Beč

ritn by: Marko Pogačar | 18.12.2021.

Beč je od rokenrola udaljen koliko ljubav od želje. Haydn, da. Zatim Mozart, pa Schubert. Svi ti nježni muškarci s perikama, rijetke klasične zvjerke. Pred kraj dašak romantike. Historicizam. Ruka u čipkanoj rukavici, lažno pružena narodu. Potom kriza imperija, dekadencija, rat, požar socijalizma. Podij preuzimaju strogi, kompleksni tipovi. Filozofi i revolucionari crtovlja. Schoenberg. Webern. Berg. A onda ništa. Nacizam, glave u pijesku, brzinsko ribanje savjesti. Sivilo i vagoni jeftine radne snage koja subotom uvečer, u znojnim Beislovima na rubu Ottakringa, obeznanjena od Marillenschnapsa i špricera reve nešto anatolijsko, ili cetinjsku reru. Ne kažem da je bečke bubnjiće obila narodna muzika. Upravo suprotno. To je vjerojatno ono najbolje što je Beč u svojoj muzičkoj noći u to vrijeme mogao čuti. Taj je osjećaj na ploči možda najbolje uhvaćen u pjesmama Cema Karace.

Beč je od rokenrola udaljen koliko ljubav od želje. Haydn, da. Zatim Mozart, pa Schubert. Svi ti nježni muškarci s perikama, rijetke klasične zvjerke. Pred kraj dašak romantike. Historicizam. Ruka u čipkanoj rukavici, lažno pružena narodu. Potom kriza imperija, dekadencija, rat, požar socijalizma. Podij preuzimaju strogi, kompleksni tipovi. Filozofi i revolucionari crtovlja. Schoenberg. Webern. Berg. A onda ništa. Nacizam, glave u pijesku, brzinsko ribanje savjesti. Sivilo i vagoni jeftine radne snage koja subotom uvečer, u znojnim Beislovima na rubu Ottakringa, obeznanjena od Marillenschnapsa i špricera reve nešto anatolijsko, ili cetinjsku reru. Ne kažem da je bečke bubnjiće obila narodna muzika. Upravo suprotno. To je vjerojatno ono najbolje što je Beč u svojoj muzičkoj noći u to vrijeme mogao čuti.

MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Berlin

MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Noć u gradu

Taj je osjećaj na ploči možda najbolje uhvaćen u pjesmama Cema Karace, koji je od početka osamdesetih živio u susjednom Münchenu. Gdje Žilnik snima svoje lude revolucionarne skečeve. A Obrad Gluščević, još 1965. godine, smješta prvi jugoslavenski film s gastarbajterskom tematikom, „Čovik od svita“. Boris Dvornik. Magija Milene Dravić. Karacin bend će se, samoironično, prozvati Die Kanaken. Taj uvredljiv naziv za useljenike arapskog, turskog i bliskoistočnog porijekla u međuvremenu je apropriran. Kao Čefurji u Fužinama. A ova pjesma, koja uvelu prijestolnicu opisuje precizno kao grafitni portret prema fotografiji načinjen ispred Stephansdoma, sa samim gradom nominalno i nema veze. Jer, već je rečeno. Beč je od rokenrola, makar anatolijskog, udaljen koliko ljubav od tuđe ljubavi.

Pjesme koje volim mahom ga nisu mazile. S pravom ili onako, jer im je bio usputan, nimalo važan. Veličina iz školskih klupa, koju je užitak pljunuti. Autoritet s krizom identiteta, žestokom, čitavo stoljeće dugom. Na primjer „Hladan kao led“. "Filigranski pločnici", jedan od najvećih albuma jugoslavenskog rocka. Štulić pod onom smlavljenom tisom, milicijski fićo, toplo-hladni puhači i orgulje Miroslava Sedaka-Benčića. Johnny prvi put polazi za Vienu, "da pronađe svoju djevu". Popularno pamćenje kaže Snježanu Banović. Nimalo mu se ne svidi što ondje zatekne. "Klasni mir i takve trice, ustajala žabokrečina". Točno ono za čime ćemo desetljeće kasnije ovdje očajno čeznuti. Ona prokleta zanimljiva vremena iz kineske, ili čije već poslovice. Treba priznati da se ni mene nije previše dojmio, Beč, kad sam ondje prvi put stigao. Ni drugi put. Treći. Naša se ljubav rađala polagano, kao svemirska starost. Jednom uspostavljen, ipak, taj pakt neopozivo vrijedi. Bez obzira na djevojke s Grabena, kriplove koji su ondje "česta, svakodnevna stvar". Za razliku od, na primjer, Trešnjevke.

Ipak pod kožom krvav. Posebno noću. Kad ritam krvi vidljivo poskoči, privučen magnetskom silom mjeseca. Mirisna plima noći. Njezina oseka. Grad koji u nju umače čizme. Šum te krvi autentično je utjelovio Johann 'Hans' Hölzel zvan Falco. Autor nekoliko ordinarnih hitova, koji će Beč nakratko vratiti na svjetsku muzičku mapu. Prvi taktovi „Wiener Blut“ usta ispune pljuvačkom. Donesu Käsekrainer i maglu, ulice zimi sablasno prazne, plesne podije i lokale zadimljene i pune. Izvuku, kao značku, svaku pojedinu od mojih pet bečkih godina. Istoimenu birtiju na berlinskoj Wiener Straße, s crvenim skajem na sjedištima. Crvenim kao Peter iz pjesme. Kao svjetlo na semaforu, koje pješaci poštuju. Kao, u ostalom, i sam Beč između 1919. i 1934. godine, kad ga je, poput šnicela, progutala klerofašistička Korporativna država.

Mračni, synth-pop šlager Ultravoxa preskočiti. Midge Ure, navodno inspiriran Reedovim (Carol, ne Lou) „Trećim čovjekom“, refrenom rasteže "ovo mi ne znači ništa". A Beč nije prolazna stvar. Zato, za kraj, istoimena kompozicija Billyja Joela. Pjesma posvećena njegovu ocu. Starosti. Koja je, makar ona zemaljska, uvijek bila nekako odsutno bečka. Grad kao njezina čvrsta metafora: kombinacija predrasude, činjenice i prakse. Dekadencija. Ludilo. Strah od brzog i novog. Mirovanje umjesto trčanja za nečim što će svejedno samo doći. Smrt kao šetalište. I ponešto nakrivljen, muhama ispljuvan portret Franje Josipa. Pogrešni Franjo, šapućem muhama, iako je i onaj bio propisno kriv. No to već dugo, pa čak ni administrativno, više nije Vienna.