Moj dida sa Šolte je prekjuče dogibao u Split za ić u likara. Danas smo mi dva išli napravit đir priko rive. Onda smo ja i dida sili na klupicu za odmorit se. Dida je rekao: „Evo, sad kad su konačno Smoji digli spomenik u Splitu, imamo dva velikana na dva kraja rive!“ Ja sam njega gledao sa nekuženjem. Dida je pokazivao sa rukom: „Tamo na istočnoj bandi, odma ispod pazara, je spomenik Tuđmanu! A tamo na zapadnoj bandi, na Matejuški, je spomenik Smoji! Znači, riva je gracko šetalište šta se proteže od statue jednog fašiste do statue jednog komuniste!“ Ja sam i dalje gledao sa težom zblentozom. Dida je rekao: „I sad triba sist drito nasrid rive, ovako ka ja i ti, jušto između dva velikana, i čekat šta će se desit!“ Ja sam pitao: „Šta će se desit, dida?“ Dida je rekao: „Triba samo bit strpjiv, unukiću!"

Pripadnik one sorte zaštitnika Hrvatske od Srba i njihova pisma, onih koji su, od policije neometani, čekićima svojevremeno porazbijali sve ćirilične natpise na službenim zgradama u Vukovaru ili Zagrebu, ima i poruku za potpredsjednicu Vlade iz srpske manjine, da „neka kaže gospodinu neka ne pravi pizdarije i da to makne ća“, te da je to provokator koji tu i ne živi, a „ako mu se ne sviđa Hrvatska, što nije odnio kosti u božju mater“. I eto je, tipično gadne hadezeovske retorike svih ovih 30 godina: „Ako ti se ne sviđa Hrvatska, možeš ići!“, makar i mrtav. Pa su tako i otišli, ne samo Srbi, nego i toliki Hrvati, nepoćudni umjetnici, književnici, a ostali su polupismeni krivotvoritelji Ustava, skrnavitelji grobova, skrbnici moralnih osjećaja branitelja, borci protiv natpisa na ćirilici ma gdje bili, protiv mrtvih pripadnika srpskog naroda ili njihovih grobnih mjesta.

Na ovogodišnjem Frankfurtskom sajmu knjiga, najvećoj književnoj manifestaciji na svijetu, palestinskoj književnici Adaniji Shibli trebala je biti dodijeljena nagrada LiBeraturpreis za 2023. godinu. Međutim organizatori nagrade su naprasno otkazali dodjelu. „Zbog rata koji je započeo Hamas, a pod kojim pate milijuni ljudi u Izraelu i Palestini, odlučili smo ne održati ceremoniju dodjele LiBeraturpreis. Tražimo prikladan format i okruženje za naknadno održavanje dodjele“, priopćili su iz Litproma, organizatora nagrade LiBeraturpreis. Zbog otkazivanja nagrade više od 350 svjetski poznatih autorica i autora napisalo je otvoreno pismo u kojem opominju organizatore Frankfurtskog sajma knjiga da sajam ima "odgovornost za stvaranje prostora za palestinske pisce da podijele svoje misli, osjećaje, razmišljanja o književnosti kroz ova strašna, okrutna vremena, a ne da ih zatvaraju".

Kako se to dogodilo? Kako je država Izrael propustila reagirati? Na jednoj razini, Izraelci plaćaju cijenu za godine oholosti, tijekom kojih su naše vlade i mnogi obični Izraelci osjećali da smo toliko jači od Palestinaca da smo ih mogli jednostavno ignorirati. Mnogo se toga može kritizirati u načinu na koji je Izrael odustao od pokušaja sklapanja mira s Palestincima i desetljećima držao milijune Palestinaca pod okupacijom. Ali to ne opravdava zločine što ih je počinio Hamas, koji u svakom slučaju nikada nije prihvatio ikakvu mogućnost za mirovni sporazum s Izraelom i koji je učinio sve što je u njegovoj moći da sabotira Sporazume u Oslu (mirovni sporazumi između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije, op. prev.). Svatko tko želi mir mora osuditi Hamas i nametnuti mu sankcije te zahtijevati momentalno oslobađanje svih talaca i potpuno razoružanje Hamasa.

Cuj, draga, tvoj Robi je napisa u zadaci, sa zadanon temom „Moja domovina“, da bi on volija svoju domovinu malo sire obac i razgledat, al da mu zato triba elektricki romobil, jerbo da ne moze pjeske. Onda pise da je pita cacu i mater da mu kupe elektricki romobil, al da su mu oni rekli da odjebe u skokovima. Da su ionako pod teskin kreditima, da jedva imaju za spizu do kraja miseca, i to na bazi rizi i kumpira, da ne mogu mu kupit njanci nove patikice nego da mora obilazit domovinu u starin i poderanin. Onda pise da mu je tata reka, citiran, „da zivimo u nekoj normalnoj zemlji ima bi i elektricki romobil i bicikletu, al posto zivimo u Hrvackoj mos imat kurac“. Onda ide zakljucak zadace, citiran, „Moja domovina je poznata po tome sta dica ne mogu imat elekricke romobile, nego umisto toga mogu dobit nesto sta je sporka ric“. Sta cu, morala san mu zavidat asa.

Nekoliko stotina naoružanih Palestinaca probilo je barijeru i napalo Izrael na način koji Izraelci nisu mogli zamisliti. Nekoliko stotina ljudi dokazalo je da je nemoguće zatvoriti dva milijuna ljudi na neodređeno vrijeme bez da se plati strašna cijena. Baš kao što je zadimljeni stari palestinski buldožer u subotu razrušio najpametniju barijeru na svijetu, tako je zdrobio i izraelsku aroganciju i samozadovoljstvo. Time je rasturio svaku pomisao da je za sigurnost dovoljno povremeno napasti Gazu ubojitim dronovima i prodavati te dronove polovini svijeta u ime sigurnosti. U subotu se Izrael susreo s prizorima koje nikada prije nije vidio. Palestinska vojna vozila patroliraju njegovim gradovima, a biciklisti iz Gaze ulaze kroz njegova vrata. Ovi prizori bi morali prekinuti tu aroganciju. Palestinci iz Gaze odlučili su da su spremni platiti žrtvu za trenutak slobode. Ima li nade u ovome? Ne. Hoće li Izrael naučiti lekciju? Ne.