Na bogumilskim stećcima razasutima po Bosni možemo naći neke vrlo originalne i poetične epitafe. Obraćaju se namjernicima.

Jedan nepotpisani poručuje ("1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju"): Kada kiši ti ne možeš, a ja mogu da razumijem kakvo je to i koliko je to razočarenje za oblak kad postane voda.

Nekih 29 godina nakon njega "pocteni knez Rastudije Prvonjeg" govori: Onda kad sam mogao nisam htio, sada kada hoću ne mogu raširiti krila. I još, moleći za empatiju: Pristupite i žalite me, ali ne pritišćite me nogama, jer ćete biti vi kakav sam ja, a ja neću biti kakvi jeste vi.

Gorčin iz Soli ("1253. godne v srpanj legoh v zemju ko posjetcen") ogorčen je, kako mu i ime kaže: Ležim i gorko mi je. Sve vidim, sve čujem, sve sad znam, sve diram al zrak da udahnem ne mogu. I zato još gorče mi je, a dugo ti mi je ležati. Ne prolazi pored moga kama proplakat ću, jer ti si ono što ja bjeh i vidim ludo trošiš dane ko što ih ja potroših. Ne prolazi drugi put pored moga kama ugrišću te.

Kulduk Krilic ljeta 1268. žali nad svojom životnom taktikom: Za života ne zgriješih, ne učinih nažao ni ljudima ni stoci. I Boga svaki dan spomenuh po dobru i po tri puta. Slijedih put razuma ne srca. I sad mi je toga žao. Savjetuje namjernika: A ti ako ti je ostao još samo jedan dan života pred tobom je cijela budućnost.

A "dobri gost Mišljen" sa suprugom Badacom leži ispod kama, usječenog 1273. godine, kaže: Naši dani su izbrojani, naše noći potrošene, naši grijesi dim. Opservaciju prati decidirana vrijednosna ocjena: I da znaš više vrijedi crv koji se sada kreće no sva dobra djela koja zajedno učinismo za života svojih i Badaca i ja.

Čeprnja Dobrogost "u nevrime u prosinac godine gospodnje 1328." znade: Ono što ja danas znadem znat ćeš sutradan i ti. Zato ne juri u sutra.

"Asta, Bogcina Zlousica kći", izvještava ("1422. ljeta kad se radovaše sretni, a ja umrijeh") kako leži na tom mjestu ... a ne leži mi se. Kako bih rado sad pred veče s tobom kroz livade prošetala i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala. Pa da i nebo pukne. Ne bi mi bilo žao, ni stid. Namjerniče ne diraj mi kam, nek oni koji ne čine učine što ja ne učinih, jer ja tek sad znam kako dušu prže neispunjena davanja.

I, na kraju, jedan od mlađih zapisa – travnja 1449. gravira u kamen Kulduk iz Soli: Da mi se ispod biljega dić svaki bi mi novi dan bio po jedan pravi život.

Strah od smrti? Potenciranje vrijednosti dana života?

***

Prolaznost je drastična tema ljudskog života, temeljito obrađena u umjetnosti. Arsen Dedić, na primjer, već oko tridesete, već na drugom albumu, žali zbog kopnuća mladosti:

Pa zbogom, budi bolja s drugim
I daj mu više nježnosti
Jer to je ništa što ja gubim
O, mladosti, mladosti

Negdje u isto vrijeme piše i "Baladu o prolaznosti", s istog albuma:

I ostali smo tako kraj odlazeće vode

Na trećem nas je albumu, kao 35-godišnjak, počastio "Baladom o smrti":

U sve polako uvlači se studen
I sve smo tiši, sve nas više nema
To sunce prži jedan snježni grumen
To noć se duga u daljini sprema

Oko svoje pedesete uglazbljuje Vjekoslava Majera: 

Snijeg se topi
Sve se topi
Moja draga
Naša mladost
Naša snaga
Sve se topi

A i prepjevava Jacquesa Brela odmah:

Zbogom, al' teško je u smrt
Kad ptica pjeva i kad cvate vrt
I sav po proljeću je zrak

U 62. godini života ga već pere konkretnija nostalgija za sobom: 

Život se troši kao kreda
Tragovi nam se brišu
Uzet ću žlicu gorkog meda
I onda sâm u kišu

A kao 66-godišnjak lamentira u "Vrijeme je rijeka bez obala":

Bez kraja, bez pristaništa
Na putu do gubilišta
Preda mnom opet voda
A iza mene – ništa

Ima još tog materijala, ali dajmo prostora i Tinu Ujeviću, koji je nostalgiju za sobom, u suočenju s entropijskim svojstvom vlastitog bića, opjevao u "Hymnodia to mou somati": himna tijelu, u kojem su zvijezde i nebesa, mnoštvo rada u ruci, milje hoda u nozi, nade u očima, vulkan želje u boku, epopeja svih žeđi i kretnja u kroku. To je tijelo "silno još na grobnom pragu" – izvrgnuto mnoštvu smaknutih radosti, žrtvovanih sposobnosti i sila. Ono biva sprdnja slučaja, hir vasione, prijevod kaosa. Postavljaju se pitanja vrijednosti darežljive kapljice crvene krvi, treptaja mozga, svakog žmarka što vrvi … "koliko? nego koliko i život i vječnost vrijedi".

U intervjuu danom Vremenu 1998. godine, pod naslovom "Nostalgija za sobom", Џoni Štulić na klasično pitanje osjeća li nostalgiju za ovim prostorima odgovara: "Nemam nostalgiju ni za čim, već 15 godina sam vani. Ali imam nostalgiju za samim sobom. Hoću da kažem da se osjećam kao Neron, stalno velim – jao kakva veličina propada sa mnom."

Mislim, stvarno, hrvatski pjesnici ...

***

Poljsko-argentinski pisac Witold Gombrowicz sjedio je prije 71 godinu za stolom kafića u Avenidi Eden, u gorskom lječilištu La Falda, u argentinskoj provinciji Córdoba. Što je tamo radio? Razmišljao o tome što je radio prije 81 godinu. I, što je radio? Ha, isto to!

"Ništa izuzetno – a ipak, za mene je to mjesto kao lica u snu – složeno – ta tako mučna lica koja su spoj dvaju različitih likova koji ulaze jedan u drugi i uzajamno se maskiraju. Odasvud me tu gleda zloslutna Dvojnost, koja krije tešku i složenu tajnu. A sve to zato što sam ovdje bio prije deset godina. Sad vidim. Onda – izgubljen u Argentini, bez posla, bez oslonca, ostavljen u praznom, ne znajući što ću raditi za mjesec dana – postavljao sam sebi pitanje s radoznalošću koja često dolazi do bolesne napetosti – što će sa mnom biti za deset godina. Digla se zavjesa. Vidim sebe za kavanskim stolom ove iste Avenide, da, to sam ja. To sam ja za deset godina. Stavljam ruku na stol. Pogledam na kuću na drugoj strani. Zovem konobara i naručujem un cortado. Lupkam prstima po stolu. Ali sve to ima karakter tajnog obavještenja danog onome od prije deset godina i ponašam se tako kao da me on gleda. Ali istovremeno vidim i ja njega, dok sjedi ovdje, možda za istim ovim stolom. Otuda ta strahota dvostrukog viđenja koju osjećam kao rascjep stvarnosti, kao nešto nesnosno – kao da samom sebi zagledam u oči."

A što sam ja radio prije deset godina? Na istom mjestu radnje kao i ovaj čas, dok ovo pišem – pisao sam o smrti Arsen Dedića. Fejsbuk status prenio je jedan portal kao članak naslovljen "Arsenu, umjesto epitafa…" Danas tog članka više nema na internetima, pa ga neće biti suvišno ponoviti o – lako je izračunati – desetoj obljetnici Arsenovog dizanja sidra.

***

"Pitanje smrti često se krivo reducira na iskustvo smrti; tzv. 'straha od smrti' kao straha od onoga što se tada proživljava. Ali to je besmislen jezik, nesuvisao, zato što smrt – mrtvost – nije nešto što egzistira, stvarni entitet (ona je tek regulativni mentalni pojam). Ona je negativ pojma života, kao pozitiva, koji jedini tu jest stvarni entitet. Dakle, nisu posrijedi dvije činjenice suprotnog predznaka (+1 i –1 ), nego prisutnost i neprisutnost činjenice (1 i 0). Jedino o čemu možemo smisleno govoriti je iskustvo života – stanje 1 ili stanje 0 – ima li ga ili ga nema. Apsurdno je 'bojati' se bivanja mrtvim; stvar je samo u tragici eventualnog (preranog) nebivanja živim, u žaljenju za nedoživljenim životom kojeg se moglo doživjeti.

