Zahvaljujući upornosti i društvenim mrežama, grupa mladih entuzijasta uspjela je postići nešto što se u BiH smatralo nemogućim. Nakon dvije godine borbe – uprkos komplikovanim procedurama, opstrukciji i ignorisanju problema od strane nadležnih institucija – aktivisti su, kako ističu, pobijedili šumarsku mafiju. „Od donošenja zakona do 2020. godine, kada je postavljena rampa na dijelu Zaštićenog pejzaža prema Banovićima, kamioni su non stop izvlačili šumsko bogatstvo sa Konjuha. U proteklim godinama, kamioni su zaustavljani i kontrolisani na strani Banovića, dok su s druge strane Konjuha neometano prolazili, jer ih nadzornici iz javne ustanove koja upravlja ovim zaštićenim područjem nisu smjeli zaustavljati“, objašnjava Adi Selman, član neformalne grupe “Karton revolucija“ iz Tuzle. “Ovo je dokaz da se borba isplati“, riječi su ohrabrenja upućene svim građanima Bosne i Hercegovine.

Stvar je u tome da je u praksi neoliberalni međunarodni režim, koji je debitovao 1980-ih, mrtav. Ključne zemlje koje su definisale njegova pravila prestale su da ih se pridržavaju. Tako se suočavamo sa čudnom situacijom u kojoj glavne arhitekte i osnivači neoliberalnog međunarodnog poretka više u njega ne veruju i ne primenjuju sistem koji ostatak sveta nekako i dalje treba da poštuje. To je neodrživa situacija. Nemoguće je da misija Svetske banke ozbiljno prigovara nekoj afričkoj, latinoameričkoj ili azijskoj zemlji zbog vladinih subvencija, trgovinske diskriminacije, zaplene imovine političkih protivnika, blokovske trgovine ili industrijskih politika, dok države koje su formirale sistem upravo sprovode iste takve politike. Kontradikcija se može zataškavati neko vreme, ali se ne može večno ignorisati. Ako se pravila više ne smatraju odgovarajućim okvirom za SAD i Evropu, treba li ih smatrati dobrim za ostatak sveta?

Britanci na čelu s Tonyjem Blairom namjeravali su, osim bombardiranja Beograda, izvesti i kopnenu invaziju na Srbiju, Ibrahima Rugovu iz kućnog pritvora spasio je katolički župnik, a dosta toga uoči NATO intervencije u Miloševićevoj Jugoslaviji odlučeno je i u jednoj zubarskoj ordinaciji u Rimu gdje je Italiji poručeno da "NATO neće imati hrabrosti za napad". Tako, barem, tvrdi bivši talijanski premijer Massimo D'Alema u intervjuu za list Corriere della Sera. Neki detalji nakon 25 godina pomalo mu se gube pa smo ga uhvatili u vremenskom raskoraku... Možda, kao i mnogi prije njega, malo i uljepšava svoju ulogu ali nema sumnje kako ondašnji premijer i današnja siva eminencija talijanske ljevice otkriva do sada posve nepoznate detalje koji su se na međunarodnoj političkoj sceni odigrali uoči i tijekom dva i pol mjeseca posljednjeg okršaja na Balkanu u 20. stoljeću.

S obzirom da smo se bavili poljoprivredom, ljeta su nam bila u znaku umora. Odrasli bi ranije odlazili u polja i vraćali se čim bi ugrijalo, odmorili se, pa predvečer, kad vrućina posustane, ponovo odlazili u polje na rad. Dok bi majka krpila moje šorceve, otac bi umoran i tek večerao ležao negdje u mraku s muholovkom u ruci. Pošto je u selu bilo puno krava i ovaca, muha je bilo na svakom koraku. Osim njih, muholovkom smo ubijali i komarce, ali samo u prostorijama gdje smo spavali. Kad svi pozaspu, majka bi uzimala muholovku i krećući se na prstima po postelji, propinjala se koliko je mogla i na bijelom zidu ubijala sitne tačke koje je samo ona vidjela. Osim muholovkom, protiv muha smo se borili i na još dva načina. Jedan je ona ljepljiva traka što bi je okačili o plafon da visi i na koju bi se muhe spuštale, zalijepile se i uginule. Drugi je važniji i za mene emotivniji, a to su one rese što se stavljaju na ulazna vrata.