Nakon što smo u Šibeniku na ovogodišnjem FALIŠ-u, slušali razgovor „Skrivena agenda“ s Hrvojem Šimičevićem, istraživačkim novinarom koji neumorno raskrinkava antirodne pokrete i Majom Gergorić, politologinjom koja ih još neumornije istražuje, istog smo trena odlučili da Lupigina publika Maju Gergorić mora pobliže upoznati kako bi shvatila političku stvarnost što je zadnjih desetak godina, na globalnoj razini, uvelike oblikuju i antirodni pokreti. I, evo ga, intervju je pred vama.

Riječ je o asistentici na Katedri za socijalnu politiku, Studijskom centru socijalnog rada, zagrebačkog Pravnog fakulteta. Gergorić je doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upravo na temi nastanka antirodnih pokreta u postkomunističkoj Europi. 

Maja Gergorić na FALIŠ-u u razgovoru s Hrvojem Šimičevićem koji je moderirala Maja Šintić (FOTO: FALIŠ)

Za početak, što bi bila „rodna ideologija“, zašto je ona ključni pojam antirodnih pokreta i kako je određene strukture koriste u ostvarivanju svoje agende? Je li okvir „rodne ideologije“ svojevrsno strašilo?

- Okvir „rodne ideologije“ ključan je za razumijevanje antirodnih pokreta jer istodobno objedinjuje različite teme i aktere. Riječ je o praznom označitelju koji ujedinjuje širok spektar tema, od seksualnog odgoja, prava LGBT osoba, do reproduktivnih prava, te povezuje različite aktere, od inicijativa zabrinutih roditelja i udruga veterana do radikalno desnih političara. Služi kao zajednički jezik i osnova za identificiranje zajedničkog neprijatelja, od civilnog društva, vlasti, europskih institucija, do znanstvene zajednice. Sam okvir „rodne ideologije“ nastao je kao reakcija na pokušaj uvođenja pojma roda u međunarodne dokumente tijekom 1990-ih godina, osobito na Svjetskoj konferenciji o ženama u Pekingu 1995. godine. Vatikanska reakcija bila je temeljena na odbacivanju roda kao društvene konstrukcije, jer Katolička crkva rodne uloge poistovjećuje s biološkim razlikama između muškaraca i žena. U tom se razumijevanju muškarci i žene smatraju jednakima u dostojanstvu, ali različitima i komplementarnima po svojoj prirodi. Okvir, da, funkcionira kao svojevrsno „strašilo“, kao konstruirana prijetnja koja služi mobilizaciji kroz moralnu paniku i polarizaciju. Kroz narativ o ugroženosti djece, obitelji i moralnih vrijednosti, antirodni akteri uspijevaju homogenizirati pristaše vrlo različitih svjetonazora, od vjerskih skupina do radikalno desnih političkih aktera, pod zajedničkim nazivnikom obrane od „rodne ideologije“. Okvir ne samo da objedinjuje različite aktere, nego proizvodi jasnu dihotomiju između navodno „tihe većine“ i „ideološke manjine“ i uspostavlja novu liniju podjele u društvu, onu između „prorodne“ i „antirodne“ strane. Taj rascjep, utemeljen na vatikanskoj retorici, transformirao je javni prostor. U društvima poput hrvatskog, podjela između „konzervativnih“ i „liberalnih“ pozicija, osobito u pitanjima seksualnosti i roda, postala je ključna os društvenih sukoba, nadilazeći tradicionalne političke podjele. Ekstremna polarizacija pritom nije samo nuspojava nego i preduvjet uspješne mobilizacije. Ona omogućuje jasno pozicioniranje „nas“ naspram „njih“ i emocionalnu mobilizaciju koja otežava raspravu i donošenje politika. Kroz nostalgiju za „vremenima kada su djeca bila sigurna, a muškarci i žene znali svoje uloge“, evocira se slika idealizirane imaginarne prošlosti, nuklearne obitelji iz 1950-ih, s muškarcem u ulozi moralnog i ekonomskog autoriteta i ženom čija je funkcija vezana uz reproduktivni rad. Takva se slika zatim projicira kao model koji treba „obnoviti“, unatoč njezinoj potpunoj neprikladnosti za postkomunistička društva gdje su žene u poslijeratnom razdoblju masovno ulazile u obrazovanje i svijet rada.

Iako se slažem da antirodne pokrete, zbog svojih specifičnosti treba izučavati kao zaseban društveni pokret, pristupi se razlikuju pa ih dio istraživača istražuje i kao dio antifeminističkih pokreta, dio ekstremne, populističke i/ili kršćanske desnice, kao dio heteroaktivizma i projekata iliberalne demokracije. Povezanost s ovim pokretima i politikama neosporan je. Koja im je u tom kontekstu specifičnost, a koja poveznica i zašto je nužno istraživati ih zasebno, ali i razumjeti njihovu korelaciju?

