To mi je jedna od najfrustrirajućih serija na televiziji. Dobro je napravljena, izvrsno odglumljena i bavi se važnim temama, osobito s obzirom na to kako zapadni svijet nastavlja svoj postepeni zaokret prema autoritarizmu. Najnezaboravnija scena prve sezone je ona u kojoj June (glumi ju Elisabeth Moss) i Moira (Samira Wiley), prije nego što su prisiljene na život reproduktivnog ropstva, sudjeluju na prosvjedu protiv ukidanja prava žena na upravljanje vlastitim financijama. Uz sablasni remiks pjesme "Heart of Glass" benda Blondie, vojnici počinju tući ljude u prvim redovima, a zatim otvaraju vatru na civile. Baš kao što se roman temelji na stvarnim aktima nasilja, korupcije i autokracije koji su se već dogodili, serija je bila zastrašujuća jer je nudila viziju bliske budućnosti koja se činila (ili se još uvijek čini) sve bližom i stvarnijom.

Nemoguće je izbjeći Balkan u Ottakringu. Vidim to i na povratku iz „Pekarice“. Srećem susjede iz stana iznad mene. Oni su iz Novog Pazara i taman su na putu prema biralištu. Ipak, nedostaje glava obitelji. Kao i u mnogim kućanstvima otac je zadržao staro državljanstvo. Nikad se ne zna što se može dogoditi pa ti ostaje jamstvo da se u slučaju nužde možeš vratiti u staru domovinu. To, naravno, nije potpuno objašnjenje zbog čega oko 40 posto odraslih Bečana nema biračko pravo na lokalnim izborima. Drugi dio istine jest to da Austrija migrantima otežava izdavanje državljanstva. Primjerice, nema šanse da državljanstvo dobije netko tko je bio na socijalnoj pomoći neposredno prije no što zatraži papire. Isto vrijedi i za migrante koji ne rade puno radno vrijeme kao i za one koji primaju mirovinu, a koju austrijske vlasti ne smatraju dovoljno visokom za domaći standard. Nema šanse.

Od Njemačke do Južne Afrike, od šaha preko milijardi do geopolitike. Životni put jednog od ljudi iz sjene Donalda Trumpa obiluje detaljima na kojima bi mu i Elon Musk pozavidio. Kako je Peter Thiel od golobradog šahovskog velemajstora zaljubljenog u „Dungeons and Dragons“ i „Gospodara prstenova“ odrastao u jednog od najutjecajnijih poduzetnika te što je isklesalo gotovo mitsko lice američkih libertarijanaca prenosimo u iscrpnom tekstu Petra Vidova s Faktografa koji profilira ulogu Thiela u novom, Trumpovom, svijetu i SAD-u. Često ponavlja maksimu da “smo 1969. poslali čovjeka na Mjesec, a mjesec dana kasnije počeo je Woodstock i to je bio kraj napretka” te je uvjeren da su znanost i tehnologija ključni faktori koji pogone historijski napredak, stvaraju novu vrijednost i oblikuju sudbinu ljudskih društava. Musk smatra Thiela sociopatom, a Thiel o Musku govori kao o prevarantu, prodavaču magle.

"Svi znamo da situacija može brzo izmaći kontroli i takvo nešto bi nadišlo granice regije. Ipak, još uvijek postoji dovoljno razloga da mogu reći da ne vidim spremnost na nasilje – čak ni među onima koji žele odcjepljenje Republike Srpske", kaže Christian Schmidt visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Na opasku da novi američki predsjednik Donald Trump i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik imaju brojne sličnosti, Schmidt će odbiti tu usporedbu. "Predsjednik SAD-a vodi najveću svjetsku ekonomiju i slobodni svijet. Milorad Dodik upravlja entitetom s manje od 700.000 stanovnika i BDP-om usporedivim s njemačkim gradom Gelsenkirchenom. Osim toga, nije jasno u čijim je rukama Dodik – ranije sam spomenuo Moskvu", reži će visoki predstavnik u BiH, zemlji u kojoj građani opet žive u strahu od neizvjesne budućnosti i koja proživljava vjerojatno najtežu političku krizu u BiH još od kraja rata.

Kada s ovog svijeta ode starija generacija vjernika, onih vjernika koji su se molili samo u svojoj obitelji i kući i koji su posjećivali crkve i svetišta samo u svom zavičaju, a nisu nikad posjetili ni Svetu zemlju, ni Lurd (Lourdes), ni Fatimu, ni Mariju Bistricu, ni Međugorje, bit će to i kraj životno i zavičajno utemeljene duhovnosti, u kojoj nema spektakla, ni skupih i dalekih hodočašća, ni spektakularnih duhovnih seansi, ni pompoznih religijskih sletova i stadionskih koncerata duhovne glazbe. Nestat će nenametljive i suzdržane vjere, one vjere koja ne maše Isusovim križem u javnosti, niti ga reklamira na prsima, odjeći i autima niti njime obilježava svoj teritorij. Nestat će tiha, obiteljska i kućna duhovnost, koja ne viče, ne stvara buku, ne straši ljude niti se hvasta samom sobom. Dolazi vrijeme oholih i bahatih vjernika koji ne slijede Isusa iz Nazareta, nego hode ispred njega i njegovo Evanđelje prilagođavaju sebi i svojim prohtjevima.

Višejezična zbirka Biber 06, koja je ove godine tematizirala pomirenje u kontekstu ostavštine ratova i nasilja u zemljama bivše Jugoslavije, trebala bi biti objavljena do kraja mjeseca, a ovom prilikom donosimo jednu od tri nagrađene priče. „Dječak koji je volio zvona” autorice Vladimire Becić na žiri je ostavio "najjači dojam autentičnim jezikom, vještinom pripovijedanja i vođenja junaka kroz turbulentna ratna vremena". "Narator priče je dječak koji kroz život ide vođen pitanjima, a ne predrasudama kojima ga zatrpava svijet odraslih. Idući za tim pitanjima čitaoci će biti upleteni u čitav spektar dešavanja i emocija koje će biti spretno varirane od komičnih vinjeta ka tragičnom epilogu", stoji u objašnjenju tročlanog žirija koji je pročitao ukupno 490 priča pristiglih na ovogodišnji natječaj, na albanskom, makedonskom, bosanskom, hrvatskom, srpskom i crnogorskom jeziku.