Ljubljana

ritn by: Marko Pogačar | 07.05.2023.

Na muzičkoj mapi Jugoslavije slovila je za grad najradikalnijeg zvuka. Kolijevku punka, najzapadniju poštu, preko koje se u pastirski rock i šlagere uvukao crv sumnje. Pošast brzine, disonance. Moguće je, doduše, i da je to donekle posljedica poslovično katastrofalne slovenske pop-muzike. A cjepidlake bi mogle tvrditi da je ono zaista radikalno ionako stizalo s periferije: preko Berlina u rudarska okna Trbovlja, s čekićima i zupčanicima Laibacha. Ipak, punk se Jugoslavijom pouzdano proširio odande, a u vinil je, čini mi se, prvi put na našem području usječen upravo ovom pjesmom, kao B-stranom singl-ploče. Godina je 1978., minute okruglo dvije. „Lublana je bulana“, u tvrdoj ljubljanščini, donosi sve što bi vizitkarta ozbiljnog grada, iščeprkana iz stražnjeg džepa rajsferšlusima prošivenih traperica, trebala.

Ljubljana, Ljubljana, Ljubljana, Ljubljana, Ljub… ponavljam u sebi kao dokono dijete, prgavo i unedogled, dok riječ sasvim, temeljito ne izgubi smisao. Ostaje brza, tamna bujica zvuka, korijen u koji se jednako mogu smjestiti ljubav, poljub, ljubica ili što god, sad je već nevažno, racionalno je kapituliralo, a pojam i ono uz njega vezano, poput lista lipe pod Tromostovjem, jedva primjetno nosi Ljubljanica.

Ne znam kad sam je prvi put vidio. Davno, prije čvrstog jamstva mog „ja“. Poslije, poslije sam je dugo vezivao za jednu strofu Delimira Rešickog. Iz pjesme „Dobova“, imenovane po pograničnom mjestašcu, u kojem vlakovi stoje li stoje. I to je, doduše, prošlost. Predšengenska, postjugoslavenska. Trideset godina koje bi u tom smislu, po pitanju te tijesne granice i koječeg drugog, najbolje bilo brzo zaboraviti. Spominje tamo Reš ulicu u kojoj je / u Ljubljani otvoreno prvo porno-kino u / bivšoj državi u koje je odveo dva Goranca / da nakon šest mjeseci / sivo-maslinastoga vojnoga roka / vide dvostruku penetraciju / američke porno-dive iz osamdesetih / Kelly Nichols u filmu „Cimerke“. Prije i poslije toga u pjesmi ništa; djevojčica s kantom za mlijeko, drijemanje, seoska idila s mirisom mazutom poškropljenoga snijega.

Upravo tako sam Ljubljanu sa sobom nosio – kao odraženu u cjelini pjesme. Pomaknutu, razbijenu pastoralu. Nešto polagano i dremljivo, lijepo, ispunjeno i potpuno, na rubu pastirske igre, no s nekom divljom, neukrotivom, prljavom jezgrom; kinetičkom energijom, moguće eksplozijom koju u elegijski timbar pjesme unosi dvostruka penetracija. I volio sam oba njezina pola. Dnevnu ugodu proljetnih dana i žamor praznjikavih ljetnih večeri, i bljuzgu zime, finu jezu njezine noći. Prazninu koja odjednom postane neugodna, i kroz nju struji iza kulisa skriveno, neko maleno ali moćno Unheimlich.

Na muzičkoj mapi Jugoslavije slovila je za grad najradikalnijeg zvuka. Kolijevku punka, najzapadniju poštu, preko koje se u pastirski rock i šlagere uvukao crv sumnje. Pošast brzine, disonance. Moguće je, doduše, i da je to donekle posljedica poslovično katastrofalne slovenske pop-muzike. A cjepidlake bi mogle tvrditi da je ono zaista radikalno ionako stizalo s periferije: preko Berlina u rudarska okna Trbovlja, s čekićima i zupčanicima Laibacha.

Ipak, punk se Jugoslavijom pouzdano proširio odande, a u vinil je, čini mi se (mrtva trka s „Televizorima“ Prljavog Kazališta), prvi put na našem području usječen upravo ovom pjesmom, kao B-stranom singl-ploče.

Godina je 1978., minute okruglo dvije. „Lublana je bulana“, u tvrdoj ljubljanščini, donosi sve što bi vizitkarta ozbiljnog grada, iščeprkana iz stražnjeg džepa rajsferšlusima prošivenih traperica, trebala. Pero Lovšin najprije, kao pristojni gimnazijalac, pobroji svih pet ljubljanskih općina – u mojoj općini problema nema, pjevat će otprilike istovremeno o zagrebačkoj Dubravi Davorin Bogović – zatim daje njihov klasni presjek i brzopoteznu sociološku skicu (potonje će kasnije biti više u domeni gitariste sastava Gregora Tomca), a sve završava verzijom one pomaknute pastorale: zaključkom da Ljubljana ima ZOO, ponekad i cirkus; da je zoološki u gradu stalno, a ako cirkusa nema, onda je dolgcajt. Tu će dosadu, dvije godine kasnije, sastav proslaviti u naslovu svog prvog albuma. Bolest, kao kod Parafa, i uostalom plejade njihovih anglofonih predložaka, ostaje u samom temelju punk metaforike.

Panktri su brzo otklizali u nerijetko banalan šank-rock, ali iz podruma je učas grunuo mnogo žešći, beskompromisniji zvuk. Skupina Niet prve je snimke zabilježila u godini moga rođenja, godini sarajevske olimpijade. U početku svirali su, za to vrijeme, ultrabrzi, mračni hardcore-punk s muškim i ženskim vokalom. Prema razlazu izvorne postave, koja će uslijediti četiri zime kasnije i kulminirati u heroinskom rasplinuću pjevača Primoža Habiča, usporili su tempo, ponešto omekšali i dodatno potamnili zvuk i, doduše minimalno, raspisali svedene, egzistencijalne vedute one podrumske, sive, hladne i vlažne Ljubljane, odašiljući kratke razglednice iz njena očaja. Upravo o tome, o sivilu, beskrajnim kišnim jutrima za kojim slijedi tek jednako kišna noć, tvorničkim rešetkama, pijanstvima, mamurlucima i, iznad svega, nemogućnosti da se pobjegne, govore „Perspektive“. Ako potreba da se pobjegne postoji, postoje također vrata. Makar izdubljena u vlastitoj koži. Habič je, čini se, bio od onih upornih, svetih padobranaca, izgubljenih u majskoj noći.

Umorio sam se od slike svog plemena i iselio se: tim stihom svoju pjesničku odiseju programatski započinje Tomaž Šalamun. Ja sam u punk kao pleme po izboru stupio sam 1997. godine. Upravo tada snimio je Andrej Košak film „Outsider“, koji sam imao prilike vidjeti naredne godine, u svojoj četrnaestoj, i koji me se tada duboko dojmio. Ne sjećam se, zapravo, da me nešto što svojom materijom ipak primarno nije muzika toliko streslo sve do susreta s Kosovelovim pjesmama, dva gimnazijska razreda kasnije. Davor Janjić, koji se odnedavno neopozivo upisao u mrtve, igrao je Seada Mulahasanovića, sina oficira JNA, od oca Bosanca i Majke Slovenke, koji se po prekomandi preseli u Ljubljanu, gdje ga posvoje pankeri, a sve, netom nakon Titove smrti, skonča tragično. Samoubojstvom koje, paradoksalno, nije bilo pokušaj bijega, već sasvim radikalna valuta ostanka. Muziku je napisao Saša Lošić. Kombinira prepjeve (anarhija se, mjesto Baščaršijom, sad širi Slovenijom), vlastite stare hitove u novom ruhu (sjajna verzija „Goodbye Teens“) i za potrebe priče sastavljene, često ironične i višestruko citatne komade, poput „Ljubljančanke“, koju izvodi Fuad Domazet. U mom izvornom plemenu, situacija, uzgred, ista, samo suprotnog predznaka. Otac, oficir JNA, Slovenac, majka s Jadrana. Samo što mene nikada nisu morili ostanci. Pledirao sam, kao i danas, za odlaske.

Pravi Indijanci u ovoj priči dolaze na kraju, iz zasjede. Lačni Franz je iz Maribora, a u pjesmi koju zaista volim i koja me na Ljubljanu oduvijek podsjeća samog grada nema niti od korova, iako se, uzgred, spominju Zagreb i Trst. Nisam je prvi put čuo ondje, niti slušao uživo. Pa ipak to nešto istovremeno toplo i domaće i posve distancirano i hladno u poznatom glasu Zorana Predina, ritam sekcija koja udara kao klipovi Otto-motora, Otto Rimele na gitari, mokro staklo i duge sive ulice i, iznad svega poljub, ljub, ljub, ljub… Ma, čista Ljubljana, kažem vam.