POLAROID KAUBOJ
AUTOR: REFIK HODŽIĆ

Povratak u doba nevinosti

ocjena: Pero Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2023. | izdavač: Nomad
ritn by: Vanja Kulaš | 16.07.2023.
POLAROID KAUBOJ: Povratak u doba nevinosti
POLAROID KAUBOJ: Povratak u doba nevinosti
Refik Hodžić u svojim zapisima kombinira konvencionalno dokumentarni pripovjedni postupak sa starinski lirskim i u tome je nečeg baš izrazito ćopićevskog. U zbirci ratnih pripovijedaka „Sin brkate čete“ Ćopić se koristio sličnom „vreća smijeha, šaka suza“ tehnikom, dobronamjerno ušuškavajući (malenog) čitatelja, e da bi ga onda utukao serijom brutalnih ishoda; u jednoj priči izginut će praktički čitav razred, a u drugoj cijela četa brkatih „stričeva“ koji između bitaka othranjuju jedno ratno siroče pa se za njih posebno vežemo. Autoru je stalo da barem u prostoru literarnog Prijedoru vrati predratni dignitet, civilnu normalnost iz doba koje je prethodilo propasti, pa u (auto)fikcionalnoj maniri nastoji rekonstruirati sve ono što je činilo kulturu življenja jedne urbane, multikonfesionalne zajednice.

Pripovjedač iz zbirke priča „Polaroid kauboj“ (Nomad, 2023) Refika Hodžića koji s autorom dijeli ime, pa tako bez sumnje i mnogošto od života, dječačke dane provodi u prigradskom naselju Prijedora gdje su ljudi međusobno bliski i jedni s drugima solidarni. Napomena, djetinje neopterećena, također i neupitna, da je riječ o višekulturnoj sredini okrznut će čitatelja tek usput dok se naratorska figura, čiji će se glas tokom akronološkog izlaganja fluidno transformirati iz infantilnog u sveznajuć i obratno, prisjeća kako je njegovu ocu krajem sedamdesetih od velike važnosti bilo ne samo da mu prvašić na putu do škole pozdravlja starije, nego i da zna kome se od susjeda obratiti s „dobar dan“, a kome s „merhaba“. 

INTERVJU – REFIK HODŽIĆ: „Napisao sam priču o životima jedne zajednice koja više ne postoji“

PRIČA IZ DOMA: Simin ćošak

Epilog – sablastan i duboko poražavajuć – ove pripovijesti o mirnom supostojanju etničkih i konfesionalnih različitosti za socijalizma, u jednom od bosanskohercegovačkih industrijskih mikrokozma, sustiže nas na svršetku neke druge priče. „Šala“, među pamtljivijim u zbirci, u žovijalnom tonu govori o sitnoj svađi i posljedičnom prekidu komunikacije između Ešrefa, švercera robe iz Turske i taksista Žigića. Stvar je postavljena kao komedija zabune kojoj prethodi bezazlena dječja podvala, zato nas se još pogubnije dojmi nepopravljivost činjenične bilance kad autor kao da na kraju gasi svjetlo. Taj klik sklopke u ništavilo, egzekucija svakog smisla i humanosti u nekad fino ustrojenom, a onda razorenom i neobnovljivom svijetu koncentrirana je u ovoj rečenici: „Ešref je skončao u Omarskoj, taksista Žigić u Haagu.“ 

Modus takvog „prije – poslije“ kontrapunktnog izlaganja korišten je i u priči „A Winter Night's Tale“ gdje nam se u „paralelnoj montaži“ predočavaju dvije flešbek scene, jedna iz bliže, druga iz dalje prošlosti. Improvizirano klizalište u dvorištu neke njujorške škole, prizor je koji pripovjedača, već zrelog i realiziranog, ali i naživljenog svega, od egzila do teške bolesti, instantno katapultira u sretnija vremena kad je slične „klize“ pravio s prijateljima u njihovom prijedorskom naselju. Doba je to kad je preduvjet svake zabave bio kolektivitet, jer tadašnjih djetinjstava, čini se, bez zajedništva i dijeljenja ne bi bilo, pa ispada da su se ondašnji klinci od prijatelja odvajali jedino u svetim momentima čitanja stripova, kad bi na kiosku konačno osvanuo novi broj njihovog omiljenog stripa. To potvrđuje priča „Kako je mati iz mene istjerala Duha sa Sjekirom“ gdje dječak u periodu sveopće nestašice kruha umjesto štruce po koju ga majka šalje kupuje Zagora.

Polaroid kauboj
Polaroid kauboj s majkom Esmom (FOTO: Privatni album)

Kao „closure“ evociranja dječjih zabava, spontanih i besplatnih, sad odrasli narator taksativno prebraja kako je i gdje početkom devedesetih završio tko od dječaka s klize. Mnoge od ovih priča slatko gorki su miks dječačke naivnosti i naknadne pameti ili filmskim jezikom rečeno – otvaraju nam se kao split screen kompozicija, slijeva prizor titravo vedar, kao s analognih fotki, a u desnoj polovini kadra bezbojna zrnata slika poput onih iz crne kronike, ratnih dokumenata ili političkih izvještaja.

Kroz partikularno, njemu poznato i važno, Hodžić pripovijeda o općem, o Prijedoru kakav je bio (jedino) tada, o toleranciji i inkluzivnosti, o vrijednostima, proleterskim i antifašističkim, koje se njegovalo obiteljski, ali i sistemski, da bi ih se u ratu svelo na karikaturu, o generaciji koja svoju izgubljenost i ne htijući perpetuira kroz vlastitu djecu, koja pak to nesretno nasljeđe predaju dalje. Dok se prisjeća dobrohotnih lica čika Hekte, trafikanta iz već spomenute „Kako je mati…“ i slastičara iz divne slepstikovski saharinske epizode „Rođendanski poklon Ese Fejzulahija“, karizmatskih figura svog dječaštva, zapravo javnih ličnosti i ikona tog u međuvremenu poništenog grada, dok razmišlja o feminizmu i čvrstoj povezanosti Esme i Tesme, svoje majke i njene sestre, od tinejdžerskih dana tvorničkih radnica, autor ispisuje posvetu jednom razdoblju, jednom sistemu i iznad svega specifičnom mentalitetu. Pritom izbjegava mistificiranje, sugerirajući ustvari da su i drugi ljudi tog prostora i vremena bili slični ovima koje je izoštrio jer su mu prisni i dragi, da je društvo naprosto bilo takvo, empatičnije i konstruktivnije. Hodžić, ukratko, zna da nikad više nećemo imati takav nepomutljiv osjećaj sigurnosti pa i sreće kao što ga je imao on odrastajući tih osamdesetih u Prijedoru, ali dovoljno je mudar da se čuva proklizavanja u idealizacije i patetiku.

Vjerojatno se i prije Darka Cvijetića literariziralo o Prijedoru, no tek zahvaljujući uspjehu Cvjetićevog „Schindlerovog lifta“ (Buybook, 2018) s prijedorskom tragedijom upoznat će se širok krug čitatelja. Cvijetić se u svom romanu usredotočio na ratne godine kao na primarnu vremensku i problemsku razinu, gdje je forenzički pothlađeno, a umjetnički moćno razlagao dehumaniziranost nekoć živopisnog susjedstva, dok je na prijeratne biografije protagonista upućivao u efektnim analepsama. Hodžić se odlučuje za drugačiju metodologiju, fiksira nas u period koji kataklizmi prethodi, uz pokoju, više ili manje ekspliciranu, ali bez iznimke vrlo potresnu naznaku ratnih posljedica. Iz Cvijetićevog crvenog solitera ili, kako ga je sam nazvao, vertikalnog sela, za Hodžićem odlazimo u horizontalno naselje obiteljskih kuća, koje je socijalno homogenije od stanovništva rečenog nebodera, a etnički slično heterogeno. Te dvije knjige možemo promatrati i kao diptih, kao narativno, stilski, pa rekla bih i u temeljnoj namjeri raznorodne, ali tematski i prostorno srodne te značenjski i književno izuzetno vrijedne.

