Mujanovićeva knjiga ponajviše liči na Memorandum SANU. Taj nedovršeni dokument čiji se utjecaj često prenaglašava imao je također dvije ključne odluke: Iako su i drugi govorili o sličnim problemima, Memorandum je o njima govorio vanpartijskim jezikom te je zahtijevao reformu koja bi osigurala (biološki) opstanak jednog naroda (Srba) čiji je opstanak ugrožavao tadašnji ustavno-pravni okvir pri čemu je prošlost simplificirana a budućnost slikana najcrnjim bojama ukoliko se ne poduzmu radikalne promjene. Jedno od pitanja kojim se usput bavi Mujanović jeste i da li je svaki nacionalizam isti? Naravno da nije, ali kako je pokazala Marija Todorova u knjizi „Dizanje prošlosti u vazduh“, koja je govorila o „jakim“ i „slabim“ nacionalizmima, pravo pitanje jeste da li je „slabi“ nacionalizam tolerantan prema onima koji odbijaju njegovo viđenje prioriteta, njegovu interpretaciju prošlosti i budućnosti?

Jedan od najznačajnijih ratnih propagandista bio je bivši pisac za tinejdžere i osrednji slikar Momo Kapor (1937-2010), koji će na istim pozicijama ostati i nakon pada Miloševića. Naime, on je pokazao jednu dublju posvećenost ratu kao celoživotnoj aktivnosti, vezavši se za sudbinu ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Kaporov rad na polju ratne propagande dobro je dokumentovan, ali potisnut. Između teksta novinara Saliha Zvizdića, koji je pod naslovom „Naš književnik na četničkom pikniku“ objavljen u Vjesniku oktobra 1985. do teksta Tanje Tagirov „Druga smrt Mome Kapora“, objavljenog u zagrebačkim Novostima marta 2010, odvijao se život jednog Mome Kapora koji je danas prećutan, gotovo tabuisan, a umesto njega je podmetnuta slika momka u farmericama i patikama, rokera, večitog tinejdžera, pisca sentimentalnih omladinskih romana i slikara.

Mi obitelj smo pičili sa trajektom kod mog dida na Šoltu. Onda smo kad je trajekt armiža u Rogač iskipali se iz trajekta u tatinom škodilaku. Samo malo dalje na cesti je bila prugasta rampa. Na rampi je bijo veliki okrugli znak. Na znaku je pisalo Carina. Tu su auti iz trajekta čekali u koloni. Tata je rekao: „Šta je ovo, jebate irud?“ Mama je izbečila facu: „Neam blage…“ Kraj rampe je jedan barba vikao u mengafon: „Molimo sve putnike iz Hrvacke da idu u livu traku, a one iz drugih zemalja u desnu! Ponavljan, putnici iz Hrvacke u livu, a ostali u desnu traku!“ Mama je pitala: „Ma šta je sad ovo, za gospu blaženu?“ Tata je izbečijo facu: „Neam blage…“ Onda je kod rampe jedan barba iz pandurije tati da mot da spusti ponistru od škodilaka. Tata je spustijo. Murac je rekao: „Pasoše, molin!“

Pitanje smo postavili ministrici, a komentar smo tražili i od predsjednice Vijeća za interdisciplinarne i nove umjetničke prakse, no do objave teksta nismo dobili njihove odgovore. Izostanak evaluacije svakog programa predloženog za financiranje u ovom kontekstu dodatno doprinosi netransparentnosti jer, osim što prijaviteljima programa otežava promišljanje sadržaja koji produciraju u svjetlu njegovog razvoja i održivosti, ne postoji niti jasno izraženo i javno dostupno stručno vrednovanje koje bi predstavljalo branu proizvoljnosti. Ovako možemo zaključiti samo to da se radi o arbitrarnoj odluci koja nije utemeljena ni na čemu provjerljivom, mjerljivom ili dokazivom, čime Nina Obuljen Koržinek prijavitelje stavlja u neravnopravan položaj, kršeći time propise Republike Hrvatske u čije ime ove odluke donosi.