Jezgrovitije: nije pitanje je li smrt tragedija, nego da je tragedija gubitak života – te da to nije jedno te isto; ako ću biti shvaćen.

Neobičan osjećaj danas, uz ovu vijest za Arsena ... naime, da nisam nešto tužan uopće. Očitavam taj osjećaj u sebi (ili nedostatak istog) – i pitam se otkud, kako.

Možda zbog činjenice da je bilo samo formalnost proglašenja nakon vijesti u proteklih par tjedana – s otkazivanjem jednog po jednog organa – koje su nas postupno pripremile? Ma da da, je to ... Ali ne, ne, ne mislim da je do toga.

Posebno je neobično što ovako mirno to doživljavam utoliko što ipak imam već dugo, već i datirano, taj neki strah pri pomisli na njegovo umiranje. Pisao sam o decenijskoj povijesti toga u meni još u januaru, prije bilo kakvih vijesti medicinskih, ono kad je samo u jednom intervjuu spomenuo 'zaokruživanje priče' pomalo.

Pisao sam tamo o napunjenosti – sebičnoj – čak ne u prvom redu žaljenjem osobe Arsena, koliko 'žaljenjem unaprijed za svime onime budućim, još neaktualiziranim, što ćemo izgubiti s njim, što ću izgubiti sam' (i da bi ga 'trebalo držati kao na dlanu, pod staklenim zvonom, ako ne radi njega, a ono radi mene'). Čudno je da me danas to manje pogađa nego što me pogađala sama pomisao ondašnja, i iz mnogih točaka u vremenu prethodnih, dok je još bio živ.

Vjerojatno sam se vremenom saživio s idejom – možda je to baš bio taj proces, kao ključan, što tu ideju već dugo mislim?

Ali nešto drugo mi se čini ključnije: ako govorimo o tuzi zbog njega – ne mogu nego si priznati: pa ja zapravo uopće nisam nešto tužan zbog njega! I dalje sam samo zbog sebe (nisam se zajebavao tamo). Ja bih još te muzike da nastaje i popratnog teksta – eto to. Samo što danas nisam ni zbog toga tužan, jer danas nije dan te tuge, nego jedino ove druge eventualno ... kad bi je bilo. Ali nema mi je!

Pitao sam se jednom isto bio i što bi to zapravo imalo značiti kada ponavljamo one izlizane izreke o karakteru najboljih stvari u životu (kao 'besplatnih' ili 'uopće ne stvari') – pa naletio u jednoj knjizi na nizaljku 'ljubav, nagnuće, kreativnost, spolna želja, inspiracija' (riječju: eros) – u kontekstu koji ih označava stvarima koje je 'moguće zaštititi i poticati, ali ih ne možeš potraživati'. Što mi je upalilo lampicu prave definicije najboljega u životu: to je ono što nije moguće iznuditi – od sebe ni od drugoga.

Tragika nije u smrti, nego u gubitku dobrog života, nedoživljenju dobrih godina. Arsenu je bilo 77, što je lijepa brojka, solidna, ali čak nije stvar u brojci – jer netko drugi ne bi možda u tih 77 puno vrijednoga nakupio – nego što se radilo o egzistenciji koja je upravo oličenje dobrog života, krcatog ovim stvarima koje nije moguće iznuditi – ispunjenog i ispunjujućeg. Sretnička sudbina, jako.

Nema se Arsena zbog čega žaliti, sigurno mi je to!"

***

Čisto radi aritmetičke poetike ovog teksta, hajde da kliknemo i na link u linku: na zapis iz januara 2015. godine, dok je pjesnik još bio živ. Radilo se doslovno o decenijskoj povijesti, o tajnom obavještenju od 2005. do 2015. godine.

