Ja i moj drug Dino sidimo na zidiću iza škole priko velikog odmora. Onda do nas dolaze dvoje barbi. Prvi barba mene pita: „Alo, malac, jesil ti Robi?“ Ja kažem: „Jesan!“ Drugi barba pita Dina: „A koji si ti?“ Dino kaže: „Dino!“ Onda ja barbe pitam: „A koji ste vi?“ Prvi barba kaže: „Mi smo Ante i Mate iz ustaške tajne službe!“ Tu meni i Dinu uleti zbunjoza. Dino pita: „Koja je to ustaška tajna služba?“ Ante kaže: „E pa ne mogu ti reć kad je tajna, klipsone! Jesil ikad čuja da neka tajna služba ide okolo i govori koja je?“ Dino kaže: „A nisan…“ Mate kaže: „Okej, to smo rješili! Nego, Robi, jel ti štancaš onu bilježnicu?“ Ja pitam: „Koju bilježnicu?“ Ante kaže: „Bilježnicu Robija K. šta izlazi na beogradskon Peščaniku!“ Meni uleti čudilo: „Šta je to beogradski Peščanik?“ Mate kaže: „Aj nemoj se pravit tudum, malac! Zna se da sve šta ti se događa isti sekund izlazi na beogradskon Peščaniku, u bilježnici Robija K.!“ Ja kažem: „Neam blage, čoviče…“

Moj dida i onaj njegov frend barba Tonino su bili kod doktora Špira u ambulanti na Šolti. Doktor Špiro je njih gledao sa raskobečenim očima. On je rekao: „Čekajte malo, jesan dobro skužija? Jutros ste uvatili u vršu šest jastoga i dvi grancigule?“ Dida je rekao: „Tačno!“ Doktor Špiro je rekao: „I odma ste došli u likara?“ Barba Tonino je rekao: „Tačno!“ Doktor Špiro je pitao: „Zašto, jebate?“ Dida je rekao: „Kako zašto? Jel ti, Špiro, misliš da je normalno da ti u vršu ulete šest jastoga i dvi grancigule?“ Barba Tonino je rekao: „To mora bit neki znak!“ Dida je rekao: „Neka je poruka trista posto!“ Doktor Špiro je gledao u njih sa zbunjozom. Onda je on pitao: „I šta sad oćete od mene?“ Dida je rekao: „Kako šta? Pa da nan daš uputnice za magnecku rezomancu!“ Doktor Špiro je zlamenovao se i mrmorijo je: „Ujmeoca, isina, iduva…“ Dida je rekao: „Nema šanse da mi toliki raci uđu u vršu, a da barenko jedan ne uleti u mene! Ako ne i dva-tri!“

Ono doba kada su Prijedor pohodili cirkusi, vašari, Romi s plešućim medama... Druga polovica 20. stoljeća. Mladost roditelja, potom i naša. Pioniri, štafete i zastave, omladinske brigade po Jugi kao i po parkovima, kino, Sana, olimpijski plamen pred Dvoranom Mladost. Doba cirkusa Medrano, koji je bio stacioniran pored Gradskog stadiona, u tzv. "pećanskom parku" koji je tada još bio obična livada. Ili cirkusa Corona, koji je dolazio ljeti i bio pored Sane, na mjestu gdje je danas hotel Prijedor... Nebrojeni vašari s fliperima, vožnje - sudaranja malim strujnim autima na žetone... Danas je sve to generacijama nakon kataklizme raspada Jugoslavije, krajnje smiješno i nevjerojatno... (Jugom 45 ili fićom u Crnu Goru na more, jarane). Ipak, ruše, ruše sve što stignu, a da im se uopće ne može objasniti da čine štetu koja je nepopravljiva i da će tako učeći naredne generacije, upravo ih naučiti da budu rušitelji svega ovoga što danas s ponosom prave.

Nitko nije postavio ključno pitanje koje bi se trebalo postaviti pred prizorom nasilja i mržnje u Amsterdamu: Zašto nas toliko mrze? Ne, nije zato što smo Židovi. Tako to izgleda kad živite u toplom, ugodnom balonu, potpuno odvojeni od stvarnosti i u potpunom poricanju, koje za nas grade izraelski mediji - Mi smo uvijek žrtve i jedino smo mi žrtve; Masakr se dogodio samo 7. listopada; Za sve je kriva Gaza; Svi su Arapi krvoločni; Cijela je Europa antisemitska. Imate li ikakve sumnje? Pogledajte „Kristallnacht“ u Amsterdamu. Nije da antisemitizam nema, naravno da on postoji i da se mora boriti protiv njega, ali pokušaj da se sve pripiše antisemitizmu je smiješan i lažljiv. Svaki Izraelac u inozemstvu od sada će biti meta mržnje i nasilja. To je ono što se dogodi kada ubijete gotovo 20.000 djece, provodite etničko čišćenje i razarate Pojas Gaze. To je mala osobitost svijeta; ne voli one koji čine ovakve zločine.