U „Školi“, jednoj od opsežnijih, a i sadržajno kompleksnijih priča, taman pred jedan od rođendana uslijedit će Refikovo upoznavanje, ili prije sraz s obrazovnim sustavom gdje se dječak od početaka snalazi sam, jer nijedno od roditelja zbog prirode posla na željeznici odnosno u tvornici, nije u prilici svog sedmogodišnjaka čak ni prvog dana dopratiti do škole. Ne mogu na ovom mjestu odoljeti digresiji na temu različitih roditeljskih stilova i mogućnosti, konkretno ovodobnog fenomena „helikopter roditeljstva“, pa si dopuštam preporuku za kratkometražni film „Mucica“ (r. Aldo Tardozzi, 2012; dostupno na croatian.film), gdje u komičnoj vinjeti od svega desetak minuta pratimo mega stres koju mama i tata eponimskog školarca proživljavaju pri testiranju relativno kratke i neopasne rute od zgrade do škole u središtu Zagreba koju bi mališan od tada trebao prolaziti sam. Od ranije uobičajenih situacija gdje su se znala pravila i granice, a istodobno se klincima davala sloboda da sate izvan škole provode bez plana i nadzora do paradoksalnih slučajeva gdje hiperprotektivni roditelji uvjereni u štetnost nestrukturirane igre i u ispravnost tzv. slobodnog odgoja, gube pamet, (samo)kontrolu, napokon i zdravu vezu s djecom.

Refik Hodžić
Autoru je stalo da barem u prostoru literarnog Prijedoru vrati predratni dignitet, civilnu normalnost iz doba koje je prethodilo propasti (FOTO: Dženat Dreković/Nomad.ba)

Vratimo se na školski mikrouniverzum onog doba koji, kako razabiremo iz priča, a pročitano potvrđujemo i vlastitim tragikomičnim doživljajima, ne mari za kult djeteta. Ni kod kuće, premda Refikovi roditelji imaju samo njega, nema pedocentričnog pristupa. Zato ima ljubavi i zdravog razuma, što se za krutu školsku hijerarhiju i ne može reći, predstavljaju je frustrirani i jedva funkcionalni pojedinci koji opstaju zahvaljujući tadašnjoj nepovredivosti autoriteta nastavnika i institucije. Kategoriju potvrđenih sadista zalutalih među djecu predstavlja učiteljica Jovana, reinkarnacija Ćopićevog gospodina Paprike, doduše s golemom punđom umjesto rascvjetalog nosa, za koju će se na koncu pokazati da je prije razočarana i nesretna nego suštinski zločesta, što je međutim kod ove čitateljice nimalo ne amnestira. 

Sedmogodišnjeg dječaka, skeptičnog u pogledu svega što status prvoškolca sa sobom nosi, razveselit će ipak što je školska zgrada izvan dotadašnjeg radijusa dozvoljenog kretanja, čime se njegov prostor slobode najednom nemjerljivo širi, a to rastvaranje horizonta kompenzacija je za često neugodna zbivanja unutar učionice. Dok maleni do škole pješači uz prometnicu, kraj njega tutnje vozila, pa i kamioni Keraterma, gdje opet sveznajući glas iskusnog pripovjedača zasijeca u infantilnu perspektivu kako bi nas upozorio što će se s tom tvornicom nekad kasnije dogoditi. Napravit će to ironično, eliptično, implicitno, više od toga nije potrebno, čak ni slabije informiranom čitatelju. 