"Sam je to Arsen tako zadao, ovakvom izjavom, pa onda i ljudi prihvaćaju; kao da treba dati neko zaokruženje priče ... zaokruženje Arsena? Misao, kažem, dosta morbidna, ali osobno, sve mi je prije nego novost. Kad sam pročitao naslov, odmah me sjetio da sam jednom si zabilježio takvo nešto ... Išao sam to potražiti sad: godina je bila 2005., gledao sam na TV, on na bini s mikrofonom, pjevao je 'Ni ti ni ja', a ja sam mislio kako je ovo najbolja izvedba pjesme koju sam čuo – bolja mi, puno bolja od studijske verzije. I zadivljenost. I onda sam mislio (čitam sad tog sebe od prije 10 godina) kako i inače taj čovjek ... mislim, stvarno ... strašan osjećaj za jezik, za govor, melodija, sugestivnost, dikcija, intonacija, akcentuacija, sve, da uopće ne ulazimo u tekstove, poetske sposobnosti, humor, inteligenciju. Za ne povjerovati, prosto da se uplašiš (tako sam si to bio zapisao) kako je u pitanju rijedak spoj, sretan spoj, koji se svezao u tom čovjeku."

Pričao sam kako mi je perspektiva snažno obojena sebičnošću, egoizmom; da mi nije normalno da ljudi poput njega ne uživaju pažnju narodne garde, da ih čuva, mazi, pošteđuje – mene radi. 

"Poslije je izašao i 'Rebus', mislim 2008. – a ovo ranije razmišljanje mi se vratilo: evo (rekoh si) to je to, aktualizacija tadašnjeg puko potencijalnog budućeg, o kojoj sam onda mislio, još si ne mogavši ni predočiti album u konkretnosti. Da se nije tijelo održalo ovih godina međuvremenskih, 'Rebusa' ne bi bilo. I neumitna sljedeća misao: hoće li ih biti još? Je li onda ovo zadnja postaja koju nam daje? I u biti se tako i odigralo: nije bilo više postaja tog tipa. Danas čitam intervju, čitam naslov, i mislim na tu 2008. kada sam mislio o onome što sam mislio 2005. Sad, znači, Arsen već i sam naglas govori ono što sam ja samo poskrivećki razvlačio po glavi, ne usuđujući se čak ni sam pred sobom suviše naglas misliti, a kamoli pred drugima govoriti. I nije mi svejedno. Što ti je egoizam."

***

O kakvom bi se tajnom obavještenju moglo raditi od 2015. do 2025. godine?

Umrli su ove godine prvo Matija (prije par mjeseci), sad i Gabi (prije nekoliko dana). Neke se stvari same nameću. Njegova prerana smrt činila bi prehrabrim (neumjesnim?) za reći isto što i o Arsenu – tu je svakako bila riječ o tragičnoj vijesti, nije je se moglo primiti bez tuge. Ona je umrla u dubokoj starosti, no po svoj prilici je kumovala shrvanost najtežim mogućim gubitkom – tako da nas također nije mogla ne preplaviti tuga. 

Nemam sa svoje strane ništa za dodati ovim generalijama. Matiju i Gabi nisam nikada upoznao; Arsena jesam, na deset – ali ne godina nego sekundi. I dalje mi nije moguće pričati o bilo kakvim osobnim dimenzijama toga da ih nema. 

Arsena, dakle, nema točno deset godina – tim smo se povodom ovdje okupili. Mogao bih se zapitati ne samo o sebi, lupkajući prstima po stolu i promatrajući se kako lupkam, očima onog sebe iz 2015. godine, nego i o Arsenu po istom postupku. 

Nije na meni da ga žalim kao osobu, a dosta je i objektivnoga u ocjeni da se radilo o životu koji nije za žaljenje (misao o nesretnoj sudbini osobe kojoj sin tako prerano umre bila bi suviše filozofska u okolnostima nedoživljenja te smrti). I dalje ga nije za žaliti ni kao umjetnika. Za žaliti je mene i ostatak publike što više ne stvara – ali, hej, vrijeme liječi i takve rane. Današnje pitanje dvojnosti, rascjepa u simultanom gledanju ondašnje i današnje verzije, glasilo bi: okej, ja sam postao deset godina stariji, a on?

