MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA

Noć u gradu

ritn by: Marko Pogačar | 21.06.2021.

Što nam o nekom gradu mogu reći o njemu ili u njemu napisane, njime inspirirane ili posvećene mu pjesme? Oscar Wilde davno je, s dobrim razlogom, napisao da život oponaša umjetnost, nikako obrnuto. I gradovi sasvim izvjesno oponašaju vlastite pjesme. Sklapaju se u neku zamišljenu cjelinu tek u oku promatrača, to jest u uhu slušatelja. To "noć je u velikom gradu", uvodna didaskalija, savršena je kulisa za bilo koju od priča koje nam disk-džokej nudi, pa i za one sasvim sunčane, svijetle: sve one imaju također svoje manje ili više skriveno naličje. Noćni je grad naprosto generator za priče, njihovo utočište. Njegov mir je lažan, a njegova tišina prividna. Za svakim uglom i u svakoj još budnoj glavi spreman je zaplet, da ni ne spominjemo glave duboko usnule. Noćnim ulicama pjesme se najljepše šire, a goblen grada izvezen gramofonskim iglama njegov je najprecizniji, iako u strogom smislu sasvim nevidljiv portret.

Noć je u velikom gradu.

Rečenica je to kojom započinje gotovo svaka od sto emisija programa Theme Time Radio Hour, remek-djela na zlatno doba etera oslonjene i njemu posvećene radijske forme, koji je prije petnaestak godina uređivao i vodio Bob Dylan. Izgovara je zavodljiv, kišom omekšan alt koji priziva atmosferu crno-bijelog noira, total mračne ulice u koju nečujno ukliže automobil, na primjer Džungla na asfaltu ili – u boji – Altmanov Dugo zbogom. Glas nas zatim uvlači dublje u prizor, u sliku magle koja natapa stopala, perača suđa iz noćne smjene pred stražnjim izlazom koji, visoko podvrnutih rukava, pripaljuje posljednju cigaretu. A onda mikrofon i priču preuzima Zimmerman, nižući glazbene brojeve uvijek na neku konkretnu temu, slušatelja ostavljajući da se – izgubljen u vremenu koje jest ili nikada nije bilo njegovo – njiše ušuškan olujom kratkog vala.

To noć je u velikom gradu, uvodna didaskalija, savršena je kulisa za bilo koju od priča koje nam disk-džokej nudi, pa i za one sasvim sunčane, svijetle: sve one imaju također svoje manje ili više skriveno naličje. Noćni je grad naprosto generator za priče, njihovo utočište. Njegov mir je lažan, a njegova tišina prividna. Za svakim uglom i u svakoj još budnoj glavi spreman je zaplet, da ni ne spominjemo glave duboko usnule. Noćnim ulicama pjesme se najljepše šire, a goblen grada izvezen gramofonskim iglama njegov je najprecizniji, iako u strogom smislu sasvim nevidljiv portret.

Što nam o nekom gradu mogu reći o njemu ili u njemu napisane, njime inspirirane ili posvećene mu pjesme? Sve i ništa, naravno, ovisno o izboru i kako kome: bilo koji će grad za nas biti kombinacija onoga što nam je u njemu dopušteno i dostupno, i onoga što smo željeli i izabrali da bude. U tom se smislu naš odnos s tim gradom ne razlikuje od onog ljubavnog, veze s muškarcem ili ženom. U gradovima prelomljenim kroz pjesme i kroz povijest njihove recepcije, masovne ili posve individualne identifikacije s njima, već je sadržano neizbrojivo mnogo slojeva, a njihov plan popločan pjesmama koje volimo opet će na kraju prije svega biti odraz nas samih. Oscar Wilde davno je, s dobrim razlogom, napisao da život oponaša umjetnost, nikako obrnuto. I gradovi sasvim izvjesno oponašaju vlastite pjesme. Sklapaju se u neku zamišljenu cjelinu tek u oku promatrača, to jest u uhu slušatelja – pogotovo to vrijedi za nas, gladne muzičke Argonaute.

Takvim će mozaičkim, od zvučnih krhotina i komadića vlastitih i tuđih sjećanja sastavljenim portretima navodno stvarnih, no uvijek, dakako, samo imaginarnih gradova biti posvećeni tekstovi u ovom nizu. Ionako sam ih uvijek baš tako čitao, često i prije nego što bi ih prvi put vidio: prije svega kroz pjesme o njima. To da su neki još uvijek samo u pjesmama, tek od te neopipljive tvari sazdani, i da će mnogi tako nestvarno-stvarni ostati zauvijek prihvaćam kao činjenicu, ne nužno tužnu.

A što vrijedi za pjesme o pojedinom gradu, najnježnije od njegovih spomenika, stoji i za numere o gradu općenito. Vrelo ljetno popodne na asfaltu – sve to lagano njihanje, usporen promet, titranje kasnog svjetla u krošnjama – počinje s onih nekoliko samotnih, dobošem praćenih pisaka orgulja Johna Sebastiana, jer naprosto nema ljeta u gradu bez Summer in the City, za bilo koga tko je više no jednom čuo tu pjesmu. Tek što se sunce spusti i krv s noći lagano uzavre, ploča se promijeni; svira Thin Lizzy, bubanj poskoči i The Boys are back in Town, spremni na sve što se s mrakom u gradu radi. Treba, ipak, biti na oprezu, jer u gradu je tisuću uniformiranih, a Paul Weller je iz pouzdanih izvora čuo da odsad imaju pravo da ubiju.

Svejedno vrijedi riskirati, jer – tko bi to sažeo bolje od Bajage – ovo je strašno velik grad / i noćas nema razloga da budeš sam / u njemu. Stvari se možda neće promijeniti, barem ne za nas, ali nemamo mnogo izbora. To nešto nas tjera naprijed, prema poznatim i nepoznatim mrljama svijetla, a ta su svetla naši gradovi.

I jeste, takvi smo – najčešće tek na prvi pogled jaki i snažni, iznutra lomljivi ili odavno slomljeni, mi samoproglašeni ljudi iz gradova. Negdje duboko unutra znamo da se umaći ne može i da ničeg utješnog nema u Haustorovom hvataju me tople ruke moga dragog rodnog grada. Noć koja dolazi nosi sa sobom također strah. Sam kraj dolazi bez dileme, jednoznačan kao metak i mračan kao Ministarstvo kulture, i na toj, u noći svijeta izgubljenoj brklji naposljetku – tvrdi Apokalipsa po Bruceu Springsteenu – plaćamo cijenu žudnje za onim što se može pronaći samo / u tami na kraju grada.