Svi mi koji smo vjerovali da se poslije bivšeg gradonačelnika Abdulaha Skake Sarajevu ne može desiti veći odron od tipa koji nije znao razliku između Stjepana Mesića i Stjepana Kljuića te tvrdio da je Sarajevo uvijek istrajavalo u borbi protiv antifašizma (majku mu, možda i nije bio toliko u krivu!?), morali smo zadnjih dana malo povući ručnu. Serija kretenluka u koje je ušla odnedavna gradonačelnica Benjamina Karić, istina, još uvijek nije zasjenila kriminogenog SDA-ovog pjetlića, za nagrđivanje grada „nagrađenog“ ambasadorskim mjestom u Dohi. Katar je, podsjetimo, jedna od rijetkih vanjskopolitičkih adresa koja gleda blagorodno na jato Bakira Izetbegovića, iz kojeg se izlegao ovaj raskošan primjerak tupana. 

No, Sarajevu je sudbina, izgleda, zakucana: osakaćenog ranjenika, ne treba maltretirati, njemu su njegove rane više nego dovoljne. Inicijativa za postavljanje Bogića Bogićevića i mogući uvod u neku novu epohu za grad nije se mogla realizirati iz prostog razloga što petnaestak posto onih koji se sjećaju ko je uopšte Bogićević i zašto je njegova uloga u raspadu Jugoslavije bitne, jednostavno, nemaju vlast. Sve i kad bi imali dovoljan broj glasova. 

Današnje Sarajevo je, manje-više, borba za građevinske dozvole, ostarjela i urušena infrastruktura, ubojstva na cesti i grčevita borba da se sačuva ono malo duha koje su, recimo, izgubili Izmir, Sofija ili Solun. 

U cijeloj toj neugodnoj zbrci isplivala je Benjamina Karić, u čijoj biografiji stoji i, recimo, činjenica da je najmlađa doktorica pravnih nauka u Bosni i Hercegovini. Njezino polje zanimanja bilo je pravni položaj jevrejske zajednice od 1918. do 1945. godine, a načelnikovanje je, praktično, započela autogolom. Umjesto da na spomen-ploči žrtvama koje su pobijene od dijela jedinica Armije BiH u opkoljenom Sarajevu jednostavno napiše koje su to jedinice i pojedinci učinili, krenulo se u razvodnjavanje i jeftino kompromiserstvo koje je na kraju završilo tako da žrtve više nikoga nisu zanimale, dok su se oni koji su za postavljanje spomen ploče – a koji su, rekosmo, manjima – živi posvađali oko toga šta na ploči, zapravo, treba da piše. Hja, Sarajevo ne smije biti ni Široki Brijeg ni Sokolac – to papcima, objektivno, uvijek najteže i pada – ali je ta filozofija (šatro) „raje“ koja je, valjda, trebala biti osnovni filozofski credo nove gradonačelnice - pogubna. Skoro kao i Skakin pseudo kabadahijski, minderaški pogled na svijet. 

Današnje Sarajevo je, manje-više, borba za građevinske dozvole, ostarjela i urušena infrastruktura (FOTO: HINA/EPA/Fehim Demir)

I dok je Skaka uz gluposti koje je izgovarao, za Stranku odrađivao relativno velike poslove od kojih se kartel nastavio bogatiti (izgradnja žičare i organizacija Zimskih olimpijskih igara za mlade su vrh ledenog brijega), nova gradonačelnica je pokušala logikom instagramskih influenser(ic)a „posušiti“ većinu problema koji su se u međuvremenu namnožili oko kancelarije prvog čovjeka (ili žene) Grada. 

Još su u svježem sjećanju poruke „ljubavi“ koje su ljetos izmijenili Karićka i novi gradonačelnik Banja Luke, Draško Stanivuković. Fotografije kao za Glorijinu reportažu o novoj estradnoj ljubavi, priča o novoj energiji i poplava bidermajer emocija preplavile su medije i društvene mreže. Samo par sedmica kasnije Valentin Intzko je donio Zakon o zabrani negiranja genocida, a Stanivuković je to nazvao kukavičkim potezom. Benjamina je na to rekla da je tužna i potresena, a stvari su nastavile ići svojim tokom. Prema provaliji. 

A ona se otvorila ovih dana kad je nekakav idiot na vratima katoličke obitelji u Sarajevu, ispod božićnog vijenca napisao: „Hoćete li da vas išaram kalašnjikovom, imam ga?“ I, u blizini dodao: „Tu sam, katolici, da vas prekrstim.“ I još: „Hoće li neko sa mnom ta – ta.“ Dobro, bolesnicima mjesto i jeste u odgovarajućim ustanovama – pod uvjetom da cijelo Sarajevo nije jedna ogromna ustanova tog tipa – a gradonačelnica, koja je prije par dana čestitala „kalendar“, ispalila je najveći „hit“ svoje karijere. Rekavši da su ove poruke možda rezultat izjava hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića o BiH, koji „dodatno širi mržnju među narodima“, Benjamina Karić otkrila je svu bijedu konteksta kojem pripada. I vlastite pozicije. A zadnje, ali ne i najmanje važno je da je izjednačila Milanovića i idiota koji piše marker flomasterima, iako tu hrvatski predsjednik nije bez krivice. Jer, na isti način na koji je Benjamina Karić beslovesna, i džaba joj svi ti sati provedeni u školskim klupama, jer ne zna izabrati stranu, Zoran Milanović je bahati primitivac koji se neprestano nešto istresa na slabijem. 

Nema veće bijede nego kad se neko ko nije dorastao poziciji – a i sama pozicija gradonačelnika je obesmišljena i nema skoro nikakvu suštinsku vlast – krene izigravati arbitražni autoritet. To završava glupostima. Baš kao kod gradonačelnice koja se imala uputiti na vrata obitelji kojoj je oskrnavljen praznik, i da će učiniti sve da to Sarajevo ostane i njihov dom. 

Prirodom osobne znatiželje, i slučajnim spletom okolnosti, neki dan je do onoga što ovo – uglavnom tužno i uzaludno – piše, stigla informacija da odani kadrovi gradonačelnice imaju Viber grupu na kojoj raznorazni poltroni iz, uglavnom, laboratorije SDP BiH, odakle je veleumnica Karić i potekla, svaki njezin post na Facebooku ili objavu na Instagramu, najčešće, isprate sa „Bravo Benjamina“. I, onda tome dodaju i nekoliko srca. Taj vrtićki mentalitet previše zabrinutih roditelja koji izvikuju „bravo“ za svako piškenje i kakenje svojih ljubimaca, to je, zapravo, ta gradonačelnica. I to je naša „politika“ ljevice. Drugo lice brutalne, nacionalističke politike koja povezuje do jučer nespojive ljude. 

Jer, ideja više nema. Tu je samo ono malo što je preostalo od kapitala. 

Dakle, bijedno. Bijedno, Benjamina. Te bi poruke tako trebale glasiti. Ali, više nema nikoga ko bi ih mogao napisati. Kao što je u Sarajevu sve manje vrata s kojih visi božićni vijenac. A, bojim se, sve više onih koji bi mogli napisati uvrede ispod njega.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Benjamina Karić/Twitter