Možete onda pretpostaviti kako sam se iznenadio i iznebušio kad sam konačno shvatio da se nijedna među hiljadama bijesnih poruka uglednih i manje uglednih Hajdukovih navijača – ali baš nijedna jedina – nije odnosila na tešku, neoprostivu uvredu koju su Hajduku, Hajdukovoj dici i svim njegovim navijačima javno, usred Ženeve, poslali ustaški imbecili iz Splita, već na benignu Prljinu navijačku rugalicu s Twittera. Prlja je, kako sam na koncu shvatio, običnim domaćim fritulama povrijedio osjetljive Hajdukove juniore, a torcidaši – javno prijeteći ubijanjem i klanjem – eto, nisu. Prlja je tako fritulama pljunuo na Hajduk, a torcidaši – javno prizivajući državu koja je Split prepustila Talijanima i četnicima, a Hajduk kao Societa Calcio Spalato gurala u Mussolinijevu ligu – eto, nisu.

Individualna osjećanja pripadaju privatnoj sferi, i nezamislivo je da vlast daje uputstva pojedincima koga da vole a koga da preziru i iz kojih razloga, no jugonostalgija je u tom pogledu izuzetak: svaki istup koji se prepozna kao čežnja za bilo kojim aspektom života u Jugoslaviji nailazi u nekim sredinama na masovnu moralnu osudu u javnom diskursu, premda se (još uvijek) ne tretira kao krivično djelo. U osuđivanju se ističu pojedinci, strukture i mediji bliski tzv. nacionalnim strankama koje su od 1990-ih uglavnom na vlasti u većini država nastalih raspadom Jugoslavije. Argumentacija protiv jugonostalgije i jugonostalgičara odvija se po jedinstvenom obrascu: nedemokratske, štaviše komunističke vlasti su u Jugoslaviji ugnjetavale respektivni narod, sprečavale njegov slobodan razvoj i progonile njegove istaknute pojedince...

Ukratko, smrznuti ste saznanjem da će Zlo biti na slobodi, prestravljeni mogućnošću da ćete sljedećeg Uskrsa mrmoriti Očenaš gledajući u potiljak monstruma koji je prije više od dvadeset godina u selu Suhač kraj Sinja primio u automobil nesretnu jednu lokalnu djevojku, brutalno je premlatio, silovao i ubio, pa polugolu odbacio u kamenjar uz cestu poput mrtvog psa? Imam za vas vijest koju ne želite čuti: s tim čudovištem uskrsne očenaše mrmorite svih ovih dvadesetak godina, cijelo to vrijeme susrećete ga na ulici, pred liftom, u dućanu ili gostionici, javljate mu se i pijete kavu s njim. Što, Ivan Bulj je u zatvoru, i u zatvoru će biti barem još godinu dana! Naravno, ali tko je uopće spominjao Ivana Bulja? U utorak 6. lipnja pradavne 1995. kraj Omiša jedan je mještanin obližnjeg Sumpetra u kamenjaru otkrio polugolo žensko tijelo.

Pozivamo sve članove, simpatizere i, naročito, dužnosnike HDZ-a da predstojeći praznik, 10. travnja, dan osnutka Nezavisne Države Hrvatske – koja je, kako je naglasio utemeljitelj dr. Franjo Tuđman, bila "izraz povijesne težnje hrvatskoga naroda za svojom državom" – proslave u krugu obitelji, prijatelja i provjerenih znanaca, a da, koliko je to moguće, izbjegavaju otvorene prostore i javne manifestacije. Ako u blagdanskom ozračju osjete potrebu iskazati poštovanje dizanjem desnica u zrak i/ili uzvikivanjem ustaškoga pozdrava, neka to također čine u intimi svojeg (ili prijateljevog) doma, a ne na javnome mjestu. Uostalom, time i parola "Za dom spremni" dobiva puni smisao. Jedino će na taj način članovi, simpatizeri i dužnosnici HDZ-a u isti mah iskazati i lojalnost suštinskoj politici svoje stranke i riješenost da stranci ne nanesu štetu.

Poput komunista što su se prilikom smjene epoha preko noći preobukli u nacionaliste i onda se "sjećali" članstva u partiji kao vida neustrašive borbe i nastojanja da se totalitarna organizacija destruira iznutra, nekadašnji Tuđmanov vrtni patuljak – doduše blagoglagoljiv, dotle da je dragom vođi s kazališne pozornice recitirao pjesmice za rođendan – fantazira da je bio borac za slobodu i autonomni kulturni strateg. Srdačan i nepopustljiv zagrljaj umjetnika s vlastodršcem, podjednako ljigav u tisućama svojih izdanja, "upamćen" je kao gard konzistentnog oporbenjaštva. Ne bih se, kažem, miješao da nisam silom uvučen u javno izloženu autobiografsku maštariju. Jer Zlatko je Vitez u ta doba bespomoćno petljao, ne znajući što mu je činiti, a da zadovolji i istinsko vlastohleplje i lažnu demokratičnost. Kako se talože proživljene godine i približava putovanje ka konačnom odredištu, tako buja autofikcija o prkosnome slobodarstvu sluge pokornog.

Moja mama i ja smo bili u gradu. Tamo smo mi na Peristilu vidili one klečavce. Klečavci su barbe koji kleče nasrid Peristila i mole se. Klečavci su u rukama držali krunice i sličice Divice Marije. Ja sam mamu pitao: „Mamac, šta ovi barbe rade?“ Mama je rekla: „Mole se bogu da satare žene!“ Ja sam pitao: „Kako da ih satare?“ Mama je rekla: „Da ne nose suknje iznad kolina! Da se ne šminkaju! Da ne oblače čipkovane ređipete i maje na špaline! Da se ne seksaju pri braka! Da se ne seksaju ni u braku osin kad in muž oće napumpat dite! Da ne smiju ambortirat! Da ne smiju studirat! Da se ne smiju zaposlit! Nego samo stat doma, i rađat, i čuvat dicu, i fregavat kuću, i kuvat mužu obid, i prat mu bičve i šporke mudante… U dvi riči, da žene budu ropkinje muškima!“ Ja sam pitao: „A zašto se ne mole u crkvi, nego su na Peristilu?“ Mama je rekla: „Zato jer pošto je u crkvi ti problem već rješen!"