Tržišna logika nema milosti, a u tome ni spomenička dobra nisu izuzetak. Jedan od svežijih primera je ostrvo Lastavica i tamošnja tvrđava Mamula na ulazu u Boku. Ovaj biser austrougarske mornaričko-odbrambene arhitekture i mesto stradanja brojnih Bokelja (za vreme Drugog svetskog rata, tu je italijanski okupator napravio logor za civile) po novom je pretvoren u luksuzni hotel za ekskluzivnu klijentelu. Obećanje o posebnoj „spomen-sobi“, kasnije povećano na nivo umetničke galerije, još ostaje neispunjeno. Ne bi trebalo kriviti strane investitore koji na lokaciju gledaju drugačije, i to što pokušavaju da zarade. Lokacija Mamule zaista je posebna, baš kao i sama građevina, pa se i te kako može unovčiti. Ipak, zadatak je države da zaštiti svoja kulturna dobra i istorijsko nasleđe, sa posebnim pijetetom prema mestima stradanja. A kada država zakaže ili ima neke druge, potencijalno finansijski unosnije interese ...

Uča je pitala: „Bi li roditelji došli protestirat isprid općine i da su sva isprepičkana dica stvarno bili Srbi?“ Uča je rekla: „Bi kurac! Litl tumorou! Jer pošto bi in svi rekli – koji su ovo četnici šta protestiraju kad Hrvati cipaju Srbe? Šta nisu protestirali kad su Srbi sa tenkovima ubivali hrvacku dicu? Znači, tek kad se huligani zajebu, pa greškon izdegenče hrvacku mladež jerbo misle da je srpska, postavljaju se opća humanistička pitanja! Pogotovo u Vukovaru!“ Uča je pitala: „Zašto pogotovo u Vukovaru?“ Uča je rekla: „Zato jer pošto je Vukovar u ratu bija misto tragedije! A kod nas je običaj da mista ratne tragedije u miru postaju mista parodije!“ Uča je pitala: „Jel vi ka trećaši znate šta je to parodija?“ Uča je rekla: „Znate kurac! To se uči u višin razredima! Za početak možemo reć samo osnovnu defimiciju, da u tragediji čovik ostaje bez glave, a u parodiji bez zuba!“

Šolin tekst vrve poentiranjem, velikim riječima i bombastičnim konstrukcijama. Zvučnost i težina riječi prepada. Unikatan je i talentiran Šola sa siline svoje zapaljive logoreje. Ali tu nema obrazlaganja, samo se „loži“ bijes i razbuktavaju verbalne srdžbe. Šoli je povod vatikanska Deklaracija "Fiducia supplicans" o blagoslovu istospolnih parova, ali on nema strpljenja baviti se tim dokumentom, nego ga diskvalificira da je „pojmovno zbrkan i na mjestima šarlatanski“. Tu tvrdnju međutim ne pojašnjava. Ne govori što doista kaže taj dokument o blagoslovu neregularnih i istospolnih parova, razlikuje li blagoslove. Naprotiv, Šola u Deklaraciju učitava ono što u njoj nema, da „homo i hetero parove stavlja na istu razinu“, što onda, skandaliziran je Šola, uzdrmava masu katolika po svijetu.

Više nije moguće potisnuti činjenicu da je Izrael pod sumnjom za najteže zločine protiv čovečnosti i međunarodnog prava. Sad više ne govorimo o okupaciji: govorimo o aparthejdu, preseljenju, etničkom čišćenju i genocidu. Ima li gore od toga? Ne znam za drugu državu koja je optužena za sve to. Optužbe nije moguće poništiti, čak ni pozivanjem na antisemitizam. Čak i da je deo optužbi preuveličan ili neosnovan, ravnodušnost s kojom se ovde o njima govori, uz večito krivljenje onoga koji tuži, možda jeste način da se one negiraju ili potisnu, ali tako ne može da se očisti ime Izraela, i to svakako nije put za izlečenje i popravljanje. Više od 20 hiljada ubijeno je za tri meseca, a među njima na hiljade dece i beba, potpuno je uništeno čitavo područje, i sve to ovde ne izaziva sumnju u genocid.

Banjalučki korzo domaćin je prestižnog skupa srpske tranzicione elite i njenih visokih zvanica. Tranziciona elita koja podjarmljuje „nebeski narod“ slavi svoj dan. Dan kada je stanovništvo proglašeno „srpskim narodom“ koji ima svoju elitu i svoju buržoaziju. Dan kada je odlučeno da će samo ta elita i samo ta buržoazija podjarmljivati seljaka i građanina na njegovoj zemlji i njegovoj imovini. Dan kada je ponovo počela epoha dominacije srpske nacionalne buržoazije, koja parazitira na društvenim i industrijskim tekovinama socijalističke tranzicije i to manirima prethodne feudalne uprave. Podjarmljuje se još jednom cijeli grad koji je devedesetih okupiran i osvojen progonima i istrebljenjem, a u tom postupku crpe se izvori državnosti koju sebi pripisuje jedan entitet. Čije se blagostanje na takav način gradi? Bar je to svima jasno.

Vjerujem da je iz svega napisanog jasno da se povučeni udžbenik povijesti ne uklapa u ono što njegovi kritičari smatraju da bi trebalo pisati o nacionalnoj povijesti. Sažeto rečeno, treba ublažiti ono što bi bilo kritično prema nacionalnim junacima i dominantnoj hrvatskoj politici, a naglasiti ono što se smatra da bi im trebalo govoriti u prilog. Pritom se iza pozivanja na „činjenice“ i „greške“ javljaju i mnogi primjeri izravnih imputacija, manipulacija i apsurdnih zahtjeva. Tom prilikom se propisuju ne samo točno određene interpretacije nego i željene formulacije, čak i odgovarajući glagoli. Postavlja se pitanje kako je takvim shvaćanjem uopće moguće imati pluralizam udžbenika povijesti jer ovo po svemu tendira postojanju samo jednog, jedinog udžbenika koji će sadržavati sve što se traži. Gdje tu uopće može ostati prostor za drugačije riječi i formulacije, a da o interpretacijama ne govorimo.