- U počecima antirodne mobilizacije, kada se činilo da je riječ o sporadičnim pojavama vezanima uz specifične nacionalne kontekste, u znanstvenoj zajednici još nije postojao konsenzus o tome kako konceptualizirati te mobilizacije. Neki su ih autori tada opisivali kao antifeminističke pokrete i heteroaktivizam. Međutim, nakon objave knjige „Anti-Gender Campaigns in Europe: Mobilizing Against Equality“, u kojoj su autori komparativnom analizom dvanaest zemalja novi oblik mobilizacije konceptualizirali kao antirodan, postalo je jasnije da ih je potrebno izdvojiti iz šireg pojma radikalne desnice i razlikovati od antifeminizma. Njihova specifičnost proizlazi upravo iz mobilizacije protiv roda, koji je u središtu svih drugih antirodnih tema poput seksualnog odgoja, pobačaja i prava na izbor, prava LGBT osoba, Istanbulske konvencije, rodnih studija i rodne ravnopravnosti u zakonodavstvu. Riječ je o novom transnacionalnom pokretu, duboko umreženom s vjerskim i radikalno desnim akterima, kojeg karakteriziraju novi akteri, diskurzivni okviri i strategije djelovanja. Primjerice, protivljenje pravu na izbor nije nov društveni fenomen. No, za razliku od aktivizma protiv pobačaja iz 1990-ih, današnji akteri više nisu isključivo laičke udruge – oni se predstavljaju kao zabrinuti roditelji ili tiha većina, iako su njihove poveznice s religijom vrlo očite, od molitvenih prosvjeda ispred bolnica do udruga koje su izravno povezane s Crkvom (poput udruge Betlehem). Njihov način zagovaranja više ne počiva na etnonacionalističkim argumentima o očuvanju hrvatske nacije, već na pozivanju na ljudska prava zagovarajući zaštitu najugroženije skupine u društvu. Ova promjena retorike ima jasnu posljedicu – prikrivaju se nacionalistički i religijski temelji pokreta kako bi se mobilizirao što veći broj pristaša, ali i kako bi se u javnosti stvorio dojam da je riječ o braniteljima demokracije. Time se njihov radikalno desni i neliberalni karakter relativizira i normalizira. Upravo zato antirodne pokrete treba razumjeti kao novu pojavu s novim licima, oblicima djelovanja i retorikom, ali ih istovremeno smjestiti unutar šireg djelovanja radikalne desnice.

Je li trenutni društveno politički kontekst „Zapada“, bilo da govorimo o Trumpovoj Americi ili porastu krajnje desnice i iliberalnih tendencija u Europi rezultat preklapanja gore spomenutih pokreta, projekata, a onda i politika? Koliko je antirodni pokret pridonio osnaživanju krajnje desnice i kršćanskog nacionalizma? Misliš li da bismo bili tu gdje jesmo i bez snažne mobilizacije antirodnih pokreta?

