Stavove nove američke administracije podržavaju i hrvatski katolici, a da je to tako potvrđuju i katolički tjednici Glas Koncila iz Zagreba i Katolički tjednik iz Sarajeva čiji su urednici pohvalili Vanceov govor u Münchenu. Isti listovi su i u vrijeme izborne kampanje za predsjednika Amerike podržavali Trumpa kao oličenje obiteljskih i kršćanskih vrednota, iako je poznato da ih on i u privatnom i u javnom životu omalovažava i prezire. Ne shvaćaju suvremeni katolici i kršćani da individualne slobode i prava nisu problem europskih društava niti su suprotne kršćanskim vrednotama, nego upravo nacionalizam, fundamentalizam i imperijalizam koji te slobode žele kontrolirati pa i posve zatrti. Zaboravljaju ovdašnji katolici i njihovi duhovnici koji kritiziraju europske demokracije da bi bez otvorenosti EU, stotine tisuća hrvatskih katolika i dalje živjele u siromaštvu, bez mogućnosti da sebi i svojim obiteljima osiguraju siguran i dostojanstven život.

Drago Hedl napisao je knjigu o svome sinu Matiji, uspješnom znanstveniku, biokemičaru na Sveučilištu Yale, koji je u listopadu 2018. u 43. godini počinio suicid – to je rečenica koju je najteže napisati i onda kad se piše o iskustvu nekoga drugoga, kamoli kada se piše o vlastitom, kao što čini Hedl i u tome uspijeva biti hrabar, snažan, dostojanstven, pronaći pravi ton i glas u kojem se pretapaju i stapaju sve njegove važne životne uloge – oca, pisca i novinara. Mogu samo slutiti koja si je pitanja morao postaviti i kolike nesigurnosti prevladati prije no što se u pisanje upustio, a sigurna sam da su se neka od njih ticala prava na knjigu, smisla pisanja i straha o pravoj mjeri i stranputicama na koje se može skrenuti. „Matija“ je i priča o ocu i majci koji ne odustaju, koji poduzimaju sve, bore se, brane svoje pravo na to da tijelo sina dovezu u Osijek, o ljudima kojima je onemogućeno žalovanje i spektru njihovih emocija koje su prisiljeni zatomiti.

Za širu publiku, pogotovo za generaciju rođenu 1970-ih i početkom 1980-ih Lyncheva pojava, emitiranje serijala „Twin Peaks“ na javnoj televiziji, najdoslovnije su značili rastvaranje portala u druge i drugačije svjetove. Na relativno skučenom horizontu pojavio se neobjašnjivo osebujan sadržaj za kakvim bi gledatelj od većih zahtjeva morao inače svjesno i angažirano iskoračiti iz svojih građanskih, to jest srednjeklasnih okvira, kako bi to na primjer bio slučaj da se dao u potragu za nekom avangardnom zbirkom poezije, jer teško da se takvo što moglo naći na policama za tadašnje prilike uobičajene kućne biblioteke. No, da bi se ukoračilo u jezovitu snovitost „Twin Peaksa“, koji Lynch supotpisuje s Markom Frostom, nije se trebalo potezati nikuda, neočekivano nas je zadesio u našim dnevnim boravcima, uprizorivši se u predvidljivoj simetričnosti socijalističkih regala.

Što je Vučić u većoj panici, to je sve očajniji u pokušajima da postigne nekakav dogovor sa demonstrantima. Ali oni odbijaju svaki razgovor. Oni su svoje zahteve precizirali i na njima bespogovorno insistiraju. Tradicionalno, masovni protesti se barem implicitno oslanjaju na pretnju nasiljem, u kombinaciji sa otvorenošću za pregovore. Ali ovde imamo suprotno: demonstranti u Srbiji ne prete nasiljem, a odbijaju dijalog. Ova kombinacija izaziva konfuziju, baš kao i odsustvo očiglednih vođa protesta. U tom strogom smislu, ovi protesti imaju neke sličnosti sa „bai lanom“. U nekom trenutku će, naravno, u igru morati da uđe organizovana politika. Ali za sada, „apolitičan“ stav demonstranata stvara uslove za novu politiku, umesto još jedne verzije iste stare igre. Da bi se ostvarili red i zakon, teren se mora raščistiti. To bi bio dovoljan razlog da ostatak sveta bezuslovno podrži proteste.