Izolirana u brežuljcima hrvatskog Prigorja potiskujem sve veću zabrinutost, ljutnju i strah zbog smjera u kojem idemo. Geopolitička situacija donosi nam nekoliko genocida, od kojih se jedan u svijet prenosi live. Na globalnoj i nacionalnoj razini krajnja desnica sve snažnije divlja, prisutni su porast nasilja i sveopća militarizacija društva. Premijer nas pak uvjerava da su slučajevi nasilja kojima zadnjih mjeseci redovito svjedočimo u našem nacionalnom kontekstu tek izolirani slučajevi, mikroincidenti. No, nasilje nije incident, nasilje je kronično stanje društva u kojem se nasilnici štite, a žrtve opetovano retraumatiziraju. 

Napadi na slobodne medije i kulturu, na autonomiju obrazovnog i pravosudnog sustava, raspad javnog zdravstva i socijalne skrbi, militarizacija društva, jačanje represivnog aparata, maloljetničke i navijačke bande, maskirani huligani, sveprisutno vršnjačko, obiteljsko, rodno i svako drugo nasilje nisu nepovezani mikroincidenti, već uzroci i posljedice loših politika i osiguravanja glasačke baze podilaženjem, klijentelizmom, korupcijom, manipuliranjem domoljubljem i koketiranjem s fašizmom. Simptomi su to nezdravog društva u kojem oportunizam zarobljava institucije, a represivni aparat zamjenjuje sustav brige i skrbi. 

Razmišljam dok pokušavam balansirati između kuće, vrta, obitelji, života, posla, majke prirode i ćaće društva, ideja i strahova, mogućnosti i nemogućnosti, kad li cima me drugarica. Radi se marš! Izbacila me iz tračnica, ništa od balansa. 

„Ujedinjeni protiv fašizma“. U nedjelju, 30. studenog u 12, zapisujem. Pronosim glas o maršu, a neki mi odgovaraju – pretjerujete. Voljela bih da pretjerujemo, lakše mi je živjet s našim pretjerivanjem nego s fašizmom u društvu. Navodno pretjerivanje ionako je podvaljena priča, manipulacija i zamjena teza u kojoj relativizatori nasilja i fašizma postaju žrtve, a antifašisti lude histerične provokatorice. Modus operandi kulture i režima nasilja. Demonizacija antifašista oružje je fašizma, a prepoznavanje i reagiranje na znakova, obilježja i simbole fašizma nije ni pretjerivanje ni širenje panike, već briga za zdravlje društva u kojem živimo. Domoljublje, ako hoćete.

Uključujem se. Gasim zvuk notifikacija na mobitelu jer komunikacijski kanali radnih grupa gore. Uspostavljena je jasna struktura i podjela zadataka, a rad se nastoji disperzirati horizontalno. Iz te horizontalne suradnje nastaje i ovaj razgovor s članicama inicijative koja gradi marš jer želim da mi otkriju, tko gradi marš i koga marš gradi, a rado bih taj razgovor ovdje podijelila s vama. 

Vedrana: „Okupili smo se krajem ljeta iz ljubavi i dišpeta, kako bismo pokušali naći zajednički odgovor na sveprisutno nasilje, strah, prijetnje i zabrane u hrvatskom društvu. Nakon zabraniteljskog ljeta, tenzije, nasilje i strah nisu se smanjili, već naprotiv, postali su nova realnost pa smo odlučili okupiti široku, solidarnu frontu i reći kratko i jasno – ne može. Inicijativa 'Ujedinjeni protiv fašizma' okuplja brojne građane i građanke, inicijative, kolektive i udruge, stvarno smo jako široka fronta, od anarhističkih kolektiva preko migrantskih radnika do profesorica, kulturnih radnica, muzičara ...“

Petra Amalia: „Inicijativu čine ljudi i organizacije koji možda u svakodnevnim okolnostima ne bi nužno djelovali zajedno i upravo u toj raznolikosti leži njezina najveća snaga. Riječ je o širokoj, spontano formiranoj mreži koja se ne okuplja oko identičnih političkih ili ideoloških stavova, nego oko temeljne vrijednosti: da u demokratskom društvu nema mjesta nasilju, zastrašivanju i ekstremizmu. Marš stoga predstavlja način kolektivnog iskazivanja da većina građana ne prihvaća atmosferu straha. Time jasno artikuliramo i da ekstremizam jača upravo u uvjetima toleriranja i prešutnog pristanka. Zbog toga je osobito važno djelovati zajednički – uključivo, solidarno i transparentno. Ovo nije trenutak za povlačenje niti za tišinu, nego za javno, odgovorno i nenasilno suprotstavljanje eroziji demokratskih standarda.“

(ILUSTRACIJA: Ujedinjeni protiv fašizma)

Kako je marš ozbiljan logistički pothvat moram ih pitati i kako funkcionira organizacija uz toliki broj uključenih aktera? Kaos? Sloga?

