog romana odnosi se na činjenicu da on govori o ratnom zločincu koji je svjestan svog zločina, koji, suočen sa zbiljom vlastitog nedjela, pokušava u tom svom povratku naći bilo kakvo utemeljenje da bi nastavio egzistenciju. To je ono ljudsko o kojem sam govorio na početku ovog teksta. Transponujući svoj narativ u ovu perspektivu Cvijetić pravi jedan iznimno radikalan rez unutar svoje književnosti, tim oljuđivanjem zločinca vizura rata manifestuje se u svoj svojoj krvoločnosti, a pred čitaocem se otvara ponor duše čovjeka koji je ubijao. 

Fragmentiranim pripovjednim postupkom, koji je često na granici prepoznatljivog Cvijetićevog pjesničkog jezika, autor gradi svoj tekst kao košmarnu viziju suočenja, grozote i besmisla rata, iz pozicije onog koji nosi krv na rukama. Dodatni element u građenju ovog romana predstavljaju dokumentarni stvarnosni tekstovi, ali i interliterarne reference, tako kroz roman prolaze i Raskoljnjikov, Breivik, Dražen Erdemović ili dječak ubica Kosta (ili Kost kako to Cvijetić označava u svom tekstu). Na taj način se pitanje zločina dovodi u jedan šizofreni koloplet, to je zapitanost nad svakim ljudskim pomračenjem, a kroz Filipa Latinovića poput krakova neke infernalne hobotnice progovara ona najmračnija strana čovječja. 

Duboko u središtu ovog romana ukotvljena su i pitanja mogućnosti oprosta i pokajanja, odnosno sagledavanja ovih kategorija kao ogledala pred kojim se zrcali sve ono što ljudsko biće može biti u svojoj cijelosti. Dajući mogućnost osuđenom ratnom zločincu da progovori o svom iskustvu, izvodeći na scenu njegove konvulzije i agoniju samospoznaje, Darko Cvijetić nam otvara direktan prozor u samo srce rata, ratnih zločina i njihovih posljedica. Čitalac se kroz ovaj roman dovodi u neposredno iskustvo saživljavanja sa onim ko je sa druge strane zločina, ne dakle govor o zločinu iz uobičajene pozicije žrtve, nego obrat koji nas suočava sa ogromnom nelagodom jer pred nas istupa onaj koji je bio krvnik. Autor svom junaku unutar ovog teksta ne sudi, on mu dopušta da progovori sa svom razornošću tog govora, sa metafizičkim i duševnim rastrojstvom koje razara svaki smisao. Jer Filipova spoznaja o onome što je učinio, sav taj mrak koji nas zapljuskuje iz solilokvija beznađa kojim je obilježen njegov iskaz svjedočanstvo su potpunog poraza jednog bića, zarobljenog u lavirintu zločina i sa nezamislivim teretom koji guši, sa kojim je nemoguće živjeti, ali pred kojim ni smrt ne donosi olakšanje. 

Savješću suočen sa grijehom koji nosi Filip Latinović biva zaprepašten saznanjem da se njegova nedjela u gradu kojem se vraća posmatraju kao herojska djela. “Na moj užas, ovdje sam – heroj. Komšije zaziru od mene, dječaci me ispod oka zadivljeno gledaju kao uličnog heroja, moj je lik mural na mnogim zidovima. Imam ulicu u tri grada“, reći će Filip. Cvijetić time dodatno produbljuje sliku postratne stvarnosti Bosne i Hercegovine, prikazujući nam jednu pervertiranu društvenu atmosferu u kojoj se nikada nije desilo ono istinsko sagledavanje posljedica počinjenih zlodjela, njihovo prihvatanje i osuda. Nasuprot tome imamo situaciju potpune degeneracije svakog vida empatije, minimiziranja i negiranja ubijanja etničkog drugog, čime se ciklični krug zločina obnavlja, produžava i iznova raskopava. Ili riječima pripovjedača: “Iz nas sad curi u gnoj metastazirani sok esenciranog divljaštva. Dehumanizirano društvo potpuno moralno i vrijednosno devastirano. Iščezle riječi. Svi na podu spavaju.“ 

