1963. je godina na svijetu. Era je ova naša, današnja. Budistički svećenik Thích Quảng Đức spaljuje se nasred prometne sajgonske ulice, protestirajući protiv nasilja južnovijetnamske vlade. Lijepa samokremacija, spektakularna, dokumentirana je antologijskom fotografijom Malcolma Brownea. Jugoslavija, sada službeno, od narodne postaje socijalistička republika. U Dallasu, u državi Teksas, izgubljeni bivši marinac i navodni komunist Lee Harvey Oswald ustrijelio je trideset petog predsjednika Sjedinjenih Država, Johna F. Kennedyja, što je, između ostalih, amaterskom osam milimetarskom kamerom zabilježio ukrajinski židovski imigrant Abraham Zapruder. Hitac koji je izvrnuo Ameriku na nijemoj se, kasnije beskrajno analiziranoj i publiciranoj snimci, naravno, ne čuje. 

Taj tihi metak kalibra 6.5 ispisao je ipak milje i milje tekstualnih, filmskih, muzičkih i svih drugih mogućih, više ili manje popularnih, javnih ili privatnih partitura, postajući nezaobilaznim mjestom američkoga kolektivnog pamćenja i prepoznatljivom, ikoničkom vedutom popkulturnog prostora uokolo planeta. Kratka priča J. G. Ballarda i roman Dona DeLilla. Filmovi Andyja Warhola i Olivera Stonea. „Zona sumraka“, „Dosjei X“, „South Park“, „Simpsoni“, ona sumanuta, bejzbolska epizoda „Seinfelda“ u kojoj Newman … No da. A onda udarna igla Oswaldovog Carcano karabina slijeće na leden vinil. Lirika, epika i drama drhte u zraku, s obje strane Atlantika. 

Najednom 1978., jedna od onih snažnih, brzih, ranih ali već posve zrelih, trpkih punk godina. Mnogo je smrti u međuvremenu, ružnih, nešto američkih i znatno više vijetnamskih. Ustrijeljen je i već odavno hladan u sunčanoj Kaliforniji također senator RFK, predsjednikov mlađi brat. Državni udari. Naftni šokovi. Suše. I bude što biti mora: Jello Biafra u San Franciscu osniva grupu Dead Kennedys. Prvi koncert sviraju 22. studenog, na petnaestu godišnjicu umorstva. A jedan drugi mladi bend iz New Yerseya, koji je prethodno objavio tek single-ploču, istodobno ulazi u studio Mercury Recordsa i u trideset sati snima album „Static Age“, koji će se u cjelini pojaviti tek za punk i općenito odavno ocvale 1996. godine. Ime The Misfits uzeli su po kultnom filmu Johna Hustona s Marilyn Monroe u njenoj posljednjoj ulozi. Predvodi ih pjevač Glenn Danzig, jedan od najdistinktivnijih glasova žanra, s posebnim talentom da uzbudljive, razvedene ljepljive melodije isporuči preko bilo koja dva zbrljano odsvirana, starim radiom distorzirana akorda. „Bullet“ je sve to u zametku, koncentratu. Tekst s plastičnog opisa prizora klizi u i za stripovsku, horor poetiku grupe ekstremni koktel krvi znoja i sperme, pretačući osobnu i društvenu frustraciju establišmentom u maničnu pornografiju nasilja, usredotočenog na „prvu damu“. Svakako previše za radiofonijske standarde vremena. 

