Kod Ševkije
Kada otvorim lokalne novine iz mojeg rodnog grada otvorim ih zbog smrtovnica. Tu srećem lica onih koji su činili moj svijet. Tada se sjetim onih i onoga što mislim da sam zaboravio, iskrsne u meni život koji se nekad pružao preda mnom, život koji odavno ostade iza mene. Tako i sad. Slika poznatog mi lica, ispod nje ime: Ševkija Isanović. Napustio ovaj svijet u 87. godini života, i onda imena ožalošćenih.
Ševkija je bio vlasnik kavane „Sirano“, jednog od onih mjesta za koje su znale samo prave Sarajlije. „Sirano“ je otvoren sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bila je to vrlo lijepa, mala kavana u centru grada, ali zavučena među zgrade, pa su za nju znali samo „obaviješteni” lokalni poznavaoci birtijskog života, kao što su znali druga skrovita mjesta, kakav je bio „Hvar“ (kod Božane) ili „Lovac“.
Interijer za „Sirano“ je bio napravljen s mnogo ukusa. Pepeljare i krigle za pivo izradio je odlični keramičar Dragan Ivošević Maršal i bile su tako atraktivne da su ih gosti brzo pokrali. Dolazila je u „Sirano“ ispočetka sarajevska šminka, a brzo postade mjesto za doručak i stalne goste iz okolnih firmi. Služili su tu odličnu bosansku hranu, male, vrlo ukusne porcije, pa i danas za neko slično jelo koje mi se dopadne kažem da je „kao kod Ševkije”. Zato je ova mala kavana imala svoje stalne, vjerne goste.
Sjedio je tu gotovo svaki dan Ibrahim Ljubović (govorio sam mu da je on „ukras Sirana”), često dolazio i odavno zaboravljeni restaurator i ilustrator Mirko Čurić, preko dana navraćala svaki čas ekipa iz Radničkog univerziteta, u kojoj je dominirao Fadil, a najzanimljivije priče pričao Avdo, dolazili i glumci iz Kamernog i Narodnog. Oni koji bi popili znali su kontrolirati svoje piće, pa skandala nikada nije bilo. Svi konobari (Ljuman, Edo, Slobo Jara ...) znali su imena stalnih gostiju i što će koji naručiti.
Ševkija je najprije radio u Muzeju, moj mu je otac bio direktor („Niko nije znao k'o tvoj stari ćeifit kafu, po' sata fildžan...”), pa bi se Ševkija i meni radovao, „Predrag”, zagalamio bi s vrata. Ševkija je uvijek bio „na radnom mjestu”, dočekivao i ispraćao drage goste, kao kakav dobar domaćin držao do reda i nastojao da sve bude u redu, da svima bude ugodno, ali nije s gostima sjedao za stol. Nije bio rastrošan, s oprezom je vodio svoju malu „radnju” i zato su neki pričali da je škrt, a to su najčešće govorili oni koji bi da stalno budu čašćeni, a nikog ne bi častili.
Zadnji put kada sam bio u „Siranu“ nisam vidio Ševkiju, konobar mi reče da je bolestan. Ljudi koji su oko mene sjedili govorili su meni tuđim akcentom, ni jedno lice nisam znao ni „iz viđenja”, ono o čemu su govorili nije me zanimalo ni iz daleka, pa niti su oni mene zanimali, ni ja njih. No, čorba je bila odlična, kao i uvijek. Ali mi „Sirano“ bez nekadašnjih gostiju i bez Ševkije više nije bio onaj od nekad.
Ništa mi, zapravo, više nije kao što je nekad bilo, ponajviše zato što se još uvijek jasno sjećam kako je bilo. Vjerujem da je i drugima tako.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija datira iz vremena otvorenja "Sirana" i kao relikvija stoji na zidu kavane
dodajem prïje odtipkanomu i ovo. jednoč sam to ovdje mimogredē dār i spomenuô. s otcem i dvojom braćom sam od malih nogu dosta riedko pohađaô YU-gu, i to prëtežno u razdoblju obćih ljetnih prazdnikā u europi, no ne u južnoj americi. nu, to mi je bīla vāsda dobra prigoda za razonodu od školskih obvezā, prëmda sam propuštenu nastavu i gradiva moraô potom mukotṙpno svakič nadoknađivati. u tom bezbrižnom odrastanju poznavaô sam ljude, imäô prijatelje, drugove i družiô se s dalekima rođacima u dalmaciji. tada su mi naši "jugoslavenski zavičajni klubovi" u diaspori izgledali kakoti približne prëslike društvenih odnosā u YU-gi, ali u njih se je UDBA davno zavůkla i zatrovala ozračje. s razpadom YU-ge dobīli su "nacionalne" prëdznake. danas je većina "ugašena". mladi su se podpůnoma stopili, uklopili i integrirali u većinska družstva i postali trajno izgubljeni "stranci", koji ne govore već ni narječja/dialekte svojih prëdakā. iz godine u godinu, jedna za drugom gase se i katoličske župe na "hṙvatsko-sṙbskom" jeziku. paradoxalno, s razpadom YU-ge i nastankom novih balkanskih dṙžavicā, pospješena je integracija nëgdanje YU-diaspore u prëkooceanska udomljujuća dṙužstva. 99% te diaspore/izseljenstva drugoga, trećega i četvṙtoga pokoljenja za prostor nëgdanje bīvše YU-ge trajno je i nepovratno izgubljeno.
iznimno/izāmno riedki ćē se vṙnuti u pradomovinu, ali većina ne će. kako čto sam nakon rata devetdesetih napokon spoznaô da sam u hṙvatskoj po mnogo čem zaisto stranac, tako sam prïje desetka godinā konačno spoznaô i da svoju pṙvu domovinu u južnoj americi, nakon dugoga izbīvanja i života u sjevernoj americi, zapravo sve manje prëpoznajem, a i da ju sve težje razumïjem. to su danas nëkoji ini ljudi, inih naglasakā, običajā ter navadā. na koncu čovjek spozna, da mu je prava i jedina domovina njegova obitelj i ljudi u prisnom obćinstvu, koje voli, prëpoznaje, razumïje, i do njih mu je stalo, ter njima u jednakoj mjeri do njega. ukratko, o(b)staju lje daleke uspomene iz prošlosti na doba kojega već nema, i to je sve. prostor i naselje bez nama dragih ljudī, puka je bezoćutna (o)lupina, koju se može "generično" prëslikati kamo godjer i kamo drago po důžini i širini zemaljske k(r)ugle.