Maruška: „Inicijativa je jako raznolika i široka i nije lako sve pomiriti, ali upravo nas je zajednički cilj ujedinio. Moram reći da smo se dosta brzo konsolidirali i pretvorili u složan kolektiv, ali uvažavajući međusobne razlike, mišljenja i potrebe, što nije uvijek lako. Marš nas je svakako natjerao da se operacionaliziramo i da svatko nađe neko svoje mjesto i način doprinosa. Mislila sam da će biti puno veći kaos, ali s druge strane, u inicijativi ima zaista mnogo iskusnih ljudi koji usmjeravaju i koordiniraju različite aspekte marša.“

Petra Amalia: „Kod ovako široke inicijative sasvim je očekivano da postoji određena razina nepredvidivosti. Okupljaju se ljudi različitih profila, radnih stilova i iskustava, što prirodno donosi i izazove. No, ono što prevladava jest međusobno povjerenje i uvjerenje da svi sudjeluju iz istog razloga, a ne iz osobnog interesa. Naravno da se povremeno javljaju nesuglasice, ali zajednički cilj ostaje jasan. Istodobno, iznimno je ohrabrujuće vidjeti koliko stručnosti, posvećenosti i znanja postoji među ljudima koji inače nisu u javnom fokusu.“

Često čujem ljude kako govore „treba organizirati prosvjed“, ali nisam sigurna da baš razumiju koliko je taj posao logistički zahtjevan. Zato se zanimam što uključuje "produkcija", ovakvog marša. 

Vedrana: „Netko je od domaćih sindikalista jednom rekao – solidarnost treba organizirati. I baš je tako, rad (uvijek volonterski) na bilo kojem protestu ili maršu uključuje hrpu dosadne birokracije o kojoj ljudi najčešće ne razmišljaju (i zašto bi, naprosto je dosadno).“

Petra Amalia: „Javnost najčešće vidi završni trenutak, veliku skupinu ljudi, transparente i govore. Sve što tomu prethodi ostaje gotovo neprimijećeno. Riječ je o iznimno složenom organizacijskom procesu u kojem je potrebno koordinirati sigurnosne protokole, redare, dozvole, precizne trase kretanja, program, komunikaciju, medijske aktivnosti, tehničku opremu, vizualni identitet, promo materijale, društvene mreže te usklađivanje s timovima u drugim gradovima ... Iako je organizacija zahtjevna i financijski opsežna, velik dio potreba rješava se solidarno ustupanjem prostora, opreme, stručnog rada, dizajna, tiska i prijevoza, ali i onoga najvažnijeg – vremena.“

Maruška: „Okupili smo sve ljudske i materijalne resurse koje organizacije i kolektivi imaju na raspolaganju i solidarno ih podijelili. Troškovi su izdašni pa smo odlučili organizirati benefit u Močvari i omogućiti ljudima da doniraju na bankovni račun. Nismo znali što očekivati s obzirom na kasnu najavu i loše vrijeme, no Močvara je bila dupkom puna. Benefitom i direktnim donacijama smo dosad prikupili preko 8.500 eura. Očito je da postoji potreba za ovim maršem ili bilo kakvom reakcijom na nasilje i fašizam.“

Petra Amalia: „To što zajednica vlastitim sredstvima podupire vlastiti otpor govori više od bilo kakvog slogana.“

S jedne strane težnja je šira fronta, dok su s druge, diskurs i vizualni identitet marša poprilično jasni u svojoj poziciji, što neki glasovi u široj javnosti zamjeraju organizaciji. Zato me zanima što imaju poručiti po tom pitanju?

Petra Amalia: „Važno je napustiti izbjegavanje jasnog imenovanja problema. Ekstremizam se ne očituje samo u pojedinačnim ispadima, on se razvija kroz postepenu normalizaciju prijetnji, isključenja i nasilja. Te procese vidimo i osjećamo u svakodnevici. Razumijem da dio javnosti ima rezerve prema direktnom jeziku i jasnoj komunikaciji, no često iza toga stoji nelagoda pred činjenicom da se problem napokon jasno artikulira. Ovaj marš nije usmjeren protiv ljudi, nego protiv obrazaca ponašanja koji narušavaju demokratski okvir i sigurnost zajednice. Ako se netko pritom osjeti prozvanim, možda je vrijedno propitati razloge te reakcije.“

Maruška: „Moguće da neki glasovi zamjeraju, ali bilo nam je važno odmah imenovati problem – fašizam. Ne smijemo bježati od te riječi i moramo prepoznati kada on u društvu ponovno raste i širi se. Isto tako ne smijemo bježati od riječi antifašizam kojeg desnica pokušava okaljati. Vidimo kako se antifašističke vrijednosti urušavaju, netrpeljivost, mržnja i nasilje rastu, što je omogućila i potencirala aktualna vlast. Neki kažu kako ono što se zadnjih pola godine događa nije fašizam. Ali jest. Fašizam se javlja u raznim oblicima i polako raste. Godinama u javnom diskursu, kojeg je oblikovala vlast, vidimo otvorenu ksenofobiju i rasizam - bilo kroz policijsku brutalnost prema izbjeglicama i drugim migrantima na hrvatskim granicama, bilo kroz napade na migrantske radnike, bilo kroz napade na srpsku manjinu. Svjedočimo rastućoj militarizaciji i vraćanju obveznog vojnog roka. To su samo neki elementi koji hrvatskoj vladi omogućuju daljnje učvršćivanje moći i sijanje straha i nasilja, koje pak iskorištava kako bi bijes naroda usmjerila prema drugima i drugačijima umjesto sebe. Prepoznajete li sada elemente fašizma? Mi da! I ne želimo više šutjeti i trpjeti. Znamo da je mnoge strah istupiti, ali fašizam se hrani vašim strahom. Nemojmo to dopustiti i budimo glasna većina. Ponosimo se antifašizmom.“

Ne znam, na kraju, što dodati osim – Budi ponosna, vidimo se na Maršu!

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Ujedinjeni protiv fašizma