Ocean prelazimo u pravcu istoka. Na vremenskom pravcu skačemo unatrag, u vrijeme dok je trag tihog metka još uvijek svjež. Godina je 1965., iako bi u pitanju moglo biti i više stoljeća. Hercegovački radnik Božo Lasić ispjevao je, slijedeći medijske kronike mućke sačekuše, priču o smaknuću u epskom desetercu, onom s cezurom iza četvrtog sloga, i objavio je u vlastitoj nakladi u Mostaru, u sveščici s portretom predsjednika na naslovnici, čiji dizajn pomalo podsjeća na one poznate plakate s Divljeg zapada, a sam Kennedy doima se kao idealistički, pošten odmetnik; jedan od onih koji, u suštini, rade za narod. Ovu je podužu zbirku nerijetko nezgrapno skovanih distiha iste godine uz gusle otpjevao i u standardno suverenoj izvedbi snimio poznati guslar Jozo Karamatić iz Posušja, kao da, svom snagom, iz realnog vremena vraća lopticu Albertu Lordu i harvardskoj školi, čija je na studijama legendarnog Avde Međedovića utemeljena knjiga „Pjevač priča“ baš u to vrijeme postajala svjetski akademski hit. Zamah je epski, emocionalni naboj visok, a pripovijedanje, nakon uobičajenog metanarativnog okvira i apostrofiranja tradicije, teče linearno. Sraz klasične versifikacije, strukture prikaza i izvedbe sa suvremenim sadržajem i medijacijom začudan je i mjestimice nenamjerno duhovit. A predizbornu kampanju i gusle, koliko mi je poznato, otad je izravno spojio jedino Ljubo Ćesić Rojs, u bit-će-predsjednik suradnji s Milom Krajinom, guslarom iz krajine Cetinske. 17 minuta i 5 sekundi. Tko preživi, pričat će. 

Tek nekoliko sekundi kraće trajat će kompozicija „Murder Most Foul“ s 2020. godine objavljenog, za sada posljednjeg albuma transgeneracijskog polubožanstva i književnog nobelovca Boba Dylana. U pitanju je njegova najduža ikada objavljena pjesma, također postavkom epska, klasične pop-strukture i refrena lišena. Hamlet u naslovu. Forma koja fingira slobodnu, više stihovna nego muzička. Dva klavira i orgulje, violina, udaraljke. Amerika, kakva je nekad bila. Upravo za njom je pjesma tužaljka, i još više za samim vremenom prošlim, za zvukom vlaka izgubljenog u nekom nepreglednom tunelu. Blues bez bluesa, gospel bez gospela, istovremeno elegija i oda. Suštinski meditacija, sadržajem popkulturni i muzički leksikon, formom niz parnih rima koje izdaleka podsjećaju na one guslarske distihe, prostrtih kroz pet pjevanja. Novinsko-romaneskni ulaz: mjesto, vrijeme, fakti i tko tu koga. Da bi se iz kapitela ovoga stupa ispiljenog iz temelja američke demokracije, mita trulog i opasnog, karijatide s licem dječaka prevrnute kao što je ranije bila i ona Lincolnova, napokon izlegla toplo-hladna, podivljala sipa povijesti, sipa čije crnilo na kraju ne preživi ipak nitko. 

U godini smo 1968. Promatrano iz nekog umornog, snuždenog danas opet višestruko mitskoj, ma gdje taj mit vodio. Opet s ove strane Atlantika. I to tek jednom nogom u priči, usputno, ali uz zanimljiv zaključak; frenetičan, zarazan ritam uključujući. Pa kulminaciju, prateći poznate, lijene niti, možemo potražiti u Altamontu, u blizinu čije pozornice i Dylan smješta vlastitog protagonista, kao Odiseja vezanog za jarbol, zapušenih ušiju, da mirno gleda kako u ponor srljaju šezdesete godine, survavaju se niz njega neki ljepljivi, saharinski snovi o svijetu. „Sympathy for the Devil“ također je kataloška pjesma, sveobuhvatna, povijest tekuće ere ispričana iz očišta dijaboličnog, očito nepouzdanog pripovjedača, ali istovremeno naravno posve iskrenog, jer vrag nema što za izgubiti. Kennedyjevi su u tekstu, zajedno, spomenuti tek jednom, ali predstavljaju u neku ruku njezinu narativnu kulminaciju; ta su ubojstva za pjesmu sadašnjost, Robert F. Kennedy se u kalifornijskoj noći nije još pošteno ohladio. Jugoslavenski studenti proglašavaju Crveni univerzitet Karl Marx. U Berlinu je ustrijeljen Rudi Dutschke. 20. pješačka regimenta američke vojske upravo je počinila zvjerski masakr u selu My Lai, za koji javnost još ne zna. Ali znaju Jagger i Richards: after all, it was you and me. Što reče stari Jakob van Hoddis – i to baš tako, u jednom zamrznutom ali tekućem trajanju, smrtonosnom upornom prezentu – svit se konča, željeznice se ruše s mostova. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.