Sjećam se, noć pred moj odlazak u vojsku, u januaru 1985. godine, Dario Džamonja je predložio da se dopisujemo dok budem tamo, i da pisma objavljujemo u Oslobođenju. Meni se, naravno, ideja dopala. On je tamo bio domaći autor, redovito su štampali njegove priče, znao je urednike, pa smo povjerovali kako neće biti problem dogovoriti i objavljivanje naših pisama. Desetak dana nakon što sam se uselio u kasarnu, razmijenili smo prve pisane poruke, ali to u Oslobođenju nisu prihvatili. Urednik kulture ih je odbio objaviti. U prvom javljanju adresiranom na Dacinu marijindvorsku adresu, govorio sam o mladim vojnicima koji su od mene tražili da im asistiram u pisanju ljubavnih pisama njihovim djevojkama. Opisao sam tada i nekog Mumina iz Banje Luke koji je nakon par dana otpušten iz vojske, jer se triput rezao žiletom...

Sada, kada se većini ljudi čini da je u Srbiji pobedila nekakva demokratija, poneko me pita hoću li se onamo, u svoju zemlju, vratiti. Kao da sam sa tom svojom domovinom imao nekakav ugovor s mnogo preciznih stavki. Jedan komplikovan dokument, otvoren na sudu. Po kome i ja i država moje prošlosti imamo se vladati. Pa ako tamo stvari pođu nabolje, da i ja tom poboljšanju treba da se priključim. Ali, odlazeći odande, ja, koliko se sećam, nisam ništa potpisivao. Nego sam samo prošao pored mladih graničara kod Kelebije, a oni se mnogo na mene nisu ni osvrtali. Da bi ispratili nekog, pomalo starog gospodina u sivom odelu. Mislim da sam tada u ruci imao jedan svoj rukopis, a ostatak stvari došao je tek kasnije, posle mene. Tako je moj izlazak iz domovine prošao vrlo nezapaženo i bez posebnih formalnosti.

U još jednom profiliranju ljudi iz sjene SAD-a, prenosimo obiman tekst Petra Vidova u kojem nas upoznaje s Marcom Andreessenom. Ako ste se ikad pitali kako funkcionira adaptacija kapitalizma na društvene promjene, ovo je izvrstan podsjetnik. Andreessen je od tvorca modernog browsera u ranim devedesetim prešao put do jednog od najmoćnijih ljudi iz sjene. Kada je to koristilo njegovim poslovnim ciljevima obilato je donirao demokrate. No, onda je promijenio mišljenje. Ideja da bi obični radnici trebali imati presudan utjecaj na smjer razvoja internetskih tvrtki prenerazila je Andreessena te se, zajedno s najutjecajnijim ljudima u Silicijskoj dolini, okreće Donaldu Trumpu i stvaraju Ameriku prema svojem ukusu što je proces koji se upravo odvija prvenstveno u ekonomiji i geopolitici.

U početku je izgledalo dobro. Masovni izlazak iz sale je trebalo da postidi svakog Izraelca da se konačno zapita: možda Izrael ipak čini nešto loše? Možemo pretpostaviti da je većina Izraelaca odgovorila: to je antisemitizam, glupane. Onda je stigla potvrda: premijer je ponosno ispričao kako je Izrael zdrobio, uništio, razbio i srušio ceo region oko sebe. Desetine engleskih sinonima za uništenje, znak obavljenog posla za razorene delove na prošlogodišnjoj mapi, kao i za ostale koji stižu na red. Svaka čast. Preskočio je samo Gazu. I Zapadnu obalu. Možda je zaboravio. Klicala mu je grupa laskavaca, posebno mala ovog puta, bez bogatih Jevreja kao prethodnih godina. Šef kabineta Cahi Braverman strogo ih je nadgledao kako bi se uverio da se niko ne izvlači.

Rukavice su skinute, sve maske su odbačene, nema skrupula. U prvom mandatu Trump je čak posjetio Muzej afroameričke historije i kulture uz molbu svom domaćinu i jednom od osnivača Lonnieu G. Bunchu III da ipak ne vidi isuviše teške stvari. U drugom mandatu, Trump koristi svoju moć da bi onemogućio i sve druge da vide isuviše teške stvari iz američke historije. Trump želi urediti povijest kao Bijelu kuću: Puno blještavila, sve da sija; nema veze što je kičasto, bitno je da izgleda lijepo na televiziji. Ni ostavka direktora Muzeja afroameričke historije i kulture Trumpa nije zadovoljila. U augustu je bjesnio kako je muzej potpuno van kontrole i kako se previše fokusira na to koliko je ropstvo bilo loše, a premalo na američke uspjehe i svijetle momente. Trumpu i njegovoj administraciji smeta toliko toga da je teško i pobrojati sve. Nikako ne žele da ih se podsjeća kako su milioni nastavili živjeti kao robovi uprkos obećanju.

Nacionalističko ludilo koje se rasplamsalo ovog ljeta velikim dijelom ide upravo na dušu Crkve koja je desetljećima pod krinkom domoljublja njegovala nacionalizam i njime trovala mlade ljude. To što današnji katolici i Hrvati uzvikuju pozdrav Za dom spremni i nose simbole i obilježja zločinačkog ustaškog režima, nije tek partijanersko ludovanje ili pobuna protiv zakonskih zabrana, ako je i uopće to, nego je posljedica dugogodišnje političke indoktrinacije u kojoj je sudjelovala i Crkva. Da se o davnoj i bližoj prošlosti mladim ljudima govorila istina, u sklopu vjeronauka i općenito pastoralnog rada s vjernicima, broj militantnih i isključivih katolika bio bi zasigurno manji što bi u većinskoj katoličkoj zemlji utjecalo i na društveno i političko stanje. No, to se nije dogodilo, i ne događa se ni danas. Katolička crkva se grozničavo drži uz naciju i nacionalne svetinje u strahu da ne izgubi društveni monopol.