Geografski i kulturni prostor koji se zvao Jugoslavijom nije poslije Drugog svjetskog rata upamtio žešćeg kritičara i provokativnijeg kolumnista od Igora Mandića. Počeo je pisati već u studentskim danima, odmah zapažen po svojim britkim, duhovitim ali ciničnim tekstovima. Nije izbjegavao ni jednu temu, nije prezao od nasrtaja na neosporne autoritete, nije štedio ni dobre znance, nikada nije odustajao od svojih tvrdnji. I kada bi svi ponavljali i dokazivali jedno, i kada je usvojeno bilo potpuno suprotno, on od svog stava nije odustajao. Jedinstven kritičar čije su kritike često bile više čitane od djela o kojima je pisao. Mandić nije štedio nikoga. Zvali su ga enfant terrible hrvatske kritike. Pa napiše, recimo, da je glazba Čajkovskog staromodni kič, Dobrica Ćosić u svojim djelima nije nacionalist, a Nives Celzijus jest najčitanija i prema tome najpoznatija hrvatska spisateljica.

Ja i moj dida sa Šolte smo sidili na muliću i toćavali smo noge u more. Dida je sa kacavidom popravljao žicu na vrši. Ja sam u žutoj kantici brojao lupare i nanare. Dida je uzdahnijo i rekao je: „Nemoš virovat! Počeće treći svjecki rat, a u nas još nije završija ni drugi!“ Ja sam isto uzdahnijo i vadijo sam veće nanare iz kantice da se osuše na muliću. Dida je rekao: „Ti se praviš da ne čuješ šta ja govorin, a? Jel ti se još po glavi mota ona Tamara iz Begiša?“ Ja sam pitao: „Šta si reka dida?“ Dida je rekao: „Počeće treći svjecki rat, a u nas još nije završija ni drugi! Imaćemo dva rata odjednon, bogte jeba!“ Ja sam pitao: „Kako nije završija drugi, dida?“ Dida je rekao: „A kako je? Jesul partizani pobjedili u ratu? Jesu! A jesul danas ustaše na vlasti? Jesu! Pa jel to normalni završetak rata, molinte lipo?“ Ja sam slegnijo sa ramenima i rekao sam: „Ne znan, dida!“ Dida je rekao: „Samo šta su partizani pobjedili uz pomoć oružane sile" ...

Kada je američka obavještajna služba kasnih 1950-ih otkrila tajni objekt duboko u pustinji, izraelski su dužnosnici lagali američkom veleposlanstvu i tvrdili da je riječ samo o tvornici tekstila. Kada se pokazalo da to nije istina, izraelski su dužnosnici ponudili novo objašnjenje: navodno se radilo isključivo o postrojenju za metalurška istraživanja, koje ne sadrži kemijsko postrojenje za preradu goriva potrebnog za proizvodnju nuklearnog oružja. U prosincu 1960. godine David Ben-Gurion je u govoru u Knesetu, izraelskom parlamentu, otkrio postojanje postrojenja, rekavši da 24-megavatni reaktor u Dimoni neće biti dovršen još četiri godine. Istaknuo je da je "namijenjen isključivo miroljubivim svrhama". Novoizabrani američki predsjednik John F. Kennedy, zabrinut zbog mogućeg širenja nuklearnog oružja, vršio je pritisak na izraelske dužnosnike da dopuste redovite inspekcije postrojenja u Dimoni.

Je li legitimno raspravljati o ubojstvu vrhovnog vođe Irana, ajatolaha Alija Hameneija? Može li se smaknuće šefa neke države opravdati, osim u najekstremnijim slučajevima? Ukoliko je odgovor potvrdan, tko onda odlučuje koji vođa je „legitimna meta“, a koji to nije? Po kojoj logici bi Hameneija bilo dopušteno ubiti, a Benjamina Netanyahua ne? Je li dopušteno smaknuti Vladimira Putina, ali ne i Donalda Trumpa? Tko od njih predstavlja veću prijetnju svijetu? Sve ovisi o perspektivi promatrača. Koji su znanstvenici „dozvoljeni“ za likvidaciju? Iranski nuklearni znanstvenici – da, izraelski – ne? Prema kojim kriterijima? I jedni i drugi rade za industriju čije je krajnje sredstvo masovno uništenje. Ovo prirodno otvara pitanje: ima li jedna država pravo na nuklearno oružje, a druga ne? To su iznimno osjetljiva pitanja. Izrael ih izbjegava i umjesto odgovora nudi floskulu: „Kako to uopće možete uspoređivati?“

Krajem osamdesetih, s rođakom Zulfom nam je u posjetu redovno dolazio njegov njemački prijatelj Hans. Bio je to sredovječan čovjek, plave kose, lijepe građe i vedra duha. To je, usudio bih se reći, bio prvi pravi stranac kojeg smo imali priliku vidjeti, s njim sjediti, razgovarati ili ga čak dodirnuti. Naravno, izuzmemo li one njemačke vojnike koje su naši djedovi viđali u ratu, a koji bi, po riječima moga dede, znali doći u selo i bez da upitaju za dozvolu sa stogova uzimati sijeno za svoje konje. Hans je ubrzo postao atrakcija, s njim smo razgovarali mašući rukama, izgovarajući neke čudne riječi za koje smo vjerovali da bi ih mogao razumjeti. Ono po čemu je taj Nijemac ostao najviše upamćen, jeste da se u zimskim mjesecima tuširao hladnom vodom. To je za nas bio pravi kulturološki šok, da se čovjek ujutro tušira hladnom vodom pa da onda još izađe vani, i to mokre kose, i da se tako selom šeće.

Mjesto odrástanja: starinski bosanski gradić u vrijeme ranoga tvrdog jugoslavenskog komunizma. Škola: obavezna i zajednička za svu djecu - muslimansku, katoličku, pravoslavnu; gradsku, seosku; siromašnu, boljestojeću. Društveni rituali: obavezno zajednički, naglašeno kolektivistički. Jezik: jedan. A ipak, ne može se sakriti ni izbjeći i bosanska trovrsnost koja - paralelna službenoj pedagogiji - formativno djeluje već od najranijega djetinjstva. Trovrsnost: vjersko-nacionalna, pa baš civilizacijska, makar mjesto bilo maleno, provincijalno, zagubljeno. U jezičnom pogledu, trovrsnost je kontekst u kojemu se odmalena familijarno s neobičnim fenomenom: osim svima zajedničkog vernakularnog jezika (s turcizmima kao njegovim sastavnim dijelom), ikavsko-šćakavskoga tipa kod katolika i muslimana, djeca su kroz sudjelovanje u vjerskom životu i običajima u dodiru s tri daleka i nepoznata, ali snažno prisutna jezika...