Kada s ovog svijeta ode starija generacija vjernika, onih vjernika koji su se molili samo u svojoj obitelji i kući i koji su posjećivali crkve i svetišta samo u svom zavičaju, a nisu nikad posjetili ni Svetu zemlju, ni Lurd (Lourdes), ni Fatimu, ni Mariju Bistricu, ni Međugorje, bit će to i kraj životno i zavičajno utemeljene duhovnosti, u kojoj nema spektakla, ni skupih i dalekih hodočašća, ni spektakularnih duhovnih seansi, ni pompoznih religijskih sletova i stadionskih koncerata duhovne glazbe. Nestat će nenametljive i suzdržane vjere, one vjere koja ne maše Isusovim križem u javnosti, niti ga reklamira na prsima, odjeći i autima niti njime obilježava svoj teritorij. Nestat će tiha, obiteljska i kućna duhovnost, koja ne viče, ne stvara buku, ne straši ljude niti se hvasta samom sobom. Dolazi vrijeme oholih i bahatih vjernika koji ne slijede Isusa iz Nazareta, nego hode ispred njega i njegovo Evanđelje prilagođavaju sebi i svojim prohtjevima.

Višejezična zbirka Biber 06, koja je ove godine tematizirala pomirenje u kontekstu ostavštine ratova i nasilja u zemljama bivše Jugoslavije, trebala bi biti objavljena do kraja mjeseca, a ovom prilikom donosimo jednu od tri nagrađene priče. „Dječak koji je volio zvona” autorice Vladimire Becić na žiri je ostavio "najjači dojam autentičnim jezikom, vještinom pripovijedanja i vođenja junaka kroz turbulentna ratna vremena". "Narator priče je dječak koji kroz život ide vođen pitanjima, a ne predrasudama kojima ga zatrpava svijet odraslih. Idući za tim pitanjima čitaoci će biti upleteni u čitav spektar dešavanja i emocija koje će biti spretno varirane od komičnih vinjeta ka tragičnom epilogu", stoji u objašnjenju tročlanog žirija koji je pročitao ukupno 490 priča pristiglih na ovogodišnji natječaj, na albanskom, makedonskom, bosanskom, hrvatskom, srpskom i crnogorskom jeziku.

Dok je Charles Bean kao novinar bio zadužen za pisanu dokumentaciju, ekspedicijske snage su angažirale i fotografa Franka Hurleya. Osim za bilježenje ratnih zbivanja, njegove fotografije korištene su i za podizanje ratnog morala kod kuće. Zapisano je da je „službeni ratni izvjestitelj Bean vjerovao kako su fotografije 'sveti zapisi' koji će 'novim generacijama omogućiti da jasno vide istinu". Međutim, njegova definicija "istine" u fotografiji umnogome se razlikovala od one kojom se vodio fotograf Hurley”. Već u nekoliko tjedana suradnje na Zapadnom frontu 1917. godine, službeni fotograf i novinar sukobili su se oko etičkih pitanja u novinarstvu. „Pokušavao sam i pokušavao uhvatiti to u jednom negativu, ali rezultati su beznadni (...) Međutim, ukoliko negative nekoliko odvojenih događaja ukomponiramo u jedan, donekle se može stvoriti dojam kako moderno bojište izgleda”, zapisao je Hurley.

Stavove nove američke administracije podržavaju i hrvatski katolici, a da je to tako potvrđuju i katolički tjednici Glas Koncila iz Zagreba i Katolički tjednik iz Sarajeva čiji su urednici pohvalili Vanceov govor u Münchenu. Isti listovi su i u vrijeme izborne kampanje za predsjednika Amerike podržavali Trumpa kao oličenje obiteljskih i kršćanskih vrednota, iako je poznato da ih on i u privatnom i u javnom životu omalovažava i prezire. Ne shvaćaju suvremeni katolici i kršćani da individualne slobode i prava nisu problem europskih društava niti su suprotne kršćanskim vrednotama, nego upravo nacionalizam, fundamentalizam i imperijalizam koji te slobode žele kontrolirati pa i posve zatrti. Zaboravljaju ovdašnji katolici i njihovi duhovnici koji kritiziraju europske demokracije da bi bez otvorenosti EU, stotine tisuća hrvatskih katolika i dalje živjele u siromaštvu, bez mogućnosti da sebi i svojim obiteljima osiguraju siguran i dostojanstven život.

Drago Hedl napisao je knjigu o svome sinu Matiji, uspješnom znanstveniku, biokemičaru na Sveučilištu Yale, koji je u listopadu 2018. u 43. godini počinio suicid – to je rečenica koju je najteže napisati i onda kad se piše o iskustvu nekoga drugoga, kamoli kada se piše o vlastitom, kao što čini Hedl i u tome uspijeva biti hrabar, snažan, dostojanstven, pronaći pravi ton i glas u kojem se pretapaju i stapaju sve njegove važne životne uloge – oca, pisca i novinara. Mogu samo slutiti koja si je pitanja morao postaviti i kolike nesigurnosti prevladati prije no što se u pisanje upustio, a sigurna sam da su se neka od njih ticala prava na knjigu, smisla pisanja i straha o pravoj mjeri i stranputicama na koje se može skrenuti. „Matija“ je i priča o ocu i majci koji ne odustaju, koji poduzimaju sve, bore se, brane svoje pravo na to da tijelo sina dovezu u Osijek, o ljudima kojima je onemogućeno žalovanje i spektru njihovih emocija koje su prisiljeni zatomiti.

Za širu publiku, pogotovo za generaciju rođenu 1970-ih i početkom 1980-ih Lyncheva pojava, emitiranje serijala „Twin Peaks“ na javnoj televiziji, najdoslovnije su značili rastvaranje portala u druge i drugačije svjetove. Na relativno skučenom horizontu pojavio se neobjašnjivo osebujan sadržaj za kakvim bi gledatelj od većih zahtjeva morao inače svjesno i angažirano iskoračiti iz svojih građanskih, to jest srednjeklasnih okvira, kako bi to na primjer bio slučaj da se dao u potragu za nekom avangardnom zbirkom poezije, jer teško da se takvo što moglo naći na policama za tadašnje prilike uobičajene kućne biblioteke. No, da bi se ukoračilo u jezovitu snovitost „Twin Peaksa“, koji Lynch supotpisuje s Markom Frostom, nije se trebalo potezati nikuda, neočekivano nas je zadesio u našim dnevnim boravcima, uprizorivši se u predvidljivoj simetričnosti socijalističkih regala.