Što se pak obiteljskog nukleusa tiče esencijalan je dječakov odnos s majkom, odgojne metode te mame „s velikim m“ dosljedne su i za današnja shvaćanja stroge, a u neiskorjenjivom patrijarhatu kakav je sa svih strana pritišće ona u svojoj kući uspijeva uspostaviti alternativu na tragu matrijarhata. Zbog rada u smjenama Esma, odrješita i glasna, ali ponajprije roditeljski pouzdana, topla i kad treba itekako nježna, propušta brojne trenutke odrastanja svog sina, ali emocionalno i mentalno, posvećena mu je bez ostatka. 

Na fotografiji koja predstavlja ishodište priče „Polaroid kauboj“ i po kojoj će knjiga dobiti naslov, njih su dvoje, mlada Esma i mali Refik, ona nezadovoljna jer uhvaćena je bez frizure i u haljini zgužvanoj od rada u vrtu, on ponosan, ali zbunjen u kaubojskom odijelu koje mu je tata donio iz Novog Zelanda. Na toj slici, ali i u ovim kratkim prozama, mamu i sina nepogrešivo očitavamo kao blistav egzemplar neraskidivog zajedništva i svesrdne podrške, a tako će i ostati bez obzira na sva raseljavanja i razdvajanja. Poput crvene niti kroz knjigu se u formi malih intermeca između pojedinih priča, a stvarno otisnutih crvenom bojom, provlači fragmentirani dijalog s majkom, od njene mladosti kad joj je mali svojim nestašlucima kidao živce, do starosti kad je sin, koji tada već živi daleko, ne propušta bolesnu obilaziti i paziti. Taj vrlo blizak odnos zadržat će intenzitet i onkraj smrti, a Refik će ga čuvati kao životnu konstantu i moralno osnažujuće zaleđe ma što radio, ma gdje bio.

Za to vrijeme – a još smo na ključnoj fotografiji – otac se nalazi iza objektiva, tu je, a nekako i nije, što je simbolički presudan detalj, jer i kasnije će biti mahom odsutna figura, s druge strane oceana ili jednostavno uvijek negdje drugdje. Damir Uzunović u svom autofikcionalnom romanu „Ja sam“ (Buybook, 2021) ovakav očinski princip naziva tipično orijentalnim, dok su žene u takvim bračnim konstelacijama nositeljice obiteljske strukture, čak i kad nisu samo majke i domaćice nego i formalno zaposlene – Uzunovićeva mama u sarajevskoj Tvornici duhana, Hodžićeva u prijedorskoj Tvornici keksa i vafla „Mira Cikota“, popularnoj Keksari.

Polaroid kauboj
 „Polaroid kauboj“ koncentrat je plemenitosti i životne radosti (FOTO: Nomad.ba)

Primjer vješte poetizacije rata, pa time i stilskog odmaka od cjeline nalazimo u priči „Hašlama“. Kad je otac prisiljen srušiti staru trešnju, koja je sa svojim plodovima, ali i kao poligon za penjanje, jedan od nosivih simbola dječjeg hedonizma i dokolice, dječakovu opčinjenost majskim koloritom nepovratno zamjenjuje inklinacija novembarskim kišama, melankoliji i monokromatici. Ovaj za dječaka prvi ozbiljan gubitak najraniji je simptom invazivnog prodiranja grube realnosti u pastelni mizanscen djetinjstva. Na drugoj razini čitanja, kraj svibnja za ljude s tih prostora ostaje doba stradanja, oplakivanja i komemoriranja, a taj fakt u priči je dojmljivo ojačan sljedećim slikama. Godinama nakon što je trešnja sasječena jer su joj deblo zaposjeli stršljenovi, na panju koji od nje preostaje jastreb čereči neku ptičicu; autor tu suprotstavlja voće i krv, crveno i crveno u oprečnim konotacijama, s jedne strane blagostanje i vitalitet, s druge nasilje i žrtvu.

