U Evropi su neke zemlje doživele značajne padove u količini ugljenika koju apsorbuje kopno, izazvane najezdama insekata povezanih sa klimatskim promenama, sušom i povećanom smrtnošću drveća. Čak i umereno slabljenje sposobnosti prirode da apsorbuje ugljenik značilo bi da svet mora da napravi mnogo veće rezove u emisijama gasova sa efektom staklene bašte kako bi se dostigla neto nula. Slabljenje kopnenih ponora – koje je do sada bilo regionalno – takođe ima efekat poništavanja aktivnosti država u dekarbonizaciji i njihovog napretka ka klimatskim ciljevima, što se za mnoge pokazuje kao težak izazov. Poslednjih godina objavljeno je nekoliko procena o tome kako bi svet mogao povećati količinu ugljenika koju njegove šume i prirodni ekosistemi apsorbuju.

Zavičaj ne možeš promijeniti, kao što se ne može promijeniti rodni jezik, kao što ne možeš promijeniti majku. Od zavičaja možeš se otkinuti, htjeti ga zaboraviti, možeš ga i prezreti, čak i odreći ga se. Može ti ga rat, grubo nasilje, načiniti izgubljenim, neprijateljem čak; puna je današnja Bosna, pun je današnji svijet takvih zavičaja. Samo ga promijeniti ne možeš. Ne može se nekažnjeno bježati od svojega prvog habitata. Kazna: prebivanje u nestvarnosti. Nema teže. U dobru i u zlu, sa svim svojim miljem i sa svim svojim užasima, zavičaj ostaje ucijepljen u meni kao moja prva slika svijeta, i moja prva slika sebe u svijetu. U priči „Smrt u Sinanovoj tekiji“, jednome od Andrićevih pripovjedačkih remek-djela, derviš Alidede vraća se u Sarajevo iz Carigrada, u kojemu je proveo vas vijek.

Mi obitelj smo kod mog dida na Šolti sidili u kužini za obidom. Prvo smo izili juvu sa njokima od griza. Onda je mama iznila na stol lešo govedinu i šalšu od pomidori. Mi smo navalili na njupanciju. Onda je odiza brda iz vatrogasnog doma tuta forca zazvečala sirena. Mama je iskobečila oči: „Muko irudova, šta je ovo?“ Onda su odiza drugog brda tuta forca zazvonila zvona sa Gospe od Kadulje i Lavande. Sad su se sirena i zvona spojili u revijsku buku. Tata je zinijo: „Koji je ovo kua?“ Onda je moj dida skočijo se iz katrige i viknijo je: „Ljudi, ovo je uzbuna za atomski napad! Bižmo ća u sklonište!“ Onda je dida izjurio iz kuće. Mi obitelj smo izjurili za njim. Dida je spustijo se iza kuće do ulaza u konobu. Mi smo spustili se za njim. Onda je dida prid vratima od konobe okrenijo se prema nama i rekao je: „Okej, bolje da van odma rečen, da kome ne pukne srce! Ovo je bila vježba!

Još se prebrojavaju mrtvi, traže u ruševinama nestali. Koliko god se doimalo prerano i neprimjereno bolnom trenutku, dobro je da se otvori priča o tome da li su posljedice, izvan prirodnog uzroka, morale biti baš tolike? I ima li krivnje pojedinaca i institucija? „U šumi iznad Donje Jablanice, nakon rata je otvoren kamenolom, koji se nakon sinoćnjih obilnih kiša sručio na naselje“, objavilo je udruženje „Eko akcija“, dajući prvi signal u kojem pravcu trebaju postupati istražni organi.„Kamenolom je radio poluilegalno“, navode potom neimenovani izvori. Da nešto razjasnimo - kamenolom ne može raditi „poluilegalno“. Može imati sve dozvole i raditi legalno, a ako ih ne posjeduje, onda radi ilegalno. Čak i ako je bio zatvoren, kako neki tvrde, i za to postoji procedura prethodne zaštite od onoga što je slijedilo. Problem je što su za sve aktivnosti u i oko ovog kamenoloma iznad Donje Jablanice, bile legalne ili ne, znali ili morali znati nadležni.

Na pitanje koja osoba najbolje predstavlja najgore tendencije našeg brutalnog doba, prvi će nam na pamet pasti Jahja Sinvar (vođa Hamasa u Gazi), Binjamin Netanjahu, Kim Džong-un ili Vladimir Putin. Pre svega zato što smo bombardovani vestima o tim liderima. Ako proširimo fokus i uzmemo u obzir užase koje zapadni mejnstrim mediji uglavnom ignorišu, videćemo da se vođe sukobljenih strana u građanskom ratu u Sudanu još više ističu. Novi ratni zapovednici pokazuju šokantnu okrutnost i ravnodušnost prema sopstvenom narodu (ili svima koji žive u oblastima pod njihovom kontrolom), uključujući sistematsko ometanje i otimanje humanitarne pomoći. Situacija u Sudanu razotkriva globalnu ekonomsku logiku koja u drugim slučajevima nije tako jasna. Na masovnim demonstracijama 2019. svrgnut je dugogodišnji diktator, Omar al-Bašir, čija je vladavina bar održavala privid mira i stabilnosti posle secesije Južnog Sudana.

Zahvaljujući upornosti i društvenim mrežama, grupa mladih entuzijasta uspjela je postići nešto što se u BiH smatralo nemogućim. Nakon dvije godine borbe – uprkos komplikovanim procedurama, opstrukciji i ignorisanju problema od strane nadležnih institucija – aktivisti su, kako ističu, pobijedili šumarsku mafiju. „Od donošenja zakona do 2020. godine, kada je postavljena rampa na dijelu Zaštićenog pejzaža prema Banovićima, kamioni su non stop izvlačili šumsko bogatstvo sa Konjuha. U proteklim godinama, kamioni su zaustavljani i kontrolisani na strani Banovića, dok su s druge strane Konjuha neometano prolazili, jer ih nadzornici iz javne ustanove koja upravlja ovim zaštićenim područjem nisu smjeli zaustavljati“, objašnjava Adi Selman, član neformalne grupe “Karton revolucija“ iz Tuzle. “Ovo je dokaz da se borba isplati“, riječi su ohrabrenja upućene svim građanima Bosne i Hercegovine.