Prijedorski murali (FOTO: Lupiga.Com/Ladislav Tomičić)

Ogrezlost društva u zatvaranje očiju pred onim što su neumitne povijesne činjenice, odbijanje prihvatanja odgovornosti, odsustvo rada na kulturi sjećanja koje će biti most pomirenja i dostojanstvenog komemoriranja tragedija, opetovano nas vraća na one početne tačke u kojima su zločini iznova mogući jer se sa njima nikad nismo suočili, nismo iz bunila prošlosti uspjeli razabrati bilo šta što bi nam otvorilo mogućnost da kao zalog vremena koje dolazi ostavimo nešto drugo sem otvorenih rana koje se ne mogu zacijeliti. 

Korak dalje unutar romana “Previše mi to. Osam djevojčica” jeste Cvijetićeva intertekstualnost, kojom on veže sva tri svoja romana u jedan prsten priče, tvoreći tako književnu vrtešku sa dosljednim ustrajavanjem da se o ratu piše bez uljepšavanja, van svih okvira lažne heroike, sa dubokom sviješću o teretu takvoj jednog pada. I doima se da, koliko god književnost ovog autora bila mučna, ona jeste nužna i neophodna, kao rijedak glas otrježnjenja u kolektivnim etnonacionalnim pijanstvima. Njegovo saživljavanje sa Filipom Latinovićem, poništavanje granice između onoga što je autor, pripovjedač ili junak romana, kako bi se na sebe uzelo obličje i zločinca i žrtve, autopoetički silazak u dramatizaciju koju su njegovi romani doživjeli u pozorištu, sadrži snažnu potrebu iskupiteljskog progovaranja o onome o čemu se većina ne usuđuje govoriti. 

“Biti u istoj istini kao i tvoji likovi, ponovo s njima dijeliti dogođeno, biti mrtav s njima barem koliko i oni živi s tobom“, rečenica je iz romana kojom autor daje najprecizniji ključ za čitanje i razumijevanje onoga zašto i zbog čega piše. Pisac koji se ne može postaviti u svaku ulogu, koji ne može zamisliti sebe i u ulozi zločinca i u ulozi žrtve, uskraćen je za mogućnost da progovori o najtraumatičnijim događajima, prije svega, jer zadaća književnosti jeste da priču ispriča, ne da zauzima stranu. 

Beskompromisnost sa kojom Darko Cvijetić ulazi u srž svojih knjiga, sva ta raskopavanja u koja se svojim jezičkim bajanjem spušta, pokazatelj je opredijeljenosti da se u sveopštoj noći, ako je to uopšte moguće, unese bar zera svjetlosti. One neophodne, da bi se disalo i uopšte govorilo. 

“Potraga za 'nije tako bilo' jest i put, i putovanje romanom. Moji su romani upravo upozorenje da su svi žrtve ili da su sve žrtve svačije, da su sve žrtve naše, i mi ćemo uskoro biti samo njihovi. Mrtve se, dušo, ne može dijeliti. Uzurpiranje pozicije žrtve vodi u novu katastrofu. Nema ni žrtve bez oproštaja – zato obje moje bake igra ista glumica, ista žrtva, 'a samo priča ostaje'. Nema romana. Nema nikakve ni predstave o nečemu što se nije dogodilo“, autopoetički će progovoriti autor u romanu „Previše mi to. Osam djevojčica“. 

Posrijedi je, treba to na kraju istaći, roman koji uprkos svom strahotnom pejzažu sadržaja koji nosi jeste nesumnjivo okrenut vjeri u život, ljudskost i oprost. Kao i sve ranije knjige Darka Cvijetića, „Previše mi to. Osam djevojčica“ jeste ostvarenje koje traži načina kako osmisliti postojanje poslije svega što se desilo, kako naći dovoljno snage da se postoji sa svim težinama i izazovima koji pred nama još uvijek jesu nadvijeni kao nepremostive planine prošlosti. Drugačije govoreći, književnost ovog autora dovodi nas pred ogledalo koje ništa ne uljepšava, već zrcali sve ono što jesmo u stanju biti. Ono čega se, u nama, trebamo plašiti. 

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Buybook

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.