"Onda sam u Poletu snimio fotografiju koja je opet prelila čašu. Bila je to ilustracija omladinskog rukovodioca. Napravio sam sliku, to je bila naslovna stranica koja je predstavljala omladinskog rukovodioca i ovi su poludjeli kad su to vidjeli. Tema je bila 'Omladinski rukovodilac'. Ja sam onda uzeo jednoga poznanika ispred Zvečke, inače sina poznatog glazbenika i slikao njega i jednu djevojku koja se skinula gola do pasa. To sam slikao u haustoru pored Zvečke. Kafane. To je izašlo i ekipa u CK je poludjela. Onda smo mi, a u komunističkom sustavu se to tako radilo, po kazni faktički dobili 'cipelu' iz Poleta", govorio je Jasmin Krpan, fotoreporter svjetskog glasa, u razgovoru s Borom Kontićem prije četiri godine. Jasmin nas je ovih dana napustio u 71. godini života, a kakva je to bila pojava najbolje ćete vidjeti iz ovog intervjua.

naj didin frend barba Tonino sa Šolte je nazvao moju mamu na mobitel. On je njoj rekao da je dida umra. Mama je cijuknila: „Kako to misliš, umra?“ Barba Tonino je rekao: „Nije doša kod Bepa u konobu! A bija nan je četvrti za trešetu! Znači, stoposto je umra!“ Mama je podviknila: „Pa možda nije doša jerbo je osta doma, čoviče, a ne zato jerbo je umra!“ Barba Tonino je rekao: „Zašto bi osta doma ako se u Bepa igra trešeta, jebaga led? Otkad ga znan, taj nije propustija ni jednu paku!“ Mama je rekla: „Pa ima mali miljon razloga za ostat doma, jebate! Možda je skupija plauritu! Il je dobija proliv! Il je žginca nogu!“ Barba Tonino je rekao: „E znan, to san i ja pomislija! Pa san mu iša doma kucat na vrata! Al ne otvara!“ Mama je pitala: „I šta, baš si jako kuca?“ Barba Tonino je rekao: „Lupa san tuta forca!“ Mama je uzdahnila: „Asti krv irudovu!“

„Svake godine u ovo doba nekako mi teško pada. Unosi mi jedan nemir, mada sam svjestan svega. Ono što kažu ljudi – godine prolaze. Da, da… Ali, uvijek je nanovo. Žao mi je što ovaj svijet, ovakav kakav jest, ne gaji čovjeka i ne gaji slobodu. Toliko smo zaluđeni i zarobljeni od strane politike i ljudi koji je vode, da smo dovedeni u takvu situaciju da navijamo za rat. A Srđova je poruka bila: budi protiv svakog zla a pogotovo protiv rata“, reći će Rade Aleksić u intervjuu za Autonomiju. Rade je otac Srđana Aleksića, a „ovo doba“ je za Radu bolni mjesec siječanj. Prije 31 godinu, 21. siječnja Srđana su u Trebinju premlatila četvorica vojnika. Pretukli su ga jer je pokušao spasiti svog sugrađanina Alena Glavovića na kojeg su se vojnici okomili samo zato što je bio Bošnjak. Glavović se uspio spasiti, a bijes uniformiranih se usmjerio na Srđana.

Tržišna logika nema milosti, a u tome ni spomenička dobra nisu izuzetak. Jedan od svežijih primera je ostrvo Lastavica i tamošnja tvrđava Mamula na ulazu u Boku. Ovaj biser austrougarske mornaričko-odbrambene arhitekture i mesto stradanja brojnih Bokelja (za vreme Drugog svetskog rata, tu je italijanski okupator napravio logor za civile) po novom je pretvoren u luksuzni hotel za ekskluzivnu klijentelu. Obećanje o posebnoj „spomen-sobi“, kasnije povećano na nivo umetničke galerije, još ostaje neispunjeno. Ne bi trebalo kriviti strane investitore koji na lokaciju gledaju drugačije, i to što pokušavaju da zarade. Lokacija Mamule zaista je posebna, baš kao i sama građevina, pa se i te kako može unovčiti. Ipak, zadatak je države da zaštiti svoja kulturna dobra i istorijsko nasleđe, sa posebnim pijetetom prema mestima stradanja. A kada država zakaže ili ima neke druge, potencijalno finansijski unosnije interese ...