"Za masakr na sarajevskim Markalama napisao sam da je klasični primjer pogibije civila režirane u svrhu političkog marketinga, jer sam nasjeo medijskim manipulacijama televizije RTS" - tako je, iskreno i bez zadrške, veliki suvremeni srpski pisac Svetislav Basara rekao pred kamerama televizije VIDA, objašnjavajući jednu rečenicu koju je 1999. godine objavio u knjizi "Ideologija heliocentrizma", a koju su mu naročito zamjerili u Bosni i Hercegovini. Rečenica je glasila: „Sada već klasičan primer pogibije civila na pijaci Markale u Sarajevu, režirane u svrhu političkog marketinga tokom rata u Bosni, pokazuje da naknadno razotkrivanje prevare nema nikakvog efekta.“ Govoreći o mitovima, odnosno o kosovskom mitu i mogućnosti njegovog suzbijanja, ocijenio je da je "mitove moguće suzbiti samo pendrekom", što se, smatra, pokazalo i u slučaju druge Jugoslavije.

Odavno nisam pročitao nešto odvratnije od vijesti da je neko u dvorište porodične kuće košarkaša Edina Salaharevića, koji je 1992. godine mučen i ubijen u logoru Sušica, ubacio nožem isječenu košarkašku loptu. Salaharević je bio košarkaš "Slobode Dite" i juniorski reprezentativac Jugoslavije. Bio je veliki talent kojem su predviđali inostranu karijeru. U aprilu 1992. godine posjetio je porodicu u Vlasenici, samo par dana prije nego što je srpska vlast zatvorila kompletno bošnjačko stanovništvo u kućni pritvor. Edin više nije mogao izaći iz grada. Bezuspješno su intervenisali iz Košarkaškog saveza Jugoslavije pa i iz "Crvene zvezde". Ratni zločinac Predrag Bastah rekao je Edinu: “I kada bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si”. U noći između 11. i 12. septembra Edin je, zajedno sa ocem, odveden u logor Sušica. Nakon rata, kosti su mu pronađene u tri sekundarne grobnice.

Što god je Srbija postigla ili namjeravala na Kosovu, grupa sa Radoičićem je posula benzinom i zapalila. Vučić ovo i javno priznaje. Pa zašto onda nije "Gospodara Severa“ protjerao kroz ključaonicu „elzet“ brave? Čemu birane riječi spram "čovjeka koji sebe smatra za borca za slobodu“ – kako se izvolio izraziti. Vučiću takav vokabular nije jača strana. Naprotiv, svakog neistomišljenika on u sekundi krsti kao lopinu i stranog plaćenika koji radi protiv Srbije.Izgleda da današnji status Radoičića odgovara Arkanovom sa kraja prošlog stoljeća, pa dijeli i isti odnos prema sebi. Obojica su debelo zadužila poslodavce, stekli brojna saznanja i moć, ugrabili još veća bogatstva i uticaj. Razlika je samo jedna: nema slike Slobe Miloševića sa Arkanom, dok Vučićevih sa Radoičićem ima za podeblji album. Kako god bilo, Radoičiću ništa neće faliti. Cijenu njegove "borbe za slobodu“ plaćaju Srbi na Kosovu, kao što su oni u Hrvatskoj platili Arkanovu.

Moj dida sa Šolte i onaj njegov frend barba Tonino su išli prema barba Toninovom masliniku. Tamo je njih čekao neki barba Renato. Dida je barba Tonina pitao: „I šta oće ti Renato?“ Barba Tonino je rekao: „Oće kupit cili maslinik! Četri iljade kvadrata! Za parsto iljada eura!“ Dida je rekao: „Čoviče! Pa ko je ti Renato?“ Barba Tonino je rekao: „A neam blage! Biće neki krkan! Tajkunčina! Pun ka šipak!“ Dida je pitao: „A zašta će mu maslinik?“ Barba Tonino je rekao: „Kako zašta? Zato da ga potaraca sa bagerima i izgradi vile sa bazenima! I onda to proda ili renta! Idealna lokacija, pedes metri od mora!“ Dida je rekao: „Aha, sorta od risorta! I di ti imaš problem?“ Barba Tonino je uzdahnijo: „A neam blage, čoviče! Žaj mi je tih maslina! To mi je didovina! To su mi korjeni!“ Dida je zavrtijo glavom: „Koliko ja znan, Tonino, stabla imaju korjene! A ljudi postole!“ Onda je on počeškao se ispod francuzice i rekao je: „A zamisli koliko postoli moš kupit za parsto iljada eura!“