Već više od sedam godina traje pravosudna saga u kojoj Željka Markić, izvršna direktorica udruge U ime obitelji koja je izdavač „portala“ Narod, zbog uvrede tuži Borisa Dežulovića kolumnista tjednika Novosti. Razlog tužbe je Dežulovića kolumna iz ožujka 2018. godine pod naslovom „Željka Markić: glupa ili plavuša?“. Prošlog tjedna zagrebački Općinski sud je u ponovljenom postupku ponovno presudio da Dežulović nije počinio kazneno djelo uvrede. Kako pišu Novosti, ovaj put je sudski postupak okončan nakon samo jedne održane rasprave, a presuda s obrazloženjem još uvijek nije objavljena. Već ranije, u listopadu 2023. godine, isti je sud također donio oslobađajuću presudu za Dežulovića. No, odvjetnički tim Željke Markić uložio je žalbu koju je Županijski sud u Zadru prihvatio te vratio slučaj na ponovno suđenje na Općinski kazneni sud u Zagrebu, gdje je dodijeljen drugom sucu.

Okruženi raznim vrstama monitora visokih rezolucija, naši dječaci ne mogu razumjeti moje emocije vezane za taj uređaj, jer je upravo rijetkost ekrana podizala njegovu vrijednost kao i vrijednost onoga što smo na tim ekranima gledali. Moji su polovinom osamdesetih imali kolor televizor na kojem smo mogli gledati svega nekoliko kanala. Tom se uređaju klanjalo kao svetinji, malo zbog toga što ga nismo razumjeli, a malo zato što je bio skup i slabo dostupan. Onda se s televizora primala informacija u jedinom njenom obliku, pažljivo izgovorena iz usta televizijskog voditelja; nije bilo internetskih portala ni društvenih mreža koji bi preduhitrili sutrašnje novine i sklepali vijest o zemljotresu koji se desio u toku dana. Tišina na kojoj su odrasli insistirali dok se gleda dnevnik najtiša je tišina koju sam iskusio. Njihovo ponavljanje “neka” i “šuti” i onda kad sam šutio i nisam ništa radio - i danas odzvanjaju mojim ušima.

Dokumentarni film „DOM“, intimna priča o sudbini djece iz Doma Bjelave koja su tokom opsade Sarajeva 1992. godine evakuisana u Italiju, svečano je otvorio ovogodišnje Venecijanske noći u okviru prestižnog programa „Dani autora“ („Giornate degli Autori“) na 82. Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji. Debitantski dokumentarni rad reditelja Massimiliana Battistelle kombinuje arhivske snimke i dokumentarne kadrove iz stvarnog života Mirele Hodo, jedne od 66 djece koja su iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja na Bjelavama evakuisana u Italiju. Ono što je trebalo biti privremeni boravak pretvorilo se u više od tri decenije života u Italiji, gdje četrdesetogodišnja Mirela danas živi sa svojim partnerom i dvoje djece. Film oživljava Mirelin unutrašnji dijalog tokom njenog emotivnog putovanja u prošlost i potrage za svojim stvarnim identitetom.

Dok još nije postala masovan ritual, priča o djevojačkom grobu u planini pripadala je intimnom, skoro skrivenom običaju djevojaka i žena iz Rame. Nitko ne zna otkada, one su odlazile u Vran-planinu na Kedžaru, četiri-pet sati napornoga pješačenja, vjerujući u pomoć anonimne pokojnice u raznim nevoljama. Većinom su to činile ramske katolkinje, ali pamti se da su išle i muslimanke. Na taj običaj stari su ramski franjevci dugo gledali s mrzovoljom kao i na sve pučke praznovjerice i folklorne „besposlice“, a o djevojačkom grobu u planini i o djevojci-mučenici mûkom múče svi franjevački ljetopisni i nekrologijski zapisi. U pozadini ove legende i svih njezinih dosadašnjih obrada (sve do idiotskih stihova u pjesmuljku Marka Perkovića Thompsona) leži neiskazan a živo prisutan i neuklonjiv okrutni svijet i kontekst tradicijskoga patrijarhata, opsjednut a istovremeno nemilosrdan prema ženskoj ljepoti i ženskom tijelu, kao objektu požude i užitka.

Nisu svi svjesni, vjerujem ni većina, u kakvo su se kolo uhvatili. Pogotovo mladi. Mnogi se osjećaju isključenima, suvišnima, pukom potrošnom robom u ovom kapitalističkom svijetu. Traže zajednicu kojoj mogu pripadati i gdje će se osjećati prihvaćenima. Oni kojima povjeravaju svoje živote, koji bi im trebali ponuditi prostor u kojem će u zajedništvu s drugima sami pronalaziti svoja životna uporišta utemeljena u vjeri u Život, serviraju im mračnu nacističku ideologiju umotanu, ne toliko vješto, u ljubav prema obitelji, domovini i Bogu. Mladi su žrtve egomanijaka kojima je jedino važno da oni budu važni i da imaju auditorij i sljedbenike, što im stalno pojačava osjećaj moći u Crkvi, politici ili društvu općenito. Dok se god ne osvijeste, ostat će puka sredstva jedne opasne manipulacije životom, koja ono duhovno najvažnije pretvara u suprotnost: ljubav prema bližnjemu u strah od bližnjega, empatiju u ravnodušnost ...

„Evakuacija“ dva miliona ljudi iz njihove sopstvene zemlje zahteva dalekosežan plan. I Izrael radi na tome. Prva faza je da se većina njegovih palestinskih žitelja prebaci u neku vrstu koncentracionog logora kako bi „proterivanje“ bilo efikasnije. Da, postoji plan i on je monstruozniji od svega što smo zamišljali. U nekom trenutku neki ljudi su seli i skovali taj plan. Naivno bi bilo pomišljati da se to dogodilo spontano, samo od sebe. Za 50 godina će se otvoriti arhive i znaćemo ko je bio za, a ko protiv. Ko je mislio da bi možda trebalo ostaviti bar jednu bolnicu. Pored oficira i političara, tu su sedeli i inženjeri, arhitekte, demografi, ljudi iz budžetskog sektora. Možda čak i neko iz ministarstva zdravlja. Znaćemo sve za 50 godina. U međuvremenu, šef biroa za evakuaciju Palestinaca Dadi Barnea sprovešće još jednu fazu plana. On je visoki zvaničnik, poslušan i bezličan, nikada nije odbio naredbu. Zvuči poznato?