Unatoč niskoj intelektualnoj razini desničarskih pokreta, piše Adorno, ne treba ih podcjenjivati budući da se služe propagandom koja može osvojiti ljude. Propaganda predstavlja bit politike tih pokreta koji operiraju racionalnim sredstvima kako bi postigli iracionalne ciljeve. Takve pokrete karakteriziraju autoritarne osobnosti koje pokušavaju pridobiti simpatizere antidemokratskim stavovima, reakcionarnom kulturom i provincijalizacijom društva. Oni manipuliraju istinom, tako što ju stavljaju u službu neistine, zastrašuju društvo imaginarnim neprijateljima, a i kada ukazuju na objektivne probleme društva, služe se pseudoznanošću i različitim trikovima kako bi zaveli ljude. Desni radikalizam, smatra Adorno, nije psihološki ili ideološki problem, nego nadasve stvaran, politički problem: „Zbog toga mu se, pored političke borbe čisto političkim sredstvima, mora suprotstaviti i u njegovoj vlastitoj domeni."

Ja i moj drug Dino sidimo na zidiću iza škole priko velikog odmora. Onda do nas dolaze dvoje barbi. Prvi barba mene pita: „Alo, malac, jesil ti Robi?“ Ja kažem: „Jesan!“ Drugi barba pita Dina: „A koji si ti?“ Dino kaže: „Dino!“ Onda ja barbe pitam: „A koji ste vi?“ Prvi barba kaže: „Mi smo Ante i Mate iz ustaške tajne službe!“ Tu meni i Dinu uleti zbunjoza. Dino pita: „Koja je to ustaška tajna služba?“ Ante kaže: „E pa ne mogu ti reć kad je tajna, klipsone! Jesil ikad čuja da neka tajna služba ide okolo i govori koja je?“ Dino kaže: „A nisan…“ Mate kaže: „Okej, to smo rješili! Nego, Robi, jel ti štancaš onu bilježnicu?“ Ja pitam: „Koju bilježnicu?“ Ante kaže: „Bilježnicu Robija K. šta izlazi na beogradskon Peščaniku!“ Meni uleti čudilo: „Šta je to beogradski Peščanik?“ Mate kaže: „Aj nemoj se pravit tudum, malac! Zna se da sve šta ti se događa isti sekund izlazi na beogradskon Peščaniku, u bilježnici Robija K.!“ Ja kažem: „Neam blage, čoviče…“

Moj dida i onaj njegov frend barba Tonino su bili kod doktora Špira u ambulanti na Šolti. Doktor Špiro je njih gledao sa raskobečenim očima. On je rekao: „Čekajte malo, jesan dobro skužija? Jutros ste uvatili u vršu šest jastoga i dvi grancigule?“ Dida je rekao: „Tačno!“ Doktor Špiro je rekao: „I odma ste došli u likara?“ Barba Tonino je rekao: „Tačno!“ Doktor Špiro je pitao: „Zašto, jebate?“ Dida je rekao: „Kako zašto? Jel ti, Špiro, misliš da je normalno da ti u vršu ulete šest jastoga i dvi grancigule?“ Barba Tonino je rekao: „To mora bit neki znak!“ Dida je rekao: „Neka je poruka trista posto!“ Doktor Špiro je gledao u njih sa zbunjozom. Onda je on pitao: „I šta sad oćete od mene?“ Dida je rekao: „Kako šta? Pa da nan daš uputnice za magnecku rezomancu!“ Doktor Špiro je zlamenovao se i mrmorijo je: „Ujmeoca, isina, iduva…“ Dida je rekao: „Nema šanse da mi toliki raci uđu u vršu, a da barenko jedan ne uleti u mene! Ako ne i dva-tri!“

Ono doba kada su Prijedor pohodili cirkusi, vašari, Romi s plešućim medama... Druga polovica 20. stoljeća. Mladost roditelja, potom i naša. Pioniri, štafete i zastave, omladinske brigade po Jugi kao i po parkovima, kino, Sana, olimpijski plamen pred Dvoranom Mladost. Doba cirkusa Medrano, koji je bio stacioniran pored Gradskog stadiona, u tzv. "pećanskom parku" koji je tada još bio obična livada. Ili cirkusa Corona, koji je dolazio ljeti i bio pored Sane, na mjestu gdje je danas hotel Prijedor... Nebrojeni vašari s fliperima, vožnje - sudaranja malim strujnim autima na žetone... Danas je sve to generacijama nakon kataklizme raspada Jugoslavije, krajnje smiješno i nevjerojatno... (Jugom 45 ili fićom u Crnu Goru na more, jarane). Ipak, ruše, ruše sve što stignu, a da im se uopće ne može objasniti da čine štetu koja je nepopravljiva i da će tako učeći naredne generacije, upravo ih naučiti da budu rušitelji svega ovoga što danas s ponosom prave.