- Rast radikalne desnice u Europi, kao i ponovni dolazak Trumpa na vlast, dokaz su međusobne suradnje pokreta i stranaka. Najbolji primjer takvog preklapanja je „Project 2025“, politička inicijativa koju je izradila radikalno desna organizacija Heritage Foundation. Cilj inicijative je sustavno preoblikovanje državnog aparata u slučaju Trumpove pobjede 2025. godine – od masovnog otpuštanja javnih službenika i centralizacije izvršne vlasti, do ukidanja rodno osjetljivih politika, prava na pobačaj i programa za ravnopravnost. „Project 2025“ tako predstavlja institucionalizirani oblik onoga što antirodni pokreti već dulje zagovaraju: povratak tzv. „prirodnog poretka“, društvenog sustava utemeljenog na tradicionalnim rodnim ulogama te ideji heteronormativne obitelji kao temelja društva, kroz slabljenje institucija liberalne demokracije. U europskom kontekstu, prisutna je slična međuovisnost između antirodnih pokreta i krajnje desnih stranaka – proces koji se u istraživanjima opisuje kao oportunistička sinergija. Ona podrazumijeva političke saveze, ideološku bliskost i organizacijsku povezanost koja omogućuje široku izmjenu unutar institucija, medija, obrazovanja i civilnog društva. U toj dinamici, antirodni pokreti strankama osiguravaju mobilizaciju i društveni legitimitet, dok im stranke otvaraju ulaz u institucije i pristup resursima. Primjerice, u Poljskoj je dolaskom stranke Pravo i pravda (PiS) na vlast antirodnim akterima omogućen ulazak u državne strukture, od Vrhovnog suda, ministarstava do tijela koja nadziru civilno društvo i medije. Antirodni pokret u tom smislu predstavlja jedan od novih oblika krajnje desnice, u kojem fokus više nije na etničkim razlikama ili granicama, već na kulturnim pitanjima zajedničkim svim društvima: rodu, obitelji i seksualnosti. Taj se proces u postkomunističkoj Europi dodatno učvršćuje kroz ponovni ulazak religije u javnu sferu. Crkva, koja je tijekom komunizma bila marginalizirana, kroz antirodnu mobilizaciju ponovno postaje politički akter i moralni autoritet. Jedan od ključnih nalaza mog istraživanja jest da su krajnje desne stranke i Crkva međusobno zamjenjivi saveznici antirodnog pokreta. Dovoljno je da postoji jedan moćan saveznik, politički ili religijski, da bi se mobilizacija pokrenula. Antirodni pokret pritom daje kršćanskom nacionalizmu snažan narativni okvir. Kroz antikolonijalni diskurs obrane od zapadnog liberalizma i prikazivanje „rodne ideologije“ kao vanjske prijetnje, zemlje postkomunističke Europe pozicioniraju se kao posljednji bastion obrane tradicije, vjere i obitelji. Taj narativ uspješno spaja religijske, nacionalističke i populističke motive u zajednički politički projekt koji sustavno potkopava liberalno-demokratski poredak. Zbog toga je teško zamisliti današnju društveno-političku realnost bez snažne mobilizacije antirodnih pokreta. Oni nisu samo nuspojava neliberalnih transformacija, nego jedan od ključnih pokretača – katalizator koji je omogućio konsolidaciju krajnje desnice i normalizaciju kršćanskog nacionalizma unutar suvremenih demokratskih sustava.

Iako antirodni pokreti koriste jezik ljudskih prava i sve više se odmiču od religijskog diskursa i iako religijske institucije i vjerske organizacije nisu nositelji pokreta, njihova je povezanost neosporna. Posebno je zanimljiv odnos religije, antirodnih pokreta i nacionalizma, gdje mi se čini da su i antirodni pokreti i nacionalizam instrument religijskih organizacija u cilju održavanja njihove moći u sve više sekulariziranim zapadnim društvima?

- Povezanost religije i antirodnih pokreta jest neosporna, iako su se ovi pokreti posljednjih desetljeća svjesno odmaknuli od otvoreno teološkog diskursa i sve češće koriste sekularni jezik ljudskih prava. U tom smislu, sekularizam nije samo kontekst u kojem antirodni pokreti djeluju, nego i jedan od uzroka njihova nastanka. Sekularizacija je, paradoksalno, intenzivirala obitelj kao mjesto moralnog i pravnog sukoba. Sekularizam smješta religiju u privatnu domenu, a to, paradoksalno, okreće vjerske aktere k obiteljskoj i seksualnoj politici, kao i rodnoj hijerarhiji. Antirodni pokreti tako predstavljaju mrežu raznolikih aktera, unutar koje su religijske institucije i vjerske organizacije jedni od najutjecajnijih. Teološki korijeni antirodnog diskursa jasno se mogu pratiti još od 1980-ih godina, posebno u promišljanjima Josepha Ratzingera. U svojoj knjizi „Ratzingerovo izvješće“ iz 1985. godine, on upozorava na „opasnosti“ suvremenog feminizma i zahtjeve za potpunom ravnopravnošću muškaraca i žena, upravo one ideje koje će desetljećima kasnije biti objedinjene u okviru „rodne ideologije“. Ono što antirodni pokreti kroz sekularizaciju tih teoloških koncepata, prilagođavanjem njihovog jezika suvremenom javnom prostoru, jest privlačenje šire, ne nužno religiozne publike. Taj se proces naziva diskurzivna sekularizacija. Riječ je o strateškom usvajanju sekularnog jezika i okvira ljudskih prava radi širenja poruka i izbjegavanja stigme povezane s religijskim fundamentalizmom. Akteri se predstavljaju kao branitelji univerzalnih vrijednosti, a ne religijskih dogmi. Unatoč diskurzivnoj sekularizaciji, Crkva ostaje ključni organizacijski i ideološki izvor moći. Crkva pruža infrastrukturu (prostore za sastanke, prikupljanje potpisa i edukacije), regrutira aktiviste putem župa i propovijedi te nudi ideološku legitimaciju i moralni okvir. Hrvatski antirodni pokret izrastao je upravo iz guste mreže katoličkih laičkih udruga, što sami akteri opisuju kao „izlazak iz sakristija“ – prelazak iz pastoralne u političku aktivnost. Taj proces dio je šire strategije nove evangelizacije, kojom se vjernike potiče na aktivno djelovanje u javnoj sferi i političkom prostoru. U pravoslavnim kontekstima povezanost religije, nacionalizma i antirodne politike još je izraženija. U Srbiji, primjerice, nacionalizam čini središnji ideološki okvir antirodnog djelovanja. Kampanje protiv pobačaja i prava LGBTIQ+ osoba uokvirene su kroz narativ demografskog opstanka nacije i borbe protiv „bijele kuge“. Pokreti poput Dveri koriste svetoslavlje (nacionalističko tumačenje pravoslavlja) kao organizacijski temelj, pri čemu se obitelj prikazuje kao ključna obrambena jedinica biološkog i moralnog opstanka nacije. Katolička Crkva u Hrvatskoj, iako tradicionalno povezana s nacionalnim identitetom, strateški je pomaknula težište s etnonacionalizma prema neliberalnom familijalizmu, ideji da obitelj, a ne nacija, postaje temeljni politički subjekt i izvor društvenog poretka. Time se obiteljske vrijednosti predstavljaju kao novo političko polje u kojem religijski i politički akteri mogu konkurirati u prenapučenom desnom prostoru.

