A, sve to vam se to dogodilo i događa u Republici Srbiji. Svakodnevno. I svega toga će biti još „svakodnevnije“, jer se pravite da spavate, jer se pravite da ne vidite, jer se pravite glupi. Jer ste dozvolili da vam mržnju i nasilje prodaju pod „patriotizam“. Novinar sam, izvestač, a u slobodno vreme i privatno lice. A kao takvo, imam zakonsko pravo na politički i lični stav. Iza kojih stojim „postojano, kano klisurina“. Ne prihvatam da se „srpstvo“ koristi kao politička merna jedinica kojom se određuje ko je patriota, a ko izdajnik. Moja hrvaština, mađarština, rumunština, bunjevština … (u zbiru „vojvođanština“) ničim ne ugrožava bilo čije srpsko nacionalno biće. Ja sam građanka Srbije. Od mene je ne morate braniti. Poštujem zakone ove zemlje i plaćam joj porez. Nemam imovinu ni na Kipru ni u Monaku.

Kako se uopšte desilo da tihi, pristojni profesor matematike preko noći postane ratni zločinac koji mrzi Bosnu i Hercegovinu, Islam i sve Bošnjake? Kako je moguće da je to uspio učiniti s jednim facebook statusom, u kojem ništa od toga nije pomenuo? I još, kako je moguće da u to povjeruje toliki broj ljudi koji na društvenim mrežama izjavljuju da su spremni povrijediti njega i njegovu porodicu, pa ako to prežive, njega otjerati s radnog mjesta, a sve zajedno protjerati iz grada i države? Da se danima protiv njega nižu najvulgarnije uvrede, i to slobodno, bez straha od ikakvih sankcija?

Avdo Avdić je u svom tekstu nastupio kao moralna vertikala i intelektualna gromada, objašnjavajući Bošnjacima, a i šire, kako je Franjo Šarčević više nego zaslužio što mu „botovi“ poručuju da će ga istući, objavljuju adresu gdje stanuje, a, Boga mi, i otpustiti s posla. Preskočio je, svjesno, mnogo toga što je Franjo godinama pisao i govorio o hrvatskom nacionalizmu i hrvatskim zločinima, ali ako se činjenice ne uklapaju u priču, tim gore po činjenice. A onda ide krešendo zbog kojeg će svakom poštenom Bošnjaku pasti mrak na oči - „Ko je, zapravo, Franjo Šarčević? Matematičar koji odgovornost za bosanski genocid želi podijeliti sa tri.” Bilo bi interesantno da nam, Avdiću, objasniš sintagmu “bosanski genocid”, kada postoji samo genocid u i oko Srebrenice, a pogotovo da nam daš tačan citat gdje Šarčević taj genocid dijeli na tri dijela.

Stil života u modernom dobu se znatno razlikuje od života koji su živjeli naši roditelji, djedovi i bake. Danas nama na dlanu dostupne stvari nekada prije su bile nepojmljive i nedostupne. Ubrzani tempo života, razvoj tehnologije doveo je do razlika u savremenom i povijesnom načinu života. Sama modernizacija, osim mogućnosti velikog spektra odabira, dovela je do toga da čovjek u modernom dobu ima veći rizik da postane anksiozan u odnosu na prethodne generacije. Neka na izgled jednostavna aktivnost, kao što je odlazak u kupovinu može biti stresna. Široka mogućnost odabira proizvoda dovodi do toga da kada ljudi imaju previše odabira doživljavaju preopterećenje odlukama, nezadovoljstvo te u konačnici anksioznost. Iako se o anksioznosti mnogo priča da li doista znamo šta ona znači?

Već vidim sijede glave nad mapom, dnevni listovi će objaviti pregled stanja po gradovima, tabelarni prikaz manjinskog statusa, vjerski i jezički plasman svake etnije ponaosob. Neka djeca učestvuju sa malim zastavama i tenkićima, priuštimo nejači riziko i monopol i ćore bake u jednoj igri, sjebimo im buduće dane da ih pamte. Ako sve to svrši ponekom tučom u školi, ostaje nada da neće biti potezanja hladnog oružja i da će pomladak u granicama fer kavge prihvatiti istorijski trenutak.To što dolazi biće suva pobjeda analitike, televizijski gosti će se mrštiti, što ne isključuje mogućnost slavlja na ulicama i pokoju zastavu, pucanj i partijsku žurku. Logoraška stvarnost koju su političari i popovi organizovali uoči popisa bliži se svom orgazmu. Bilbordi su rekli posljednju riječ i vrijeme je odluke. Oblizuju se hijene logike koja broji grla, bale su naveliko krenule.

Kad sam se prvi put pokušao autati jednoj prijateljici, za koju sam pritom sto posto znao da bi me podržala, doslovno nisam mogao izreći da sam gej. Ta riječ u tom trenutku nije mogla izaći iz mojih usta, iako sam ja to htio. Toliko je autohomofobija u meni bila snažna. Kad sam se konačno godinu dana kasnije autao, autao sam se kao biseksualac. Komedija! Trebalo mi je još oko pola godine da završim sa šaradom biseksualnosti i dođem do deklarirane homoseksualnosti, a imao sam i sreću da su manje-više sve reakcije bile pozitivne i ohrabrujuće. No, kad iz današnje perspektive pogledam, recimo, moj tadašnji strah od toga da neki od mojih strejt frendova ne pomisli da me privlači, jasno mi je da je taj strah bio ništa drugo nego moja autohomofobija. Internalizirao sam ideju o homoseksualnom predatorstvu, pa htio dokazati da ja nisam takav. O mom tadašnjem bottom shameu malo kasnije, ali što je to nego autohomofobija?