Trebinjski arhitekta Vuk Roganović je negdje izjavio kako bi volio da ga pamte po onome što je spriječio da se sagradi, puno više nego po onome što je sam projektovao. U jednoj Roganovićevoj kući sam prespavao prije nekoliko godina i to je jedina vila u kojoj sam bio a da mi se dopala. Naime, radi se o porodičnoj kući Namika Kabila koji je o njoj, odnosno o tome kako je bez nje ostao, napisao knjigu pod naslovom Beskućnik. Te godine kad me je poveo sa sobom u Trebinje pisao je neku drugu knjigu koju je u međuvremenu objavio. No, ja sam već tada osjetio da on piše i ovu drugu, knjigu o kući nedavno objavljenu kod Frakture iz Zaprešića. Kabilovu kuću gradio je njegov otac, ugledni trebinjski ljekar, čovjek koji je volio ljude i druženja s njima. U njegovoj mediteranskoj vili u kojoj je ostao sav prijeratni namještaj, živjelo se intenzivno.

Mlađima, vjerojatno, malo znači ime Miodraga Petrovića. No, oni malo zreliji mogli bi se sjetiti nadimka Čkalja. Nažalost, izložbu koja je povodom stogodišnjice rođenja organizirana u Ljubljani vjerojatno ste propustili. Stoga nemojte propustiti tekst Svetlane Slapšak koja nas podsjeća na jedan od temelja komedije s ovih prostora. "Komičaru je sve oprošteno jer se nikada ne ruga slabim i ranjivim. Upravo iz te 'nedužnosti' proizlazi snaga komičarske kritike društva: politički režimi nisu smeli često i otvoreno da napadaju takve komičare, ali događalo se: Čkalja je više puta bio žrtva komentara 'viših vlasti' i nikada nije bio član Saveza komunista, pa je bilo perioda kada je bio 'u frižideru' i nije smeo da se pojavi na televiziji. Tako se u čuvenoj TV seriji Servisna stanica (kao kuvar Jordan) pojavio tek posle dvanaeste epizode".

U Evropi su neke zemlje doživele značajne padove u količini ugljenika koju apsorbuje kopno, izazvane najezdama insekata povezanih sa klimatskim promenama, sušom i povećanom smrtnošću drveća. Čak i umereno slabljenje sposobnosti prirode da apsorbuje ugljenik značilo bi da svet mora da napravi mnogo veće rezove u emisijama gasova sa efektom staklene bašte kako bi se dostigla neto nula. Slabljenje kopnenih ponora – koje je do sada bilo regionalno – takođe ima efekat poništavanja aktivnosti država u dekarbonizaciji i njihovog napretka ka klimatskim ciljevima, što se za mnoge pokazuje kao težak izazov. Poslednjih godina objavljeno je nekoliko procena o tome kako bi svet mogao povećati količinu ugljenika koju njegove šume i prirodni ekosistemi apsorbuju.

Zavičaj ne možeš promijeniti, kao što se ne može promijeniti rodni jezik, kao što ne možeš promijeniti majku. Od zavičaja možeš se otkinuti, htjeti ga zaboraviti, možeš ga i prezreti, čak i odreći ga se. Može ti ga rat, grubo nasilje, načiniti izgubljenim, neprijateljem čak; puna je današnja Bosna, pun je današnji svijet takvih zavičaja. Samo ga promijeniti ne možeš. Ne može se nekažnjeno bježati od svojega prvog habitata. Kazna: prebivanje u nestvarnosti. Nema teže. U dobru i u zlu, sa svim svojim miljem i sa svim svojim užasima, zavičaj ostaje ucijepljen u meni kao moja prva slika svijeta, i moja prva slika sebe u svijetu. U priči „Smrt u Sinanovoj tekiji“, jednome od Andrićevih pripovjedačkih remek-djela, derviš Alidede vraća se u Sarajevo iz Carigrada, u kojemu je proveo vas vijek.

Mi obitelj smo kod mog dida na Šolti sidili u kužini za obidom. Prvo smo izili juvu sa njokima od griza. Onda je mama iznila na stol lešo govedinu i šalšu od pomidori. Mi smo navalili na njupanciju. Onda je odiza brda iz vatrogasnog doma tuta forca zazvečala sirena. Mama je iskobečila oči: „Muko irudova, šta je ovo?“ Onda su odiza drugog brda tuta forca zazvonila zvona sa Gospe od Kadulje i Lavande. Sad su se sirena i zvona spojili u revijsku buku. Tata je zinijo: „Koji je ovo kua?“ Onda je moj dida skočijo se iz katrige i viknijo je: „Ljudi, ovo je uzbuna za atomski napad! Bižmo ća u sklonište!“ Onda je dida izjurio iz kuće. Mi obitelj smo izjurili za njim. Dida je spustijo se iza kuće do ulaza u konobu. Mi smo spustili se za njim. Onda je dida prid vratima od konobe okrenijo se prema nama i rekao je: „Okej, bolje da van odma rečen, da kome ne pukne srce! Ovo je bila vježba!

Još se prebrojavaju mrtvi, traže u ruševinama nestali. Koliko god se doimalo prerano i neprimjereno bolnom trenutku, dobro je da se otvori priča o tome da li su posljedice, izvan prirodnog uzroka, morale biti baš tolike? I ima li krivnje pojedinaca i institucija? „U šumi iznad Donje Jablanice, nakon rata je otvoren kamenolom, koji se nakon sinoćnjih obilnih kiša sručio na naselje“, objavilo je udruženje „Eko akcija“, dajući prvi signal u kojem pravcu trebaju postupati istražni organi.„Kamenolom je radio poluilegalno“, navode potom neimenovani izvori. Da nešto razjasnimo - kamenolom ne može raditi „poluilegalno“. Može imati sve dozvole i raditi legalno, a ako ih ne posjeduje, onda radi ilegalno. Čak i ako je bio zatvoren, kako neki tvrde, i za to postoji procedura prethodne zaštite od onoga što je slijedilo. Problem je što su za sve aktivnosti u i oko ovog kamenoloma iznad Donje Jablanice, bile legalne ili ne, znali ili morali znati nadležni.