Novinar Hrvoje Šimićević je u razgovoru na FALIŠ-u rekao kako je svrha pad demokracija, jer se skrivena agenda lakše postiže u iliberalnoj demokraciji, a kao cilj vidi očuvanje kapitalističke klase. Utvrdio je da se u suštini radi o klasnom ratu onih koji žele sačuvati svoje privilegije utemeljene na supremacizmu i, dodala bih, kontroli Drugih. Ironija je u tome što je njihova mobilizacija dijelom uspješna i zbog krize liberalne demokracije i kriza koju perpetuira upravo kapitalizam.

- Šimićević je u pravu kada govori o antirodnim pokretima kao o dijelu šireg klasnog sukoba. Iako se ovi pokreti u javnosti predstavljaju kao moralni ili kulturni pokreti, njihov je nastanak duboko povezan s ekonomskim promjenama i krizama neoliberalnog kapitalizma. Oni ne nastaju u vakuumu, već kao reakcija na ekonomske nesigurnosti, rast nejednakosti i urušavanje povjerenja u liberalno-demokratske institucije koje su trebale jamčiti društvenu stabilnost. Ovo posljednje posebno rezonira s građanima istočne Europe kojima se obećavala bolja budućnost ulaskom u Europsku uniju. Antirodni pokreti uspješno su iskoristili društvene frustracije koje su proizašle iz ekonomske krize 2008. godine. Njihova mobilizacija temelji se na osjećaju poniženja i nesigurnosti, posebno među skupinama koje se osjećaju napuštenima u uvjetima globalizacije i tržišne deregulacije. Pokreti te osjećaje prevode u moralni jezik „obrane obitelji“, predstavljajući obitelj kao posljednje utočište pred prijetnjama tržišta globalizacije. Nakon ekonomske krize 2008. godine, upravo su mjere štednje, smanjenje socijalnih davanja i javnih ulaganja, bile jedini nužni uvjet za pojavu snažne antirodne mobilizacije. Antirodni pokreti prepoznali su trenutak i iskoristili postojeći diskurs o „korumpiranim elitama“ dodajući mu nove neprijatelje, poput akademske zajednice, civilnog društva i kulturnih radnika. Financijalizacija, odnosno naglasak na povećanju kapitala nauštrb stabilnih i sigurnih oblika zaposlenja, dovela je do slabljenja javnih sustava socijalne zaštite i prebacivanja odgovornosti za brigu na obitelj i zajednicu. Time su tradicionalni pružatelji skrbi, među kojima Crkva ima posebno mjesto, ponovno dobili važnu društvenu ulogu. Primjer Mađarske to najbolje ilustrira: kroz crkveno preuzimanje usluga država preusmjerava javne resurse i nekretnine lojalnim crkvenim organizacijama, čime se sustav skrbi ne komercijalizira, kao u neoliberalnim modelima, nego religijski rekonfigurira. Premda se antirodni akteri često predstavljaju kao kritičari neoliberalizma, njihov odgovor na krizu nije antikapitalistički, već neliberalno-familijalistički. Umjesto preispitivanja ekonomskih odnosa, oni zagovaraju familijalističke politike koje države transformiraju u skrbničke države. Takve države, poput Mađarske, iskorištavaju žene ne samo kao neplaćene njegovateljice u kućanstvima nego i kao jeftinu radnu snagu. One discipliniraju žene da prihvate povećano opterećenje neplaćenim radom, dok se istodobno učvršćuju rodne i klasne hijerarhije.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: FALIŠ

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.