Jednom, tako, stoji na Titovoj, u gradu Sarajevu, Duško, smješka se Trifunović, kaže mi pošao u švaleraj, udvarao se uvijek nekoj, uvijek najljepšoj, pisao i objavljivao, a i mlade pjesnike okupljao i u javnost uvodio, stoji, guli koru naranče pjesnik, daje mi jednu krišku, „Naranča je stvorena da se dijeli”, reče mi, pa nestade, ode u svoje ljubavi pjesme stihove. 

Enko Mehmedbašić je po kavanama prepričavao svoje šale, ako bi ih okupljeni prihvatili, smijali se i odobravali, onda bi Enko te svoje duhovitosti pod kraj tjedna objavio u lokalnim novinama, ja provjeravao u razgovorima svoje filozofske teze i sumnje, a Duško otišao u tome najdalje, jer je u razgovoru kazivao svoje stihove. 

Sa Izetom Sarajlićem i Duškom Trifunovićem poezija je u mojem kraju ušla u narod, na ulice, na scenu, u medije. Duškova poetska riječ je zalebdila između slenga i uzvišenog, pjevanja i kazivanja, svakodnevnog i izuzetnog. A zapravo je svaka njegova pjesma bila njegova prigušena drama, sve što je bio njegov život. Duško je bio i ostao proleter pjesništva. Slavni siromah. Neuvažena veličina. Odbačeni heroj, koga pamtim po osmijehu, po humoru, po pjesmama njegovim (jesu li ih upamtili oni koji su ih pjevali; jesu li znali čiji su to stihovi?). 

 Duško je bio i ostao proleter pjesništva (FOTO: screenshot/YouTube)

Shvatio sam davno što mi je onaj dan pjesnik rekao: sav je život za to da se dijeli. Kome bih svoje rekao da mi nije moje ljubavi, što bi pisac da njegovi junaci ne odu drugima, što mogu ubogi koji nemaju s kim svoju patnju podijeliti, što bi bilo tko bez drugoga?! Koji nema s kim da dijeli nema ni kada ima; a koji nikom ništa ne da, još nije od života. 

Duško je i svoj pjesnički dar, svoju poetiku podario drugima, neki njome manipulirali, neki mešetarili, a najbolji, rijetki, u sebi sačuvali. Sve nekako mislim da je i ovo što napisah Duškova pjesma.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube