Ne vjerujte što vam pričaju, četrdesete su zapravo super godine. One u kojima se čovjek već odavno pomirio s vlastitim dosezima i promašajima, manje ili više suženim perspektivama i, ako je imalo pozitivan, uživa na način na koji ranije niti je stigao, niti znao kako. A onda odjednom moraš napisati nešto o prijatelju koji je umro.

Ako makneš ime i prezime, ne radi se o gromu iz vedra neba. Godine su to koje su svakako prerane za umiranje, ali i one u kojima takva vrsta sranja postaje - vjerojatnija. I tako, dok kuliraš u četrdesetima, jednostavno si sve svjesniji - roka trajanja.

I jasno ti je da ćeš u nekom trenutku, ako baš ti nisi onaj s najkraćom slamkom, prije ili kasnije morati ispraćati nekoga tko ti je obilježio život na načine na koji to mogu napraviti samo bliski ljudi. I nekako se pomiriš i s tom vrebajućom izvjesnosti.

A onda ti umre Ante Perković.

"Umro je najbolji od nas. Najuspravniji čovjek naše generacije. Prijatelj uvijek spreman pomoći. Danas je umro svijet u kojem smo živjeli, nema ga više", napisao je Šile i tu je jebeno suvišno bilo što dodati, osim psovke.

Znate, popisi nečijih radova i profesionalnih dostignuća lijepa su stvar. Ali samo stvar knjižničke namjene. Možda kao vodič i preporuka (svakako preporuka) za ulazak u svijet koji vrijedi otkriti i otkrivati.

Svatko od nas koji su imali tu nevjerojatnu sreću da su se s Antom družili u nekom periodu svog života, zna, međutim, da je to samo dio priče. Manje bitni dio. Malo je ljudi uopće u stanju proizvesti komadiće života koji oplemenjuju. Ne, dakle, (samo) umjetnička djela, pjesme ili knjige. Komadiće života. Uglavljene u trenutku, ali tako da ga učine neprolaznim.

Ante kako svira "Mesečevu kći" za stolom s kariranim stolnjakom u nekoj vikendici.

Ante vojnik koji pere naš WC jer ga "više ne može gledat'".

Ante koji izlijeće iz studentske sobe kreativno psujući u pravcu malog crno-bijelog televizora na kojem Zadar gubi.

Ante koji zna da ću mu zadnji donijeti tekst za novi Puls, a onda ćemo svi skupa s manijačkim žarom provesti koji dan i noć slažući novine.

Ante koji, kao i svi mi, voli, grli i guta život, ali ga procesira i opisuje na načine koje smo svi osjećali u želucu, ali ih nikad ne bi znali tako izreći.

Ante koji, uvijek nekoliko koraka ispred vremena, cijelu jebenu 2001. godinu provodi pišući (sjajni, normalno) svakodnevni blog; prije blogosfere, prije facebookova, prije twitterova.

Zapravo bi bilo najbolje sad, kao nekad, slušati onih nekoliko sekundi tišine na kraju kazete. S ugašenim svjetlima i žarom koji kruži u mraku. Čekati onaj konačni "tup" mašine koja je odvrtila traku do kraja. I, ovaj put, s jednim čovjekom manje, nastaviti još neko vrijeme samo postojati u tami.

Jebi ga, drugarice i drugovi. Odsad smo i službeno - preživjeli. Potrudimo se da vrijedi.

P. S. Bez obzira na mračno vrijeme kakvo nam se kuha posljednje dvije godine, Hrvatska danas nema ama baš nikakve usporedbe s mrakom u koji je bila zavijena te 1994. godine. Okupirana i izranjavana, ali i u mentalnoj i političkoj samoizolaciji. Svatko s izdvojenim mišljenjem bio je odmah sumnjiv. Mediji u službi. Crkva posvuda. Srpska glazba se nije puštala na radio postajama, po stanovima i sobama se slušala poluglasno, a policija je znala uzimati podatke zbog pjevanja pjesama Riblje Čorbe.

Ante je napravio intervju s Canetom iz Partibrejkersa.

Završava Canetovim apelom: "Molite za mene". Ante dodaje zadnju rečenicu: Kupio sam krunicu.

Kupio sam krunicu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: wikipedia