Možda ništa bolje ne oslikava potop čiste i autentične desnice u Hrvata od nedavne prodaje Mate Šimundića iz Domovinskog pokreta u izboru za predsjednika Skupštine Splitsko-dalmatinske Županije? Nema li većeg dna za desnicu koja je uz pečenu janjetinu, Thompsonove budnice i predizborna obećanja kako će korupciji stati na kraj, na kraju koalirala s HDZ-om i HGS-om, dakle s ljudima s kojima su u predizbornoj kampanji obećavali da nikada koalirati neće? Klasična prevara birača, zavapit će mnogi na pravdi Boga, no desnica u Hrvata neće se puno uznemiriti zbog te i takve koalicije koja je čista i notorna prevara onih koji su glasali „za promjene“.

Desnica u Hrvata računa prije svega na staru hrvatsku navadu da Hrvati pamte koliko i kokoši u kokošinjcu. Tko li bi se sjećao svih domoljubnih obećanja Domovinskog pokreta i kome taj pokret uopće danas pripada kada u njemu nema lidera? Lidera? Nije li taj lider već jednom bio u HDZ-u i za vrijeme Ive Sanadera nosio plavu kabanicu u njegovoj kampanji? Nije li logično, dakle, da je desnica u Hrvata ponovo prevedena žedna preko vode ili je, avaj, na čelo desnice zapravo najlakše doći, busati se malo u prsa i slaviti domovinu, križati se u Crkvi i mahati zastavom, da bi hrvatskom domoljubu, branitelju i patriotu to bilo dovoljno da tom i takvom pokloni svoj glas? No što sada? Što iza konstitucije ove skupštine u Splitsko-dalmatinskoj županiji? Zar je netko drugi kriv za raspad desnice doli njen lider, Miroslav Škoro, koji je podvio rep? Taj biznismen i rodoljub koji će tom pokretu, kako ga je nazvao, uvaljivati svoje nosače zvuka i svoje vino? Nije li tim desnica u Hrvata dotakla dno ili je istina zbilja toliko voda duboka? Toliko duboka koliko je izjava Mate Šimundića kako ništa nije dobio za svoj glas za koaliciju Domovinskog pokreta, HDZ-a i HGS-a? Koliko je naših branitelja večeras ustvrdilo, uz sve svoje beneficije koje imaju, mirovine i svakog vraga, da ova naša desnica nikako da postane prava!

Hrvatska desnica, opterećena fantomom komunizma, nikako da postane autentična. Nikako ta desnica, opterećena Srbima koji ruše milu nam i jedinu domovinu „gde god da stignu“ da postane relevantna, stabilna i vjerodostojna? O autentičnosti je ovdje nesumnjivo riječ, jer vjerujući Christianu Ernstu Weissgerberu, prošlo je vrijeme obrijanih neonacista, na zalasku je era u crno obučenih HOS-ovaca koji dižu desnice u vis, pa danas autentičnost desnici daju samo neonacisti štreberi, najbolje oni koji su shvatili kako od davnih Mein Kampf ideja nema ni kruha ni pogače. Pa su se kao i taj „obraćenik“ nekada tvrdog pokreta „Autonomer Nationalisten“ preobratili od stereotipa klasičnog desničara, u neonacističkog štrebera koji proučava literaturu, pjeva po noćnim klubovima i kadar je novu snagu desnice interpretirati te je elokventno argumentirati.

Voli svoje i gotovo! Vidjeli smo. (FOTO: domovinskipokret.hr)

Nije u novijoj povijesti Hrvata nedostajalo obraćenika. Kada malo bolje pogledamo teško je i nabrojati autohtone desničare „od koljena“. Evo recimo Hloverka Novak Srzić, urednica vijesti u ratnim devedesetima, glavna i odgovorna urednica tvrdolinijaškog tjednika Danas, voditeljica Otvorenog koja je otvoreno agitirala za „našu stvar“, teško da će vam priznati kako je tijekom svog školovanja odgojena u marksističkom duhu i pogledu na svijet, te kako je vrijedno zapisivala u svoju bilježnicu budućnost svijeta koju vidi isključivo u socijalizmu, pod vodstvom svoje čvrste organizacije SKJ. To je recimo jedan primjer, a mogli bi ih nabrojati gotovo za sve tvrdolinijaške desničare koji su ponikli u Savezu omladine Jugoslavije. Recimo, oni koji su svirali gitaru u istom savezu kao Miroslav Škoro, a koji su naknadnom pameću, po poučku Christiana Ernsta Weissgerbera, shvatili da se bolje u Hrvatskoj prikloniti desnici, pljunuti na svoju mladost-ludost, i na koncu istoj toj desnici u budućnosti dati modernu autentičnost i uvaliti joj koju litru vina i CD-e.

Što bi, dakle, bila "moderna desna autentičnost"?

Miroslav Škoro kazat će vam kako je moderna desna autentičnost o Srbima ne govoriti pogrdno, vikati zajapureno da ih se vješa na vrbe i svirati sa svojim kumom poznate poskočice o njima i plivanju Savom. Današnji autohtoni i moderni desničar kazat će o Srbima kako su čisti etno-biznismeni, poput recimo Milorada Pupovca. O Anti Paveliću, na primjer, Miroslav Škoro neće govoriti laude, niti će kazivati kako je ovaj ostavio dosta dobrih stvari iza sebe, već će se potpuno odvojen od ustaštva Miroslav Škoro takvih povijesnih izjava kloniti, shvaćajući da ga one opasno guraju na društvenu marginu. Ma koliko bile prisutne u mainstreamu, mise za Pavelića i Bleiburg nisu teme koje će Hrvati rado prihvatiti kod masovnog izlaska na izbore koji se naravno nikada ne očekuje.

„Think desnica“ nazovimo je tako, po dosadašnjoj interpretaciji Miroslava Škore ima i neke elemente ljevice, za koju je, recimo, pop-rock kultura bila rezervirana. Estradizacijom desnice, dajući joj čak i stand-up notu Željka Pervana, desnica proživljava svojevrsnu renesansu, barem što se percepcije o istoj tiče. U toj percepciji desnici izdašno pomaže i sama ljevica, koja se u formi SDP-a pretvorila u klasični neoliberalizam, u nekim slučajevima i tvrdolinijaštvo, barem što se poimanja radništva i radničkih prava tiče. 

Tako imamo svojevrstan paradoks da je možda o radnicima i socijalnim temama više govorio Miroslav Škoro nego li najžešći oponent desnice platforma Možemo. Neoliberalizam je izjednačio ideološke razmirice, pa su današnji nosioci progresivnih ideja desničari, odrasli svirajući gitare u Savezu socijalističke omladine Hrvatske, a tvrdolinijaški nacionalisti likovi s ljevice odrasli u vrlom neoliberalnom svijetu. Stare vrijednosti očito se gube, kao i svi oni koji danas šute na Škorin odlazak sa scene. Gube se u prijevodu, rekli bi sarkastično, jer stare tradicije neoustaške simbolike, zagrižene ksenofobije i fašizma u celofanu, zamjenjuju nove desne realnosti, nejasno nazvane Domovinski pokret. 

Modernoj desnici, progresivnoj i intelektualno-estradnoj, tako mladenačke ludosti po Savezima komunista nisu krimen koji aludira na nedosljednost, licemjerno kameleonstvo ili oportunizam, već dobrodošla tradicionalna obrazovanja koja su transformirala vrh današnje desnice od salonsko-estradnog socijalista, do post-ekstremnog hiper modernog nacionalista. Kada Miroslav Škoro, drugim riječima, troši sredstva stranke na neke bliske mu osobe, on je mainstream političar modernog tipa po HDZ-ovom poučku, nikako desničarski Robin Hood.

Misli domoljubno (FOTO: Lupiga.Com)

Ove kozmetičke promjene na desnici nisu slučajne, i one su imale svoj proces, a on se uglavnom svodio na sramotne rezultate svih dosadašnjih izbora. Desnica je u Hrvata oduvijek bila redikulozno istaknuta u mainstreamu, no potučena do nogu na svim parlamentarnim izborima. Sama činjenica da se desnica okupila u pokret, nazvan Domovinskim, nije dovoljna sama po sebi i to je Miroslav Škoro znao. Okupljala se desnica i ranije, okupljala se i u HDZ-ovom krilu, pa svejedno nije dobro prolazila. Upravo zbog globalizma većina ljudi slijedi trendove umjesto da slijede svoje vlastite tradicije i kulture, a današnji svijet se bazira na lako-glazbenim notama, lako-političkim parolama i lako-društvenim preambulama. Uzduž i poprijeko rasprodani, mi inzistiramo na suverenosti koju nam garantira moderna desnica, jer nas je stara demokršćanska paradigma prevela žedne preko vode. 

Miroslav Škoro dobro je uočio „duopol“ kako ga je nazvao, i postavio ga kao svoj forte u prošloj kampanji. Ljevica i desnica u Hrvata odavno su stopljene u istu ideologiju, onu neoliberalnog kapitalizma. Miroslav Škoro nije se namjeravao boriti protiv samog ustroja te hegemonije, već ga je namjeravao raskrinkati, istovremeno ne nudeći nikakvu alternativu. Tu klasičnu razjedinjenost u svemu, osim u modusu operandi, Miroslav Škoro namjeravao je razotkriti domoljubljem i idealizmom praznih riječi uz koji muzički broj, te ponuditi alternativu koja se sastojala od neoliberalnog kapitalizma koji će misliti drugačije, tj. biti postavljen kao visoko domoljubni standard, ali manje podmitljiv, manje koruptivan, i manje pesimističan. To je zapravo ponudio Miroslav Škoro Hrvatskoj, okupljajući oko sebe cirkusante koji misle domoljubno, estradu koja će ublažiti sociološke katastrofe s muzičkim ili stand-up brojevima, ali i potaknuti novi ponos nacije koja bi trebala kapitalizmu dati nasmijano roblje, ponosno i samosvjesno.

Miroslav Škoro mislio je drugačije posložiti desnicu, no desnica nije drugačije posložila Miroslava Škoru koji je prvo biznismen, a zatim rodoljub. Rodoljub. Kako to danas gordo i isprazno zvuči. 

Svoji na svome, ali svjesni da više svojeg ničeg nemamo. Od energetike, do vode. Ali ovaj put svjesni tko nas je rasprodao i, naravno, svjesni kako stare zasade desnice više ne prolaze te ona mora biti modernija, intelektualnija, osviještena i progresivnija. Ta evolucija u Hrvata bila je težak proces. Desnica se teško i mukotrpno dizala prvo na stražnje noge, pa je sišla sa stabla, da bi se konačno uspravila i otkrila vatru, kotač i na koncu – Miroslava Škoru koji joj je kao desničar, koji to nije na kraju i okrenuo leđa. 

Pitanje koje se logično postavlja jest koga ili što desnica sada misli instalirati na čelo svoje evolucije? Estradnih imena sve je manje, kao i onih političkih, pa bi realno bilo očekivati da bi vrludanje desnice od ekstremne do estradne moglo ući u svoju završnu fazu. Bilo bi za očekivati da istu konačno preuzme netko iz HDZ-a i konačno je pretvori u klasičnu korporativno klijentelističku organizaciju koja neće uzimati lovu na CD-ima i vinu, već biti ozbiljna koruptivna organizacija s prstima u svim normalnim državnim pljačkama, rasprodaji zemlje i podjeli plijena koji se naziva Hrvatska. 

Domovinskom pokretu, tako da zaključimo, Miroslav Škoro jednostavno više ne treba. Domovinskom pokretu sada treba Andrej Plenković.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Lana Slivar Dominić