Brzi odgovor: pa, ništa, i dalje je jednako mrtav. Ne može se biti mrtvijim nego nekada. Ako je smrt negativ realnog pojma života, ne može ta nula, kao neprisutnost činjenice, postajati nekako neprisutnijom, sve više i više nulom. Nema gradacije. A ni aritmetika ne podržava množenje nule. Biti mrtvim nekoliko dana, par mjeseci, deset godina ili sto milenija jedno je te isto. Isto onako kao i što nam ne čini nikakvu razliku, s obzirom na našu egzistenciju, vrijeme mrtvosti prije nego smo se rodili odmjeriti na nekoliko dana, par mjeseci, deset godina ili sto milenija.

Kompliciraniji odgovor opet bi uzeo perspektivu mene koji gledam na živog Arsena. 

***

Tamo gdje sam odrastao postojali su ljudi i prije mene (ne znam zašto sam to napisao, jer trebalo bi biti samorazumljivo, zapravo). 

(FOTO: Orahovica iz prošlosti)

Ako koga zbunjuje slika gore: to su moji sugrađani, iako ne i suvremenici, tamo neke davne godine gospodnje. Narod blizak mi (jer dijelimo egzistencijalno mjesto radnje, možda i krvno srodstvo, tu i tamo) i istovremeno posve dalek (jer vrijeme radnje jako odudara). Evo još jedne slike, iz još davnije godine.

(FOTO: Orahovica iz prošlosti)

Jedno je izvjesno: svi su ovi kupači odavno mrtvi. Ali što me uopće toliko tjera da razmišljam o mrtvosti dok je gledam? Mislim da bi to mogla biti upravo živost kupača. Možda zato što su – goli? Ogoljeni, reducirani na nagu egzistenciju. 

Vide se lica i na masovki u čast Stepincu, ali ta su lica mehanička, obilježava ih trenutak ukočene bezdušnosti u namještanju za ceremoniju slikanja. Na kupalištu su nešto opušteniji pred aparatom. Gledamo konkretne osobe, možemo osjetiti što upravo sada – tj. tada – proživljavaju, što u sebi stvaraju ... Svaki ima neku svoju ekspresiju, prosto im možeš napipati duše na toj slici ... ovome je malo hladno, onaj se stidi, treći se ustobočio, klinci u vodi ''izvode'', žgoljo na ćošku se pogureno s... smije ... i, oh ...

Osmijeh se zaledi na čas. Taman kad čovjeku dođe misao kako ovo ovdje nije bezlična masa, nego živi ljudi – podsjeti se da je to, de facto, sve samo ne točno. Koliko god bili živi, ipak uopće nisu živi! Te su bačve otkad popijene. Čak i ovi klinci u prednjem planu – to su možda preci nekoga koga danas poznajem, tvrdo pokojni djedovi, pradjedovi, čukundjedovi mojih današnjih sugrađana.

Ježi kožu to simultano preklapanje dječaštva usred pokreta (jer dok ih gledam, osobe iz prvog plana slike ne mogu mi biti nego dječaci) i pokojnog metuzalemstva (jer jednostavan račun mi govori da su oni otprilike vršnjaci mog pradjeda, pokopanog 1951. godine). Cvat preklopljen uvenućem. To je živost podšivena mrtvošću. U isti mah su mi prisutni i odsutni, cvatu i venu, prezent i perfekt, "jesu" i – "bili" ...

***

Uglazbio je Arsen i Ivana Gorana Kovačića:

U planini mrkoj nek mi bude hum
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg
Mûku moje rake nedostupan, bijel

Prošlost "jest" u svijesti ovdje i sada – kao jedno od bitnih svojstava svijesti – pisala je o tome fenomenološka filozofija (Husserl, itd.), a bit će da ju je i Gombrowicz čitao. U zapisu iz 1966. godine, meditira: "Da bih o nekome mogao reći da je 'bio' (nečuvena riječ, nešto kao 'jest', ali slabije), to mi se 'bio' mora ukazati, i to na samom obzoru moje sadašnjosti, kao čudna točka križanja dviju zraka: jedne koja vodi iz mene, iz mog napora za rekonstrukcijom, i druge koja nastaje izvana, na samom presjeku prošlosti i budućnosti, u samoj točki protjecanja, i koja omogućava da ono što je bilo prihvaćamo kao nešto što još uvijek jest, što jest kao nešto 'bivše'."

