Imena su mrska, reći će Ciceron, a u nježnoj dobi usvojiti svaki klasikom okrznut nesretnik na planetu. Tražiti u njima odraz ideja, u riječima otisak stvari, može okinuti složenu misaonu gimnastiku ili biti na najbanalniji način zabavno, ali redovno završi u nekom obliku misticizma, uz miris strojeva za masovno umnožavanje tame. Oslanjati se na njih, vjerovati im, vodi u raskoš pogreške, nerijetko fatalne. Osluškivati, na primjer, mir u moralnom i ljudskom ponoru Mirka Norca, natruhe slobode u Slobodanu Miloševiću. Onom krvavom Slobi-Slobodi, jasno; ne smušenjaku što ga je, u filmu „Dečko koji obećava“, čitavo desetljeće prije početka sveopćeg ršuma odigrao Aleksandar Berček, sa Šarlom Akrobatom kao pratećim sastavom. 

S tim rečenim, muzički potpis Novog Sada, varoši koja je, u ono izblijedjelo vrijeme, brojem duša svakako spadala u drugu Jugoslavensku ligu, kao da se iz petnih žila trudio da svoj zadani novum ne iznevjeri. Ne samo muzički. Negdje od sredine šezdesetih godina pa sve do Jogurt-revolucije bio je Újvidék uvijek vibrantan, svjež po pitanju širokog spektra umjetničkih strujanja, koja su u realnom vremenu pratila aktualne kulturne kodove obaju hladnoratovskih blokova. Od filmova Želimira Žilnika i Karpa Godine, preko pionirskih performansa Katalin Ladik, do multimedijalnih književnih prosedea Vujice Rešina Tucića, Otta Tolnaija, Judite Šalgo, Vojislava Despotova, Vlade Kopicla, Slobodana Tišme i Istvána Domonkosa, da pobrojimo tek neke. Melodiju i ritam – i šum i šapat i krik – davala je gradu čitava četa jurodivih, slobodnolebdećih no u svom vremenu, ili onom nekom neodredivom ali magičnom ispred posve prisutnih autora, u rasponu od Erna Királyja, preko braće Vranešević do Mitra Subotića-Sube, poznatog i kao Rex Ilusivii. 

Osobna kronologija ne ostavlja mjesta sumnji, a ova je mapa duboko lična. Prvo je došao punk. A „Plitka poezija“ danas se doima kao najinteresantniji, najmanje konvencionalan od sva četiri temeljna domaća punk albuma koja pripadaju tom istom, 1979./1980. godištu: istoimenog Prljavog Kazališta, „Dolgcajta“ Pankrta i „A dan je tako lijepo počeo“ Parafa. Sastav je usviran, aranžerski neobičan (one udri-po-svemu brze kontre bubnjara Lasla Pihlera), otpočetka je oko čitavog okvira gajio eksplicitni ironični odmak i posjedovao stanovitu teatarsku dimenziju i, za razliku od ostalih pobrojanih, uočljivo bježao od bilo kakvog političkog teksta i podteksta. Važnost te ploče zato će, ponovno za razliku od navedenih, ostati prije svega okamenjena u epohi, učahurena kao povijesna činjenica duboko u vremenu dok je sve to još bilo sirovo, svježe, novo. Grupa će naredne godine snimiti još jednu, minimalističkim post-punk zvukom obilježenu ploču i nestati. Ali, o da: taj rock – koji se, nota bene, u vrijeme kada je pjesma nastala, u Jugoslaviji u iole ozbiljnom autorskom smislu krčkao jedva desetljeće – nije na odmet bilo bar tako, paušalno odmah poderati, makar se iz vreće uskoro rasuli ale i bauci. 

Ovdje vremenski pravac postaje porozan: sve ostalo pokosilo me manje-više istodobno, u jednom danas već neisprativom valu, onako kako mladog čovjeka presječe muzika; kao rafal u koljena. U tim poroznim godinama koje mirišu na Mediteran i zatim studentske menze i domove, mnogo sam više volio prvu Tišminu pjevačku (ili moguće upravo antipjevačku) emanaciju, Lunine „Nestvarne stvari“. U međuvremenu, naučio sam cijeniti neobavezno blago posijano, pomalo ovlaš usječeno u brazde La Stradinog također jedinog, nenaslovljenog izdanja, iz godine zagrebačke Univerzijade. Tišma napušta personu Artura, na mit i gotički imaginarij oslonjenu apstrakciju, i spušta se u svoje vlastite cipele, da bi u lakom baloneru i pomalo pogrbljen lutao ulicama svog grada, kao što to uostalom čini i danas. Čitava je ta ploča hodačka, flâneurska rekli bismo, kad to u ovom kontekstu ne bi zvonilo pretenciozno, ponešto pogrešno. Ipak u radosti takvog jednog bezinteresnog, znatiželjnog, donekle izgubljenog tabananja gradovima, svjetovima i tekstovima čovjeku kroz gumu đonova često iščili život, i za njime nije žaliti. Iako pjeva o pustome, zimskom dobu, „Mlad i radostan“ oda je njegovu proljeću, onom koje izvana i iznutra udara; jednom kakvo se i sad s punim zamahom spustilo na nas da nas pomete, rastvori. 

La Stradin album producirao je Suba, a zakašnjeli prvijenac Obojenog Programa Koja. U oba slučaja ti su potpisi istovremeno očiti i suptilni, kao u nekoj maloj školi produkcije. Kebrinom je Programu, početna slova naslova čijih prvih sedam izdanja tvore akrostih NOVI SAD, desetak godina trebalo da se probiju do vinilnoga debija i njime, 1990. godine, u povijest isprate zemlju u kojoj su rođeni. Zasluga je to bila nezavisne zagrebačke etikete Search & Enjoy. Ta ploča, „Najvažnije je biti zdrav“, bila je neka vrsta elektrošoka, adrenalinske injekcije u srce koja kao da je imala ambiciju dati još jedan, posljednji impuls tada već neko vrijeme učmaloj krvi jugoslavenskog rokenrola da kola. Nešto kao „Razum i bezumlje“ Majki, iz iste godine. A onda je gorjela Slavonija, kola su se odmetnula sa smotri folklora i razdijelila po nošnjama i, eto – tu smo gdje jesmo. No dobro, previše ocvale metaforike sumnjivih implikacija. Sve je na tom Obojenom debiju zvučalo rubno: Kebrino meketanje, za ono vrijeme neobičan, pomalo infantilan pristup i gard, tekstovi kao dugački lirski katalozi gotovo djetinjeg očišta koji nalik pipcima istražuju život i svijet (te dvije riječi za istu stvar) i, kako će reći jedan nešto kasnije osnovan sastav: "Sve što vide je prvi put". Koktel je međutim bio ubojit. Himničan, nježan, i po tko zna koji put potvrđivao je da nije lud onaj koji gleda i vidi, razjapljenog srca i očiju, već je lud čitav taj ostali, sada na sebe nasukani i slijepi grad. 

Songovima koje su braća Vranešević, Peđa i Bata, na prelazu šezdesetih u sedamdesete snimali za filmove Karpa Godine, napose duhovitim i bolno pogođenim provokacijama iz „Zdravih ljudi za razonodu“ i „O ljubavnim veštinama“ ili „14441 kvadrat“, mogla bi se pisati usporedna povijest ovih močvarnih prostora, tek prinudno i privremeno isušenih. Braća su zatim, kako je poznato, osnovala Laboratoriju zvuka i s nekoliko inteligentnih i u isti mah dopadljivih hitova prodrmali top-ljestvice i prouzročili nekoliko manjih skandala (jedna verzija maskote grupe, Vilmoša Kauboja, isprovocirala je optužbe za vrijeđanje lika i djela druga Tita), no nastavili su intenzivno raditi i namjenski, prije svega za kazalište i film. Pjesma „Još ovaj put“ skinuta je sa soundtracka istoimenog uratka Dragana Kresoje iz 1983. godine, s Berčekom i Batom Živojinovićem u glavnim ulogama, gdje se, doduše, odvrtjela kao instrumental. Nije slučajno odabrana za kraj. Film se dotiče represivnoga aparata, a naknadno dodani tekst započinje stihom kojim na ovim prostorima inače sve na ovaj ili onaj način završava: dodir moći. Vokal dolazi valjajući se iz nekog naplavnog panonskog blata, sve skupa kao da pomalo usporava, zaostaje, reproducirano je ispod uobičajene brzine. Ovo je pjesma poluraspada, oproštaja, strništa ostavljenog da trune. A usred svega, za kolac privezan, nalik Kristu u poljskoj kapelici, mladi Balašević kojeg su tjednima pojili čajem od maka, pjeva, kao da se još ima na što računati. 

Nešto novo će niknuti. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.