Banjalučki korzo domaćin je prestižnog skupa srpske tranzicione elite i njenih visokih zvanica. Tranziciona elita koja podjarmljuje „nebeski narod“ slavi svoj dan. Dan kada je stanovništvo proglašeno „srpskim narodom“ koji ima svoju elitu i svoju buržoaziju. Dan kada je odlučeno da će samo ta elita i samo ta buržoazija podjarmljivati seljaka i građanina na njegovoj zemlji i njegovoj imovini. Dan kada je ponovo počela epoha dominacije srpske nacionalne buržoazije, koja parazitira na društvenim i industrijskim tekovinama socijalističke tranzicije i to manirima prethodne feudalne uprave. Podjarmljuje se još jednom cijeli grad koji je devedesetih okupiran i osvojen progonima i istrebljenjem, a u tom postupku crpe se izvori državnosti koju sebi pripisuje jedan entitet. Čije se blagostanje na takav način gradi? Bar je to svima jasno.

Vjerujem da je iz svega napisanog jasno da se povučeni udžbenik povijesti ne uklapa u ono što njegovi kritičari smatraju da bi trebalo pisati o nacionalnoj povijesti. Sažeto rečeno, treba ublažiti ono što bi bilo kritično prema nacionalnim junacima i dominantnoj hrvatskoj politici, a naglasiti ono što se smatra da bi im trebalo govoriti u prilog. Pritom se iza pozivanja na „činjenice“ i „greške“ javljaju i mnogi primjeri izravnih imputacija, manipulacija i apsurdnih zahtjeva. Tom prilikom se propisuju ne samo točno određene interpretacije nego i željene formulacije, čak i odgovarajući glagoli. Postavlja se pitanje kako je takvim shvaćanjem uopće moguće imati pluralizam udžbenika povijesti jer ovo po svemu tendira postojanju samo jednog, jedinog udžbenika koji će sadržavati sve što se traži. Gdje tu uopće može ostati prostor za drugačije riječi i formulacije, a da o interpretacijama ne govorimo.

Ako pišem o žrtvama Gaze, kažu:Zašto ne pišeš o izraelskim žrtvama? Ako pišem o izraelskim žrtvama, kažu: Zašto se ne sjetiš Ukrajine? Ako se sjetim Ukrajine, kažu: A, šta je s Rusima? Ako pomenem Putina, kažu: Bojiš se pisati protiv Zapada, piješ coca colu. Ako pišem o Zapadu i pijem pelin, kažu: Ne smiješ pisati o Turcima, vidimo kako se zoveš. Ako pišem o Turcima, kažu: Ima li pomena o Kurdima? Ako pomenem Kurde, kažu: Zaboravio si Ujgure. Ako se sjetim Ujgura, kažu: Sad piši malo i o Kinezima. Ako pišem malo o Kinezima, kažu: Šta je s Tajvanom? Ako pratim šta se tamo dešava, kažu: Kakav sad Tajvan, sjeti se Srebrenice. Ako se sjetim Srebrenice, kažu: A, Kazane si zaboravio? Ako se sjetim Cace, kažu: A Batko, šta je radio na Grbavici? Ako pišem šta se dešavalo na Grbavici, kažu: Ko je ubio nedužne u Grabovici? Ako pišem ko je ubio nedužne u Grabovici, kažu: Žene ubijaju svaki dan, ti zapeo o prošlosti.

Zdenko Franjić je ikona rock n' rolla na Balkanu. Krajem osamdesetih godina osnovao je jednu od prvih nezavisnih izdavačkih kuća u Jugoslaviji - "Slušaj najglasnije". Prvi album koji je u okrilju te kuće izdao bile su takozvane "nulte Majke", demo snimci velikog vinkovačkog benda iz 1984. godine. Prvi pucanj pa u sredinu mete, što nikako ne znači i da je Franjić promašio sve ostalo. Naprotiv, njegov entuzijazam bio je rafalne prirode. Ne da je pogodio sredinu i sve ostale krugove mete, nego je izrokao i sve unaokolo, da kojim slučajem nešto ne ostane nepogođeno. Iz Zdenine radionice će poteći na stotine i stotine muzičkih albuma, knjiga, stripova, a da taj čovjek nikad ni s kim nije potpisao ugovor. Zdena se izdržavao i još uvijek se izdržava prodajom kaseta i CD-a. (Gotovo svu muziku koju je izdao - zlu ne trebalo, sirotinji valjalo - stavio je na internet za DŽ, besplatno. Samo neka se roka.) ... Od početka do danas - isto.