Kad sam se prvi put pokušao autati jednoj prijateljici, za koju sam pritom sto posto znao da bi me podržala, doslovno nisam mogao izreći da sam gej. Ta riječ u tom trenutku nije mogla izaći iz mojih usta, iako sam ja to htio. Toliko je autohomofobija u meni bila snažna. Kad sam se konačno godinu dana kasnije autao, autao sam se kao biseksualac. Komedija! Trebalo mi je još oko pola godine da završim sa šaradom biseksualnosti i dođem do deklarirane homoseksualnosti, a imao sam i sreću da su manje-više sve reakcije bile pozitivne i ohrabrujuće. No, kad iz današnje perspektive pogledam, recimo, moj tadašnji strah od toga da neki od mojih strejt frendova ne pomisli da me privlači, jasno mi je da je taj strah bio ništa drugo nego moja autohomofobija. Internalizirao sam ideju o homoseksualnom predatorstvu, pa htio dokazati da ja nisam takav. O mom tadašnjem bottom shameu malo kasnije, ali što je to nego autohomofobija?

„Knjige ne bi bilo da nisam na jednom internetskom portalu objavio nekoliko svojih pjesama, koje nikada inače ne bih objavio da prethodno nisam popio čašicu-dve kajsijevače. Ne bi je bilo ni da je kajsijevača bila boljeg kvaliteta“, kaže novosadski novinar, Lupigin suradnik i publicist Nedim Sejdinović, a odnedavno i pjesnik, kojem je prošlog mjeseca objavljena knjiga pjesama „Zapratite me za još korisnih informacija“ u izdanju zeničke kuće Vrijeme. Tim povodom je sa Sejdinovićem za sarajevsko Oslobođenje razgovarao Đorđe Krajišnik. "Životinje su junaci mnogih umetničkih dela, ali pred njima je tek svetla budućnost. Pošto su se u umetnosti, kao i u životu, ljudski likovi odavno istrošili, potpuno su predvidljivi. Menjajmo perspektive. Parodirajmo i izokrećimo stvarnost, pravimo iznenadne pokrete i izlete", govori Sejdinović.

Pri ovom gostovanju Bogdan je govorio o svom djetinjstvu u Hercegovini i dolasku u Zagreb, o okusima njegovog djetinjstva, pri čemu se našalio da bi s bijelim lukom bio spreman pojesti i - govno. U glumu se, kaže, zaljubio još kao dječak, radeći sa četrnaest godina u videoteci. Po dolasku u Zagreb počeo je glumiti u amaterskim kazalištima, završio ekonomski fakultet, a onda se prijavio na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Govorio je o svojim ulogama i glumačkim transformacijama, naročito o ulozi Mustafe Golubića u seriji "Senke nad Balkanom". Golubićeva biografija ga je, kaže fascinirala, a proučavajući ovog revolucionara i agenta NKVD-a shvatio je da je osnovna crta njegovog karaktera bila glad za novim i nepoznatim, odnosno žar s kojim je Golubić gazio kroz život. Također, prisjetio se velikana s kojima je snimao, izdvajajući kao svoje glumačke favorite Ivicu Vidovića, Radu Šerbedžiju i Žarka Lauševića.

Samo sam ušao u avliju, gledao staru kuću koja je već istrošena od godina starosti i bez imalo ustručavanja, sa velikim pritiskom i željom, pokucao na vrata ... Jednom, dva, tri puta ... Odjedanput, čujem škripanje poda, koji je odzvanjao u mojoj glavi, otvaranje vrata ... Najednom, sebe starog 25 godina unaprijed ... Gledam u sebe samog … Muk ... „Izvoli ...?“, pitao je ... On ... „Ja sam Alen Muhić. Tvoj ...“ Ne stigoh ni izgovoriti do kraja rečenicu, prekinuo me njegov glas: "Znam ko si ..." Tih par sekundi trajale su kao vječnost ... „Možemo li popričati?“, pitao sam drhtavim glasom, ali onako ponosno, da ne primijeti da me je strah, ne zbog njega, već moje reakcije ... "Uđi, ako želiš", ponudi mi onako domaćinski, pomaknut na štok od vrata, raširene ruke, da uđem u kuću ... Odbio sam te popričasmo u četiri oka ispred kuće, za betonskim stolom, cigaretom u ruci, o svemu. Lažima, istini, silovanju, suđenju ...