„Kako može ijedna država, koja drži do sebe, a koja nominalno slavi Dan antifašističke borbe, istovremeno, biti pokrovitelj zulumu fašista, odnosno filoustaša, koji pod krinkom komemoracije navodnim žrtvama Bleiburga zapravo slave i veličaju zločince i najgori kvislinški šljam koji je ikada obitavao u Hrvatskoj“, upitala se gradonačelnica Siska, Kristina Ikić Baniček, s pozornice u Spomen-šumi Brezovica kod Siska gdje se jučer obilježavao Dan antifašističke borbe u spomen na osnivanje Prvog partizanskog odreda i prve antifašističke postrojbe u ovom dijelu Europe 1941. godine. Ikić Baniček je i proteklih godina na ovom mjestu držala beskompromisne i odriješite govore, a prije dvije godine su joj zabranili da govori u Brezovici. Svoj govor Ikić Baniček završila je jasnom porukom - "Smrt fašizmu – sloboda narodu!"

Čak ni Pernara, novu međunarodnu standardnu jedinicu za ljudsku pakost, nakon one dojave i nedavne privremene pobjede pred zambijskim sudom Milanović nije nazvao "sitnim pakosnikom koji uživa u svom jadu". Cinizam Ivana Pernara – koji od pakosti upravo živi, uzimajući od tuđe sreće da nahrani svoj Superego – ima, vidjeli smo, svoje granice: on je ipak samo Milanović za ograničene. Milanovićev cinizam i ego, međutim, tih granica nemaju. Predsjednik Republike praktički javno govori kako bogati hrvatski robovlasnici bičuju robove i uzurpiraju javno dobro za njihovo, dakle javno dobro, on je Ivan Pernar koji kao profilnu sliku na društvenim mrežama drži portret Zorana Milanovića: Superhik – dobro, Superšmrk – koji otima od zajedničkog i narodnog da bi dao privatniku.

Kada gledam Osmanagića kako sa sjajem u očima i širokim osmijehom priča o kilometrima visokim zgradama na Marsu izgleda kao da sam sebi zadaje minhauzovske izazove testirajući šta su sve ljudi spremni da progutaju. Nije ovo tekst o Osmanagiću koliko o ljudima koji ne razumiju vlastitu odgovornost na pozicijama vlasti. Nekada izgleda privlačno slikati se sa medijski eksponiranom ličnošću, dodvoriti se neukim glasačima, ali problem je što zapisano ostaje. Kada Torabi pokupi kajmak i raziđe se dim nakon mađioničarskog trika, na pozornici ostaju naši premijeri i ministri zdravlja sa činjenično iznadprosječnim rezultatima smrtnosti u njihovoj zoni odgovornosti.. Na Osmanagićeve priče mogu padati loši đaci koji bi najradije da neko sada pokaže da nisu ni trebali učiti historiju, biologiju i fiziku.

Smrt svakog djeteta je užasna za društvo, zajednicu, roditelje, ali i zabrinute pojedince. Upravo zato nas sve zanima pravda za djecu i smiraj za roditelje. Stradanje stotinu dvoje prijedorske djece je upravo istorija koja to još nije postala, jer ona nisu priznata kao žrtve u zajednici iz koje dolaze. Mi nastavljamo da dijelimo djecu zbog naše nezrelosti i nedostatka volje da završimo ratove devedesetih. Što se mene lično tiče, nastavite se prepirati o sukobu u foteljama visoke politike, istorijskim i laičkim interpretacijama događaja u Prijedoru, ali ostavite ideološka i etnička prepiranja oko sukoba u Bosni i Hercegovini postrani u ovom pitanju. Inicijativa „Jer me se tiče“ traži od gradskih vlasti da nastave dijalog o spomeniku, da ne odbacuju nijedno naše dijete koje je stradalo u našem nesretnom ratu.

Dida je gingao se na katrigi i rekao je: "Nemoš Hrvata sa puškon natirat na ulicu, čoviče! Može mu se vlast pokenjat na glavu, a on neće njanci stavit kapelin da se zaštiti!" Barba Tonino je rekao: "A u Srbiji učas miljon svita izađe na demonštracjun i traži da se oni kretineto makne sa vlasti!" Dida je dignijo čašu i rekao je: "E, to ti je ta dilema! Ili je Plenković manji kretineto od Vučića, ili su Hrvati pičke!" Onda je barba Tibor sa drugog stola dobacijo: "Plenković nije manji kretineto od Vučića! Za ostalo ne znan!" Barba Tonino je klimnijo sa glavom: "Plenković bi komotno moga svaku veče izać na televiziju i poručit Hrvatima da jebain pas ćunku! A oni bi na to rekli: Fala lipa, gospon premijer, jeste za jednu kavicu? Umisto da ka Srbi izađu na ulicu i skrešu škovacama na vlasti sve šta ih ide!"

U punom jeku tragične pucnjave u beogradskoj školi i medijskog zakucavanja generalizacija kako su škole mahom grozno i opasno mjesto, molim vas zastanite na trenutak i zapitajte se zašto recimo The Guardian o smrti osmero beogradskih učenika i jednog zaštitara ne piše više od najnužnijih informacija i koliko je važno ne sijati dalje ideologiju „škole kao streljane“? I zašto profesionalno novinarstvo ne bi trebalo živjeti od raspirivanja gomila zapaljivih izjava o tragediji školske pucnjave, izjava koje reproduciraju senzacionalističko zgražanje i dodatno potiču društvenu proizvodnju panike (naglašavam: kao vrste nasilja)? Kad smo to postali toliko žuta javnost da je u njoj „moralna panika“ (valuta brojnih totalitarnih režima) postala glavni transakcijski afekt svih razgovora o obrazovnom sustavu.