Gombrowicz se osvrće na jednu svoju, kako ju je nazvao, prababu, o kojoj skoro ništa nije znao: "vanjština, karakter, život, ništa, ništa osim da je šesnaestog lipnja 1669. godine, na sam dan izbora kralja Michała, kupila dva lakta baršuna i đumbir. Sačuvao se žut arak, prekriven računima, a sa strane je pisalo, više se točno ne sjećam, nešto kao 'Gosp. Szołt, molim vas na povratku iz Remigole kupite dva lakta baršuna i đumbir'. Đumbir i baršun, samo to, ništa više."

Muk rake. Imam sličnu priču. Od jednog mog pradjeda ostala mi je samo požutjela fotografija – čovjeka s brčinama – i legenda o tome kako je lijep dio života proživio u zarobljeništvu u Sibiru. Kako je pak tamo dospio nije mi poznato; načuo sam od starijih nešto o tome da se vratio u zavičaj "nadljudskim naporima", ali pitate li me bilo što konkretnije, neću vam znati reći. Njegova osoba za mene je misterij gotovo u cijelosti osim u tom malom fraktalu u kojem mi "biva" u mojoj sadašnjosti, s komadićem žutog kartona i rečenicom-dvije.

 
(FOTO: Privatni album)

Barem tu sliku imam. Fotografija čini bitnu razliku u odnosu na papirić kojim je Gombrowicz raspolagao (ipak se radilo o 17. stoljeću). Nečije bivstvo u prošlosti rekonstruiramo iz tragova, a oni su kaotični, fragmentarni, slučajni. Fotka je puno bolji trag od spiska – za dokučiti osobu koja "jest" tako što je "bila" – budući da otkriva bitnu dimenziju baš osobe.

***

Slike iz prve polovice prošlog stoljeća ukazuju na još nešto: razliku u doživljaju mrtvosti kao funkciji protoka vremena. I moj pradjed i moji davni sugrađani i Ivan Goran Kovačić mrtvi su od puno prije nego što sam se rodio – "jesu" mi tako što su "bili" sve otkako znam za sebe. Što vrijeme više prolazi, više bivaš mrtav u očima onih koji te rekonstruiraju. Ne znači li to da je i Arsen ipak postao mrtvijim u ovih deset godina? Neće li mi i on sve više "biti" samo tako što je "bio" – sastavljen od tragova koji blijede, rasipaju se u kaosu, naposljetku od trošnog materijala?

Entropija sve jede. "Tragovi nam se brišu", jer kreda je to. Ultimativna dimenzija smrti sad i Gabi i Matije u iščeznuću je kompletne nuklearne obitelji, kao nagle zgusnutosti ništavila. Gdje je nestao sav emotivni život iza „Sine moj“ (o branjenju Matijinog sna), „Gabrijele“ (o jednom licu koje ne spada u mnoštvo), „Nježnosti u mraku“ (o sreći), eponimske „Pjesme o Gabi Novak“ ili čitavog „Gabi & Arsen“ albuma? Kao stranac, nemam prava na osobna razglabanja, no ni ne pričam u tom registru – pričam o la condition humaine. Na kraju svake obitelji stoji ništavilo, prije ili kasnije – spada među teže misli za misliti.

Muk rake? Istinabog, danas su druga vremena nego u štura doba mog pradjeda. Svak' si je uslikao dupe iz svih mogućih i nemogućih poza i okačio na instagram – problem arheolozima naših osoba neće biti pronaći tragove fotodokumentacije, nego isplivati iz bujice. U doba Gabi i Arsena nije baš tako bilo, no konkretni oni figurirali su odvajkada kao popularne ličnosti, takoreći zvijezde, pa ne oskudijevamo tragovima, od vizualnih do notnih zapisa. 

Na videu pjesme o prijatelju koji je umro u davnom ratu – i blijedom licu smrti koje bdije i pored njega – mogli bismo se fokusirati na pojavnost, koristeći ga onako kao što sam i ja koristio požutjelu sliku svog pradjeda. Tek će, međutim, zapisanost u pjesmi samoj biti onaj trag koji stvarno koči entropiju, koji čini da Arsen ostaje živ, danas kao i prije deset ili dvadeset godina. Pa i onda, paradoksalno, kad upravo o toj entropiji autoreferentno pjeva, poetikom stećaka.

Neka šikne travom uz trnovit grm
Besput da je do njeg, neprobojan, strm
Nitko da ne dođe do prijatelj drag
I kada se vrati, nek poravna trag

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.