Refik Hodžić u svojim zapisima kombinira konvencionalno dokumentarni pripovjedni postupak sa starinski lirskim i u tome je nečeg baš izrazito ćopićevskog. U zbirci ratnih pripovijedaka „Sin brkate čete“ Ćopić se koristio sličnom „vreća smijeha, šaka suza“ tehnikom, dobronamjerno ušuškavajući (malenog) čitatelja, e da bi ga onda utukao serijom brutalnih ishoda; u jednoj priči izginut će praktički čitav razred, a u drugoj cijela četa brkatih „stričeva“ koji između bitaka othranjuju jedno ratno siroče pa se za njih posebno vežemo. Ćopićevog opusa u cjelini sjećam se kao humornog, mekog i utješnog, da bih sad ustanovila da je kod njega bilo puno više mraka nego sam se usudila zapamtiti. Pitanje je jesam li ove opore priče o ratu cenzurirala još dok sam ih kao dijete čitala za lektiru ili ih je od nesreće i smrti naknadno pročistio optimizam pamćenja. Slično će, vjerujem, biti i s čitateljskom memorijom kad je Hodžićeva knjiga u pitanju, jer usprkos mjestimičnim tamnim tonovima, surovosti i tugama, poput one u priči "Simin ćošak" koju smo još prije dvije godine objavili na Lupigi, „Polaroid kauboj“ koncentrat je plemenitosti i životne radosti.

Autoru je stalo da barem u prostoru literarnog Prijedoru vrati predratni dignitet, civilnu normalnost iz doba koje je prethodilo propasti, pa u (auto)fikcionalnoj maniri nastoji rekonstruirati sve ono što je činilo kulturu življenja jedne urbane, multikonfesionalne zajednice. No, desit će se da simbolički kapital takvog grada, ta heterogenost koja ga je razlikovala od kakve pojednostavljene, seoske sredine dovede do skoro pa neobjašnjive katastrofe, kad se iskustvo dugogodišnjeg neproblematičnog suživota skrhalo o novu, sasvim izglobljenu realnost. 

Razmišljam kako je Hodžić možda i najbolji kad nas pušta da bar na mahove vjerujemo da se skladan život kakav je bio, kakav je trebao biti i dalje, može održati u kontinuumu. I to ne zato što izmaštava alternativnu stvarnost ili se zanosi hipotezama, nego svoj izgubljeni svijet oslikava toliko živim i svijetlim da destrukcija u takvim relacijama zaista nije opcija. Događa nam se stoga svojevrstan čitateljski fenomen; premda nažalost i predobro znamo što će biti kasnije, svaki put kad nas pripovjedač na to podsjeti, rastužit ćemo se, čak i iznenaditi, jer čitateljeva je pozicija ovdje ona autentičnog djetinjeg ili naprosto prijeratnog neznanja dok banalnost zla tada još u sleep modeu tek latentno potamnjuje kolotečinu. Upravo stanovita regresija, povratak u doba nevinosti koji proizlazi iz čitanja Hodžićevih evokativnih i benevolentnih proza vraća nam sposobnost zamišljanja ljepših svršetaka, pa tako i vjeru u moguće sretnije početke.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Glogov kolac za Gogolja

    19.02.2024.

    Marko Tomaš

    LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Glogov kolac za Gogolja

  2. PROŠLOST JE ČINIO LAKŠOM: Pera Luković - inženjer na privremenom radu u novinarstvu

    13.02.2024.

    Bojan Tončić

    PROŠLOST JE ČINIO LAKŠOM: Pera Luković - inženjer na privremenom radu u novinarstvu

  3. HIP HOP LELEK: Upotreba djeteta za patriotske psihoze

    01.02.2024.

    Brano Mandić

    HIP HOP LELEK: Upotreba djeteta za patriotske psihoze

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije