MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA
MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Beograd

Beograd

ritn by: Marko Pogačar | 22.05.2022.
MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Beograd
Znam, jeftino je. Predvidivo. Ali uvijek jedna te ista pjesma mrmori u mom trećem uhu kako se kilometraža smanjuje. Iako, zapravo, ostaje fiksna. Bili u pitanju pružni pragovi, asfalt autoputa koji je nosio ono izdano, zatučeno i zaboravljeno ime ili zrak nad nama, uvijek ta ista 442. Postoji bezbroj interpretacija ove udaljenosti. Uglavnom banalno doslovnih, podijeljenih između ispranih putokaza i vojnih pošti koje odavno ne postoje. Autor je prema svima bio dosljedno suzdržan. Ta su 442, jasno je, prije svega svoj vlastiti ritam i zvuk. Pet suhih slogova koji predu u taktu klipova dizel motora, zadržavajući pjesmu u neprekidnom, kotrljajućem kretanju. Pokretu koji, uostalom, podsjeća na crnu spiralu ploče; one koja se nastavlja uprazno vrtjeti sve dok je neka očajna ruka ne podigne.

Nigdje bez Bajage. Bilo nam je, bez sumnje, lijepo na mnogim zabavama, meni i njegovim pjesmama. Na koncertima i u kafanama. Na plesnim podijima ljepljivih klubova i provincijskih terasa, ali više od svega po pregrijanim, neprozračenim stanovima mojih prijatelja, s kojima polako starim. Stanovima suviše često podstanarskim. Zagrebačkim, beogradskim i svijetom rasutim; stanovima koji za nijansu previše podsjećaju na studentske. 

Moja je generacija posljednja od onih odraslih u Hrvatskoj koja je, početkom devedesetih, te pjesme mogla čuti na radiju, i otad ih mutno pamti. Ipak su mi se uvijek činile usputnim. Doživljavao sam ih kao kulisu. Nešto zajedničko i pošteno, uzajamno i dijeljeno, ali neobavezno, ne lično svoje. Sve dok, skicirajući ove muzičke mape, karte slijepe i slučajne, ali duboko osobne, nisam shvatio da bez Bajage očito ne ide. Da se, i mimo volje, kao avet u ovim tekstovima neprestano pojavljuje. Nije čudo da u Beogradu postoji grupa Dve Bajage

Znam, jeftino je. Predvidivo. Ali uvijek jedna te ista pjesma mrmori u mom trećem uhu kako se kilometraža smanjuje. Iako, zapravo, ostaje fiksna. Bili u pitanju pružni pragovi, asfalt autoputa koji je nosio ono izdano, zatučeno i zaboravljeno ime ili zrak nad nama, uvijek ta ista 442. Postoji bezbroj interpretacija ove udaljenosti. Uglavnom banalno doslovnih, podijeljenih između ispranih putokaza i vojnih pošti koje odavno ne postoje. Autor je prema svima bio dosljedno suzdržan. Ta su 442, jasno je, prije svega svoj vlastiti ritam i zvuk. Pet suhih slogova koji predu u taktu klipova dizel motora, zadržavajući pjesmu u neprekidnom, kotrljajućem kretanju. Pokretu koji, uostalom, podsjeća na crnu spiralu ploče; one koja se nastavlja uprazno vrtjeti sve dok je neka očajna ruka ne podigne. U kontekstu komercijalnog etera pjesma je smjelo aranžirana. Svjedoči također često demonstriran Bajagin talent za sastavljanje stihova. I predstavlja općenito jedan od najljepših nokturna jugoslavenske pop-muzike. Godina je ona černobilska, opet toliko bliska 1986. Fanovi Douglasa Adamsa pokriju prvu četvorku i konspirativno si namignu.

U pandemijskom ponoru, vremenskoj močvari u kojoj smo odavno zapeli, kao Atlantida je potonula jedna godina bez Beograda. Otkako sam, svježe punoljetan, u grad prvi put stigao da na Velikom ratnom ostrvu prvi put vidim Sonic Youth, nikad nisam izbivao dulje od nekoliko mjeseci. Nedostajao mi je, kao i neka druga mjesta. Sanjao sam ga. Ništa posebno: grad. Zgužvane ulice. Prometne uglove. Nasumične, ali uvijek u pokretu. Ova je gomila šarenog sivila za mene otpočetka predstavljala najizravniju opoziciju mirovanju. I noću, kad se ta košnica načas barem prividno zagrcne. 

Kad bi Beograd bio radio-stanica, Cane Partibrejker bio bi jedan od njegovih udarnih spikera. Ono njegovo nazalno unjkanje. Ponekad naporno. Neizbježno. A pjesma „Ulični hodač“ s nastupnog, eponimnog albuma grupe iz 1985. godine, na iglu tog unutarnjeg gramofona sjedne čim napustim prijevozno sredstvo kojim sam stigao. Kada sićušna i istovremeno nesaglediva odiseja asfalta konačno otpočne. Njezin tempo tempo je brzoga hoda, ritam sigurnog koraka. Njezin pogled pogled je gradske životinje. Zamračen sunčanim naočalama, koje još bolje funkcioniraju kao mjesečne. Miris ozona. Lavež iz vlažnih veža. I san, uz pogled jedan od njenih ključnih pojmova. Izmaglica, izdah ljudi, automobila i šahtova, koji dokazuje da gradovi zaista žive. 

Onda odjednom noć. Kao u filmu "Noć iguane". Kao u kinu, onoj slikarskoj straži, ili Delčinoj baladi „Beograd spava“. Nikada duboka. Nikad dokraja tamna. Naravno, ako izuzmemo metaforu; onu krovnu metaforu ovih prostora, na koju smo odavno svikli. Takvim se noćima hodanje nastavlja, i obično traje do jutra. Bjelina jogurta. Utjeha pljeskavice. Gile Supernaut u ovoj pjesmi, čija je melodija posuđena od Suicidea Alana Vege, benda na kojem je i inače uglavnom temeljio svoju muzičku estetiku, Beograd noću i eksplicite spominje. Misleći, naravno, na TV-emisiju s početka osamdesetih. Ali iz njezine zarazne bas-dionice izvire zavodljiva prljavština njegove noći. Sloboda bokova. Crna ljubav, neverovatna ljubav koja ostaje kao talog, pod noktima. Prosječna beogradska noć još uvijek vrijedi za dvije, iako se i ta tajna zaliha mraka, čini se, tanji. Faktor iznenađenja. Dinamika. Horor. Uđeš u taksi da siđeš do reke, a za volanom dve Bajage. 

Problem tih noći jest to što ih se suviše često ne sjećam. I inače imam taj problem, nije vezan uz Beograd. Niti, nužno, uz noći. Od mnogo radikalnije verzije ovog poremećaja pati Crni, junak filma „Crni bombarder“, iz 1992. godine. Igra ga Dragan Bjelogrlić. Crni je DJ i voditelj piratske, mobilne anti-režimske radio stanice koja u umrtvljenom, otupjelom stanovništvu odustalom od sebe samog pokušava njegovati trunčicu prkosa. Ništa distopija, totalni realizam. Ritam kao oružje nade. Noć kao pogon i maska. I te crne rupe, potpuni blackout, doslovan i prenesen, i sitni trikovi, pokušaji da ih se premosti. Naravno, uz to ljubavna priča, s Lunom, igra je Anica Dobra. Koja je s Električnim orgazmom i snimila posljednju pjesmu. Soundtrack koji se, kao malo koji drugi, dotiče te provalije sa onu stranu sumraka, u doba kada je ona bila najdublja. Nekih se stvari zapravo sasvim u redu ne sjećati. Meki terorizam okrenut prema unutra. Epika zaborava. Možda nas to, barem nakratko, može izvući. Stisnuti „stop“ koji nas izbaci iz rutine, koja je također ritam. Natjerati nas da se suočimo s mrljama u svom odrazu, prazninama u našim vlastitim pričama. Ipak ne, nažalost, sve je to previše naivno. Nije to taj kamen, Sizife. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Trijumf radikalskog fašizma

    02.07.2022.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Trijumf radikalskog fašizma

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Let’s talk about sex

    20.06.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Let’s talk about sex

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ajmo ih blokirati!

    09.06.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ajmo ih blokirati!

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije