Listići pored noćne lampe. U povodu stoljeća od smrti A. B. Šimića

Prošlo je već puno stoljeće od Šimićeve smrti i ovaj disput posvećen je datumu pjesnikova umiranja, jer život istinskih pjesnika u našoj zemlji počinje zapravo tek poslije njihove smrti. Taj žalosni paradoks. Tragizam bolesti i kratkoga života Antuna Branka Šimića često određuju kao pjesnika smrti, ali to je samo jedna površna i ad hoc odredba. Njegov cijeli opus oda je upravo životu, životu u kome je i njegov kraj „nešto sasma ljudsko“, nešto čiju neumitnost prihvaćamo kao vlastito disanje. 

„Nitko, u cijeloj našoj literaturi, nije se ljepše pomirio sa smrću“, kaže Dobriša Cesarić u članku koji je napisao odmah poslije pjesnikova odlaska. 

Pjesnici su često opjevavali smrt kao kozmički udes, kao neoprostivu okrutnost božjeg nauma, ali Šimić se s njom familijarizirao („Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času“), ona s njim živi od rođenja i nakon kraja ona „kraljuje dalje sama“. „Prevladao je očajanje pred tom prazninom, saživeo se sa tim ništavilom pred kojim pesnik stoji nemoćan i nem, izmirio se sa smrću pre nego što će se njegovo telo sa njom uhvatiti u koštac, pomirio se sa njom i time je i nju, smrt, smirio, uspokójio, prilagodio sebi, razoružao i ukrotio“, napisao je Marko Ristić (1902-1984) u svom blistavom eseju o Šimiću, naslovljenom „Sonata u sivom“.

***

Sin seoskog džambasa, rođen i odrastao u grubim hercegovačkim stranama, još kao učenik franjevačke širokobriješke gimnazije, pisao je strofe okrenute nekom uzvišenijem životu od onog koji je gledao, onoga koji je živio. Letio je iznad škrtosti i oskudice, iznad siromaštva i svake ograničenosti, stremeći uvijek prema višem i nedostižnom. Opisi seoskih siesta, hercegovačkih krajolika, pod utjecajem matoševske parnasovštine, doimlju se kao bljedunjavi akvareli, ali njegov glavni opus, vidjet će se kasnije, negacija je svakog kampanilizma i regionalizma, što će uzročiti i njegove sukobe s okolinom, pa i samom svojom svojtom, jer tko bi mogao opjevati sudbinu mladića, „mladića što su ostavili zauvijek svoj dom i roditelje, braću, prijatelje i njihova božanstva - i ostali sami da u samoći traže novog boga“. Ne samo zbog činjenice na genius loci ovog razgovora, valja naglasiti da se on, poglavito u ranim pjesmama, divi vitkim mostarskim munarama, otkriću tajanstvenih mahala, muslimanskih djevojaka „bula“ što se kriju u sjenovitim baščama, pjesama sevdalinki, što su, pjeva on, „odjek naših duša“. U jednom kratkom tekstu on ekstatično piše kako je za njega Mostar najljepši grad na svijetu, u tom melankoličnom zapisu iz zagrebačkog Zrinjevca s divljenjem navodi doživljaj jednog Bosanca koji se vraća s fronta i sam na toj zagrebačkoj klupi u parku pjeva sevdalinku: „Poljubi me, zagrli me, Muhameda ti, A ja ću ti sevdalinke pjesme pjevati“.

***

Ivan Goran Kovačić Šimića je nazvao pjesnikom tijela i siromaha. Rano obolio od tuberkuloze, koja je u to vrijeme bila neizlječiva bolest, Šimić je poetski svjedočio o propasti vlastitog tijela. „Mene jedu bakterije, trune trune jadno meso. Ja sam dijete, Bože, dijete“ pisao je još u ranim pjesmama, noseći se sa svojom bolešću hrabro i bez hroptanja. Živio je skromno u jednoj zagrebačkoj sobici, otac ga više nije htio pomagati, izgarao je u grču stvaranja, kako kaže, vraćajući suncu ono što je od njega dobio. Za vrijeme liječenja u dubrovačkom sanatoriju, svom beogradskom prijatelju piše da mu pošalje na prevođenje kakvu francusku ili njemačku knjigu, jer ne može platiti troškove bolnice. Taj život u siromaštvu opjevao je u veličanstvenom ciklusu, o siromasima, gdje kaže kako „siromasi nestalno lebde između života i smrti“. Paroksizam siromaštva često je završavao u gladi, a u to vrijeme franjevac fra Didak Buntić tisuće hercegovačke djece spasio je od smrtnog izgladnjivanja, prebacivši ih u Slavoniju. Šimićev najbolji prijatelj iz djetinjstva Ilija Glavota, također je pisao stihove, a umro je od gladi, o čemu Šimić svjedoči u jednom patetičnom i dirljivom zapisu. Iz propasti vlastitoga tijela rađale su se socijalne prozodije, ontološki i bez bilo kakva političkog angažmana, kakav je cijeli ciklus o siromasima.

***

„Preobraženja“ su, svakako, kamen-međaš hrvatskog modernog pjesništva, knjiga koja je promijenila pravac i smjer naše književnosti u dvadesetom stoljeću. To je zvjezdani rukopis, djelo kome se, ni nakon stoljeća od njegova objavljivanja, ne može ni oduzeti ni dodati ni jedna riječ. I najveći pjesnici, veli Gottfried Benn, pamte se po četiri ili pet pjesama, a ta Šimićeva knjiga, jedina koju je za života objavio, govori se naizust, cijela. Šimić je vjernik i prvosvećenik poezije, a njegova zvijezda, prerano ugasla, osvijetlila je cijelo jedno pokoljenje. Bio je duhovni aristokrat i tvrdio da je pisanje poslanje i tajna, a ne kvantiteta i makulatura. Njegov odnos prema tradiciji izrazio je u tezi da trebamo srušiti roditeljsku kuću, ako smo u stanju na njenom mjestu napraviti novo,svijetlo i raskošno zdanje. Polemički je rasturio ranu Krležinu i kasniju Nazorovu poeziju, ismijao je Vidrića i Krkleca, dokazujući da je poezija dubinsko poznavanje jezika, da je hiperprodukcija najčešće obrnuto srazmjerna kvaliteti, a da je književna slava uglavnom nepoveziva sa duhom književnosti. Kao i svi geniji, postao je čitan i slavljen tek pola stoljeća nakon prerane smrti. S naslovnicom koju je uradio veliki srpski slikar Sava Šumanović, knjiga „Preobraženja“ tiskana u svega pet stotina primjeraka, gotovo neprimjetna u vrijeme svoga izlaska, donijela je obilje velike poezije, koja će pobijediti vrijeme i njegova neumitnog slugu – zaborav. Šimićevo djelo danas predstavlja same vrhunce hrvatske književnosti, a Slobodan Blagojević u svojoj velikoj antologijskog sintezi novoštokavskih jezika izdvaja ga kao posebno poglavlje, jedan zaseban lirski kontinent.

***

Srpski pjesnik Milovan Danojlić napisao je prije četrdesetak godina da bi svaka antologija hrvatskog i srpskog modernog pjesništva trebala početi i završiti Šimićevim stihovima. U hrvatskoj književnoj znanosti najčešće ga apsolviraju pod egidom ekspresionizma, čijom je poetikom jedno vrijeme bio oduševljen, ali on je i tu poetiku nadmašio, jer je njegov talent bio isuviše jak i moćan da bi ostao u okvirima jednog pravca i jedne poetike. Među prvima u Hrvatskoj pisao je o njemačkim ekspresionistima, svojim suvremenicima. Pozdravio je ekspresionizam kao posljednji književni pravac koji je, kao što veli Benn, društvenom kaosu uspio dati formu. Prevodio je suvremene francuske i njemačke autore, idući ukorak s duhom vremena. Hrvatski pjesnici su ga čitali, a malo su od njega naučili. Nedavno mi je Mladen Vuković iz Splita poslao jednu zbirku pjesama, što su ih naši pisci posvećivali Šimiću, gdje su uvrštene i dvije moje pjesme. Pažljivo sam čitao te pjesme-posvete, a ima ih pedesetak, i nakon čitanja zaključio da sve one ne vrijede ni pola Šimićeva stiha. „Bio je u Beogradu u martu 1923. Tada sam ga jedini put video. Tiho je prolazio kroz život, mali, crnomanjast, ozbiljan. Tiho je morao ući i u bolest, tiho izaći iz života. Padala je kiša kada je bio u Beogradu; u sivome vremenu, neopažen, nije izgledao kao pobedilac, kao neko koji nadvlađuje život i razdire ga, neizgladivim, tragom smeha i moći“, piše Marko Ristić, i nastavlja: „Okrenut književnosti, razmišljanju, činilo mi se, ovako izdaleka, da je malo veze hteo da ima sa društvenim igrama“. U jednoj polemici s Krklecom, koji je branio Vidrićevo hrvatstvo od „Šimića Balkanca“, Šimić ovako o sebi kaže: On piše „protiv mene, koji sam po krvi također neki Hrvat, ali i u kritici o Vidriću i u cijelom svom životu čist od svih stranaka, svih politika i svih nacionalizama uopće.“

***

Sa tužnim smiješkom na licu čitao sam kako organizatori „Šimićevih susreta“ zadnjih godina u čast pjesniku organiziraju mise zadušnice. Prisvajaju ga oni kojima nije pripadao. Molimo za oprost njegovih grijeha, ili se rugamo toj duši, čistoj duši hrvatske poezije. Iako po inicijaciji katolik, Šimić je bio zatočnik stanovitog „ruševnog kršćanstva“, kako u povodu Baudaleirea piše Hugo Friedrich. On vjeruje i sumnja: Jer „Boga više nema, u hramu ni izvan hrama. O zašto mi ubiste Boga i ostaviste me sama“. Šimić je sve, samo ne katolički pjesnik. On se s kršćanstvom kao dogmom borio, opisi Kristova raspeća, zatim njegove majke u kojoj on vidi svaku majku („i svoju majku“), koja više želi „pored sebe živog sina, nego mrtvog Boga“, svjedoče kako „ne traži boga mišlju u praznini“, pa sve do panteističkih gnoma „Bog oko tebe treperi, miriše i šušti“. Šimićev „Nađeni Bog“ nije diktat dogme, nego duboke spoznaje o uzaludnosti svake dogme. Kršćanstvo je shvaćao u antropološkome ključu. „Nas nitko otkupio nije, svaki od nas sin je Božji, što je s neba u bijedu svijeta sišao“, pjeva on, svjestan da je naše biće određeno nečim božanskim, da u svima nama postoji taj nebeski pečat i trag. On pjeva o Kantovom kategoričkomu imperativu, o zvjezdanom nebu nad nama kao jedinom moralnom imperativu, nalogu da „ne ideš malen ispod zvijezda“. U svojim socijalno inspiriranim pjesmama („Žene pred uredima“, „Siromasi“) on, pak priziva Boga da spasi ove jadne ljude što žive na granici između poniženja i stida. I vrijedi ponoviti, ovo su veliki hrvatski stihovi, koji zvuče poput Bachovih orgulja: „Nas nitko otkupio nije. Svaki od nas sin je božji što je s neba u bijedu svijeta sišao.“

***

Ta posveta, „Tatjani posvećeno“, meni je uvijek izgledala kao čarobni ključ tog veličanstvenog književnog zdanja, čak kao pjesma, o čemu ću nešto kasnije. Šimić je posvete pisao ljudima s kojima je bio blizak, ili na neki način dubinski povezan. Dirljiva je njegova posveta svom prijatelju iz djetinjstva Iliji Glavoti, koji je umro od gladi. Dvije pjesme posvetio je Niki Milićeviću (1897-1980), mostarskom eruditu i prevoditelju, prijatelju, koji ga je pratio u književnosti i u životu (ovom mudrom i vehementnom Mostarcu svoje bitno djelo, roman „Ponornica“, posvetio je i Skender Kulenović, mnogo godina kasnije). Šimić je jednu pjesmu posvetio i samom Krklecu, s kojim je vodio žestoke polemičke okršaje, ali s kojim je ipak ostvario emotivnu i duhovnu vezu. Posveta Tatjani, pak, izraz je odanosti i ljubavi ženi koju je volio i koja ga je pratila sve do njegove smrti. Ta ljubav ostavila je na njegove pjesme snažan pečat, a teško je danas i nezahvalno nagađati, ali je vjerojatno da je i Šimićev duh utjecao na život i djelo ove izuzetne žene. Josipa Marinić (1897- 1966), koju je pjesnik preimenovao u Tatjanu, (Takvo ime nosila je sve do smrti), bila je komunistička aktivistica, proganjana i hapšena. U tijeku Drugog svjetskog rata surađivala je s Dianom Budisavljević, a nakon rata skrbila se za srpsku ratnu siročad. Sarajevska pjesnikinja Dara Sekulić, koja je kao ratno siroče s Korduna dospjela pod pedagošku skrb Tatjaninu, pričala mi je kako je Tatjana bila plemenita i brižna i kako je toj djeci povremeno recitirala Šimićeve stihove. „Nama, djeci te pjesme nisu bile do kraja jasne, a tek kasnije shvatila sam njihovu veličinu i još više zavoljela ženu koja je bila ljubav i inspiracija velikom pjesniku“, zborila je Dara, prisjećajući se Šimićevih stihova posvećenih Tatjani: „Ti, sunce u noći mojih bdijenja, sađi u otvoreni bezdan moje ljubavi.“

***

Bljesnuo je kao meteor, ostala je svjetlost, veli Jure Kaštelan, koji je, a propos, poput Šimića, također, bio ispisnik franjevačke gimnazije. Šimić je mag jezične alkemije, on je jezik pretvarao u žeženo zlato, zgusnuo pjesnički izraz do jezičnih kristala. Svaka je njegova pjesma jedna muzička fuga, a cijelo to djelo jedna veličanstvena simfonija. Mada je bio izvrstan versifikator, odbacio je klasične, rimovane obrasce, tvrdeći da svaka emocija traži odgovarajuću formu, a da se riječi mogu rimovati samo ako se rimuju stvari. Inspirativni su njegovi poetički eseji, u kojima objašnjava tajne zanata, pitanja ritma, sroka, pjesničke muzike, tvrdeći da je jezik umjetnosti daleko od svakodnevnog novinskog iskaza. Nije mnogo cijenio ni pisce koji objavljuju u novinama, tvrdeći da oni podilaze ukusu svjetine, poneseni pohlepom i lažnom slavom. Iza njega ostala je jedna jedina fotografija, koju su slikari kasnije varirali u raznim verzijama, a Roman Petrović je fokusirao njegove krupne tamne oči, koje, kako stoji u pjesmi, „velike i nijeme rastu pored stvari“.

***

Povodom stote obljetnice objavljivanja „Preobraženja“ Boris Pavelić, tada novinar riječkog Novog lista, pitao me što mislim o činjenici da su „Preobraženja“ pretrpjela nedopustivo "novokroatiziranje“. „U današnjih lektora, uvjeren sam, riječ 'preobraženja' ne bi opstala: promijenili bi je u 'preobrazbe', ili tako nešto. Što to govori o jeziku i narodu?“, pitao je (Novi list, 10. svibnja 2020.). Ja sam mu odgovorio ovako: „Da, poznato je da je većinu svojih djela napisao na ekavskom, što je bio obol duhu vremena“. Tako je tad pisao i Ujević i mnogi drugi. Njegov brat Stanislav, koji je priredio prvo izdanje njegovih sabranih djela, one crne knjige zagrebačkog „Znanja“, te je tekstove ijekavizirao, ali ipak nije se mogao promijeniti naslov. Ja mislim da to nije trebalo ni raditi, jer ekavski ponekad ima ponešto drugačiju melodiju, a, primjerice, riječ „ćutanje“ u Šimićevu poetskomu leksiku ne znači osjećanje, nego šutnju. Osim toga preobraženja eufonijski nisu isto što i preobražaji. U nedavno objavljenoj antologiji „Od Matoša do Maleša“ Tomislav Brlek je sve Šimićeve pjesme objavio na ekavskom, što je izraz dubokog poštovanja prema piscu, duhu njegova djela, u koje se ne smije nasilno intervenirati sve dotle dok je ono potpuno razumljivo suvremenom čitatelju. Kad je Enes Duraković objavio predgovor sarajevskom izdanju Šimićevih djela (Svjetlost, 1988.) doživio je kritike što je citirao Šimića na ekavskom, a on se kao ozbiljan znanstvenik služio isključivo originalima, kako je to u znanosti o literaturi jedino moguće. Zbog te jezične kvadrature kruga mi se odričemo i Andrića, koji je naš najveći pripovjedač. U ovakvim diskusijama uvijek se sjetim Šimićeva kritičkog uzora Karla Krausa, koji je za Austrijance i Nijemce napisao da je jedino što ih dijeli – zajednički jezik.

***

„Pjesma jednom brijegu“. Meni je Šimićeva knjiga dopala u ruke još kao osmoškolcu i čitajući ga, ja sam shvatio da je književnost kozmos, tajanstveni planet, nedokučiva tajna. I sȃm sam počeo nešto piskarati, a kao gimnazijalac dobio sam prvu nagradu na natječaju tadašnjih „Šimićevih susreta“. Ja sam rođen u grubom kraju gdje i Šimić, a njegova poezija uvodila me u neki drugačiji svijet, neki harmoničniji svemir, i ja, evo, pola stoljeća njegove knjige držim na dohvat ruke. Bio je, kao i svi geniji, neshvaćen i sam. I u toj poeziji svaki put iznova otkrivam sebe. I svaki put u njima otkrivam nešto novo, nešto gotovo sveto. Za mene je njegova poezija neka vrsta religije. Ako sam išta naučio i ostvario u poeziji, slijedio sam njegovu misao i njegov stih. Tisuću puta sam pročitao „Pjesmu jednom brijegu“, shvativši da se dogodila neka vrst transsupstancije, da je njegovo djelo taj brijeg, pred kojim stojim zapanjen njegovom postojanošću i vječnošću. Cijeli život slušam njegove poetske harmonije i njegovu bezvremensku poruku. „A poruka Antuna Branka Šimića je poruka čistote, duhovne čestitosti i ozbiljnosti, pesničke požrtvovanosti, dezinteresovanosti, idealizma, traženja istine i svetlosti“, upozorava Marko Ristić. Slikovito rečeno: u krajoliku modernog hrvatskog pjesništva nalaze se straćare, kolibe, visoke zgrade, fabrike, ljetnikovci i zvjezdarnice. A Šimićevo djelo je katedrala, među svim tim zdanjima, svijetla i okrenuta prema zvjezdanom nebu, koja nas opominje da i ovom poživinčenom svijetu u nama ipak ima nešto po čemu smo slični bogovima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.